Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:14 P-412/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po OD ROŽMAN & OREDIĆ iz Karlovca, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupan OD Ćurković i Šanjug d.o.o.,iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 14. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, po objavi 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu od dana 14. studenog 2005. godine, broj 016-2421/2005 na iznos od 17.133,00 CHF, sklopljen između tužiteljice UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika ADDICO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija6, OIB: 14036333877.

II. Nalaže se tuženiku ADDICO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877,da tužiteljici UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].323,90 eura, uz pripadajući iznos zakonskih zateznih kamata, koji teče od dospijeća pojedinačnoodređenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje premaeskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućempolugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca2022. po stopi kojase određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja

kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvimaizračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju jeEuropska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje jeobavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uroku od 15 dana i to kako slijedi:

- 155,55 eura od 13.12.2005. pa do isplate

- 155,55 eura od 11.01.2006. pa do isplate

- 155,55 eura od 10.02.2006. pa do isplate

- 155,55 eura od 10.03.2006. pa do isplate

- 155,55 eura od 11.04.06. pa do isplate

- 155,55 eura od 09.05.06. pa do isplate

- 155,55 eura od 12.06.06.pa do isplate

- 155,55 eura od 12.07.06. pa do isplate

- 155,55 eura od11.08.06. pa do isplate

- 155,55 eura od 07.09.06. pa do isplate

- 155,55 eura od 11.10.06. pa do isplate

- 155,55 eura od 13.11.06.pa do isplate

- 155,55 eura od 11.12.06.pa do isplate

- 155,55 eura od 11.01.07. pa do isplate

- 155,55 eura od 15.02.07.pa do isplate

- 155,55 eura od 13.03.07.pa do isplate

- 155,55 eura od 05.04.07. pa do isplate

- 155,55 eura od 08.05.07. pa do isplate

-155,55 eura od 06.06.07.pa do isplate

- 155,55 eura od 12.07.07. pa do isplate

- 155,55 eura od 10.08.07. pa do isplate

- 155,55 eura od 10.09.07. pa do isplate

- 155,55 eura od 15.10.07. pa do isplate

- 155,55 eura od 08.11.07.. pa do isplate

- 155,55 eura od 10.12.07.pa do isplate

-155,55 eura od09.01.08.. pa do isplate

- 155,55eura od 11.02.08. pa do isplate

- 155,55 eura od 0.03.08.pa do isplate

- 156,88eura od 11.04.08.pa do isplate

- 156,88 eura od 08.05.08. pa do isplate

- 156,88eura od 11.06.08.pa do isplate

- 156,88eura od 09.07.08.pa do isplate

- 156,88 eura od 11.08.08. pa do isplate

- 156,88 eura od 09.09.08. pa do isplate

- 156,88 eura od 13.10.08.pa do isplate

- 156,88 eura od 14.11.08. pa do isplate

- 156,88eura od 12.12.08.a do isplate

- 159,27 eura od 12.01.09. pa do isplate

- 159,27 eura od 16.02.09. pa do isplate

- 159,27 eura od 17.03.09.. pa do isplate

- 159,27 eura od 14.04.09.pa do isplate

- 169,49 eura od 15.05.09. pa do isplate

- 169,49 eura od 12.06.09. pa do isplate

- 169,49 eura od 14.07.09.. pa do isplate

- 169,49 eura od 14.08.09. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.09.09.pa do isplate

- 169,49 eura od 12.10.09.. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.11.09. pa do isplate

- 169,491 eura od 11.12.09. pa do isplate

- 169,49eura od 13.01.10. pa do isplate

- 169,49eura od 09.02.10.. pa do isplate

- 169,49 eura od 09.03.10. pa do isplate

- 169,49 eura od 09.04.10.pa do isplate

- 169,49 eura od 10.05.10. pa do isplate

-169,49 eura od 10.06.10. pa do isplate

- 169,49 eura od 12.07.10. pa do isplate

- 169,49eura od 10.08.10. pa do isplate

- 169,49ura od10.09.10. pa do isplate

- 169,49eura od 12.10.10. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.11.10. pa do isplate

- 169,49 eura od 13.12.10.. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.01.11. pa do isplate

-169,49 eura od 10.02.11.pa do isplate

- 169,49 eura od 14.03.11. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.04.11. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.05.11.pa do isplate

- 169,49 eura od 10.06.11. pa do isplate

- 169,49 eura od 11.07.11. pa do isplate

- 169,49 eura od 10.08.11.. pa do isplate

- 169,49 eura od 12.09.11. pa do isplate

- 169,49eura od 11.10.11. pa do isplate

- 63,72 eura od 14.10.11. pa do isplate

- 212,36 eura od 10.11.11.. pa do isplate

- 212,36 eura od 12.12.11. pa do isplate

- 212,36 eura od 11.01.12. pa do isplate

- 213,40 eura od 13.02.12. pa do isplate

- 213,40 eura od12.03.12. pa do isplate

- 213,40 eura od 10.04.12.. pa do isplate

- 213,40 eura od10.05.12. pa do isplate

- 213,40 eura od11.06.12.. pa do isplate

- 213,40 eura od 11.07.12. pa do isplate

- 213,40 eura od 10.08.12.. pa do isplate

- 213,40 eura od 11.09.12.pa do isplate

- 213,40 eura od10.10.12. pa do isplate

- 213,40 eura od 12.11.12. pa do isplate ",

kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnim dio Ugovora o kreditu od dana 14.11.2005. godine, broj 016-2421/2005 na kunski iznos protuvrijednosti 17.133,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sklopljen između UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, OIB: 14036333877kao kreditora i to odredbe iz:

čl. 2. Kamatna stopa, koji glasi: „Redovita kamata: 5,25% (slovima: pet zarez dvadeset pet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i odbija se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita. Kamata po dospjeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica.

čl. 3. Naknada, koji glasi: 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita."

čl. 7. Način otplate, koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Iznos anuiteta određen je u planu otplate koji se nalazi u privitku ovog ugovora.“

III. Nalaže se tuženoj HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb,Koturaška 47, OIB: 14036333877, da tužiteljici UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 1.321,52 eura, kao iznos preplate, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- 3,06 eura od 31.10.08. pa do isplate

-5,21 eura od 31.12.08. pa do isplate

- 6,76 eura od 31.01.09. pa do isplate

-7,46 eura od 28.02.09 pa do isplate

-5,53 eura od 31.03.09. pa do isplate

-5,90 eura od 30.04.09 pa do isplate

- 2, 95 eura od 31.05.09. pa do isplate

- 0, 78 eura od 30.06.09. pa do isplate

- 1, 35 eura od 31.07.09 pa do isplate

- 2,50 eura od 31.08.09. pa do isplate

- 2,40 eura od 30.09.09. pa do isplate

- 1,24 eura od 31.10.09. pa do isplate

- 3,41 eura od 30.11.09 pa do isplate

- 5,16 eura od 31.12.09. . pa do isplate

- 7,63 eura od31.01.10 pa do isplate

- 7,07 eura od 28.02.10 pa do isplate

- 10,43 eura od 31.03.10. pa do isplate

- 9,79 eura od 30.04.10. pa do isplate

- 11,03 eura od 31.05.10. pa do isplate

- 21,80 eura od 30.06.10. . pa do isplate

- 19,58 eura od 31.07.10 pa do isplate

- 26,35 eura od 31.08.10 . pa do isplate

- 24,01 eura od 30.09.10. pa do isplate

- 20,25 eura od 31.10.10. pa do isplate

- 28,19 eura od 30.11.10. pa do isplate

- 38,29 eura od 31.12.10. pa do isplate

- 31,14 eura od 31.01.11. pa do isplate

- 33,89 eura od 28.02.11. pa do isplate

- 30,69 eura od 31.03.11. pa do isplate

- 31,27 eura od 30.04.11 pa do isplate

- 44,79 eura od 31.05.11. pa do isplate

- 46,10 eura od 30.06.11. pa do isplate

- 57,39 eura od 31.07.11. pa do isplate

- 45,40 eura od 31.08.11. pa do isplate

- 5,51 eura od 12.09.11. 1 . pa do isplate

- 31,22 eura od 30.09.11. pa do isplate

- 13,07 eura od 11.10.11. pa do isplate

- 36,76 eura od 31.10.11. pa do isplate

- 7,47 eura od 10.11.11. pa do isplate

- 37,71 eura od 30.11.11. pa do isplate

- 6,17 eura od 12.12.11. pa do isplate

- 41,77 eura od 31.12.11 pa do isplate

- 5,28 eura od 10.01.12. pa do isplate

- 44,52 eura od 31.01.12. . pa do isplate

- 5,16 eura od 13.02.12. pa do isplate

- 45,01 eura od 29.02.12. pa do isplate

- 4,99 eura od 12.03.12. pa do isplate

- 43,53 eura od 31.03.12. . pa do isplate

- 4,69 eura od 10.04.12. pa do isplate

- 45,18 eura od 30.04.12. . pa do isplate

- 4,23 eura od 10.05.12. pa do isplate

- 46,32 eura od 31.05.12. pa do isplate

- 4,01 eura od 11.06.12. pa do isplate

- 44,96 eura od 30.06.12. pa do isplate

- 3,09 eura od 11.07.12 . pa do isplate

- 45,76 eura od 31.07.12. pa do isplate

- 3,48 eura od 10.08.12. pa do isplate

- 45,14 eura od 31.08.12. pa do isplate

- 2,89 eura od 11.09.12. pa do isplate

- 44,17 eura od 30.09.12. pa do isplate

- 1,81 eura od 10.10.12. pa do isplate

- 47,45 eura od 31.10.12 pa do isplate

- 0,97 eura od 12.11.12 pa do isplate

- 48,97 eura od 30.11.12. pa do isplate

- 0, 62 eura od 01.12.12 . pa do isplate,

sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. ugovora o kreditu koji glasi:" Iznos odobrenog kredita, koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 17.133,00 (slovima: sedamnaesttisuća stotridesettri švicarskih franaka i nula centa), prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredit.", kao i dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u odnosu na točku 3. ugovora o kreditu koji glasi: "..prvog…kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela."

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 2.500,00 EUR sa zz kamatama.

VI. Nalaže se tuženoj HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb,Koturaška 47, OIB: 14036333877, da tužiteljici UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 1.937,50 EUR sa zz kamatama tekućim od 28. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, 14.11.2005. u Zagrebu, sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, u čl. 1. je ugovoreno da je isti sklopljen za iznos koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 17.133,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 2 Ugovora kamatna stopa je određena na 5,25% time da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Čl. 3 određena je i naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita. Dakle navedenim Ugovorom otplata je vezana uz valutnu klauzulu, a kamatna stopa je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, time da je zaračunata i naknada.

Navodi da je Ugovor je ništetan. Naime, odrednice ugovora koje normiraju valutnu klauzulu kao i odrednice ugovora kojima je propisana promjenjiva stopa kamate, te odredba o naknadi ništetne su. Odredbom čl. 1021. ZOO definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi da su oba bitna elementa ugovora (essentialia negotii), ništetni, a koji su po svojoj pravnoj naravi sastojci bez kojih ugovor ne može pravno egzistirati i proizvoditi pravne učinke, jasno je da sam ugovor ne može egzistirati. Kao takvi, bitni elementi ugovora mogu biti određeni propisom, po prirodi stvari ili voljom ugovornih strana. U predmetnom slučaju, o predmetu i cijeni ugovora o kreditu kao bitnim sastojcima ugovora može se izvesti zaključakiz samog sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a – to su određeni iznos novčanih sredstva kao predmet ugovora, te ugovorene kamate kao cijena korištenja odobrenih sredstva. Izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora, njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća. U konkretnom slučaju visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja budući je isti bio vezan tzv. valutnom klauzulom. Valutna klauzula je, u ponovljenom postupku, pravomoćno presuđena kao ništetna presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17, pri čemu je Sud ocjenjivao valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu kao predmet i cijenu ugovora. Kamata je stoga cijena ugovora, te je i taj dio ugovora odnosno cijena, utvrđen ništetnim. Dakle, ništeni su i predmet i cijena ugovora. Navodi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uglavljene u Ugovor bez da su utvrđeni pozitivni kriteriji za određivanje takve kamatne stope. Kamatna stopa je tijekom ugovornog odnosa mijenjana jednostrano bez suglasnosti ili odobrenja tužitelja, odlukom samog tuženika. Kamatna stopa je mijenjana na štetu tužitelja i kada je rastao tečaj CHF u usporedbi s kunom, te je rasla i rata kredita. Prema čl. 270 ZOO-a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodrediva ugovor je ništetan. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti. Jasno je da iz odredbe Ugovora nije moguće odrediti kriterije promjene stope kamate, odnosno ista se mijenja na način da je jednostranom odlukom po vlastitoj volji mijenja tuženik. Nadalje, tužitelj ističe da je uslijed promijenjenih odnosa kune i CHF, te eura i CHF došlo do enormnog povećanja rata kredita. Obzirom da je prema čl. 1022 Zakona o obveznim odnosima ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku te mora sadržati utvrđen iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, ukoliko neki od tih elemenata nije ispunjen ugovor je ništetan. Obzirom na ranije navedeno, odnosno da dio Ugovora kojim je određena kamata nije valjan, te obzirom da je prema ZOO to bitan sastojak ugovora, jasno je da je predmetni Ugovor ništetan.

Tužitelju je prilikom sklapanja ugovora tuženik prezentirao da je baš takva vrsta ugovora o kreditu, odnosno ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji za njega, i pri tom ni na koji način tuženi nije upozorio ili objasnio na opasnosti koje postoje ukoliko dođe do promjene stope CHF u odnosu na kune. Slijedom toga je tužitelj prihvatio i osiguranje naplate kredita valutnom klauzulom kao zaštitnom klauzulom, jer joj je tako i objašnjeno od strane tuženika. Ovakva uglavljena valutna klauzula je sredstvo kojim je tuženik ostvarivao extra profit na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik je odredio da mu tužitelj na ime neke naknade dužan platiti iznos od 1,50 % vrijednosti kredita. Čemu služi ta naknada, koja je njena svrha, namjena ili visina tuženik nije objasnio.

Nadalje navodi da je ugovor protivan i čl. 4. ZOO-a Načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik kao strana koja je enormno snažnija u odnosu te koja ima u usporedbi s tužiteljem neusporedivo veće znanje i iskustvo o promjenjivosti tečaja te opasnostima koje od toga vrebaju, istu morala na valjan način upozoriti koji rizici sve postoje, protivan je i čl. 6 ZOO-a načelu zlouporabe prava. Tuženik je sam bez valjanog osnova mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja i na taj način ostvarivao dodatni profit. Nadalje, Ugovor je protivan i čl. 7. ZOO-a načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidbi jer ovakvim ugovorom tuženik ostvaruje extra vrijednost znatno veću nego li je to uobičajeno u ovakvoj vrsti poslovnog odnosa. Nadalje, Ugovor je protivan i čl. 8. ZOO-a Načelu zabrane prouzročenja štete jer bez ikakve dvojbe tužitelju je ovakvim ugovorom od strane tuženika izazvana šteta. Nadalje, Ugovor je protivan i čl. 10. st. 3 ZOO-a gdje stoji da je sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika. Ugovor je protivan i čl. 322. ZOO-a jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, moralu.

Predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim ugovor o kreditu sklopljen 14.11.2005. između tužitelja i tuženika, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će koji će konačno biti preciziran nakon vještačenja, zajedno s pripadajućim zz kamatama.

Ukoliko sud ne usvoji ovaj tužbeni zahtjev tužitelj postavlja drugi (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu od 14. 11.2005. i to iz čl.. 1 Iznos odobrenog kredita, koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 17.133,00 (slovima: sedamnaesttisuća stotridesettri švicarskih franaka i nula centa), prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, čl. 2. Kamatna stopa, koji glasi: „Redovita kamata: 5,25% (slovima: pet zarez dvadeset pet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i odbija se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita. Kamata po dospjeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica, čl. 3. Naknada, koji glasi: 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, čl. 7 Način otplate, koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Iznos anuiteta određen je u planu otplate koji se nalazi u privitku ovog ugovora.", i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od koji će se konačno precizirati nakon što bude utvrđen po vještaku knjigovodstvene struke zajedno sa zz kamatama.

1.1. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno vještačenje tužitelj je podneskom od 4. 11. 2024. precizirao: prvi tužbeni zahtjev koji se odnosi na kondemnatorni dio zahtjeva tako da traži (dakle osim utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora) isplatu iznosa od 14.323,90 EUR zajedno sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose time da za prvi iznos zz kamatu traži od 13. 12. 2005., i sve tako dalje kako to proizlazi iz specifikacije, te je precizirao drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na kondemnatoeni dio zahtjeva tako da traži (dakle osim da se utvrdi ništetnim dio ugovora u čl. 1., čl. 2., čl. 3. i čl. 7.) isplatu iznosa od 1.321,52 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose time da za prvi iznos zz kamatu traži od 31. 10. 2008., i sve tako dalje kako to proizlazi iz specifikacije, a koji iznos se odnosi na preplatu s osnova ugovorene valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora a što je u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu.

Nadalje ističe prigovor zastare, ističe da je tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja.

Navodi da je neosnovan navod za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu, citira odredbe čl. 324. ZOO-a, zatim odredbu čl. 1065. i čl. 1021. ZOO-a iz kojih proizlazi da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, obzirom da to nisu bitni elementi ugovora ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora, a što proizlazi i iz odredaba čl. 87 i čl. 102 ZPP-a. Citira dio presude VTS (str. 51 i 52 te presude) u odnosu na valutnu klauzulu , te se poziva na rješenje revizijskog suda broj Gos-1/2010 od 4. ožujka 2020. a iz koje proizlazi da revizijski sud ne smatra ništetnima ugovore o kreditu ako su ništetne sporne odredbe o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj (zaštitnoj) klauzuli.

Nadalje smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, nadalje citira odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007), te da prema odredbi čl. 138 a ZZP i čl. 502c ZPP-a potrošači se mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, a da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Nadalje navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Navodi da su dokazni prijedlozi tužitelja paušalno predloženi bez navođenja a na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja.

Navodi u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu.

Navodi da su neosnovani navodi o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, da su odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive, da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Navodi da je tuženik postupao u skladu s odredbom čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. Navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Navodi nadalje kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula U i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke. U trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu.

Navodi da je dopušteno ugovaranje naknade za obradu zahtjeva. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Tužitelj je bio upoznat sa naplatom naknade za obradu kredita, a što je navedeno u čl. 5. Ugovora o kreditu i pristao je potpisom ugovora na plaćanje te naknade. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zz kamata te predloženom provođenju knjigovodstvenog vještačenja, a pogotovo da se prihvati dokaz financijskim vještačenjem kada tužitelj prethodno nije predložio zadatak vještaka te se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku.

2.2. Na pripremnom ročištu, a prije zaključenja prethodnog postupka, tuženik je istaknuo prigovr radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.500,00 EUR sa zz kamatama, tim da navodi da će zahtjev specificirati po provedenom vještačenju.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke te izvršen uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz D&S d.o.o. [adresa] od 19.9.2024 na str. 281 do 322 spisa, te je vještak i usmeno saslušan na raspravi, te je je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Prije svega valja reći da nije osnovana tvrdnja tužene da specificirani i konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice ima značaj povećanja tužbenog zahtjeva, dakle preinake, pa nije osnovano u tom pravcu protivljenje tužene (podnesak od 15.11.2024. (str. 339 spisa) povišenju tužbenog zahtjeva.

5.1. Naime, tužiteljica je je u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva (kako prvog tako i drugog eventualno kumuliranog) podnijela stupnjevitu tužbu - čl. 186.b ZPP-a, u smislu koje odredbe u sporovima u kojima se ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje.

5.2. Dakle, tužiteljica u ovom predmetu u tužbi nije određeno postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, tj. u tužbenom zahtjevu u tužbi nije navela određeni novčani iznos koji potražuje, već je podnijela stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b ZPP-a, a tek nakon što je provedeno vještačenje, tužiteljica je određeno postavila kondemnatorni dio zahtjeva, pa stoga to konačno i određeno postavljanje tužbenog zahtjeva (podnesak od 4.11.2024. ) nema značaj preinake tužbe kojoj bi se tuženik mogao osnovano protiviti.

6. O prigovoru mjesne nenadležnosti

6.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu.

6.2. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa],

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da je u Ugovoru o kreditu 14.11.2005. (str 10 do 14 spisa) štambilj kreditora (na kraju ugovora kod potpisa ) tj. prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika iz Zagreba,

-da su stranke istim ugovorom (čl.12.) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Zagreb,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2005. zaključila ugovor o kreditu radi kupnje vozila, a ugovor sam zaključila s tuženom bankom jer su je u Auto kući Toyota uputili na tu banku jer je ta auto kuća s njima bila u nekom ugovornom odnosu i onda je otišla u banku tuženika i tamo su joj ponudili samo ovaj ugovor u švicarcima, da je tužbu podnijela u Zagrebu to bi joj bilo otežano kako financijski tako i u smislu odlazaka tamo na ročište jer bi morala tražiti slobodan dan.

6.3. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).

6.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003- dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

6.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

6.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

6.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

6.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

6.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

6.12. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

6.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.14. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

6.15. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

6.16. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

6.17. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužiteljica) nije imala utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužiteljica sada ima u postupku, te da bi tužiteljica koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Zagreb i natrag, dodatno vrijeme, uzimanje godišnjeg na poslu, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb.

6.18. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

6.19. I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

6.20. Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.).

Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).

6.21. Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.

7. Predmet spora je:

1) zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 14.11.2005. i zahtjev za povrat cjelokupnog iznosa kredita – prvi tužbeni zahtjev, te ovaj prvi tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i za povrat cjelokupnog iznosa kredita, tužitelj temelji na činjeničnom opisu da su bitni elementi ugovora ništetni odnosno da su ništetni i predmet i cijena ugovora i da izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća i da ugovor ne može egzistirati proizvoditi pravne učinke, zatim da je ugovor protivan načelu savjesnosti i poštenja, na čelu zlouporabe prava, načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidbi , protivan načelu zabrane prouzročenja štete, protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu,

2) ukoliko sud ne prihvati taj prvi tužbeni zahtjev tužitelj je postavio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu od 14.11.2005. i to čl. 1. (valutna klauzula), 2. (promjenjiva kamatna stopa), čl. 3. (naknade za obradu kredita) i čl. 7. (način otplate) te za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja) te se poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda u kolektivnoj tužbi potrošača, kod čega se kondemnatorini zahtjev odnosi na povrat iznosa samo s osnova osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja).

7.1. Naime iako tužiteljica u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu u prvom deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva traži da se utvrdi ništetnim dio ugovora o kreditu i to čl. 1. (valutna klauzula), 2. (promjenjiva kamatna stopa), čl. 3. (naknade za obradu kredita) i čl. 7. (način otplate), kondemnatornim dijelom zahtjeva traži povrat samo onoga što je preplaćeno zbog ugovorene valutne klauzule u CHF tj. promjene tečaja.

7.2. Naime, na pripremnom ročištu je tužitelj predložio vještačenje na okolnost visine u odnosu na preplaćeni tečaj, te na okolnost koliko je tužiteljica platila na ime ulazne tj. jednokratne naknade, te je tužiteljica u konačnici nakon provedenog vještačenja, a prihvaćajući nalaz vještaka eventualno kumulirani kondemnatorni zahtjev postavila tako da potražuje povrat odnosno isplatu iznosa od 1.321,52 EUR s osnova razlike zbog ugovorene valutne klauzule, dok ne traži povrat novčane naknade za obradu kredita (po vještaku je izvještačeno da se radi o iznosu od 163,32 EUR) ali da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da li je ta naknada obračunata i isplaćena.

8. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, te prednik tuženika kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 14.11.2005. (str. 10 do 14 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 17.133,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja vozila (točka 6. ugovora), da je ugovorena jednokratna naknada od 1,50 % od iznosa kredita (čl. 3 ugovora)

- da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, anitetei dospijevaju zadnjeg dna u mjesecu, a iznos anuiteta je određen u planu otplate (čl. 7.)

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,25 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2. ugovora),

9. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

10. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka (tj. prednica tužene banke) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stupu i ista glasi:

-da je prednik tužene banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 6. 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

-te da je prednik tužene banke u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

17.1. Međutim u konkretnom slučaju, tuženik nije predlagao (personalne) dokaze na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita, odnosno nije predlagao saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali na strani banke u sklapanju ugovora.

17.2. Naime, tužena je u postupku predlagala samo saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, a obje stranke su predlagale saslušanje tužitelja.

18. U postupku je sud prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice te iz iskaza tužiteljice proizlazi:

-da je predmetni ugovor 2005. sam zaključila radi kupnje vozila a ugovor je zaključila baš s tuženom bankom jer su je u Auto kući Toyota uputili na tu banku jer je ta auto kuća s njima bila u nekom ugovornom odnosu i tužiteljica je onda otišla u banku i tamo su joj ponudili samo ovaj ugovor u švicarcima i da čak može reći da su joj i uvjetovali, prilikom dogovaranja tog kredita u banci joj nisu ukazali da bi se tečaj švicarskog franka mogao mijenjati i rasti u odnosu na kunu, da nije mogla pregovarati o pojedinim uvjetima ugovora, ne zna i ne sjeća da li je platila ulaznu tj. jednokratnu naknadu i ne sjeća se jesu li joj kod sklapanja ugovora u banci rekli da treba platiti tu naknadu,

-da je ona otplaćivala kredit da joj prilikom sklapanja ugovora ni u banci ni od strane javnog bilježnika nisu dodatno objašnjene točke ugovora, da joj nitko nije objasnio pojmove valutna klauzula ni promjenjiva kamatna stopa.

19. Prema stajalištu ovoga suda ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao prednik tužene banke u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora.

20. Također se ističe da je sud obzirom na sve naprijed obrazloženo odbio dokazni prijedlog tužene da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika, na okolnosti iz odgovora na tužbu u pravcu da je javni bilježnik ugovor strankama kod solemnizacije pročitao i objasnio, jer kao što je rečeno sud je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude po kolektivnoj tužbi te je po ocjeni ovoga suda, u izostanku dokaznih prijedloga tuženika za saslušanje djelatnika banke koji su sudjelovali u sklapanju ugovora i pregovaranja, ovaj sud nalazi da je saslušanje javnog bilježnika suvišno i nepotrebno, te se njegovo saslušanje ne bi donijelo ništa novo ni drugačije u postupku od onoga što je već utvrđeno.

21. Nema dvojbe da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

22. Sporno je može li predmetni ugovor o kreditu ostati na snazi bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Odredba čl. 1065. ZOO/91 propisuje da je ugovor o kreditu ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

24. U postupku je utvrđeno da je tužena banka prihvaćanjem zahtjeva tužitelja istom odobrila i isplatila namjenski kredit za kupnju osobnog vozila. Dakle svrha predmetnog ugovora o kreditu bila je stjecanje novčanih sredstava za kupnju osobnog vozila, što je i tužitelj potvrdio u svom iskazu, te je tužena banka tužitelju isplatila ugovoreni novčani iznos u kunama koji predstavlja protuvrijednost CHF umanjenu za naknade i troškove kredita, a tužitelj se obvezao vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 5,20 % godišnje.

25. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (9. studenog 2004.) kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 istovjetna je odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 kojom je također propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

26. Prema Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 15.travnja 1993., potrošač se dovodi u položaj koji je imao kod sklapanja ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. Dakle sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača ali će ispitati može li se ugovor održati na snazi, kod čega krtierij nije je li povoljnije za potrošača održati ugovor na snazi ili ne , već je kriterij može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, da li se mijenja pravna priroda ugovora ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora. Dakle utvrđenje ugovorene odredbe nepoštenom nema za posljedici ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe on će tada biti ništetnost, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe kriterij je da li je nastavak ugovora moguć, te je potrebno ispitati da li je zbog izuzimanja od primjene nepoštene odredbe došlo do promjene u samoj svrsi ugovora i da li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranka.

27. Po stajalištu ovoga suda utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

28. Prema stajalištu ovoga suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno da od tužene banke po pravilima o stjecanju bez osnove potražuje preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi ( u kojem pravcu je tužitelj i postavio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi povišenih kamatnih stopa odnosno preplaćene kamate po ugovoru u kreditu, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF tj. promjene tečaja).

29. Pravni stav da djelomična ništenost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 istina polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018) a što u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe čl. 105. ZOO/91 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe.

30. Slijedom navedenog valjalo je odbiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i na povrat cjelokupnog iznosa kredita, kod čega sud nalazi da je neosnovano pozivanje tužiteljice na ništetnost cijelog ugovora pozivanjem na odredbe čl. 4. , čl. 6. , čl. 7.,čl. 8. , čl. 10. st. 3. i čl. 322. ZOO- a na koje odredbe i razloge ništetnosti se tužiteljica samo paušalno i općenito poziva.

31. Slijedom navedenog valjalo je odbiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i na povrat cjelokupnog iznosa kredita, dok je valjalo djelomično udovoljiti drugom eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora i to točke 2. ugovora (promjenjiva kamatna stopa), i točke 7. (način otplate kredita).

31.1. Tužitelja je valjalo odbiti s dijelom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu koji glasi: :" Iznos odobrenog kredita, koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 17.133,00 (slovima: sedamnaesttisuća stotridesettri švicarskih franaka i nula centa), prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredit."

31.2. Naime navedenom ugovornom odredbom određena je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, a koji iznos je tužena banka isplatila tužiteljici. Ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da definira obvezu tužene, a ne tužitelja, a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita pravni posao ne može postojati.

U odnosu na ugovorenu jednokratnu naknadu.

32. U odnosu na ugovorenu jednokratnu naknadu u čl. 3. ugovora od 1,50 % od iznosa kredita, svoj zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe ugovora o kreditu tužiteljica temelji na činjeničnom opisu da se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo jer prednik tužene banke nije tužiteljici objasnio čemu služi ta naknada, koja je njena svrha, namjena ili visina tuženik nije objasnio.

33. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

34. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

35. Cijeneći iskaz tužiteljice, te sadržaj predmetne ugovorne odredbe ovaj sud nalazi da je odredba ugovora o naknadi bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, da ta odredba, u članku 3. ugovora koji glasi: 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita" nije lako uočljiva već upravo suprotno teško je uočljiva, da se o toj odredbi ugovora tj. naknadi se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, kod čega u navedenoj odredbi nije uopće navedena visina te naknade tj. novčani iznos te naknade, dakle ta odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužiteljica nije imala ni mogla imti utjecaja na njezin sadržaj i o toj odredbi se nije ni pojedinačno pregovaralo između tužiteljice i tužene banke.

36. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 3. ugovora o kreditu uopće nije precizirano na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morala platiti tu naknadu

37. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tužena banka u postupku dokazala da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane banke i njenih djelatnika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužiteljci kao potrošaču bilo omogućeno da pregovora o toj naknadi i njenoj visini, i nije joj bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

38. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

39. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

40. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imala utjecaja na njihov sadržaj.

41. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

42. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

43. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

44. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu tj. čl. 3. ugovora o kreditu koji glasi: "1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita".

45. U preostalom dijelu za utvrđenje ništetnosti te odredbe tužiteljicu je valjalo odbiti. Naime tužiteljica traži da se utvrdi ništetnim odredba čl. 3. ugvora o kreditu koja glasi: "1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.", te nije jasno od kuda tužiteljici u tužbenom zahtjevu preostali dio izvan onog navedenog netom naprijed – točka 44. obrazloženja, jer čl. 3. glasi "1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita".

46. Na okolnost visine kondemnatornog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. [adresa] a zadatak vještak je bio: - utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužiteljica kroz mjesečne anuitete preplatila zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatila na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila platio zbog rasta tečaja CHF - sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu – dakle da budu vidljivi i mjesečni preplaćeni iznosi, ukupni preplaćeni iznos, kao i datum izvršenog plaćanja po tužitelju, -zatim utvrditi koji iznos je tužiteljica platila tuženiku na ime ulazne naknade kod sklapanja ugovora i kreditu, i kada je ulazna naknada plaćen.

47. Iz nalaza vještaka od 19.9.2024. ( str. 281 do 322 spisa) proizlazi:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 8.163,19 kuna, u čemu pozitivne tečajne razlike (u korist tužitelja) iznose 9.957,11 kuna, a negativne tečajne razlike (u korist tužene) 1.793,92 kune,

- iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 1.083,45 eura, u čemu pozitivne tečajne razlike (u korist tužitelja) iznose 1.321,52 eura, a negativne tečajne razlike (u korist tužene) 238,07 eura,

- naknada za obradu kredita iznosi 1,5% od iznosa kredita, odnosno 257,00 CHF. Iskazano u kunama, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita naknada iznosi 1.222,99 kuna, odnosno 162,32 eura,

- naknada je trebala biti obračunata i naplaćena prilikom korištenja kredita, odnosno 18.11.2005. godine. Iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da li je naknada obračunata i isplaćena,

- tužiteljica je temeljem predmetnog ugovora o kreditu ukupno tuženiku isplatila 107.923,58 kuna, odnosno 14.323,90 eura, obračunato po tečaju 7,53450.

48. Nalaz vještaka dostavljen je strankama, te tužiteljica nije imala prigovora, dok je tuženik prigovarao da je nalaz vještaka neodređen i nejasan jer vještak ne obrazlaže način izračuna, da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite a ne po početnoj otplatnoj stopi, da je vještak način i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, te je predložio da se vještak usmeno sasluša.

49. Vještak se usmeno očitovao kako slijedi:

- da ostaje kod osnovnog nalaza kojeg sam dao u skladu sa zadatkom suda,

- a u odnosu na prigovor koji ističe tuženik da je nalaz u cijelosti napravio po nalogu suda, a posebno u odnosu na prigovor tuženika vezano za kamatnu stopu sudski vještak navodi da zadaća vještaka uopće nije bila da bi se utvrdila neka razlika kod otplate ovog kredita po osnovi kamatne stope niti je to u nalazu rađeno,

-u nalazu je između ostalog u vezi otplate kredita utvrđena samo razlika s osnove valutne klauzule s time da je u samom nalazu i izračunu u potpunosti isključio bilo kakav utjecaj promjene kamatne stope, a što je vidljivo i iz stupca 17 Tablice koja je u prilogu nalazu gdje se razlika po osnove valutne klauzule utvrđuje kao umnožak početnog anuiteta po ugovoru o kreditu i tečaja na dan podnošenja,

-na pitanje punomoćnika tuženika je li vještak u svom izračunu utvrdio postojanja razdoblja u otplati predmetnog ugovora u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu sudski vještak je odgovorio da ako tuženik misli na negativne razlike one su uključene u nalaz i mišljenje, a ako misli na manje podmirivanje anuiteta da ističe da je tužitelj od 30. 9. 2011. anuitete podmirivao sa određenim zakašnjenjem, a to zakašnjenje je uzeto u obzir i utvrđeno je u nalazu da su svi anuiteti plaćeni u promatranom otplatnom razdoblju, te s tim u vezi upućuje na stupac 16 Tablice gdje je specificiran postotak uplate svakog pojedinog anuiteta. Taj manji iznos uplate uvažen je prilikom uračunavanja duga po predmetnom kreditu.

50. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, cijeneći da se vještak usmeno očitovao na prigovore tuženika i prigovore otklonio u cijelosti te cijeneći da je vještak nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i (naprijed) izložene pravne ocjene ovog suda.

51. Ovaj sud je prihvatio varijantu nalaza vještaka dakle bez umanjenja za negativne razlike, te je tužiteljici dosuđen iznos od 1.321,52 EUR.

52. Naime, kada se radi o negativnim razlikama stajalište je ovoga suda da da nema mjestu umanjenja preplaćenog iznosa sa osnova tečajne razlike za utvrđeni iznos negativne razlike i to :

-jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio ni stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primi,

-nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete, u smislu odredbe čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj.

53. Na pripremnom ročištu, a prije zaključenja prethodnog postupka, tuženik je istaknuo prigovr radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.500,00 EUr sa zz kamatama, time da nakon provedenog vještačenja nije specificirao prigovor radi prebijanja pa ni tijek kamamata.

53.1. Međutim, bez obzira ističe se da prigovor radi prebijanja nije osnovan. 53.2. Iz nalaza vještaka i vještaka proizlazi da negativne tečajne razlike u korist tužene iznose 238,07 EUR.

53.3. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli ( i promjenjivoj kamatnoj stopi ) , a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

53.4. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

53.5. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok su tečaj CHF i kamatna stopa, bili niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

53.6. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

53.7. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

53.8. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

53.9. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u izreci presude.

54. Tužitelj je u skladu s nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev (eventualno kumulirani kondemnatorni zahtjev), na koje iznose traži zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja odnosno od konca mjeseca pa do isplate, a kako mu kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tužena je kao nepošteni stjecatelj dužna je zz kamate platiti od dana stjecanja.

55. Nije osnovan prigovor zastare istaknu po tuženiku.

55.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 12.6.2023.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

55.2. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

55.3. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

55.4. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

55.5. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja nastupa 14. lipnja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 12. lipnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO- a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

56. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je presuditi kao u izreci presude.

57. O troškovima postupka.

57.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a.

57.2. Tužitelju koji je odbijen s prvo postavljenim tužbenim zahtjevom, a uspio je s eventualno kumuliranim zahtjevom pripada pravo na naknadu troška, jer tužitelj nije tražio da se prihvate oba zahtjeva, i kada je sud udovoljio drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, tužitelju pripada naknada troška jer u konkretnom slučaju radi odbijanja prvog postavljenog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi pa tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a.

57.3. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja.

57.4. Tužiteljci pripada trošak kako slijedi:

-trošak sastava tužbe od 200,00 EUR

-zastupanje na ročištu 6. 3. 2024. u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na ročištu 8. 5. 2024. u iznosu od 200,00 EUR

-sastava podneska od 4. 11. 2024. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanje na ročištu 12. 11. 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr.9. t. 5.)

-zastupanje na ročištu 14. 1. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 1.150,00 EUR što uvećano za iznos od 287,50 EUR na ime PDV-a čini 1.437,50 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, što je ukupno 1.937,50 EUR.

57.5. Tužiteljci nije priznat trošak sastava troškovnika jer isti Tarifom nije propisan kao radnja za koju bi pripadao poseban trošak, a također nije priznat ni traženi trošak sudske pristojbe na tužbu jer tužitelj tu pristojbu nije platio, a osim toga tužiteljica je prema ZID ZSP NN 51/2023 oslobođen od plaćanja te pristojbe u sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, također nije priznat trošak pod naznakom "naknada banci od 5,00 EUR" jer taj trošak tužiteljica nije dokazala da ga je imao.

U Karlovcu 28. siječnja 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. OD Rožman i Oredić iz Karlovca

2. OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba