Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-129/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, izvjestiteljice i članice vijeća, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženice ĆĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski u Rijeci, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja ništetnosti, iseljenja i predaje u suposjed, te isplate, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5060/2020-19 od 26. listopada 2023., ispravljene rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-5060/2020-24 od 27. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja JĆ i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5060/2020-19 od 26. listopada 2023., ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-5060/2020-24 od 27. prosinca 2023.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se dopuna žalbe tužitelja JĆ od 10. siječnja 2024. kao nepravodobna.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o prodaji stana broj: SU-01228898/98 sklopljen dana 10.12.1998. godine između Grada Zagreba kao prodavatelja i PĆ kao kupca n i š t e t a n, te da isti ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku da iseli iz dvije dvorišne zajedničke prostorije u [adresa] ukupne neto površine 16,00 m2, koje se nalaze na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], suvlasnicima omogući pristup u iste, te slobodne od osoba i stvari, preda u suposjed tužitelju i ostalim suvlasnicima zajedno, prethodno dovedene u stanje koje je bilo prije ulaženja u posjed i to sve unutar roka od 60 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku da suvlasnicima nadoknadi sve koristi koje je imao za vrijeme korištenja predmetnih prostoriji počevši od 01.01.1999. godine sa obračunatim zateznim kamatama do uspješne predaje posjeda."

II Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u visini 497,71 € / 3.749,99 kn u roku 60 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Ispravlja se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5060/2020-18 od 26. listopada 2023. godine na način da u izreci, 2. pasusu, 2. redu, gdje umjesto riječi „u roku od 60 dana“ točne riječi glase „u roku od 15 dana“. U ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena."

3. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda u cijelosti poništi i odredi drugog suca u predmetu. U žalbi ističe kako tuženica priloženim ispravama nije osporila niti jedan dokaz ili činjenicu iz tužbe. Naime, tuženica nije vlasnica nikakvog stana u prizemlju zgrade na adresi [adresa], jer stan površine 16 m[2] u prizemlju zgrade, a niti u toj cijeloj zgradi ne postoji niti su prednik tuženice ni tuženica ikada imali neke prostorije u posjedu ili u vlasništvu u toj zgradi, nego su od 1973. do danas samo u posjedu dvorišnih prostorija u dvorišnoj zgradi, ali u nepoštenom posjedu. Nema nikakve sumnje da je prednik tuženice, bez obzira što je u trenutku podnošenja zahtjeva općini znao da dvorišne prostorije koje koristi sa svojom obitelji ne predstavljaju stan, ipak podnio zahtjev za dodjelu stana pa iz tog razloga posjed tih dvorišnih prostorija je od početka nepošten. Tužitelju nije dozvoljeno da na ročištima pojasni svoje tužbene zahtjeve i obrazloži u spisu priložene dokaze i činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve, na koji način su povrijeđena osnovana načela vođenja postupka. Sporni ugovor o prodaji za nepostojeći stan prednik tuženice je zaključio u sprezi s gradskim činovnicima kako bi suvlasnike zgrade držao u zabludi da je on tim ugovorom kupio njihove zajedničke dvorišne prostorije, kako oni ne bi postavljali bilo kakva pitanja ili poduzimali neke pravne radnje vezane za njegov posjed tih prostorija. Pobijanom presudom prihvaćena je potpuno neutemeljena tvrdnja tuženice da tužitelj za svoje tužbene zahtjeve nema aktivnu legitimaciju. Tužitelj kao vlasnik jednog stana u zgradi ima sukladno čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbenog zahtjeva za predaju tih prostorija tužitelju i svim ostalim suvlasnicima zajedno. Također, ima i pravni interes utvrditi sporni ugovor ništetnim, jer je tuženica istim prodala nekretninu s kućom u kojoj je stanovala, iako joj je mjesecima ranije dostavljen prijedlog zabilježbe o zabrani otuđenja i opterećenja, kako bi predmetna nekretnina mogla biti instrument osiguranja naplate naknade svih koristi. U konkretnom slučaju radi se o nedopuštenoj činidbi, odnosno nedopuštenoj pobudi za sklapanje predmetnog ugovora, a što je sukladno čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima, moralu društva, poštenju i dobrim običajima.

4. U dopuni žalbe ističe da je uredujuća sutkinja potpuno svjesno donijela pobijanu presudu, temeljem potpuno svjesne obmane punomoćnika tuženice gdje je on ključnu ispravu - odluku od 14. prosinca 1988. o dodjeli dviju dvorišnih prostorija (pod formom stana) površine 16 m[2] u prizemlju dvorišne zgrade u [adresa] prekrstio u odluku od 14. prosinca 1988. o dodjeli stana ne u zgradi u [adresa], nego u zgradi u [adresa], s jednim ciljem da sve ostale kasnije donesene isprave koje se odnose na zgradu [adresa] sa njome sačinjavaju logičan i zakonit slijed. Razlozi o odbijanju tužbenih zahtjeva o odlučnim činjenicama izneseni u obrazloženju presude ne samo da su proturječni, kontradiktorni sadržaju isprava navedenih u izreci presude i sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku, nego isprava (odluka o dodjeli stana površine 16 m[2] u zgradi u [adresa]), na koju se sud prvog stupnja u obrazloženju presude poziva, uopće ne postoji. Predlaže da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Na žalbu i dopunu žalbe nije odgovoreno.

6. Žalba nije osnovana, dok je dopuna žalbe nepravovremena.

7. Tuženik je dopunu žalbe podnio 10. siječnja 2024., dok je pobijanu presudu zaprimio 26. listopada 2023., slijedom čega je dopuna žalbe podnesena protekom zakonskog roka od 15 dana, te je istu kao nepravodobnu valjalo odbaciti, temeljem čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

8. Tužitelj u žalbi kada navodi da mu nije dozvoljeno da pojasni svoje tužbene zahtjeve i obrazloži u spisu priložene dokaze i činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve, ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je tužitelju urednom dostavom poziva omogućeno raspravljanje, te su u postupku provedeni dokazi koje je tužitelj u postupku predložio i priložio u spis.

9. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. istoga Zakona, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim ugovor o prodaji stana sklopljen dana 10. prosinca 1998. između Grada Zagreba, kao prodavatelja i prednika tuženice, sada pok. PĆ, kao kupca, te da isti ne proizvodi pravne učinke, budući da predmet ugovora ne predstavlja stan, već dvorišne prostorije koje služe kao zajedničke prostorije stanara stambene zgrade u [adresa], da se naloži tuženici iseliti iz dviju dvorišnih zajedničkih prostorija površine 16 m[2] , koje se nalaze na čest. br. 859 k. o. [katastarska općina], da se suvlasnicima omogući pristup u iste te ih slobodne od osoba i stvari preda u suposjed tužitelju i ostalim suvlasnicima zajedno, a prethodno dovede u stanje koje je bilo prije ulaska u posjed, kao i da se naloži tuženici da suvlasnicima naknade sve koristi koje je imala za vrijeme korištenja predmetnih prostorija počevši od 1. siječnja 1999. do uspješne predaje posjeda.

11. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je prednik tuženice PĆ bio u kontinuiranom i neprekidnom te nesmetanom posjedu predmetne nekretnine od 1971. godine, da je na temelju odluke o dodjeli stana na korištenje stekao ne samo posjed stana u prizemlju površine 16m[2] , već mu je na temelju iste priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu, a naknadno je dana 10. prosinca 1998. sklopljen ugovor o prodaji stana sa Gradom Zagrebom, kao prodavateljem, te je upisom u zemljišne knjige prednik tuženice stekao vlasništvo navedenog stana, a tuženica je postala vlasnicom upisom u zemljišne knjige nakon provedenog ostavinskog postupka iza svog supruga, sada pok. PĆ.

11.1. Stoga, sud prvog stupnja smatra kako ne postoji niti jedan razlog za utvrđenjem ništetnosti navedenog ugovora o prodaji stana od 10. prosinca 1998., a niti je ostvarena bilo koja od zakonom predviđenih pretpostavki temeljem kojih bi predmetni ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, posebno što je vlasništvo tuženice stečeno na zakonit način.

12. Odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO/94), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1160. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka kao razlog ništetnosti predmetnog Ugovora o prodaji stana ističe kako predmet Ugovora ne predstavlja stan, već dvorišne prostorije koje služe kao zajedničke prostorije stanara stambene zgrade u [adresa], o čemu je već odlučeno odlukama nadležnog upravnog tijela, čiju zakonitost parnični sud u ovom postupku ne može ispitivati.

13.1. Naime, Skupština općine Trešnjevka, Komisija za davanje stanova na korištenje donijela je 14. prosinca 1988. odluku o davanju stana na korištenje predniku tuženice PĆ i to stana u [adresa] površine 16 m[2] , koji se sastoji od jedne sobe i kuhinje, koja odluka je postala pravomoćna 4. siječnja 1989.

14. Na temelju navedene odluke o davanju stana na korištenje predniku tuženice priznato je stanarsko pravo na predmetnom stanu, te je naknadno sklopljen i ugovor o prodaji stana s Gradom Zagrebom, temeljem kojega se prednik tuženice upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

15. Prema odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96, 99/96, 99/96, 91/96 - dalje ZSO) stanarsko pravo moglo se steći pod određenim pretpostavkama i to da je riječ o objektima iz čl. 6. ZSO, da je nadležni organ davatelja stana na korištenje ili drugo ovlašteno tijelo donijelo u zakonu i općim aktima propisanom postupku odluku o dodjeli stana na korištenje, da je odluka pravomoćna i da je korisnik stana uselio u stan. Prema tadašnjem pravno-političkom uređenju takvo pravo imalo je karakter statusnog prava, a ne imovinskog, i ono se ustanovljavalo odlukom nadležnog tijela u upravnom postupku.

16. U tom smislu navedena odluka o davanju stana na korištenje predstavlja odluku upravnog tijela koja se mogla pobijati samo u tom upravnom postupku u kojemu je donesena dopuštenim pravnim sredstvima.

17. Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, donošenjem odluke o davanju stana na korištenje predniku tuženice riješeno pitanje pravnog statusa predmeta ugovora o prodaji stana koji je prednik tuženice sklopio sa Gradom Zagrebom.

18. Prema tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako ne postoji razlog za utvrđenjem ništetnim navedenog ugovora o prodaji stana na koji se poziva tužitelj, kao ni bilo koji od drugih zakonom predviđenih razloga temeljem kojih bi predmetni ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, moralu društva, a niti ih tužitelj navodi u svojoj tužbi.

19. Iz stanja spisa proizlazi kako je tuženica predmetni stan naslijedila od pok. PĆ, temeljem rješenja o nasljeđivanju donesenog 6. rujna 2012., upisala se kao vlasnica u zemljišnu knjigu, slijedom čega ne postoji osnov za iseljenje tuženice iz predmetnog stana niti za predaju stana ostalim suvlasnicima u posjed, kao ni da se ostalim suvlasnicima naknade koristi kako se to traži postavljenim tužbenim zahtjevom, s obzirom da je vlasništvo stana tuženica stekla na zakonit način.

20. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

21. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin