Poslovni broj: Usž-2710/2024-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda , Eveline Čolović Tomić , predsjednice vijeća , Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković , članice vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice LR, OIB: [osobni identifikacijski broj]iz [adresa], [adresa], zastupane po opunomoćenici Ranki Rukljač , OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici u Zagrebu , Kršnjavoga 9 , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske , OIB: 72910430276 , Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo , Vukovarska 49 , Zagreb , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Splitu , Gundulićeva 29a , Split , radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: 16 Us I-1177/2023-15 od 10. studenog 2023. , na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

pretpostavljam da je

I Žalba se odbija i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: 16 Us I-1177/2023-15 od 10. studenog 2023. godine .

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/19- 01/411 URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-10 od 18. siječnja 2023. i rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove, KLASA: UP-I-944-07/97-01/06 URBROJ: 2181-05-01/016-19-151 od 21. listopada 2019. u dijelu koji se odnosi na pravo na naknadu i obveznika plaćanja tužiteljici za pripadajući joj dio od 39/120 dijelova predmetnih stanova, i to: 1. za stan broj 3, na II katu, ukupne površine 30,31 m2, označen šifrom 16551001008, kojeg kao nositelj stanarskog prava koristi UR, 2. stan broj 4, II kat, površine 42,25 m2, označen pod šifrom 16551001006, kojeg na temelju ugovora za zaštićenom najamninom kao nositeljica stanarskog prava koristi ŠR,

3. stan broj 5, II kat, površine 21,21 m2, označen pod šifrom 18031001012, kojeg na temelju ugovora sa zaštićenom najamninom kao nositelj stanarskog prava koristi TR,

4. stan br. 6, potkrovlje, površine 85,63 m2, označen pod šifrom 16551001001, kojeg na temelju ugovora za zaštićenom najamninom kao nositelj stanarskog prava koristi ĆR,

koji stanovi su smješteni u zgradi u [adresa], sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1317 k. o. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa] ([adresa]), a koja zgrada je oduzeta rješenjem Okružnog suda u Splitu, br. I-94/48 od 12. veljače 1948.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

3. Osporenim rješenjem tuženika od 18. siječnja 2023. su odbijene, kao neosnovane, žalbe KR rođ. L, ŽR, VR, KR, LRH, ĆR i tužiteljice izjavljene protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/97-01/06 URBROJ: 2181-05- 01/016-19-151 od 21. listopada 2019., ispravljenog zaključkom, KLASA: UP/I-944- 07/97-01/06 URBROJ: 2181-05-01/016-19-153 od 30. listopada 2019. Ovim prvostupanjskim djelomičnim upravnim rješenjem VR, ZR, KR, svakom za 16/120 dijela i tužiteljici za 39/120 dijela utvrđeno je pravo na naknadu za naprijed opisane stanove u zgradi izgrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 1317 k. o. [katastarska općina]. (točka 1. izreke), utvrđen je iznos naknade i obveznik naknade uz popratna određenja, a zahtjev navedenih ovlaštenika, radi naknade preostalih 11/40 dijelova zgrade je odbijen. Istim rješenjem je VR, ŽR, KR, svakom za 16/120 dijela i tužiteljici za 39/120 dijela, dan je u vlasništvo i posjed stan broj 2. površine 73,66 m2, smješten na I katu zgrade, s kojim stanom je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, označene kao zgr. 1876 ZU 1317 k. o. [katastarska općina]. Republika Hrvatska na ovom stanu (stan boj 2) stječe pravo vlasništva za 11/40 dijela (točka 8. izreke), a obveznikom povrata za ovaj stan utvrđen je Grad Split. Ujedno je naređena zemljišnoknjižna provedba povrata stana broj 2., te je odlučeno da će se o preostalom dijelu zahtjeva ovlaštenika odlučiti zasebnim rješenjem.

4. Tužiteljica podnosi žalbu na opisanu prvostupanjsku presudu i rješenje radi nepotpuno, odnosno pogrešno utvrđenih činjenica bitne povrede pravila postupka i pogrešne primjene pravnog propisa na temelju kojeg je riješena stvar.

5. Žalbu obrazlaže tvrdnjom da do konfiskacije predmetne zgrade nije došlo 1948. odlukom kojom je nevlasniku ona konfiscirana, već odlukom suda o odbijanju izlučnog zahtjeva prijašnjih vlasnika, jer je predmetna zgrada konfiscirana rješenjem Okružnog suda u Splitu br. I-94/48 od 12.veljače 1948. te je u postupku provođenja konfiskacije rješenjem Kotarskog suda u Splitu br.I-94/48/11 od 21. travnja 1948. prenesena u općenarodnu imovinu (upis pod rednim brojem 14 lista B, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a prijenos je izvršen sa imena pravnih prednika tužiteljice). Prijenos vlasništva je izvršen unatoč tome što je konfiskacija određena u odnosu na drugu osobu – SR pa je stava da se ovdje radi o konfiskaciji bez pravnog osnova u odnosu na pravne prednike tužiteljice. Prigovara da je prvostupanjski sud zanemario provedbene Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (čl. 20-22.), kojima se regulira upravo konkretna pravna situacija – ako je aktom o konfiskaciji oduzeta imovina koja nije vlasništvo osobe kojoj je izrečena mjera konfiskacije imovine. Ponavlja istaknuto tijekom postupka da je upravo odlukom Okružnog suda u Splitu posl. br. Gž-655/48., kojom je odbijena žalba pravnih prednika tužiteljice u odnosu na izlučni zahtjev navedeno da je: „….praksa narodnih sudova konstantna i takve predmete smatra se kao „corpus delicti“, slijedom čega, činjenica da je osuđenik obavljao djelatnost u određenom prostoru, za koji je nesporno da nije njegovo vlasništvo, dovoljna je bila za konfiskaciju tog istog prostora od njega. Zbog navedenog, odluka o odbijanju izlučnog zahtjeva, je zapravo odluka o konfiskaciji imovine upravo pravnim prednicima tužiteljice, jer su konfiskacijski sudovi smatrali da im, stoga, što ju je koristio „državni neprijatelj“, više ista ne pripada, stoga su ju oduzeli u postupku konfiskacije. Mišljenja je da okolnost što odluka o konfiskaciji nije pobijana ne može pasti na teret ovlaštenika naknade jer Zakon o naknadi kao uvjet za povrat odnosno naknadu za oduzetu imovinu ne predviđa da je prijašnji vlasnik pravnim sredstvima pobijao akt o oduzimanju, niti bi to obzirom na okolnosti u kojima je imovina oduzimana bilo logično i u duhu Zakona o naknadi. Smatra da je svaki akt o konfiskaciji bio nezakonit, pa da je, stoga, bez pravnog temelja zaključak prvostupanjskog suda da se eventualna nezakonitost pravomoćnog rješenja o konfiskaciji ne može preispitivati u postupku naknade. Zbog navedenog ističe da je izložena prekomjernom teretu, jer je nesporno da su od strane njezine obitelji kao upisanih vlasnika bila poduzeta sva pravna sredstva koja je mjerodavni zakon predviđao za zaštitu vlasnika/vlasništva, a što je u suprotnosti s već istaknutim odredbama kako domicilnog, tako i međunarodnog prava, te svakako i s načelima pravne sigurnosti i vladavine prava. Tužiteljica smatra da su se ispunili preduvjeti za naturalni povrat, jer u ovom slučaju treba primijeniti članak 2. u vezi čl. 32. i 33. Zakona o naknadi. Prigovara da je sud pogrešna primijenio odredbe čl.28. i 59. Zakona o naknadi, a počinjene su i povrede odredbi čl.4., čl.7, kao i čl. 60. Zakona o općem upravnom postupku (ZUP), u vezi čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama, kao i da je presuda formalistička. Dodaje da je određivanjem simbolične novčane naknade materijalno oštećena i da joj je povrijeđeno ustavno pravo iz članka 48. stavka 1. Ustava kojim se jamči pravo vlasništva, kao i odredbe članka 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući je stvarna vrijednost njezinog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina bitno viša.

6. Predlaže se da Visoki upravni sud RH usvoji ovu žalbu, poništi pobijanu odluku i sam riješi ovu stvar u smislu žalbenih razloga – preinači pobijanu odluku, podredno, da spis vrati prvostupanjskom sudu na rješavanje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

7. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

8. Žalba nije osnovana.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje u tekstu: ZUS/10), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice time što je njezin tužbeni zahtjev odbio.

10. U ovoj upravnoj stvari činjenice nisu sporne, već je sporna njihova pravna kvalifikacija, to jest sporno je da li i kojim je aktom došlo do oduzimanja imovine i radi li se ovdje o konfiskaciji odnosno prijenosu oduzete imovine u općenarodnu imovinu aktom bivše države u postupku odlučivanja o izlučnom zahtjevu konfiscirane imovine ili je imovina oduzeta bez akta oduzimanja pa, s tim u vezi, primjenjuje li se na pravo ovlaštenika naknade (sljednika prijašnjeg vlasnika) odredba članka 1. stavak 4. u vezi s člankom 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi), odnosno imaju li pravo ovlaštenici prava iz Zakona o naknadi pravo na naturalni povrat oduzete imovine.

11. Tužiteljica smatra da je do oduzimanja došlo rješenjem Kotarskog suda u Splitu, br. I-94/48 od 12. veljače 1948., kojim je pravomoćno odbijen zahtjev njezinih prednika da se imovina konfiscirana SR izluči, dakle da se oduzimanje predmetne imovine konfiscirane SR ne izvrši, već da ta imovina ostane u vlasništvu stvarnih i upisanih vlasnika (prednika tužiteljice), a nakon koje je provedeno izvršenje konfiskacije.

12. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetna zgrada, oznake: zgr. 1876, upisana u ZU 1317 k. o. [katastarska općina], rješenjem Kotarskog suda u Splitu br.I-94/48/11 od 21. travnja 1948., prenesena u općenarodnu imovinu, a prijenos je izvršen s imena pravnih prednika tužiteljice. Provedbi upisa je prethodilo pravomoćno rješenje, br. I-94/48 od 12. veljače 1948., o odbijanju izlučnog zahtjeva, potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Splitu posl. br. Gž-655/48.

13. Nije sporno da je zgrada, oznake: zgr. 1876, upisana u ZU 1317 k. o. [katastarska općina], povodom osuđujuće kaznene presude SR, konfiscirana imenovanom, kao nevlasniku, a da je izlučni zahtjev upisanih vlasnika (prednika tužiteljice) odbijen, jer je zgrada, koju su osuđeniku u najam dali prednici tužiteljice, služila kao predmet izvršenja kaznenog djela za koji je imenovani osuđen.

14. Prema navedenom, do oduzimanja predmetne zgrade prijašnjim vlasnicima prijenosom u općenarodnu imovinu je došlo nakon pravomoćnog odbijanja izlučnog zahtjeva, u izvršenju odluke o konfiskaciji, a da prijašnjim vlasnicima nije izdan nikakav akt kojim im se imovina oduzima.

15. Stoga, po ocjeni ovog Suda, nema pravnog osnova oduzimanju predmetne zgrade pa se, u konkretnom slučaju, na pravo ovlaštenika iz Zakona o naknadi primjenjuje odredba članka 3. Zakona o naknadi. Tom odredbom je propisano da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

16. Obzirom, dakle, da predmetna zgrada nije konfiscirana prijašnjim vlasnicima, već drugoj osobi, a nesporno je prenesena s njihovog vlasništva u općenarodnu imovinu (dakle, oduzeta) bez ikakvog akta kojim se njima oduzima, proizlazi da prijašnji vlasnici imaju pravo na naknadu, ali ne i automatski na povrat nekretnine u naturi, već im oblik u kojem će ostvariti svoje pravo na naknadu ovisi o daljnjim zakonskim pretpostavkama. U konkretnom slučaju stanovi, za koje je ovlaštenicima pa tako i tužiteljici utvrđena naknada u obveznicama/novcu, su opterećeni pravima trećih, a stan koji to nije (stan broj 2) im je vraćen u naravi. Visina naknade je utvrđena pravilno i u skladu s propisanim mjerilima, što je sve valjano obrazloženo i ispravno materijalno- pravno utemeljeno u tuženikovom rješenju i pobijanoj presudi.

17. Vezano za žalbene prigovore tužiteljice ovaj Sud nalazi da su prijašnji vlasnici, osim postupka prema članku 21. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (izlučni zahtjev) imali na raspolaganju i pokretanje postupka za poništenje kaznene presude, koji postupak nisu pokrenuli.

18. Ostali žalbeni prigovori o nerazmjernoj naknadi, povredi prava vlasništva i pristupu sudu, povredama postupka i formalističkom pristupu suda nisu osnovani, jer je cilj i svrha ostarjevanja prava iz Zakona o naknadi pravodobno obeštećenje shodno mogućnostima države, a da se pri tom ne povrijede druga zakonito stečena prava (primjerice zaštićeno najmoprimstvo). Tužiteljica nije vlasnica /suvlasnica predmetne zgrade, niti je to bila u vrijeme oduzimanja pa joj pravo vlasništva nije ni moglo biti povrijeđeno. Pravo na pristup sudu joj je omogućeno i ona ga je kroz raspravljanje pred sudom u potpunosti ostvarila, a prvostupanjski sud je predmet spora ocijenio, u bitnome sveobuhvatno, a nipošto formalistički te je za svoju odluku dao valjane razloge.

19. Zbog svega navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da su u upravnom sporu i prethodno u upravnom postupku odredbe Zakona o naknadi pravilno primijenjene te je osporenom presudom osnovano odbijen zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika i djelomičnog rješenja kojim je utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama i dijelom u naravi, bez pravne osnove, oduzetu imovinu te da su, posljedično tome, rješenje tuženika i žalbom pobijana. presuda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a procesne povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, nisu započete.

20. Naposljetku, zakonita je i odluka o trošku iz prvostupanjske presude, jer se shodno uspjehu u sporu ispravno temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS/10 , a kako tužiteljica nije uspjela ni sa žalbom, nema pravo ni na naknadu zatraženog troška za sastav žalbe.

21. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS/10 koji se primjenjuje sukladno članku 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24) , odbiti žalbu kao neosnovanu.

U Zagrebu , 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić