REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj P-270/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužiteljice OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru,, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupano po punomoćnicima Odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 18. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), dana 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba iz toč. 3 i 9 Ugovora o kreditu broj 718-50-2851334 od 24.05.2005. godine zaključenog između tužiteljice OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.30% od iznosa odobrenog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost tuženika i uvjetima koje odredi tuženik.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.076,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, a koja teče na iznos od 729,57 EUR od 24.05.2005., a na iznos od 347,31 EUR od 09.04.2009. u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.266,04 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od dana 28. siječnja 2025. koja se obračunava na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako su dana 24. svibnja 2005. godine tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 718-50-2851334, a prema kojem se tuženik obvezao tužiteljici isplatiti iznos od 35.223,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate uz redovnu kamatu od 5,85 % godišnje, promjenjiva sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika. Otplata kredita ugovorena je u roku od 84 mjeseca prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Člankom 3. Ugovora o kreditu tuženik je naveo odredbu o "naknadi", u kojoj je navedeno da će tužitelj platiti naknadu u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koja naknada je iznosila 5.496,94 kn odnosno 729,57 EUR i ustegnuta je tužiteljici prilikom isplate kredita dana 24.05.2005. Isto tako je u Ugovoru o kreditu u toč. 9. Ugovora tuženik uvrstio i odredbu o plaćanju naknade za slučaj prijevremene otplate kredita koju je definirao: "Korisnik kredita može izvršiti prijevarnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor." Navedena naknada obračunata je tužitelju prilikom prijevremene isplate kredita dana 09.04.2009. u iznosu od 2.616,81 kn odnosno u iznosu od 347,31 EUR. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenim odredbama kao uostalom niti o drugima tužitelj nije pregovarao niti uopće imao takvu mogućnost pregovarati s tuženim jer je tuženik navedenu odredbu jednostavno formulirao i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način. Navedene odredbe ne sadržavaju bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da navedene odredbe se ne smatraju jasnima niti razumljivima. Za ugovaranje navedenih odredaba tuženik nije imao opravdanje, jer mu obradom kreditnog zahtjeva niti prijevremenom otplatom kredita nisu nastali bilo kakvi troškovi koji bi te naknade opravdali. Naime, u čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati naknade pogotovo u tako visokim iznosima. U čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita uz prethodnu obavijest banci može vratiti krediti i prije roka određenog za vraćanje, a u kojem slučaju je korisnik kredita naknaditi štetu koju bi banka u tom slučaju trpjela. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je tužiteljevo zakonsko prava vratiti kredit i prije ugovorenog roka za vraćanje dok prijevremenim vraćanjem kredita tuženiku nije nastala šteta. Ugovaranjem navedene odredbe tužitelj je u suštini platio naknadu koja se ukazuje kao penalizacija za prijevremeno plaćanje, a za što nema zakonskog osnova. Ništetnost ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporna je budući da je njezinu ništetnost potvrdio Vrhovni sud RH sukladno zaključku sa sjednice održane 05.11.2020. godine. Navedeni stav suda obvezujući je za sve nacionalne sudove. Navedenim opisanim postupanjem, odnosno ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je počinio povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja radi čega su navedene odredbe ništetne u smislu čl. 81., 84, i 87. ZZP-a (NN 96/2003). Imajući u vidu sve navedeno tuženik je tužitelju temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 729,57 EUR i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 347,31 EUR koje naknade tužitelj potražuje ovom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći kako su neosnovani navodi tužiteljice te da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Nadalje navodi kako je tužitelj i potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB- a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 24.5.2005. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi ističe se da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 01.01.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 01.01.2010. godine. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen petnaest godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredbe i bile ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknada. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

3. Tužitelj se u podnesku od 13.06.2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći kako je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima potrošačkim ugovorima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora dok je u st. 2. Direktive propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Direktiva je implementirana u zakonodavstvu RH, pa tako i u danas važećem ZZP-u, te u vrijeme sklapanja ugovora važećem ZZP/03. Odredbama iz čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a te čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se u pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredaba propisana je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna kao i odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP-a/03. O plaćanju naknade za odobreni kredit nije se uopće pregovaralo. Tuženik niti nije u ugovoru uopće naveo u čemu se sastoje poslovi za koje bi se imalo pravo obračunati naknadu i to čak u iznosu od 5.496,95k kn. Naplata tako visokog troška nema nikakvog racionalnog opravdanja, ista je u protivnosti s čl. 102. Zakona o obveznim odnosima, a sasvim sigurno je nepoštena. Osim toga, radi se o tipskom ugovoru koji je sačinio sam tuženik a tužitelj nije imao mogućnost mijenjati niti jednu odredbu ugovora pa tako niti odredbu o naplati troškova za odobrenje kredita. Takva odredba jednostrano navedene od strane tuženika je suprotna odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, te je kao takva ništetna. Još je manje tuženik imao pravo i osnova naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita posebice kada se ima u vidu činjenica da je tuženik tijekom vremena trajanja ugovora od njegova zaključenja pa do prijevremene otplate u više navrata povećavao kamatu na odobreni kredit pa uz općepoznatu situaciju porasta tečaja CHF tužitelj je bio primoran što prije iznaći mogućnosti osigurati nov kreditni plasman i zatvoriti sporni kredit. I ta prijevremena otplata kredita obračunana u iznosu od 2.616,81 kn, a pitanje za što točno osim kao naknada za neostvarene kamate po predmetnom ugovoru koja naplata je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1068. st. 3. i 4. ZOO-a i nepoštena pa time ujedno ništetna. Pri izračunu duga po kreditu tuženik je izvršio jednokratni obračun potraživanja po ugovoru pri čemu nije naveo koji iznos duga čini dug po kreditu a koji iznos novca se odnosi na naplatu prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica osporava i pozivanje tuženika na presudu Vrhovnog suda RH Gž-4/2017-2 od 21.03.2017., a poziva se na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev112/2018-2 od 09.03.2022. Ni ostali izneseni prigovori tuženika posebice glede prigovora na visinu tužbenog zahtjeva kojim stiče prigovor zastare, nisu osnovani. Tuženik je naime sam izdao potvrdu o visini naknade koju je obračunao za obradu kredita i prijevremenu otplatu, a taj iznos tužiteljica i potražuje pa stoga visina potraživanja evidentno nije sporna.Također s obzirom na već zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022-2 od 31.01.2022. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj:718-50- 2851334 od 24.05.2005., otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 16.04.2019., potvrda od 03.04.2024., rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl.br. Gž-1105/22 od 24.08.2022.; rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-260/22 od 12.04.2022, Naknade u poslovima kreditiranja građana; smjernice HNB-a, presuda Županijskog suda u Puli, Gž-311/18 od 3.9.2018.; presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Gž-4/2017-2 od 21.3.2017.; presudu Sud EU C-621/17 od 3.10.2019. godine

5. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.

6.Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 718-50-2851334 od 24.05.2005.

7. Između stranaka je sporno da li su odredbe čl.3. i čl.9. tog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 24.05.2005. ništetne, sporna je visina tužbenog zahtjeva, te da li je za predmetni tužbeni zahtjev nastupila zastara.

8. Iz Ugovora o kreditu broj: 71850-2851334 proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik dana 24.05.2005., te je istim tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.223,58 CHF.

9.Člankom 3. Ugovora o kreditu propisano je da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Člankom 6.Ugovora propisano je da je namjena kredita kredit za kupnju novih vozila Peugeot. Člankom 9.propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

10. Iz potvrde tuženika od 03.04.2024. proizlazi da istom potvrđuju da je klijentica Banke OB bila korisnik kredita 718-50-2851334 na iznos od 35.223,58 CHF, isplaćenog dana 25.05.2005., te konačno prijevremeno otplaćenog 09.04.2009.. Nadalje je u istoj navedeno kako je prilikom isplate / korištenja kredita dana 25.05.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.496,95 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl.3. Naknada – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena / ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Prilikom prijevremene otplate kredita naknada je naplaćena u iznosu od 2.616,84 kn, sukladno tada važećim Općim aktima banke.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona sklapala ugovor o kreditu na način da je došla u Pitomaču u auto kuću koja je imala suradnju sa Raiffeisen bankom, trebala je kupiti automobil, ali kada je otišla iz auto kuće i krenula za [adresa] već je nju zvala javni bilježnik da dođe potpisati ugovor, nakon čega je otišla u banku kako bi rekla da se kredit ne isplaćuje dok ne stigne vozilo, međutim službenica je rekla da je pustila iznos, o naknadama za obradu kredita i prijevremenu otplatu nije bilo govora, a napomenula je da ona nije dobila predmetno vozilo, ta firma je na kraju bila blokirana, kredit je otplaćivala i uzela auto iz njihovog izloga, te da je ona taj kredit i prijevremeno otplatila sve obzirom da je mjesečni iznos rastao iznad onoga što je ona ugovorila, pa je ona posudila novac i otplatila kredit. Napominje da je ova banka tuženik bila jedina banka s kojom je auto kuća surađivala i ugovorni uvjeti su bili nepromjenjivi, te da ona samo zna da ja ona te naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu platila više od 1.000,00 Eura i misli da nije to nikako trebala plaćati, te da je u to vrijeme bila takva situacija i sa bankom se nije moglo pregovarati o odredbama ugovora to su bili tipski ugovori i oni su bili nepromjenjivi.

Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv. 12. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, niti joj je iste pojašnjavao, jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (3. i 9.Ugovora) pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice.

15. Nadalje prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom kako tužiteljica ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.06.2006. i isplatu naknada na temelju utvrđenja ništetnosti tih odredbi, a ništetnost tih odredbi je utvrđena upravo ovom presudom, zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još nije niti počeo teći.

16. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Navedena odredba iz 3. predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: “da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, te odredba čl. 9. predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: „da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor“ nisu sročene jasno i razumljivo, o njima se nisu vodili pojedinačni pregovori, te su kao takve prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik. 18.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da su navedene odredbe ugovora u kojima se navodi da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela - članak 3. Ugovora o kreditu, te odredba u kojoj je navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor - čl.9. ništetne ugovorne odredbe. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje to točno troškove naknade i troškove je dužan snositi, pokazati joj odnosno uputiti ju na Odluku o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

19.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama čl. ZOO-a. poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako su odredba čl.3 i čl.9. Ugovora o kreditu od 24.05.2005. nepoštene i kao takve ništetne, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

20. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da su odredbe čl. 3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 718-50-2851334 od 24.05.2005. u kojima se obvezuje korisnika kredita ovdje tužiteljicu na plaćanje naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, ništetne ugovorne odredbe, a i iz same potvrde tuženika od 03.04.2024. proizlazi da je naknada za obradu kredita iznosila 5.496,95 kn i ista je naplaćena dana 25.05.2005., a naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.616,81 kn naplaćena je prilikom prijevremene otplate kredita -09.04.2009., te obzirom kako tuženik više nije osporavao visinu potraživanja tužiteljice – što je naveo na pripremnom ročištu održanom dana 07.11.2024., a pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva je tužiteljica dokazala, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

Na navedene dosuđene iznose sud je dosudio sukladno čl. 29 ZOO-a tužiteljici i zateznu kamatu i to na iznos od 729,57 EUR od 24.05.2005., a na iznos od 347,31 EUR od 09.04.2009., kao od dana dospijeća pa do isplate sve kako je odlučeno u tok. II. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155.ZPP-a.

21. Tužiteljici su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 13.06.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 07.11.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 18.12.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 28.01.2025. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,52 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 70,52 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.266,04 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 28. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

U Križevcima, 28. siječnja 2025.

S U D A C:

Jasmina Drageljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.