Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-433/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tonija Šantić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OHA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika ZB d.d. Zagreb, [adresa], zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-1622/2022-20 od dana 12. travnja 2023. godine, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika i u dijelu pod točkom I. i II. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-1622/2022-20 od dana 12. travnja 2023. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, te se preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude na način da se odbija tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 311,70 eura sa zateznim kamatama, dok se djelomično odbija žalba tuženika i potvrđuje odluka o trošku u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.853,60 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba članka 2. stavak 3. točka 2. ugovora o kreditu broj 3210634402/2007, kreditna partija 7103784834, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 28. kolovoza 2007. godine kojom je određeno da se promjenjiva redovna kamatna stopa obračunava u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 8.567,21 EUR / 64.549,23 HRK sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose u razdobljima kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke), kao i u istom roku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.165,30 eura (16.314,45 kuna) sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 12. travnja 2023. godine pa do isplate (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice iznad iznosa dosuđenog u stavku II. izreke pa do iznosa u visini od 10.377,84 eura (78.191,84 kune) odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke, te odluke o parničnom trošku pod točkom IIII. izreke, žalbu je podnio tuženik, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da u tom dijelu istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, jer je prema stanovištu žalitelja obrazloženje iste manjkavo i paušalno, a izreka presude ne odgovara izvedenim dokazima, kao i da bez pozivanja na utvrđenja iz odluke o kolektivnoj zaštiti pobijana presuda nema razloge o odlučnoj činjenici ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Naime, suprotno tome, prvostupanjska presuda nije opterećena takvim nedostacima, a kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

7. Nije u pravu žalitelj ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila dana 28. kolovoza 2007. godine Ugovor o kreditu broj 3210634402/2007, kreditna partija 7103784834 (dalje: Ugovor) čiji predmet je kredit u iznosu od 550.000,00 kuna za kupnju stana, sa otplatom u razdoblju od 20 godina,

- da je u tužbi navela da je u članku 2. stavak 3. točka 1. Ugovora bila određena fiksna kamatna stopa u trajanju od dvije godine počev od stavljanja kredita u otplatu, koja da je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje, a potom u članku 2. stavak 3. točka 2. da je ugovorena, nakon isteka razdoblja od dvije godine do isplate, promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke,

- da je tužiteljici bilo jasno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,99 % godišnje) dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,99 % godišnje nakon proteka ugovorenog razdoblja od dvije godine nakon zaključenja ugovora pa nadalje do potpune isplate mijenjati, nisu bili u Ugovoru niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva", bez ugovorenih parametara, a mijenjana je jednostranom odlukom tuženika, pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na takav slijed,

- da i u ovoj parnici, s obzirom da je pokrenuta od strane potrošača valja primijeniti stavove i zaključke iz parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, donesene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine,

- da tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljicom na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, kao ni što sve utječe na takvo formiranja tijekom ugovornog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica koja nije mogla imati saznanja o posebnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, kao potrošač mogla spoznati učinke koji će nastati u budućnosti, a što da je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane,

- da je tuženik nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke razlika u mjesečnim anuitetima koje je platila tužiteljica, u odnosu na mjesečne anuitete, kamatna stopa nije bila promjenjiva za utuženo razdoblje i iznosi 8.567,21 eura/ 64.549,23 kune.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u smislu odredbi članka 96. stavak 1. i članka 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 i dr.), te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na ime razlike kamatne stope od 8.567,21 eur/64.549,23 kune, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO), po stopi propisanoj člankom 29. ZOO, jer je tuženik sastavio ugovor sa ništetnim odredbama, slijedom čega se radi o nesavjesnom stjecatelju.

6.3. U odnosu na prigovore upućene utvrđenim činjenicama i pozivanju na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku vođenom povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača pod poslovnim brojem P-14501/2012, sud u postupku koji se vodi radi utvrđenja ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditu za kunski iznos (sklopljenog u razdoblju sklapanja ugovora u CHF koji su bili predmet kolektivne tužbe) nije vezan navedenom presudom, ali u postupku može primjenjivati principe, način utvrđivanja i zaključke o valjanosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz tog postupka (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-167/2021-3 od 7. ožujka 2023. godine), pogotovo u situaciji kada tuženik u postupku nije predložio dokaz saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora na okolnost neposrednog pojedinačnog pregovaranja i informiranja koje je prethodilo sklapanju samog ugovora ili dokaze glede eventualno drugačije prakse postupanja u toj fazi sklapanja ugovora u odnosu na korisnike kredita u kunskim iznosima, a prethodno navedena utvrđenja proizlaze iz teksta samog ugovora, kojeg je prethodno sastavio tuženik.

7. Neutemeljeno tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka glede usklađenosti postupanja tuženika sa pozitivnim pravnim propisima te promjeni kamatne stope sukladno promjenama tržišnih uvjeta – koje prvostupanjski sud prilikom donošenja prvostupanjske presude s pravom nije prihvatio, pozivajući se na postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja.

8. Konačno, nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare – s tvrdnjom da je u ovom slučaju do podnošenja tužbe protekao mjerodavan zastarni rok od tri godine iz članka 230. ZOO godina, koji rok da se računa od dana kada je tuženik primio uplatu pojedinog anuiteta, jer je pravilno prvostupanjski sud primjeni materijalno pravo utvrđujući da se pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi, odnosno ne zastarijeva, a zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno stanovište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine) – dakle, u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost.

9. U odnosu na prigovor da prvostupanjski sud kod ocjene nastale značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka nije uzeo u obzir da se tužitelju tijekom otplate kredita i u razdoblju koje je utuženo nije uvijek primjenjivala kamatna stopa koja je bila više od početne ugovorene od 4,99%, takav prigovor nema utjecaja na pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer je svaka promjena kamatne stope u konkretnom slučaju rezultat jednostrane odluke tuženika, a iznos pretplate utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka potvrđuje zaključak o nastaloj značajnoj neravnoteži.

10. Djelomično je osnovana žalba tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku i to ne u odnosu na vrstu priznatog troška, jer su i podnesci od 15. prosinca 2020. godine i 29. lipnja 2022. godine opravdani trošak postupka, već u odnosu na pogrešnu primjenu odredbe članka 154. stavak 5. ZPP, budući da je u postupku odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.810,63 eura/13.642,19 kuna, a što nije neznatan uspjeh tuženika u ovom postupku, već uspjeh od 8,50 %, budući je tužiteljica uspjela 100 % u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, te sa 83 % u odnosu na zahtjev za isplatu, dakle u razmjeru prema tuženiku sa ukupno 91,50 %.

10.1. Slijedom navedenog, parnični trošak je trebalo dosudit temeljem članka 154. stavak 2. ZPP, pa je prebijanjem uspjeha stranaka, kod pravilno utvrđenog opravdanog parničnog troška za poduzete radnje po punomoćniku u iznosu od 1.194,44 eura, te PDV od 25 % u iznosu od 298,61 eur, pristojbu za tužbu u iznosu od 74,99 eura i pristojbu presude u iznosu od 265,45 eura, a što ukupno iznosi 1 833,49 eura, tužiteljici razmjerno uspjehu od 83 % (nakon odbijanja uspjeha tuženika) trebalo priznati trošak u iznosu od 1.521,79 eura, te istom dodati u cijelosti trošak vještačenja od 331,81 eura, te u konačnici trošak tužiteljice iznosi 1.853,60 eura, slijedom čega je u tom dijelu trebalo potvrditi odluku o trošku (članak 380. točka 2. ZPP), te preinakom odbiti zahtjev za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 311,70 eura sa zateznim kamatama (članak 380. točka 3. ZPP).

11. Kako i pored djelomične preinake odluke o parničnom trošku nije izmijenjen uspjeh stranaka u parnici glede glavnog zahtjeva, trebalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

12. U odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke, jer nije pobijana žalbom, prvostupanjska je presuda ostala neizmijenjena.

U Šibeniku, 28. siječnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić