REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4354/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ane Cvitković, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA iza NOVAKI d.o.o. u stečaju, OIB 01587846422, Zagreb, Preradovićeva ulica 25, kojeg zastupaju punomoćnici Dejan Stajčić i Marija Perkov, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Marić Stajčić & Perkov j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ŽELJEZNAR trgovina i usluge d.o.o., OIB 63101176825, Novaki, 2. Cvjetna 3, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Volarević, odvjetnik iz Zagreba, Palmotićeva 4, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3325/2023-55 od 21. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3325/2023-55 od 21. listopada 2024., u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-3325/2023-55 od 21. listopada 2024., odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja-stečajnog dužnika NOVAKI d.o.o. - u stečaju: a) UGOVOR O KUPOPRODAJI BR. C-04/11 od dana 11. svibnja 2011. godine. ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-5536/2011 te ANEKS UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. C-04/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11054/2011, sklopljeni između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; b) UGOVOR O KUPOPRODAJI BR. D-04/11 od dana 11. svibnja 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV- 5538/2011 te ANEKS UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-

04/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11056/2011, sklopljeni između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; c) UGOVOR O KUPOPRODAJI BR. D-05/11 od dana 11. svibnja 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV- 5532/2011 te ANEKS UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-05/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera, Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11058/2011, sklopljeni između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; d) UGOVOR O KUPOPRODAJI BR. D-06/11 od dana 11. svibnja 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV- 5530/2011 te ANEKS UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-06/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11052/2011, sklopljeni između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; e) UGOVOR 0 KUPOPRODAJI BR. D-07/11 od dana 11. svibnja 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-5534/2011 te ANEKS UGOVORA 0 KUPOPRODAJI BR. D- 07/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11050/2011, sklopljeni između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; f) UGOVOR 0 KUPOPRODAJI BR. D-08/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11018/2011, sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; g) UGOVOR O KUPOPRODAJI BR. D-09/11 od dana 13. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV-11065/2011, sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca; h) SPORAZUM od dana 14. listopada 2011. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem ovjere OV- 11046/2011, sklopljen između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim se tužitelj kao stečajni dužnik obvezuje potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika sve potrebne ugovore o prodaji nekretnina te anekse ugovora o prodaji nekretnina unutar kojih će biti sadržana tabularna izjava potrebna za ishođenje konačne uknjižbe prava vlasništva na ime i u korist Željeznar d.o.o., Novaki. II. Tuženik je dužan vratiti u stečajnu masu tužitelja sve imovinske koristi koje je stekao temeljem UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. C-04/11 od dana 11. svibnja 2011. godine te ANEKSA UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. C-04/11 od dana 13. istopada 2011. godine, UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-04/11 od dana 11. svibnja 2011. godine te ANEKSA UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-04/11 od dana 13. listopada 2011. godine, UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-05/11 od dana 11. svibnja 2011. godine te ANEKSA UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D- 05/11 od dana 13. listopada 2011. godine, UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D- 07/11 od dana 11. svibnja 2011. godine te ANEKSA UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-07/11 od dana 13. listopada 2011. godine, UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D-08/11 od dana 13. listopada 2011. godine, UGOVORA O KUPOPRODAJI BR. D- 09/11 od dana 13. listopada 2011. godine - sveukupno iznos od 494.022,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim i to na iznos od: a) 78.574,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 11.05.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena; b) 46.816,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 11.05.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena; c) 88.336,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 11.05.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena; d) 54.370,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 11.05.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st, 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena; e) 78.574,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 11.05.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena; f) 77.278,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 13.10.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena; g) 70.074,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, od dana 13.10.2011. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena. 4.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovoga postupka u roku od 8 dana.“ U točki II. izreke naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 121.108,61 EUR u roku 8 dana. U točki III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 28.126,81 EUR.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su ispunjene sve opće procesne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji i to kupoprodajnih ugovora i aneksa ugovora, propisane odredbom članka 141. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 i 116/10; dalje: SZ). Nadalje zaključuje da tužitelj nije dokazao da su pobijane pravne radnje dovele do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika, kao ni činjenicu da će se krajnji rezultat pobijanja očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika, odnosno nije dokazao svrhu pobijanja, u smislu odredbe članka 127. SZ-a (točka 74. prvostupanjske odluke). Utvrđeno je da tuženik u vrijeme poduzimanja pobijanih radnji nije znao, niti mogao znati da je prednik tužitelja bio nesposoban za plaćanje. Nisu ispunjene pretpostavke da se isti pobijaju kao kongruentne pravne radnje, u smislu odredbe članka 128. stavka 1. SZ-a, a niti je sud našao da bi bile ispunjene pretpostavke za pobijanje prema nekim drugim odredbama Stečajnog zakona. Odluka o troškovima se temelji na odredbi članaka 154. i 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

3. Žalbu je podnio tužitelj pobijajući točke I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, unatoč jasnim uputama nije postupio. Također, žalitelj navodi da je tuženik imao dospjele, a neplaćene tražbine prema dužniku, koje je osiguravao založnim pravom, i to potvrđuje njegovo znanje o dužnikovoj nesposobnosti za plaćanje. Navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebice u dijelu gdje sud, činjenice koje nedvojbeno ukazuju na znanje tuženika o nesposobnosti za plaćanje, tumači kao dokaz da pogodovanja nije bilo, pritom potpuno zanemarujući standard dužne pažnje dobrog gospodarstvenika koji se u trgovačkom poslovanju podrazumijeva.

3.1. Žalitelj se poziva na praksu višeg suda, stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5476/2018 od 6. svibnja 2020. iznoseći da je riječ o konkretno istoj činjenično situaciji i primjeni materijalnog prava, dok je prvostupanjski sud u cijelosti propustio uzeti u obzir postojanje navedene relevantne sudske prakse. Nadalje navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u odluci poslovni broj Pž-5476/2018) detaljno obrazložio razloge za ispunjenje svih pretpostavki za kongruentno namirenje iz članka 128. SZ-a. Pri tome je analizirano pitanje znanja (tamo) tuženika za nesposobnost plaćanja dužnika, očigledne financijske poteškoće dužnika, te je od značaja činjenica da su u oba slučaja pravne radnje poduzete nakon smrti ranijeg direktora NOVAKI d.o.o., u vrijeme kada je funkciju zakonske zastupnice obnašala KV, dok je NV koji zakonski zastupnik ovdje tuženika, bio član društva i obnašao funkciju direktora PORTUN FERRUM d.o.o. (u drugoj parnici tuženik). U oba slučaja poslovna suradnja je bila dugotrajna pri čemu je način plaćanja u oba slučaja bio putem kompenzacije.

3.2. Nadalje, žalitelj navodi da se sud u obrazloženju odluke samo osvrnuo na kongruentno namirenje iz članka 128. SZ-a, pri čemu je u potpunosti propustio razmotriti primjenu članka 129. SZ-a o inkongruentnom namirenju, iako postoje pretpostavke za obje vrste pobijanja pravnih radnji. Smatra da je pogrešan zaključak o neispunjenju općih materijalnopravnih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji. Žalbenim navodi pojašnjava da sve ranije poduzete radnje tuženika ukazuju da je imao znanje o nesposobnosti za plaćanje na strani pravnog prednika tužitelja. Nadalje, ističe da za pobijanje inkongruentnog namirenja nije potrebno dokazivati znanje vjerovnika za nesposobnost plaćanja dužnika jer sama činjenica da je namirenje izvršeno na zakonom zabranjen način tijekom blokade računa dovoljna je za kvalifikaciju takvog namirenja kao inkongruentnog u smislu članka 129. SZ-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška postupka, uvećano za trošak žalbe u iznosu od 12.276,11 EUR.

4. Odgovor na žalbu je dao tuženik osporavajući sve žalbene navode i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba je neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka Zakona o parničnom postupku, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita.

7. Navodima svoje žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te u ovom ponovljenom postupku iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na znanje vjerovnika, ovdje tuženika u vrijeme poduzimanja radnji, za nesposobnost za plaćanje pravnog prednika tužitelja.

8. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-2880/2023 od 24. listopada 2023. ukinuo raniju prvostupanjsku presudu poslovni broj P-2070/2021 od 2. lipnja 2023. kojom je odbijen tužbeni zahtjev iz razloga što prvostupanjski sud nije ispitao odlučnu činjenicu kada su poduzete radnje primjenom odredbe članka 138. stavka 2. SZ-a, pa ako su radnje poduzete sukladno navedenoj odredbi Stečajnog zakona tada treba ispitati postojanje te posebne pretpostavke pobijanja. Nadalje, ovaj sud je uputio prvostupanjskom sudu da na temelju izvedenih dokaza, da jasne razloge zbog kojih smatra da vjerovnik, ovdje tuženik nije znao da je dužnik, ovdje tužitelj u vrijeme poduzimanja radnji koje se pobijanju bio nesposoban za plaćanje, kao i da jasno obrazloži svoj zaključak kako tužitelj nije dokazao svrhu pobijanja imajući u vidu utvrđenu vrijednost imovinske koristi i utvrđenih tražbina. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio kada su radnje poduzete primjenom odredbe članka 138. stavka 2. SZ-a, te da dao razloge zaključku zbog kojih smatra da vjerovnik, ovdje tuženik nije znao da je dužnik, ovdje tužitelj u vrijeme poduzimanja radnji koje se pobijaju bio nesposoban za plaćanje.

9. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 4. siječnja 2012., da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-20/2012 od 14. ožujka 2012. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem, da je rješenjem istog suda poslovni broj St-20/2012 od 20. prosinca 2012. obustavljen i zaključen stečajni postupak nad tužiteljem zbog nedostatnosti stečajne mase i za namirenje troškova stečajnog postupka (članak 203. SZ-a), da su u drugom višem isplatnom redu utvrđene tražbine stečajnih vjerovnika u iznosu od 3.182.647,27 kn, među kojima je i tražbina ovdje tuženika u iznosu od 1.045.741,98 kn, da su stranke zaključile Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. srpnja 2010. u iznosu od 4.500.000,00 kn, koji sporazum nije pobijan i da su ugovori koji se pobijaju odnosno pravne radnje poduzete primjenom odredbe članka 138. stavka 2. SZ-a poduzete 14. listopada 2011. kada je podnesen zahtjev za upis uknjižbe prava vlasništva predmetnih nekretnina.

10. Dakle, pravni učinak sklopljenih kupoprodajnih ugovora nastupili su 14. listopada 2011. pa se kao posebna pretpostavka za pobijanje predmetnih ugovora primjenjuje odredba članka 128. SZ-a.

11. Prvostupanjski sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 128. SZ-a jer su stranke dogovorile da će međusobna dugovanja namirivati kompenzacijom, da tuženik nije znao da je tužitelj nesposoban za plaćanje što proizlazi iz iskaza predloženih svjedoka, da nisu ništetni ugovori kojima je ugovoreno plaćanje kompenzacijom iako je jedna ugovorna strana u blokadi računa.

12. Navedenom odredbom članka 128. stavka 2. SZ-a propisano je da se pravna radnja, poduzeta u posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje na način i u vrijeme u skladu sa sadržajem njegova prava (kongruentno namirenje), može pobijati ako je u vrijeme kad je poduzeta dužnik bio nesposoban za plaćanje i ako je vjerovnik u to vrijeme znao za tu nesposobnost. To znači da moraju biti ispunjene dvije osnove pretpostavke da bi se radilo o kongruentnom namirenju; da je dužnik u vrijeme poduzimanja radnje bio nesposoban za plaćanje i da je vjerovnik to znao.

13. Odredbom članka 129. SZ-a na koju se tužitelj pozvao tijekom postupka iako je to izostalo u činjeničnom supstratu tužbe (suprotno žalbenim navodima), je određeno: „Pravna radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje, koje on nije imao pravo zahtijevati ili nije imao pravo zahtijevati na taj način ili u to vrijeme, može se pobijati: 1. ako je poduzeta u posljednjem mjesecu prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga, ili 2. ako je poduzeta tijekom trećega ili drugoga mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, a dužnik je u to vrijeme bio nesposoban za plaćanje, ili 3. ako je radnja poduzeta tijekom trećega ili drugoga mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, a vjerovnik je u vrijeme njena poduzimanja znao da se njome oštećuju stečajni vjerovnici. (2) Smatrat će se da je vjerovnik znao da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti na temelju kojih se nužno moralo zaključiti da se njome vjerovnici oštećuju. Za osobu koja je s dužnikom bila bliska u vrijeme poduzimanja radnje pretpostavlja se da je znala za oštećenje stečajnih vjerovnika.

14. Stoga, iako se prvostupanjski sud konkretno nije referirao na odredbu članka 129. SZ-a, jer nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 129. SZ-a, upravo iz razloga jer nije dokazano niti proizlazi iz rezultata dokaznog postupka da je tuženik kao vjerovnik u vrijeme poduzimanja radnje znao/morao znati za nesposobnost za plaćanje prednika tužitelja, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 128. SZ-a pa tako niti drugih odredaba Stečajnog zakona (točka 100. obrazloženja).

15. Na utvrđene činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 128. SZ-a. Naime, pravna radnja je poduzeta u posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, i u vrijeme kad je poduzeta dužnik je bio nesposoban za plaćanje, međutim tužitelj nije dokazao da je vjerovnik u to vrijeme znao ili morao znati za nesposobnost za plaćanje. Žalitelj se poziva na sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5476/2018 od 6. svibnja 2020. Po ocjeni ovog suda, žalitelj se pogrešno poziva na ovosudnu odluku poslovni broj Pž-5476/2018 od 6. svibnja 2020. jer u toj odluci sud je odlučivao o pobijanju kupoprodajnih ugovora nekretnina i uspostavi ranijeg zemljišno knjižnog stanja brisanjem protivnika pobijanja kao vlasnika nekretnina stečenih pobojnom pravnom radnjom. U konkretnom slučaju, tužitelj ne pobija predmetne ugovore na način da se u stečajnu masu vrate nekretnine koje su tim ugovorima prenesene na tuženika, već u stvari zahtijeva ispunjenje predmetnih ugovora smatrajući da kupoprodajna cijena nije mogla biti plaćena kompenzacijom. Upravo u navedenoj odluci ovaj sud je zauzeo stajalište da odredbe ugovora o načinu plaćanja nisu pravne radnje koje mogu biti predmet pobijanja u smislu odredbi članaka 127. do 144. SZ-a. Pored toga, iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je ocijenjeno kako je (tamo) tuženik trebao postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno stručnjaka (članak 10. Zakona o obveznim odnosima), imajući u vidu svoju dugogodišnju poslovnu suradnju s tužiteljem i uobičajeni način plaćanja-kompenzaciju i time je morao znati za nesposobnost za plaćanje tužitelja koje je trajalo duže vrijeme prije poduzimanja pravnih radnji. Međutim, u ovom slučaju, tuženik je imao od ranije (od 2010. godine) upisano založno pravo temeljem Sporazuma na nekretnini prednika tužitelja u visini od 4.500,000,00 kn, koje je pravo brisano sklapanjem kupoprodajnih ugovora, i ne može se osnovano zaključiti da gospodarstvenik koji je imao takvo osiguranje tražbine i koji je brisao založno pravo sklapanjem kupoprodajnih ugovora, da provjerava nesposobnost za plaćanje prednika tužitelja u trenutku poduzimanja pravne radnje (prijedlog za upis u zemljišne knjige). Također, u odnosu na žalbeni navod da je tuženik „morao“ osigurati tražbinu u iznosu od 4.500.00,00 kn i to u 2010. godini, nije dokazan jer iz dokaznog postupka proizlazi da je tuženik s prednikom tužitelja ušao u poslovnu suradnju izgradnje nekretnine, uložio građevinski materijal i to osigurao založnim pravom. To je jedan od uobičajenog načina postupanja kod zajedničkog ulaganja u građevini. Iako žalitelj ističe da je riječ o istom činjeničnom supstratu tužbe (kao u odluci poslovni broj Pž-5476/2018), nisu iste činjenice niti dinamika poslovnog odnosa stranaka, i to je odlučno u kategoriji saznanja o nesposobnosti za plaćanje ili do kuda ide pažnja i dužnost dobrog gospodarstvenika (članak 10. Zakona o obveznim odnosima).

16. Ne proizlazi iz iskaza svjedoka GV, niti svjedokinje KV da je tuženik znao za nesposobnost za plaćanje u trenutku poduzimanja pravne radnje, kako to interpretira žalitelj, imputirajući da je sud prvog stupnja selektivno ocijenio dokaze. Sud prvog stupnja nije replicirao u cijelosti iskaze svjedoka (što nije ni dužan) ali nije dokazano da je tuženik znao za nesposobnost za plaćanje u trenutku poduzimanja pravne radnje.

17. Pored toga, neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud iz ponašanja tuženika zbog toga što je pokrenuo ovršni postupak i osigurao tražbinu zasnivanjem založnog prava, i to u 2010. godini, trebao zaključiti da je tuženik znao za tužiteljevu nesposobnost za plaćanje u trenutku poduzimanja radnje. Teret dokazivanja pretpostavki iz odredbe članka 128. stavka 2. SZ-a je na tužitelju koji je dokazao da je u vrijeme poduzimanja pravnih radnji bio nesposoban za plaćanje, ali nije dokazao da je tuženik znao za nesposobnost u plaćanju, jer nije uspio osporiti tvrdnju tuženika da su stranke uvijek međusobna dugovanja namirivale kompenzacijom (prijebojem). Osim toga prijeboj je dopušten i nakon otvaranja stečajnog postupka, a nedopušten je ako je stečajni vjerovnik mogućnost prijeboja stekao pobojnom pravnom radnjom (članak 105. SZ-a), što ovdje nije slučaj. Naime, tuženik je mogućnost prijeboja stekao međusobnim dogovorom prije sklapanja predmetnih ugovora.

18. Kako se žalitelj pri kraju parničnog postupka pozvao na odredbu članka 129. SZ-a (inkongruentno namirenje) i to ponavlja u žalbenim navodima, da ukoliko nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 128. SZ-a, da su tada ispunjene posebne pretpostavke iz odredbe članka 129. SZ-a, valja odgovoriti i na taj žalbeni navod. Žalitelj se poziva na odredbu članka 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/10, na snazi od 31. srpnja 2010. do 14. listopada 2012.). Prvenstveno tužitelj nije dokazao kada je tuženik stekao mogućnost prijeboja, da li je to bilo tijekom blokade računa prednika tužitelja, ili ranije, tj. da prednik tužitelja upravo u to vrijeme nije smio obavljati obračunsko plaćanje, uključujući kompenzaciju. To je nužna pretpostavka za primjenu odredbe članka 129.SZ-a (omogućava osiguranje ili namirenje, koje on nije imao pravo zahtijevati). Ustvari, u odnosu na ta utvrđenja tužitelj tijekom postupka nije niti pružio dokaze za razmatranje pobijanja inkongruentnog namirenja.

19. Odluka o parničnom trošku ispitana je kako kvalitativno u odnosu na osnovu dosuđenog troška u smislu članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i kvantitativno u smislu odredbe iz članka 155. ZPP-a u odnosu na visinu dosuđenih troškova. U obrazloženju odluke o parničnom trošku sud je vrlo detaljno naveo za koje radnje, i u kojem iznosu i na temelju kojeg materijalnog propisa je donesena odluka o parničnom trošku. Isto tako, osim što samo općenito osporava odluku o parničnom trošku, žalitelj u žalbi ne navodi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnim troškovima.

20. Slijedom navedenog temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec