REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4365/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LUČKA UPRAVA RABAC, OIB 43940243528, Rabac, Obala Maršala Tita 47C, kojeg zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik u Labinu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 240.585,67 eur, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-722/2021-28 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-722/2021-28 od 7. studenog 2023. u pobijanim točkama I.I., I.II., II. i III. izreke presude.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-722/2021-28 od 7. studenog 2023. u točki IV. izreke kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.015,67 eur i sudi:

1. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.015,67 eur.

2. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.919,49 eur.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 4.532,50 eur.

r i j e š i o  j e

Ukida se točka I.III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-722/2021-28 od 7. studenog 2023. bez potrebe vraćanja na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-722/2021-28 od 7. studenog 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 5110085628 od 19. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je određena kamatna stopa i odredbe čl. 5. tog Ugovora u dijelu u kojem je određen rok i uvjeti otplate te odredbe čl. 2. Dodatka I. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 5110085628 od 10. kolovoza 2020., u dijelu kojim je određen rok i uvjeti isplate (točka I.I. izreke) kao i za iznos od 240.585,67 eur sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka I.II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od 7. studenog 2023. do isplate (točka I.III. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 33.759,97 eur (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 26.230,17 eur sa zateznim kamatama koje teku od 7. studenog 2023. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.015,67 eur (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe u bitnome navodi da se nije pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača jer je predmetni Ugovor zaključen između trgovačkih društava, pa mu nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud tijekom prvostupanjskog postupka zaključio da je sporno je li tužitelj potrošač. Smatra da je prvostupanjski sud propustio navesti bitne činjenice utvrđene tijekom prvostupanjskog postupka. Navodi da je tuženik propustio postupiti s pažnjom dobrog stručnjaka iako su mu bili poznati rizici povezani s CHF valutom, a budući ga tuženik nije upoznao s navedenim rizicima pri sklapanju predmetnog Ugovora, zbog tečajne je razlike preplatio preko 30% glavnice kredita, što smatra nemoralnim, nesavjesnim i nepoštenim. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima, a osobito odredbu čl. 22. tog Zakona te odredbe čl. 220. i čl. 250. Zakona o parničnom postupku, jer sud, iako je izveo dokaz financijskim vještačenjem, predmetni nalaz i mišljenje nije cijenio, zbog čega je tužitelju prouzročio nepotreban trošak, a nije ni jasno zašto taj dokaz nije cijenio. Nadalje ističe da je prvostupanjski sud dva puta odlučio o tužiteljevim troškovima, i to u točki I.III. izreke i točki III. izreke presude. Osporava parnični trošak navodom da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada je tuženiku priznao trošak pristojbe u iznosu od 663,61 eur umjesto pravilno 331,81 eur i da je pogrešno postupio kada je tuženiku za ročišta održana 10. studenog 2021. i 26. rujna 2023., primijenio Tbr. 9.1. Odvjetničke tarife, jer se na tim ročištima nisu izvodili dokazi. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.174,61 eur.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je pravilno prvostupanjski sud donio presudu te predlaže ovom sudu da žalbu u pobijanom dijelu odbije te traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 4.532,50 eur.

4. Protiv točke IV. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači. U obrazloženju žalbe u bitnome navodi da je u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke na snazi bila Tarifa/22, kojom je propisana vrijednost boda 1,99 eur za sve parnične radnje koje je odvjetnik poduzeo; dakle, uključujući i radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu navedene Tarife/22, pa smatra da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada na te radnje nije primijenio tu Tarifu, jer je za radnje poduzete prije 1. studenog 2022. primjenjivao Tarifu prema vrijednosti boda 1/33 eur. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.919,49 eur.

5. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Tuženikova žalba je osnovana.

8. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 5110085628 od 19. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te Dodatka I. tom Ugovoru od 10. kolovoza 2020.

10. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu određena je kamatna stopa koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan obračuna, po stopi u visini tromjesečnog LIBOR za CHF, uvećano za 1,79 p.p. godišnje, promjenjiva (list 99. – 102. spisa), a odredbom čl. 3. Ugovora ugovoreni su rok i uvjeti otplate na način da se glavnica kredita otplaćuje u kunama, uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća. Ista odredba o valutnoj klauzuli zadržana je u odredbi čl. 2. Dodatka I. Ugovora o kreditu (list 38. – 39. spisa).

11. Tužbeni zahtjev odnosi se na ništetnost navedenih dijelova odredaba čl. 3. i čl. 5. Ugovora o kreditu te navedenog dijela odredbe čl. 2. Dodatka Ugovoru.

12. Ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Ništetnost neke odredbe ugovora, ne znači ujedno ništetnost cijelog ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima).

13. Tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu navodom da je valutna klauzula u CHF u Ugovoru o kreditu ništetna temeljem odredbe čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Ističe da je u pitanju tipski ugovor koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer je valutna klauzula odredba koja je u ugovoru unaprijed formulirana od strane tuženika, na koju tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, a tuženik ga nije informirao o rizicima, nego je dao ponudu u CHF valuti koja je predstavljena kao sigurna valuta. Pozivajući se pritom i na parnicu radi zaštite kolektivnih prava i interesa te na odluku suda (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10) tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova navedenih ugovornih odredaba i naknadu štete u visini razlike između iznosa koji je ugovoren i iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku.

14. U odnosu na ništetnost ovaj sud ne nalazi osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Prije svega, predmetnim Ugovorom o kreditu je točno određeno da se kamatna stopa koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan obračuna, po stopi u visini tromjesečnog LIBOR za CHF, uvećano za 1,79 p.p. godišnje, promjenjiva (list 99. – 102. spisa), a ne sukladno jednostranim odlukama tuženika. Dakle, iz odredbe čl. 3. Ugovora jasno proizlazi o čemu ovisi i kakav je način obračuna i visina kamatnih stopa koja će se određivati odlukama kreditora te su kriteriji od kojih ovisi tužiteljeva novčana obveza na isplatu ugovornih kamata određeni i mjerljivi. Tužitelj je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu bio upoznat sa svim elementima izračuna kamate na kredit i takva formulacija ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi jasno informira tužitelja o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se oni kreiraju te što na njih utječe. To pak znači da je takvim načinom definiranja promjenljive kamatne stope tužitelj u vrijeme ugovaranja kredita u mogućnosti razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, što u konačnici i definira visinu kredita.

15. Naime, analizirajući izvedene dokaze ovaj sud polazi od odredaba čl. 295. i čl. 296. ZOO-a i nalazi da je iz odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj upućen u akte tuženika koji su izričito navedeni u Ugovoru kao njegov sastavni dio, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu te njegovog Dodatka I., u cijelosti bio upoznat s uvjetima poslovanja tuženika koje je svojim potpisivanjem i prihvatio pa tako i s odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, tužitelj je sklapanjem Ugovora o kreditu, te Dodatka I. tom Ugovoru pristao na uvjete tuženika te na pravo tuženika promijeniti kamatnu stopu ovisno o kretanju cijene novca na međunarodnom tržištu. Prvostupanjski je sud utvrdio da su za ništetnost pojedinih odredbi općih uvjeta mjerodavne odredbe čl. 296. ZOO-a koji propisuje ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora, koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st. 1.). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st. 2.).

16. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno navodi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, a što podrazumijeva da su tužitelju kao prosječnom poduzetniku morale biti poznate sve relevantne okolnosti vezane za predmetni Ugovor i nisu mu mogle ostati nepoznate. Sve odredbe Ugovora i Dodatka I. Ugovoru su jasne i razumljive i svaki prosječni gospodarstvenik je upoznat ili mora biti upoznat s određenim rizicima koje donose ovakvi ugovori, tako da je rizik i na strani tužitelja kao i na tuženika. Prema tome, rizici su u takvoj vrsti ugovora normalni te se sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu razmatrati kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti, i svojstvene su svakom dvostrano obvezujućem odnosu. Slijedom navedenog prema ocjeni ovoga suda radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu. Sukladno odredbi čl. 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, dakle kod jasnih odredbi ugovora nema mjesta njihovu tumačenju te je tuženik imao pravo promijeniti kamatnu stopu s obzirom na to da su odredbe u tom dijelu jasne i razumljive te su bile, odnosno morale su biti, poznate tužitelju koji je prilikom sklapanja ugovora bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika.

17. Prvostupanjski je sud pravilno, primjenom odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZOO-a valutnu klauzulu našao dopuštenom i takva ugovorna odredba ne može se smatrati ništetnom. Institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, a tužitelj je morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega, kao poslovnog subjekta, očekuje razumna mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Dakle, tužitelj je morao biti svjestan prednosti i nedostataka vezanja ugovora uz CHF valutu te je riječ o uobičajenom riziku kod ugovaranja takvog pravnog posla između pravnih osoba. U smislu odredbe čl. 322. ZOO-a sud nije utvrdio da bi predmetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5110085628 od 19. lipnja 2006. i Dodatka I. tom Ugovoru od 10. kolovoza 2020. u pogledu kamatne stope i valutne klauzule bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Činidba žalitelja po predmetnom Ugovoru sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a u svezi s čl. 272. ZOO-a bila je moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, kako u pogledu ugovaranja kamatne stope, kako je već prethodno navedeno, tako i u pogledu valutne klauzule. Osim toga upravo je odredba čl. 22. ZOO-a bila predmet ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnost s Ustavom (U-I-392/2011 i dr.) koje prijedloge Ustavnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio ocijenivši valutnu klauzulu po svojoj pravnoj naravi dispozitivnom i neutralnom pravnom normom, a u odnosu na „prigovore nekih predlagatelja da se valutnom klauzulom narušava odredba Ustava po kojoj je država dužna voditi računa o svim građanima podjednako, te poticati gospodarski napredak i socijalno blagostanje referirajući se pri tome na situaciju kojoj su bili izloženi građani koji su svoju štednju vezali uz jednu valutu - švicarske franke, kada su im zbog drastičnih promjena na financijskom tržištu i špekulativnog postupanja banaka rate kredita u toj valuti, kako navode, „odletjele u nebo“ pa je zbog toga veliki broj građana bio doveden na rub socijalne egzistencije, Ustavni sud ističe da ta pitanja nisu niti mogu biti vezana uz ocjenu ustavnosti čl. 22. ZOO-a.“

18. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije posebno cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, jer je utvrdio da odredbe Ugovora nisu ništetne, a slijedom toga ni izračun plaćene razlike u razdoblju od dospijeća prve obveze 30. rujna 2007. do dana posljednjeg anuiteta 31. prosinca 2022. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da mu je izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem prouzročen nepotrebni trošak, ističe se da je taj dokaz izveden na njegov prijedlog.

19. Stoga je presuda u odluci o glavnoj stvari potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

20. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud dva puta odlučio o tužiteljevim troškovima, i to u točki I.III. izreke i točki III. izreke presude ističe se da je u točki I.III. izreke prvostupanjske presude došlo do očite pogreške u pisanju kada je prvostupanjski sud naložio tuženiku da plati tužitelju troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama, budući je tuženik u cijelosti uspio u sporu. Stoga je ovaj sud donio predmetno rješenje (čl. 342. st. 1., 2. i 4. ZPP-a).

21. I odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tužitelj tuženiku donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Prvostupanjski sud je jasno i detaljno obrazložio troškove koje je tužitelju priznao i dao razloge za svoju odluku koje prihvaća i ovaj sud. Naime, tužitelj navodi da je tuženiku odmjeren veći iznos troškova nego mu pripada po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. U odnosu na taj tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud nepravilno odmjerio visinu troška sudske pristojbe kao i visinu troška za pristup tuženika na dva ročišta, koji je trošak priznao tuženiku, ističe se da je prvostupanjski sud pravilno odmjerio trošak pristojbe u iznosu od 663,61 eur prema Tbr. 1.2 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19 i 92/21) te je pravilno tuženiku odmjerio i trošak za pristup na ročišta održana 10. studenog 2021. i 26. rujna 2023., sukladno Tbr. 9.1. Odvjetničke tarife („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari odnosno izvodili su se dokazi (list 193. – 1194. spisa, list 268. – 270. spisa).

22. U odnosu na tuženikovu žalbu kojom pobija točku IV. izreke presude (trošak postupka) ističe se da osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, kada je vrijednost boda obračunao po 1,33 eur i za one parnične radnje poduzete prije 1. studenog 2022.

23. Naime, u konkretnom je predmetu prvostupanjski sud pri odmjeravanju parničnog troška za sve poduzete radnje u postupku, dakle, i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/22, trebao primijeniti Odvjetničku tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, odnosno primijeniti vrijednost boda od 2,00 eur (15,00 kn) propisanu odredbom Tbr. 50. Odvjetničke tarife koja je u primjeni od 5. studenog 2022. („Narodne novine“ broj 126/22; dalje: Odvjetnička tarifa/22), sve sukladno odredbi Tbr. 48. st. 3. Odvjetničke tarife/22.

24. Prema Tbr. 48. st. 3. Odvjetničke tarife/22 kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

25. Budući da je drugostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 7. studenog 2023., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi Odvjetnička tarifa/22, prvostupanjski je sud trebao donijeti odluku o naknadi parničnog troška primjenjujući navedenu Odvjetničku tarifu/22 i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/22 odnosno prije 5. studenog 2022. dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eur.

26. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda je u točki IV. izreke preinačena na način da je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.015,67 eur (čl. 373. ZPP-a), a u preostalom dijelu troškova (točke II. i III. izreke) ona je potvrđena (čl. 368. ZPP-a).

27. Budući je u cijelosti uspio u sporu, tuženik ima pravo i na i na trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.919,49 eur, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tbr. 10. t. 1. Tarife, a sve kako je odlučeno u točki II.2. izreke ove drugostupanjske presude.

28. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović