REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-269/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 10.942,64 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-446/2023-56 od 14. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-446/2023-56 od 14. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-446/2023-56 od 14. kolovoza 2024. odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 10.942,64 eura / 82.447,32 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2018. do isplate, kao neosnovan (točka I. izreke); naloženo je tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 5.995,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. kolovoza 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj može osnovano potraživati naknadu štete u visini razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja broj 182139 od 3. studenog 2008. i iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP). Budući da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem proizlazi da bi tužitelj u slučaju ozljede na radu bio u obvezi isplatiti iznos veći za 3.024,85 eura / 22.790,76 kuna u odnosu na obiteljsku mirovinu koju isplaćuje zbog ozljeda zadobivenih izvan rada, prvostupanjski sud je zaključio da sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a tužitelj isplatom obiteljske mirovine HU ne trpi štetu, pa je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi u bitnom navodi da je sud odbio tužbeni zahtjev jer smatra da se u predmetnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu umjesto Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO) čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe kako je predmet ovog spora tužiteljev regresni zahtjev, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje, slijedom čega tužitelj smatra da ima zakonsko pravo, kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja, naknadu štete ostvarivati izravno od osiguratelja štetnika, zbog čega se ne može primijeniti odredba čl. 27. ZOOP-a koja govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Tužitelj u prilogu žalbe tužitelj dostavlja pojedine sudske odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

7. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 10.942,64 eura / 82.447,32 kuna sa zateznim kamatama s osnove isplate obiteljske mirovine udovici pokojnog tužiteljevog osiguranika JU, HU. Tužiteljev osiguranik je smrtno stradao u prometnoj nezgodi dana 15. kolovoza 1999., koju nezgodu je prouzročio BU upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika.

9. Prije svega, treba reći da je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud već donio presudu poslovni broj P-585/2018-8 od 26. travnja 2019. kojom je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 17.169,74 eura / 129.365,38 kuna sa zateznim kamatama. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je, odlučujući povodom tuženikove žalbe, rješenjem poslovni broj Pž-4116/2019-3 od 15. ožujka 2021. ukinuo citiranu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Nadalje, presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-158/2021-23 od 24. siječnja 2022. u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.942,64 eura / 82.447,32 kuna sa zateznim kamatama od 20. rujna 2018. do isplate po stopi za ostale odnose. U točki II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa 46.918,06 kuna sa zateznim kamatama od 20. rujna 2018. do isplate kao neosnovan. Ovaj sud je presudom poslovni broj Pž-1063/2022-2 od 16. svibnja 2023. potvrdio citiranu presudu u točki II. izreke, dok je rješenjem ukinuo citiranu presudu u točki I. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da je do promjene pravnog shvaćanja glede mjerodavnog materijalnog prava došlo u tijeku žalbenog postupka, pa tužitelj nije mogao iznositi odlučne činjenice ni predlagati dokaze radi njihovog utvrđivanja jer je sud primjenjivao odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju po kojem je teret dokazivanja odlučnih činjenica u pravilu bio na tuženiku, dakle tužitelj ih nije bio dužan iznositi, odnosno predlagati. Kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju umjesto odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu), takva pogrešna primjena materijalnog prava rezultirala je nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem (kako u pogledu osnove tako i visine tužbenog zahtjeva) te presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama (jer one djelomično nisu ni utvrđivane), zbog čega je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

11. U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ukidnim rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-1063/2022-2 od 16. svibnja 2023. te je sukladno danoj uputi izveo dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja sporne činjenice – je li za tužitelja nastala šteta isplatom obiteljske mirovine udovici pokojnog osiguranika tužitelja.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu odlučivao primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

13. Naime, prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu.

14. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

15. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

16. Dakle, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-622/2022 od 28. studenoga 2023.).

17. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

18. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.).

19. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

20. U konkretnom slučaju udovici pokojnog osiguranika tužitelja priznato je pravo na obiteljsku mirovinu zbog ozljede izvan rada slijedom čega je valjalo primijeniti upravo odredbu čl. 27. ZOOP-a te utvrditi razliku između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

21. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije i financija KU, dipl. oec., proizlazi da je tužitelj za razdoblje od 1. siječnja 2014. do **.**.2018. HU isplatio na ime obiteljske mirovine ukupan iznos od 17.169,74 eura / 129.365,38 kuna. U slučaju da je uzrok smrti pokojnog JU bila ozljeda na radu tužitelj bi bio u obvezi isplatiti obiteljsku mirovine u ukupnom iznosu od 20.194,59 eura / 152.156,14 kuna. Stoga vještak utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2018. na ime obiteljske mirovine uzrokovane ozljedom na radu bio u obvezi uplatiti iznos veći za 3.024,85 eura / 22.790,76 kuna u odnosu na obiteljsku mirovinu koju isplaćuje zbog ozljeda zadobivenih izvan rada.

22. Iz tog razloga prvostupanjski sud zaključuje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud jer je rezultat pravilne primjene materijalnog prava, o čemu je ovaj sud već zauzeo stav u ukidnoj odluci poslovni broj Pž-1063/2022-2 od 16. svibnja 2023.

23. Osim toga, pogrešan je tužiteljev stav da njegov zahtjev predstavlja regresno potraživanje jer je tužitelj isplatom mirovine ispunjavao vlastitu, a ne tuđu obvezu. Zbog toga nije riječ o regresnom potraživanju, nastalom ispunjenjem tuđeg duga, već o izvornom tužiteljevom pravu na naknadu štete koja mu nastaje isplatom invalidske mirovine koja dovodi do umanjenja njegove imovine.

24. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi radi kojih se pobija niti razlozi ne koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (točka I. izreke).

25. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izraženim u eurima izvršeno je u skladu s odredbama čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović