Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Broj: Gž-361/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesne Vrkić Perak, kao predsjednice vijeća, te Ivice Raguža kao suca izvjestitelja i Ane Bosančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Dina Galić i Janica Plantak, iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja PU i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljenim protiv rješenja i presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-435/2019-43 od 22. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana dok se žalba tužitelja PU djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično usvaja kao osnovana te se:
- potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-435/2019-43 od 22. travnja 2024.
- potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-435/2019-43 od 22. travnja 2024. pod točkama I., II. i III. izreke presude u dosuđujućem dijelu.
- preinačava presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-435/2019-43 od 22. travnja 2024. pod točkom III. izreke u dijelu gdje tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka te se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,77 eura sa zateznim kamatama počevši od 28. siječnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem i presudom odlučeno je:
"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.554,13 EUR (tisuću petsto pedeset četiri eura i trinaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje računajući od 23.11.2007. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje računajući od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje računajući od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući kako slijedi od:
- 23.11.2007. na iznos od 4,64 EUR
- 23.12.2007. na iznos od 10,21 EUR
- 30.01.2008. na iznos od 10,21 EUR
- 27.02.2008. na iznos od 10,21 EUR
- 27.03.2008. na iznos od 10,21 EUR
- 30.04.2008. na iznos od 10,21 EUR
- 28.05.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 27.06.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 28.07.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 30.08.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 30.09.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 31.10.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 13.11.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 11.12.2008. na iznos od 15,61 EUR
- 30.01.2009. na iznos od 15,61 EUR
- 26.02.2009. na iznos od 15,61 EUR
- 23.03.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 30.04.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 12.05.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 30.06.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 13.07.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 31.08.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 30.09.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 29.10.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 27.11.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 31.12.2009. na iznos od 24,69 EUR
- 30.01.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 22.02.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 24.03.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 29.04.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 25.05.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 30.06.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 16.07.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 30.08.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 30.09.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 18.10.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 09.11.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 30.12.2010. na iznos od 24,69 EUR
- 20.01.2011. na iznos od 24,69 EUR
- 14.02.2011. na iznos od 24,69 EUR
- 19.03.2011. na iznos od 24,69 EUR
- 30.04.2011. na iznos od 24,69 EUR
- 06.05.2011. na iznos od 24,69 EUR
- 14.06.2011. na iznos od 24,69 EUR
- 22.07.2011. na iznos od 23,01 EUR
- 19.08.2011. na iznos od 23,01 EUR
- 30.09.2011. na iznos od 23,01 EUR
- 31.10.2011. na iznos od 18,18 EUR
- 22.11.2011. na iznos od 18,18 EUR
- 30.12.2011. na iznos od 18,18 EUR
- 09.01.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 29.02.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 15.03.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 17.04.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 30.05.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 06.06.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 27.07.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 20.08.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 10.09.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 26.10.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 30.11.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 29.12.2012. na iznos od 18,18 EUR
- 24.01.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 27.02.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 15.03.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 30.04.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 02.05.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 27.06.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 06.07.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 14.08.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 30.09.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 30.10.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 06.11.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 18.12.2013. na iznos od 18,18 EUR
- 03.01.2014. na iznos od 18,18 EUR
- 20.02.2014. na iznos od 18,18 EUR
- 31.03.2014. na iznos od 18,18 EUR
- 16.04.2014. na iznos od 18,18 EUR
- 28.05.2014. na iznos od 18,18 EUR
sve do isplate, u roku od 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.735,21 EUR (šest tisuća sedamsto trideset pet eura i dvadeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje računajući od 30.04.2009. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje računajući od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući kako slijedi od:
- 30.04.2009. na iznos od 21,47 EUR
- 12.05.2009. na iznos od 26,87 EUR
- 30.06.2009. na iznos od 20,10 EUR
- 13.07.2009. na iznos od 24,08 EUR
- 31.08.2009. na iznos od 23,02 EUR
- 30.09.2009. na iznos od 23,02 EUR
- 29.10.2009. na iznos od 20,10 EUR
- 27.11.2009. na iznos od 24,61 EUR
- 31.12.2009. na iznos od 28,07 EUR
- 30.01.2010. na iznos od 32,45 EUR
- 22.02.2010. na iznos od 31,78 EUR
- 24.03.2010. na iznos od 37,22 EUR
- 29.04.2010. na iznos od 36,03 EUR
- 25.05.2010. na iznos od 36,03 EUR
- 30.06.2010. na iznos od 57,00 EUR
- 16.07.2010. na iznos od 55,01 EUR
- 30.08.2010. na iznos od 67,48 EUR
- 30.09.2010. na iznos od 61,64 EUR
- 18.10.2010. na iznos od 59,39 EUR
- 09.11.2010. na iznos od 59,92 EUR
- 30.12.2010. na iznos od 86,46 EUR
- 20.01.2011. na iznos od 75,05 EUR
- 14.02.2011. na iznos od 70,01 EUR
- 19.03.2011. na iznos od 79,43 EUR
- 30.04.2011. na iznos od 73,43 EUR
- 06.05.2011. na iznos od 78,37 EUR
- 14.06.2011. na iznos od 100,27 EUR
- 22.07.2011. na iznos od 114,56 EUR
- 19.08.2011. na iznos od 120,79 EUR
- 30.09.2011. na iznos od 98,50 EUR
- 31.10.2011. na iznos od 98,29 EUR
- 22.11.2011. na iznos od 92,05 EUR
- 30.12.2011. na iznos od 98,68 EUR
- 09.01.2012. na iznos od 100,94 EUR
- 29.02.2012. na iznos od 103,59 EUR
- 15.03.2012. na iznos od 102,00 EUR
- 17.04.2012. na iznos od 100,94 EUR
- 30.05.2012. na iznos od 105,58 EUR
- 06.06.2012. na iznos od 105,45 EUR
- 27.07.2012. na iznos od 103,06 EUR
- 20.08.2012. na iznos od 100,41 EUR
- 10.09.2012. na iznos od 96,69 EUR
- 26.10.2012. na iznos od 102,53 EUR
- 30.11.2012. na iznos od 104,39 EUR
- 29.12.2012. na iznos od 102,93 EUR
- 24.01.2013. na iznos od 95,76 EUR
- 27.02.2013. na iznos od 102,13 EUR
- 15.03.2013. na iznos od 100,94 EUR
- 30.04.2013. na iznos od 99,61 EUR
- 02.05.2013. na iznos od 99,61 EUR
- 27.06.2013. na iznos od 94,70 EUR
- 06.07.2013. na iznos od 92,18 EUR
- 14.08.2013. na iznos od 93,91 EUR
- 30.09.2013. na iznos od 100,94 EUR
- 30.10.2013. na iznos od 98,29 EUR
- 06.11.2013. na iznos od 99,08 EUR
- 18.12.2013. na iznos od 102,27 EUR
- 03.01.2014. na iznos od 100,01 EUR
- 20.02.2014. na iznos od 104,39 EUR
- 31.03.2014. na iznos od 102,53 EUR
- 16.04.2014. na iznos od 103,86 EUR
- 28.05.2014. na iznos od 100,94 EUR
- 09.06.2014. na iznos od 1.884,35 EUR
sve do isplate, u roku od 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.664,63 EUR (tisuću šesto šezdeset četiri eura i šezdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".
2. Protiv naprijed navedene presude i rješenja pravovremeno je žalbu podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se rješenje i presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. U odnosu na točku III. izreke presude tj. u dijelu u kojem mu nisu dosuđeni troškovi parničnog postupka pravovremeno žalbu podnosi i tužitelj zbog razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a.
3. Žalba tuženika dostavljena je na očitovanje tužitelju, a tužitelj nije dostavio očitovanje na žalbu tuženika.
3.1. Žalba tužitelja dostavljena je na očitovanje tuženiku, a tuženik nije dostavio očitovanje na žalbu tužitelja.
4. Žalba tuženika nije osnovan, dok je žalba tužitelja djelomično neosnovana i djelomično osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda i rješenje o odlučnim činjenicama sadrže jasne, neproturječne i dostatne razloge, razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Obrazloženje pobijane odluke sačinjeno je u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Naime, iz obrazloženja presude i rješenja je razvidno koje je dokaze sud proveo što je iz kojeg dokaza utvrdio, a također razvidne su i činjenice koje među strankama nisu sporne kao i činjenice koje su među strankama sporne. Pobijana presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa više plaćenog temeljem ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
7. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:
- da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj 32-50- 4152235 od 31. svibnja 2007.;
- da je ugovor o kreditu zaključen na iznos od 32.517,64 CHF u protuvrijednosti u kunama;
- da je kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20% godišnje, te je ista promjenjiva;
- da je kamatna stopa tijekom trajanja kredita više puta mijenjana na način da je povećavana, a zbog čega je došlo do promjene iznosa anuiteta;
- da je tužitelj tužbu podnio 24. svibnja 2019;
- da se radi o potrošačkom ugovoru te da tužitelj ima status potrošača;
- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 6.735,21 eura temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli;
- da su sredstva kredita korištena za kupnju osobnog automobila;
- da tražbina tužitelja prema tuženiku temeljem ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iznosi 1.554,13 eura;
- da je neosnovan prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika;
- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit;
- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe;
- da se presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjuje i u ovom konkretnom slučaju;
- da su ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, obzirom su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su stoga ništetne;
- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelj kao potrošača;
- da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika;
- da je tuženik nesavjestan stjecatelj.
7.1. Prvostupanjski sud poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
8. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, obzirom na činjenicu da se niti o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo jer je ista sastavni dio tipskog ugovora koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedena klauzula ništetna te suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta banke, mogućnost dolaska na sud, u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe. Nadalje, prvostupanjski sud je, donoseći odluku o svojoj nadležnosti u ovom predmetu, imao u vidu i iskaz tužitelja koji je nedvojbeno iskazao kako nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja pojedinih odredbi ugovora. Stoga je u navedenom dijelu prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
8.1. Navedena prorogacijska klauzula, suprotno žalbenim navodima je prouzročila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja obzirom tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja o navedenoj odredbi. Pravilno prvostupanjski sud ima u vidu i činjenicu da je ugovor o kreditu zaključen u podružnici u Varaždinu, a radi se o sporu koji je nastao upravo u povodu djelatnosti te podružnice odnosno poslovne jedinice sve imajući u vidu odredbu članka 59. ZPP-a. Navedenom odredbom nije propisan kao uvjet da poslovna jedinica bude upisana u Sudski registar kao podružnica.
8.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužitelj mogao angažirati kvalificiranog punomoćnika sa sjedištem u [adresa], navodi se da bi prihvaćanjem ovakvog stava tuženika došlo do ograničenja slobode izbora tužitelja na kvalificiranog punomoćnika za zastupanje u parničnom postupku. Naime, jedan od elemenata prava na pravičnom suđenju iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jest i pravo svake osobe da je u postupku zastupa odvjetnik i da odvjetnika ima pravo slobodno izabrati. To jamstvo nije samo apstraktno jer stranka koristeći to pravo na odvjetnika i na izbor odvjetnika po vlastitoj volji, ima jamstvo da će ako uspije u sporu imati pravo da joj se ti troškovi i naknade. Pored toga priroda odnosa stranke i odvjetnika je odnos povjerenja i iz tog posebnog odnosa povjerenja koje stranci daje sigurnost da će je po njoj odabrani odvjetnik zastupati o svom najboljem znanju i sposobnostima, lojalno i vjerno, izvire i pravo stranke da izabere odvjetnika po vlastitom izboru. S druge strane prihvaćanjem pravnog stava kojeg zastupa tuženik prema kojem tužitelja ništa nije spriječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu, tužitelju bi se izravno ili neizravno ograničilo pravo na slobodan izbor odvjetnika. Bit odnosa između stranke i odvjetnika zasniva se na povjerenju koje stranka ima u točno određenu osobu koja je odvjetnik.
9. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da mu je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario. Naime, iz obrazloženja same presude te cjelokupnog postupka razvidno je da tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, predlaganje dokaza te sudjelovanje u izvođenju dokaza i postavljaju pitanja tužitelju. Također prvostupanjski sud je i prihvatio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedokinje IU, a od kojeg dokaza je tuženik odustao. Činjenica da prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predlagao ne ukazuje na to da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika cijeneći da provođenje navedenog dokaza nije od utjecaja na utvrđeno činjenično stanje obzirom isti nije bio nazočan prilikom vođenja pregovora između tužitelja i tuženika. Nadalje, prvostupanjski su je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu odnosno dokumentaciju koja je vezana za ugovor o kreditu te je isto bilo predmet analize u prvostupanjskom postupku. Navedeno je razvidno iz činjenice da je sud utvrđivao ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu kao prethodno pitanje, da je prvostupanjski sud provodio financijsko- knjigovodstveno vještačenje pri čemu je vještak analizirao podatke sadržane u uplatnicama, potvrdama o transakcijama, izvatku o stanju kredita.
10. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
10.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se presude iz kolektivnog spora ne primjenjuju na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda, broj PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetnima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – u nastavku teksta ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti gore navedene presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se utvrđenja iz navedenih presuda vezanih za kolektivnu zaštitu ne mogu odnositi na predmetni ugovor. Ovo stoga jer tužitelj u svakom trenutku ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o tome je li ugovor prestao ili ne obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Sve navedeno vrlo je opsežno, precizno i detaljno obrazložio i prvostupanjski sud u svojoj odluci.
10.2. Prvostupanjski sud je u potpunosti omogućio tuženiku kada raspravljanje o svakom dokaznom prijedlogu, za svoja utvrđenja je dao sigurna i uvjerljiva obrazloženja te niti u jednom dijelu nije povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje.
11. Visinu tražbine tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio nakon provedenog vještačenja. Na provedeno vještačenje tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka, a žalbeni navodi tuženika prema kojima prvostupanjski sud nije otklonio tuženikov prigovor da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom su u potpunosti neosnovani. Naime, prvostupanjski sud (stranica 23. točka 19.5.) detaljno obrazlaže zbog čega je vještačenje određeno obzirom na prvotno ugovorenu kamatnu stopu te zbog čega ne smatra da je određivanjem zadatka vještaku kredit s promjenjivom kamatnom stopom pretvoren u kredit s fiksnom kamatnom stopom. Ovo stoga jer je upravo ugovaranjem ništetnih odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, visinu tražbine tužitelja bilo je moguće utvrditi jedino primjenom početno ugovorene kamatne stope.
12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. dok u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu rok zastare počinje teći od 13. lipnja 2014. Obzirom je tužba podnijeta 24. svibnja 2015., to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom, odnosno da je tužba podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05.– u nastavku teksta: ZOO). Navedeni stav prvostupanjskog suda u pogledu pitanja zastare potraživanja tužitelja sukladan je s pravnim shvaćanjem poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga je i u navedenom dijelu neosnovan žalbeni navod tuženika prema kojem je potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.
13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o mogućnosti promjene kamatne stope i o valuti uz koju će se vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, odnosno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bila razumljiva. Naime, tijekom postupka tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.
13.1. Prvostupanjski sud nije automatski primijenio utvrđenja iz kolektivnog spora već je u konkretnom predmetu izvodio dokaze radi ispitivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Na navedene okolnosti prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, a iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi kako isti nije imao mogućnost utjecaja na odredbe ugovora o kreditu već je bio u situaciji da navedeni ugovor o kreditu kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati. Ovdje posebno prvostupanjski sud ima u vidu činjenicu da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu tzv. tipskom ugovoru koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno predlaganje dokaza kojim bi dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama ugovora o kreditu. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Stoga niti u navedenom dijelu tuženiku nije uskraćeno pravo na pravično suđenje.
14. Obzirom tužitelj nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, navedene ugovorne odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je samo jednoj strani tj. tuženiku ostavljena mogućnost utjecaja na takve ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja je razvidno kako smisao i sadržaj spornih ugovornih odredbi njemu nije bio jasan i da isti ne zna o čemu ovisi promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja niti je za navedeno u banci dobio bilo kakvo objašnjenje ili pak upozorenje
15. Osnovano se prvostupanjski sud poziva na odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – nastavno ZZP), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007., te zaključuje da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da se takva odredba smatra nepoštenom te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
16. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava, a ništavost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj. Stoga je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio zatezne kamate od svakog pojedinog mjesečnog iznosa sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/08.), a žalba tuženika je i u ovom dijelu neosnovana.
16.1. Prvostupanjski sud je tijekom postupka nesporno utvrdio da tužitelj ima status potrošača, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sporne odredbe, da je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika te da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja, da sporne odredbe iako jasno i lako uočljive, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, a što je sve prvostupanjski sud detaljno obrazložio te stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da su ocijene prvostupanjskog suda bile paušalne te da nije proveo test pravičnosti.
16.2. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo.
17. Neosnovan je žalbeni navod tuženika i u odnosu na troškove parničnog postupka. Naime, obzirom je tužitelj u postupku uspio u cijelosti to je pravilno prvostupanjski sud istoj dosudio trošak parničnog postupka sukladno članku 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju troškove parničnog postupka priznao prema vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. Naime, sukladno Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) propisano je kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava suda primjenjuje vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka bila na snazi Tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljena u Narodnim novinama broj 138/23. to je pravilno prvostupanjski sud primijenio navedenu Tarifu. Ovakav pravni stav prvostupanjskog suda u skladu je i s pravnim stavom iskazanim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024. od 7. svibnja 2024.
18. Stoga imajući u vidu navedeno žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje i presuda kako je to navedeno u izreci ove presude sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.
19. U odnosu na žalbu tužitelja: neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud na dosuđene troškove tužitelju trebao priznati i PDV. Naime, na glavnoj raspravi održanoj 8. ožujka 2024. tužitelj je zatražio trošak prema troškovniku koji je predao u spis (stranica 172. spisa). Uvidom u troškovnik koji je predan u spis razvidno je da je za obavljene radnje tužitelj potraživao naknadu troškova iskazanu u bodovima i eurima time da nije potraživao i porez na dodanu vrijednost. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužitelju priznao naknadu troškova parničnog postupka bez obračunatog PDV-a. Činjenica da je tužitelj obveznik plaćanja PDV-a ne utječe na pravilnost odluke prvostupanjskog suda u navedenom dijelu obzirom prvostupanjski sud sukladno članku 2. stavak 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je potraživao naknadu troška bez obračunatog poreza na dodanu vrijednost te mu sud nije mogao, a bez zahtjeva tužitelja, priznati i porez na dodanu vrijednost. Činjenica da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe i u pojedinim podnescima potraživao naknadu za pojedinu radnju uvećanu za PDV nije od utjecaja upravo jer je tužitelj konačno specificirao svoje potraživanje u pogledu troškova postupka prema troškovniku kojeg je predao na glavnoj raspravi i koji zapravo predstavlja konačnu specifikaciju potraživanja troškova tužitelja.
20. Osnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je prvostupanjski sud trebao priznati naknadu troška na ime sudskih pristojbi na tužbu u ukupnom iznosu od 129,40 eura, a ne samo 66,63 eura koliko je priznato od strane prvostupanjskog suda. Naime, tužitelj je prilikom podnošenja tužbe platio na ime sudske pristojbe iznos od 502,00 kune (list 8. spisa), a nakon što je rješenjem od 10. ožujka 2021. pozvan na plaćanje razlike sudske pristojbe u iznosu od 473,00 kune, tužitelj je postupio po navedenom rješenju i izvršio uplatu preostalog iznosa, a koja činjenica je razvidna uvidom u zaduženja za novčane obveze tužitelja u e-spisu. Naime, nesporno je kako je tužitelj prema označenoj vrijednosti predmeta spora platio sudsku pristojnu u iznosu od 129,40 eura time da je jedan dio sudske pristojbe bio ručno unesen dok je drugi dio sudske pristojbe automatski obrađen. Stoga je u navedenom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i tužitelju dosuditi daljnji trošak postupka u visini od 62,77 eura (129,40-66,63) te u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom navedenog troška preinačiti točku III. izreke prvostupanjske presude sukladno članku 373. stavak 2. ZPP-a.
21. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata zatezna kamata sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje u tekstu: ZOO).
22. Sud je odbio zahtjev tuženika u postupku za naknadom troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 166. stavak 1. u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku.
23. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadnom troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj uspio u neznatnom dijelu žalbenom postupku.
24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Vukovar, 28. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Vesna Vrkić Perak