Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-152/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frane Sikirica, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Matulić, odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3332/2024-8 od 8. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3332/2024-8 od 8. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3332/2024-8 od 8. studenog 2024. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.839,50 eura / 36.463,23 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama:

-na iznos od 1,04 eura od 14. 11. 2008. pa do isplate,

-na iznos od 9,74 eura od 14. 01. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,33 eura od 12. 02. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 17,35 eura od 10. 03. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,93 eura od 09. 04. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,22 eura od 12. 05. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 2,82 eura od 09. 06. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,59 eura od 13. 07. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,07 eura od 13. 08. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,22 eura od 15. 09. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,69 eura od 14. 10. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 2,82 eura od 12. 11. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,45 eura od 15. 12. 2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,28 eura od 14. 01. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 12.76 eura od 11. 02. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 11,51 eura od 11. 03. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 16,14 eura od 14. 04. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 21,94 eura od 12. 05. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 27,53 eura od 11. 06. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 36,28 eura od 09. 07. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 25,27 eura od 11. 08. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 51,06 eura od 15. 09. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 51,06 eura od 11. 10. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 39,96 eura od 09. 11. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 52,13 eura od 13. 12. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 63,11 eura od 13. 01. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 52,81 eura od 09. 02. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 53,61 eura od 09. 03. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 47,54 eura od 11. 04. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 61,65 eura od 10. 05. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 74,82 eura od 08. 06. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 77,04 eura od 07. 07. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 76,62 eura od 08. 08. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 78,07 eura od 12. 09. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 73,24 eura od 10. 10. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 73,82 eura od 08. 11. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 72,08 eura od 08. 12. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 81,99 eura od 12. 01. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 85,23 eura od 08. 02. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 84,87 eura od 09. 03. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 82,11 eura od 11. 04. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 83,96 eura od 11. 05. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 85,95 eura od 14. 06. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 83,43 eura od 13. 07. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 82,17 eura od 14. 08. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 76,03 eura od 14. 09. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 82,13 eura od 15. 10. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 84,62 eura od 15. 11. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 82,13 eura od 14. 12. 2012. pa do isplate,

-na iznos od 79,61 eura od 15. 01. 2013. pa do isplate,

-na iznos od 79,00 eura od 15. 02. 2013. pa do isplate,

-na iznos od 77,62 eura od 15. 03. 2013. pa do isplate,

-na iznos od 84,04 eura od 15. 04. 2013. pa do isplate,

-na iznos od 2.289,02 eura od 13. 05. 2013. pa do isplate, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke navedene presude naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.923,49 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik u cijelosti, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači, podredno ukine pobijanu presudu te zahtijeva trošak sastava žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-2218/2021 od 16. veljače 2024. ukinuta je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2859/2024-2 od 9. srpnja 2024. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.839,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove razlike u tečaju. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj 16. siječnja 2006. kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9010952803, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,75% godišnje i rok otplate od 120 mjeseci i uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 408,91 CHF;

- da je Ugovor ispunjen 17. lipnja 2013.;

- da je tužitelj potrošač;

- da je ugovorena valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tijeku otplate kredita preplatio kredit u iznosu od 4.839,50 eura, a koja preplata proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći na dan isplate kredita;

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

7. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz odredbi članaka 225., 322., 323., 324., 326., 1046., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.), članaka 96. i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), članaka 131. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.), te je presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

8. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. - dalje: ZOO) propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

12. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

13. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 4. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Nadalje, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

17. Ističe se kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

18. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozva u tužbi. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetne u smislu članka 81. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj je navedeno kako u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu, neosnovani.

19. U posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač moguće je dokazivati je li tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dana odgovarajuća obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo predložene dokaze koje je tuženik predložio tijekom postupka. Međutim tuženik je na ročištu održanom 24. listopada 2024. odustao od dokaza saslušanja djelatnika tuženika. Kraj činjenice da je, na sporne okolnosti sud proveo predložene dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe članka 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, prvostupanjski sud se nije nekritički pozvao isključivo na utvrđenja iz kolektivnog spora.

20. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

22. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

23. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 323. stavka 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila - 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 7. lipnja 2021. dakle u zakonskom roku od pet godina, pa prigovor zastare nije osnovan.

24. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 323. stavka 1. ZOO, članka 1111. i članka 1115. ZOO.

25. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

26. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u pod točkom I. izreke ove presude.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 166. stavku 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor