REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2133/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Novokmet i Smrček d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF te radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-771/2023-2 od 4. siječnja 2024. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P- 17/2023-7 od 30. ožujka 2023., u sjednici održanoj 28. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Tuženikov prijedlog u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-771/2023-2 od 4. siječnja 2024. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-17/2023-7 od 30. ožujka 2023. podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tuženik je postavio četiri pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?
2. U individualnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv trgovca radi povrata stečenog bez osnove na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o tzv. jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je trgovac stekao od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u švicarskim francima, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili kamatnu stopu koju su trgovci redovno naplaćivali za kredite u hrvatskim kunama?
3. Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?
4. Smije li sud, odlučujući o zahtjevu parnične stranke za naknadu parničnih troškova, troškove zastupanja u parničnom postupku odmjeravati prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 142/12,103/14,118/14, 107/15, 37/22, 126/22) , „Tarifa“) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja te sudske odluke, bez obzira na to što su sve ili neke od radnji u postupku nastale prije stupanja na snagu te Tarife, odnosno može li Tarifa kao podzakonski propis imati retroaktivno djelovanje?“.
2. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, prava na obrazloženu odluku, pravo na zaštitu od arbitrarnosti i pravo na jednakost oružja.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
5. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. ZPP ovaj revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije.
7. Prvo postavljeno pravno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer o odgovoru na ovo pitanje ne ovisi odluka u sporu budući da su u ovom predmetu utvrđene pretpostavke za nepoštenost sporne ugovorne odredbe te ocijenjeno da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj.
8. Drugo postavljeno pravno pitanje prema ocijeni ovo revizijskog suda nije važno za odluku u sporu, jer su nižestupanjski sudovi izračunali preplaćeni iznos bez primjene ništetnih ugovornih odredbi.
9. Treće postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda niti odstupa od objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetog na prvoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj 1/22) održanoj 31. siječnja 2022. pod brojem Su-IV-33/22-2 koji glasi:
„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualne parnica potrošača u koje se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a ne radi se niti o pravnom pitanju u pogledu kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu (tako i u Revd 781/23)“, a nije riječ o pitanju povodom kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu.
10. Četvrto postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer je riječ o pitanju glede kojeg je već zauzeto pravno shvaćanje u odluci ovog revizijskog suda broj Rev-562/2024, a nije riječ o pitanju povodom kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu.
11. Budući da nije u prijedlogu riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
12. U odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu odluku, pravo na zaštitu od arbitrarnosti i pravo na jednakost oružja, jer je ovaj sud ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučne žalbene navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.
13. S obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 28. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
