Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-721/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, suca Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, sutkinje Darije Horvat kao sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Sabine Dugonjić kao članice vijeća, u predmetu tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 23. veljače 2023., poslovni broj Pr-13431/2021-13, ispravljene rješenjem istog suda od 10. listopada 2023., poslovni broj Pr-13431/2021-18, u sjednici vijeća 28. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 23. veljače 2023., poslovni broj Pr-13431/2021-13, ispravljena rješenjem istog suda od 10. listopada 2023., poslovni broj Pr-13431/2021- 18.
Obrazloženje
1. Predmetnom je presudom pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 3.572,07 eur[1] /26.913,79 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka 995,42 eur/7.500,00 kn. Pod toč. II. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, a koji je sadržan u bruto iznosu pod točkom I. izreke.
2. Protiv navedene presude u toč. I. i III. izreke žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba tuženika je neosnovana.
4. U ovome predmetu tužitelj traži da mu tuženik isplati bruto iznos od 3.572,07 eur/26.913,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja razliku u plaći u razdoblju od travnja 2016. do rujna 2018. kada mu je tuženik isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 umjesto 2,40.
5. Iz stanja spisa proizlazi:
-da je tuženik pravni slijednik Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica Zagrebački električni tramvaj, sa kojim je tužitelj zaključio prvi Ugovor o radu 20. svibnja 2015.,
- da je iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenog 2016. utvrđeno da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11 – 2,40,
- da je prema Kolektivnom ugovoru (dalje: KU) za radnike ZET-a tužitelj kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova, a i temeljem ugovora o radu od 9. svibnja 2016. tužitelj je bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu "vozač autobusa I", nakon čega je s poslodavcem sklopio još jedan ugovor o radu 4. svibnja 2017. na neodređeno vrijeme za radno mjesto "vozač autobusa I",
- da je prema sklopljenim ugovorima o radu određeno kako će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća sukladno KU i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20,
- da su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3, Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti navedeni: vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača,
- da je sam tužitelj iskazao kako je zaposlen kao vozač autobusa i obavlja iste poslove kao i ostali vozači kod tuženika, ali da je u utuženom razdoblju imao je manji koeficijent od navedenih vozača iako nije postojala razlika između poslova koje su obavljali, njima je predavao i od njih preuzimao smjenu,
- da je temeljem iskaza saslušanih svjedoka (koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao i iskaz tužitelja) utvrđeno da im je za obavljanje identičnih poslova kakvog obavlja i tužitelj propisan veći koeficijent koji iskazi su u potpunom skladu s iskazom tužitelja,
- da je cijeneći iskaze svjedoka i tužitelja prihvativši ih kao životne, uvjerljive i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasne, utvrđeno kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača autobusa te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40, dok je tužiteljev koeficijent iznosio 2,20, a da je tek nakon utuženog razdoblja tužitelj plaću ostvarivao prema koeficijentu složenosti poslova 2,40,
- da iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača autobusa I, vozača autobusa II i vozača autobusa III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta, koji vozači su se često znali međusobno izmjenjivati, odnosno voziti istu autobusnu liniju,
- da su odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) koji u stavku 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednaki rad i rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, koje odredbe o jednakosti plaće se imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žene i muškarca, već općenito na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača,
- da su stoga i sve odredbe navedenih ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaća utvrđen u visini od 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91. st. 4. ZR-a, pa da nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača autobusa, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40), i
- da je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao.
6. Takva su utvrđenja, sa takvim zaključcima - pravnog značaja, rezultat valjane i savjesne činjenične i pravne ocjene za ovaj predmet bitnih pitanja, i sudu prvog stupnja predočenih dokaza, a kako u svojoj presudi sud prvog stupnja za takvu svoju ocjenu daje sve potrebne, uvjerljive i logične razloge, to utvrđenje prihvaća i ovaj sud, pa i bez potrebe da se posebno ponavljaju.
7. Okolnost, što je sud prvog stupnja tako ocijenio predložene i izvedene dokaze (iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka – koji iskazi su i po ocjeni ovoga suda nepristrani, objektivni i u bitnome suglasni iskazu tužitelja) kao životne, uvjerljive i suglasne, a s kojom ocjenom tuženik nije zadovoljan, ne može donesenu presudu činiti nevaljanom i nezakonitom, s obzirom da je sud prvog stupnja za svoju odluku iz navedenih utvrđenja – na kojima se ta presuda temelji, dao valjano obrazloženje (po čl. 338. st.4. ZPP-a). Stoga, žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost pobijane presude suda prvog stupnja.
8. Naime, tužitelj je s tuženikom zaključio ugovor o radu 10. svibnja 2016. za poslove vozača autobusa I. sa koeficijentom 2,20 koji koeficijent je tužitelj imao sve do kraja utuženog razdoblja kojima je određeno da će mu se isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. U cijelom tom razdoblju koje je "pokriveno" s navedena tri ugovora o radu, tužitelj je obavljao isti posao – vozača autobusa kao i ostali vozači autobusa koji su imali koeficijent 2,40.
9. Dakle, iako je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao iste poslove koje obavlja i sada, plaća mu je obračunavana prema umanjenom koeficijentu od 2,20 umjesto od 2,40, pri čemu su svi radnici s kojima je tužitelj u utuženom razdoblju mijenjao smjenu za isti posao koje je radio i tužitelj primali plaću prema koeficijentu 2,40. Valja naglasiti i to da je u sva tri ugovora o radu navedeno da će tužitelj specificirane poslove obavljati u [adresa], na linijama javnog gradskog prijevoza (što je upravo registrirana djelatnost tuženika), a po potrebi i na drugim mjestima prema uputi nadređene osobe, odnosno sukladno odredbama i potrebama poslodavca iz čega ne proizlazi da je isključeno obavljanje poslova vozača za bilo koju liniju gradskog ili drugog prijevoza.
9.1. Nadalje, od zaključenja prvog ugovora o radu 20. svibnja 2015. pa nadalje, na snazi je bio spomenuti Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta prema kojem postoje tri kategorije vozača, međutim, tuženik nije objasnio što znače te tri kategorije radnih mjesta (vozača I, II i III) iz navedenog Pravilnika, odnosno u čemu se razlikuju zadaci i opisi poslova vozača iz te tri grupe osim što se razlikuju koeficijenti za obračun plaće. Također, nije objasnio niti u čemu se promijenio opis posla tužitelja od kada mu je plaća isplaćivana po većem koeficijentu pa je zaključak i ovoga suda da je tuženik potpuno arbirtrarno u razdoblju od početka utuženog razdoblja rasporedio tužitelja u kategoriju vozač I sa koeficijentom 2,20 i time ga diskriminirao u odnosu na ostale vozače koji su, obavljajući isti posao kao i on, primali veću plaću ili im se obračunavala prema koeficijentu 2,40.
9.2. Stoga je, sud prvog stupnja pravilno zaključio, da je tuženik u utuženom razdoblju postupao protivno odredbi čl. 91. ZR-a, koju je sud prvog stupnja pravilno tumačio na ekstenzivan način jer nije dopuštena diskriminacija niti po jednoj osnovi za jednak rad, a ne samo po osnovi spola. Takvom zaključku u prilog ide i činjenica da je tuženik povećao tužitelju koeficijent složenosti poslova iako se način obavljanja poslova vozača tužitelja kod tuženika nije promijenio, iz kojeg razloga je, posljedično, u utuženom razdoblju plaća tužitelja trebala biti obračunavana prema koeficijentu od 2,40, a temeljem čl. 9. st. 3. ZR-a odnosno primjenom odredbe čl. 91. ZR-a.
10. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio niti jednu povredu iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako ni onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u svojoj žalbi, obzirom da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
11. Nadalje, tuženik u žalbi osporava valjanost iskaza svjedoka i tužitelja jer tvrdi kako sud nije raspolagao platnim listama i ugovorima o radu svjedoka, odnosno usporednih radnika, da bi mogao usporediti plaće, međutim tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaze kojima bi osporio navode tužitelja i svjedoka, jer na onome koji nešto tvrdi je i da to dokaže.
12. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na njega je pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje tuženik ukazuje u svojoj žalbi, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu, i time, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
13. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, čemu tuženik određeno ne prigovara.
U Zagrebu, 28. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
