REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-168/2016-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Metkovića, Stjepana Radića 1, OIB 88843556318, kojeg zastupa punomoćnik RĆ, diplomirani pravnik, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-10811/2013-4 od 3. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj P-2994/2011-33 od 18. studenog 2013., u sjednici održanoj 28. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-10811/2013-4 od 3. studenog 2015. i presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj P-2994/2011-33 od 18. studenog 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik u cijelosti nekretnina označenih kao: čest. zem. br. [katastarska čestica], te čest. zgr. br. [katastarska čestica], sve u k. o. [katastarska općina] te se nalaže upis brisanja uknjižbe oznake "općenarodna imovina" i brisanje upisa organa upravljanja Izvršni odbor Mjesnog N.O. Metković s čest. zemlje br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] uz istovremeni upis uknjižbe prava vlasništva ovih nekretnina na ime tužitelja, a tuženica je dužna trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva čest. zem. br. [katastarska čestica] te čest. zgr. br. [katastarska čestica], sve u k. o. [katastarska općina] na ime Grad Metković za cijelo 1/1.“ Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 582.910,30 kuna.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz (u ovom postupku mjerodavne) odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi „zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a učinjene pred prvostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava“. Predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku u smislu revizijskih navoda.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. U skladu s odredbom članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnina označenih kao čest. zem. br. [katastarska čestica], te čest. zgr. br. [katastarska čestica], sve u k. o. [katastarska općina], da se naloži brisanje prava uknjižbe općenarodne imovine i brisanje upisa organa upravljanja Izvršni odbor Mjesnog N.O. Metković s nekretnine označene kao čest. zem. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], uz istovremeni upis uknjižbe prava vlasništva tih nekretnina na tužitelja, kao i zahtjev na trpljenje upisa uknjižbe prava vlasništva čest. zem. br. [katastarska čestica] te čest. zgr. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na ime tužitelja Grada Metkovića.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je u odnosu na čest. zem. br. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] izvršen upis oznake općenarodna imovina, a kao organ upravljanja upisan je Izvršni odbor mjesnog N.O. Metković,

- da je čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjižena kao javno dobro,

- da su čest. zgr. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske u cijelosti,

- da su čest. zgr. br. [katastarska čestica] upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske u cijelosti,

- da je tužitelj u posjedu predmetnih nekretnina,

- da su čest. zem. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica] u naravi zgrade gradske uprave Grada Metkovića i Gradskog kulturnog središta s ljetnom pozornicom,

- da iz priloženih isprava o izvedenim radovima na adaptaciji i nadogradnji Doma kulture (rješenje od 10. ožujka 1964., 11. ožujka 1964., te zapisnika od 11. ožujka 1954.) proizlazi da su investitori radova bili Narodno kazalište Metković i Skupština općine Metković,

- da su ugovor o građenju od 16. siječnja 1973. i aneks tog ugovora od 19. siječnja 1973. sklopili Fond za izgradnju Doma kulture kao investitor i poduzeće „Beton“ iz Metkovića kao izvođač radova,

- da tužitelj nije dokazao da je Fond za izgradnju Doma kulture Metković njegov pravni prednik,

- da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog slijeda između mjesne zajednice Metković i bivše općine Metković te sadašnjeg Grada Metkovića glede vlasničkog statusa nekretnina koje su upisane u zemljišne knjige 1948. kao općenarodna imovina bez naznake nositelja prava korištenja i na kojima nakon toga na temelju propisa donesenih poslije 1948. nije bilo daljnjih izmjena upisa u smislu određivanja društvenog vlasništva i nositelja prava korištenja,

- da je odlukama o uvođenju mjesnog samodoprinosa u novcu na području mjesne zajednice Metković od 27. travnja 1971. i 12. listopada 1974. predviđeno da će se sredstva mjesnog samodoprinosa dostavljati na račun u korist mjesne zajednice Metković, a da će ih savjet mjesne zajednice Metković raspoređivati i uplaćivati u korist posebnog računa Fonda za izgradnju Doma kulture u Metkoviću,

- da tužitelj nije dokazao da je Dom kulture u Metkoviću sagrađen isključivo sredstvima mjesnog samodoprinosa građana bivše Mjesne zajednice Metković,

- da činjenica da je Dom kulture u Metkoviću izgrađen dijelom na mjestu Sokolskog doma nije općepoznata činjenica o kojoj bi sud trebao imati saznanja,

- da tužitelj ničim nije dokazao da je Sokolski dom srušen i da je tužitelj ili njegov prednik izgradio novu zgradu u istim gabaritima,

- da se vještak nije mogao izjasniti da je sadašnji Dom kulture nastao od nekadašnjeg Sokolskog doma, a pregledom nije uočio nikakve ostatke stare građevine.

9. Na temelju ovako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi u odnosu na nekretnine oznake čest. zem. br. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina], upisane kao općenarodna imovina, organ upravljanja Izvršni odbor mjesnog N.O. Metković, odbijaju tužbeni zahtjev na temelju zaključka da tužitelj nije dokazao da je mjesni N.O. Metković pravni prednik tuženika, niti da je to tijekom postupka uopće isticao. Stoga zaključuju da u odnosu na te čestice tuženica nije pasivno legitimirana.

10. Pogrešan je i nejasan zaključak nižestupanjskih sudova da tuženica u odnosu na čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije pasivno legitimirana u ovom postupku iz razloga jer su te nekretnine upisane kao općenarodna imovina s organom upravljanja mjesni (Izvršni) odbor N.O. Metković, s tim da tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da je tuženica pravna sljednica N.O. Metković.

10.1. U odgovoru na ovako postavljeno pitanje pasivne legitimacije, važno je istaknuti da je tuženica osporila tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle u odnosu na cijelu nekretninu (i prema utvrđenjima sudova navedene zemljišnoknjižne čestice zajedno s ostalim česticama koje su predmet postupka čine jednu građevinsku cjelinu te u naravi predstavljaju zgradu gradske uprave Grada Metkovića i zgradu Gradskog kulturnog središta s ljetnom pozornicom u [adresa] u Metkoviću) pa je samim time i po logici stvari tuženica nedvojbeno pasivno legitimirana i u odnosu na čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10.2. Ujedno se ovdje kao logično postavlja i pitanje, s obzirom da su te nekretnine upisane kao općenarodna imovina s organom upravljanja - mjesni (Izvršni) odbor N.O. Metković, ako su mjesni narodni odbori bili organi/tijela (lokalne) vlasti (jednako kao i sadašnji tužitelj u ovom trenutku), je li zapravo pitanje pravnog sljedništva i aktivne legitimacije tužitelja ovdje propisano materijalnopravnim zakonima prema kojima su pravni sljednici nekretnina na kojima su, kao organi upravljanja, bili upisani nekadašnji mjesni narodni odbori u pravilu (i najčešće) upravo sadašnje općine i gradovi (kao bivše društveno-političke zajednice) a ne Republika Hrvatska, odnosno nisu li sudovi u tom smislu glede pasivne legitimacije trebali postupiti po načelu da je „sudu svaki pravni propis poznat“.

10.3. Prema odredbi članka 362. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - u nastavku teksta: ZVDSP) smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 2.). Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 3.).

10.4. Slijedom toga, nejasan je i neprihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem „tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da je tuženica pravna sljednica mjesnog N.O. Metković“. Iz rečenog bi proizlazilo da se tužitelj u ovom sporu, radi opravdanja pasivne legitimacije Republike Hrvatske, teretio dužnošću iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na svoju štetu - prema kojima bi tužena bila pravna sljednica mjesnog N.O. Metković, a ne slijedom zakonskih odredbi tužitelj (Grad Metković). Pritom sudovi po svemu sudeći nisu imali na umu da su mjesne zajednice (kao pravni sljednici mjesnih N.O.) po sili zakona prestale postojati na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi („Narodne novine“, broj 117/93), koji je stupio na snagu 31. prosinca 1993. s tim da su, na temelju odredbe iz članka 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi („Narodne novine“, broj 90/92) njihovu imovinu prava i obveze preuzele općine i gradovi. Kako u pogledu imovine što su je preuzele jedinice lokalne samouprave zapravo nigdje nije propisano da bi ta imovina bila vlasništvo nekog drugog subjekta, pa niti Republike Hrvatske, jedini logičan zaključak je da je ta imovina u vlasništvu one jedinice lokalne samouprave koja ju je preuzela.

10.5. Uostalom, na temelju predmnjeve iz prije navedenog članka 362. stavak 1. ZVDSP-a smatra se da je upravo Grad Metković, vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Dakle, protivno zaključcima nižestupanjskih sudova, u ovom postupku je tužena stranka (a ne tužitelj koji se poziva na predmnijevu) trebala dokazati da tužitelj u odnosu na nekretnine na kojima je upisana općenarodna imovina s organom upravljanja - mjesni (Izvršni) odbor N.O. Metković, nije pravni sljednik nekadašnjeg mjesnog N.O. Metković.

11. U odnosu na čest. zem. br. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] tužbeni zahtjev je odbijen uz izričito pozivanje na članak 221.a ZPP-a uz tvrdnju da tužitelj nije dokazao da bi na predmetnoj nekretnini stekao pravo vlasništva građenjem, tj. po bilo kojoj osnovi iz članka 114. ZVDSP-a, odnosno jer nije s uspjehom oborio predmnijevu iz članka 362. stavak 3. ZVDSP-a na temelju koje je izvršena uknjižba prva vlasništva u korist tuženice. Nadalje, odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] zahtjev odbijaju jer je uknjižena kao javno dobro.

12. Zaključak nižestupanjskih sudova o tome da tužitelj nije s uspjehom oborio predmnijevu iz odredbe članka 362. stavak 3. ZVDSP-a u odnosu na označene nekretnine, barem zasad, nije prihvatljiv iz sljedećih razloga.

13. Kao prvo, polazeći od stvarnopravnih odredbi o jedinstvu nekretnine (članak 395. stavak 2. ZVDSP) u ovom postupku nije prihvatljivo promatrati navedene katastarske čestice kao posebne nekretnine već bi ih, povodom ovakve (posebne) vlasničke tužbe, valjalo sagledati kao jednu ili najviše dvije zasebne građevinske cjeline, dakle, kao zgradu gradske uprave Grada Metkovića i zgradu Gradskog kulturnog središta s ljetnom pozornicom i to sa zemljištem koje služi redovnoj uporabi odnosnih zgrada. Protivno tome, formalnim i sasvim neživotnim odvajanjem katastarskih čestica kao što su to učinili nižestupanjski sudovi, iako bi se prema neupitnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, radilo o nekretninama koje u naravi predstavljaju cjelinu, dolazi se posljedično do stvarno i pravno neodrživih zaključaka o pravu vlasništva (ili suvlasništva) utuženih nekretnina, gdje bi jedna pravna osoba bila vlasnik zgrada, a druga zemljišta ili samo dijela zgrada ili dijelova zemljišta na kojem su izgrađene zgrade i koje služi za redovnu uporabu tih zgrada.

14. Imajući na umu činjeničnu osnovu tužbe i ono što je tužitelj iznosio i dokazivao tijekom prvostupanjskog postupka, na čemu je jasno ustrajao i u svojoj žalbi, proizlazi da su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju i prije svega, pogrešno primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (glede aktivne ili pasivne legitimacije ili pravnog sljedništva kako jedne tako i druge stranke), propustili pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice na temelju kojih bi se moglo pravilno odlučiti o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

14.1. U tom je smislu nejasno zbog čega se prijepor, budući da sud nije vezan pravnom osnovom tužbe (članak 186. stavak 3. ZPP), nije razmatrao imajući na umu da je tužitelj pravna osoba (nekadašnja društveno-politička zajednica) društvenog vlasništva (općina/grad) koja do pretvorbe provedene Zakonom o lokalnoj upravi i samoupravi nije ni mogla biti vlasnik nekretnina već samo ovlaštenik prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja. Tužitelj svoju aktivnu legitimaciju za ovu tužbu temelji na činjenici da se radi o zgradama koje nesmetano posjeduje dugi niz godina i koje se nalaze u gradu (zgrade na izgrađenom građevinskom zemljištu) u Metkoviću, u [adresa]., s tim da te zgrade nesporno služe za obavljanje njegove javne djelatnosti kao jedinice lokalne samouprave (gradska uprava). S druge strane, prema činjeničnim utvrđenjima i stanju spisa, te nekretnine nikad nisu ni bile u posjedu tuženice ili njezinih tijela, već upravo obrnuto posjedovao ih je tužitelj preko svojih prednika. Pritom valja imati na umu da su u vrijeme društvenog vlasništva upravo općine imale ovlast dodjeljivati na korištenje (i upravljanje ili raspolaganje) nekretnine u društvenom vlasništvu, stoga se za sada ponovno može postaviti pitanje - što bi i zašto bi tužitelj trebao dokazivati okolnosti koje proizlaze iz zakonskih odredbi.

14.2. Uostalom, polazeći od predmnjeve iz članka 363. stavak 1. ZVDSP-a, ali i posebnih odredbi članka 368. stavak 6. ZVDSP-a, prema kojima osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

14.3. Polazeći od činjenica na koje se tužitelj poziva u tužbi i postupku, te koje dokazuje tijekom ove parnice, njegove se tvrdnje u materijalnopravnom smislu, osim uz spomenutu predmnijevu koja djeluje u njegovu korist, mogu povezati i s potonjom pravnom normom jer bi se „pravno stanje“ u kojem se nalazio u trenutku podnošenja tužbe (ako ne s vlasništvom) u krajnjem slučaju moglo poistovjetiti s izvanknjižnim nositeljem prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja utuženih nekretnina. To sve tim više jer je tužitelj u nesmetanom dugogodišnjem posjedu odnosnih nekretnina u kojima obavlja svoju javnopravnu funkciju i na kojima je poduzimao (prema stanju spisa) opsežne građevinske radove (završeni do 1980.), koji radovi prema utvrđenjima iz pobijanih presuda nisu bili nezakoniti ili na bilo koji način zabranjeni od strane nadležnih tijela, pri čemu je dio tih nekretnina u zemljišnim knjigama upisan kao društveno vlasništvo s organom upravljanja mjesnim N.O. Metković. S druge strane, na dijelu tih nekretnina upisano je vlasništvo Republike Hrvatske samo na osnovi predmnjeve iz članka 362. stavak 3. ZVDSP-a, iako se u trenutku tog upisa nedvojbeno radilo o izgrađenom građevinskom zemljištu u Gradu Metkoviću, odnosno o zgradama u nesmetanom dugogodišnjem posjedu tužitelja u kojima grad obavlja svoju javnopravnu djelatnost. Slijedom toga, nasuprot tom i takvom utvrđenju te materijalnopravno dvojbenom upisu u zemljišnim knjigama, stoji nejasan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao ili oborio predmnijevu iz navedene zakonske odredbe. Kako nižestupanjski sudovi nisu na prije opisani način sagledali ovaj prijepor to su bitne činjenice važne za odluku o tužbenom zahtjevu (kako je već rečeno u odlomku 14.) dijelom ostale neispitane i neutvrđene.

14.4. S obzirom na vrijeme izgradnje predmetnog objekta, tj. zgrade gradske uprave Grada Metkovića i zgrade Gradskog kulturnog središta s ljetnom pozornicom, u skladu s odredbom članka 388. stavak 2. ZVDSP-a, u ovom slučaju već i zbog te činjenice ovdje nisu mjerodavne odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu iz članak 24. do 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92), koje se uz to niti ne odnose na stjecanje prava vlasništva građenjem na društvenom vlasništvu.

15. Nadalje, u razlozima pobijanih presuda postoje ozbiljni nedostaci i nejasnoće, tako npr. sudovi u bitnome navode da iz isprava o izvedenim radovima na adaptaciji i nadogradnji Doma kulture „nije moguće zaključiti“ da se takva nadogradnja i adaptacija odnosila upravo na nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Međutim, već je istaknuto da prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova zemljišnoknjižne čestice koje su predmet tužbenog zahtjeva u naravi predstavljaju jednu cjelinu, tj. zgradu Gradske uprave Grada Metkovića i zgradu Gradskog kulturnog središta s ljetnom pozornicom u Metkoviću u [adresa], što uostalom cijelo vrijeme tvrdi i tužitelj. Istodobno, sve isprave vezane uz obavljene građevinske radove, koju su sudovi uzeli u obzir prilikom odlučivanja (Aneks ugovora o gradnji - list 103., ugovor o građenju na listu 104. - 106., projektni program na listu 126., Glavni projekt na listu 107., izvještaj o pitanju izgradnje na listu 108 i 109., izvještaj na listu 116, nacrti na listovima 118 do 123.) odnose se na Dom kulture Metković, s time da se u toj dokumentaciji kao investitor pojavljuje Fond za izgradnju Doma kulture Metković, odnosno SIZ za kulturu Metković, pri čemu sudovi ne isključuju da je osnivač Fonda za izgradnju Doma kulture bivša mjesna zajednica Metković (ovo proizlazi iz dijela obrazloženja na strani petoj, odlomak prvi, red 10. u kojem se navodi: „... čak i da je njegova bivša mjesna zajednica Metković....“).

15.1. Nastavljajući se na rečeno, drugostupanjski sud navodi (što je u bitnome zaključio i prvostupanjski sud) sljedeće: „Ni samom činjenicom da iz dokumentacije iz 1964. godine proizlazi da su investitori navedene adaptacije i dogradnje Doma kulture bili Narodno kazalište Metković i Skupština općine Metković tužitelj nije dokazao postojanje takvog pravnog slijeda između mjesne zajednice Metković, bivše općine Metković i sadašnjeg grada Metkovića glede vlasničkog statusa nekretnina koje su upisane u zemljišne knjige 1948. kao općenarodna imovina (bez naznake nositelja prava korištenja)...“. Kod takvog stanja stvari, zaključak sudova da tužitelj nije dokazao prije spomenuti pravni slijed, kao i to da se izvedeni radovi nisu odnosili upravo na nekretnine koje su predmet postupka (zgradu Gradskog kulturnog središta Metković i zgradu Gradske uprave Grada Metkovića) je najblaže rečeno dvojben jer sve što je utvrđeno zapravo logično upućuje na suprotno zaključivanje. Takvu ocjenu nižestupanjskih sudova, u okolnostima ovog slučaja, bilo bi moguće opravdati samo čvrstim utvrđenjem da su se odnosni radovi izvodili za neke sasvim druge građevine s kojima tužitelj (a ni njegova tužba) nema ni stvarne niti pravne veze, međutim, takvog utvrđenja u pobijanim presudama nema.

15.2. U smislu prije istaknutih okolnosti, utvrđeno je i da su donesene odluke o uvođenju mjesnog samodoprinosa u novcu za područje mjesne zajednice Metković (od 27. travnja 1971. i 12. listopada 1974.) kojima je predviđeno da će se sredstva mjesnog samodoprinosa dostavljati na račun u korist mjesne zajednice Metković, te da će ih savjet mjesne zajednice Metković raspoređivati i uplaćivati u korist posebnog računa Fonda za izgradnju Doma kulture u Metkoviću. Imajući na umu ovakvo utvrđenje, još više se pokazuje nejasnim i proturječnim zaključak sudova da tužitelj nije dokazao kako je Dom kulture u Metkoviću sagrađen „isključivo“ iz sredstava samodoprinosa. Ovo tim više jer iz podataka u spisu ništa ne upućuje na drugačiji zaključak, a niti bi ta činjenica tijekom postupka bila određeno i zapravo razložno osporena. Tužitelj i u reviziji ustraje na tvrdnji da je Dom kulture izgrađen na mjestu nekadašnjeg Sokolskog doma koji je u potpunosti srušen te je u istim okvirima sagrađena nova zgrada. U vezi s tim prvostupanjski sud navodi da se vještak na ročištu očitovao „...da pregledom zgrade gradske uprave i gradskog kulturnog središta nije vidio nikakve ostatke prijašnje građevine, te da je predmetna zgrada kompaktno i cjelovito izgrađena“. Dakle, ako je vještak istaknuo da nije vidio nikakve ostatke prijašnje građevine, tada bi se jedino moglo zaključiti da su tužiteljeve tvrdnje o građenju nove zgrade u istim okvirima, za sada daleko prihvatljivije nego neke druge na koje se oslanjanju sudovi.

16. Na kraju, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, prije svega u odnosu na pravila o teretu dokazivanja, uopće nisu na pravilan način ispitane i raspravljene niti tvrdnje revidenta da čest. zem. [katastarska čestica] u naravi nije javno dobro nego zapravo „plato“ ispred ulaza u Gradsko kazalište.

17. Iz svega navedenog proizlazi da pobijane presude nemaju jasne i valjane razloge u odnosu na način stjecanja prava vlasništva od strane tužitelja kao jedinice lokalne samouprave, odnosno dovoljno jasnih razloga u odnosu na pravnu osnovu stjecanja na koju se tijekom postupka (naglašava se) činjenično pozivao tužitelj.

18. Zbog opisanih nedostataka presude se ne mogu valjano ispitati po bilo kojoj osnovi, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

19. U ponovnom postupku sudovi će, imajući na umu upute iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP), otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nakon čega će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka.

20. Stoga je primjenom odredbe iz članka 394. stavak 1. ZPP-a valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil