REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1030/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TEHNIKA d.d. Grada Vukovara 274, OIB 73037001250, kojeg zastupa punomoćnik JM, dipl. pravnik, protiv tuženika INGRA d.d. Alexandra von Humbloldta 4b, Zagreb, OIB 14049708426, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Obuljen, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-685/17-3 od 25. listopada 2017. kojom je ukinuta presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. broj P-2474/15-34 od 26. svibnja 2017., ispravljena rješenjem posl. broj P-2474/15-82 od 29. svibnja 2017. i tužba odbačena, u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Ukida se u cijelosti rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Ovrv-13875/97 od 23. veljače 1998. godine

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 46.908,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 1996. godine do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. Zakonom o visini stope zatezne kamate i Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se isplati tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.219,00 kn u roku 15 dana.“

2. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda te je tužba odbačena. Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

3. Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na (u ovom postupku mjerodavnu) odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22.,114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP). Predlaže ukinuti drugostupanjsko rješenje i vratiti predmet drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, uz dosudu troška odgovora na reviziju.

5. Prema odredbi članka 382. stavak 2. u vezi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema stavku 1. istog članka (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do

3. članka 382. stavka 2. ZPP-a.

5.1. Stranka u izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju članka 382. stavka 2. ZPP- a, u skladu s odredbom članka 382. stavak 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.2. Iz sadržaja citiranih, mjerodavnih odredbi ZPP-a za odlučivanje o dopuštenosti izvanredne revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i s tim u vezi dopuštenosti izvanredne revizije, potrebno da izvanredna revizija ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s tim da revident u izvanrednoj reviziji mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje u ovakvoj reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.3. U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od navedenih pretpostavki, nema uvjeta za razmatranje takve revizije u smislu članka 382. stavak 2. ZPP-a.

6. Polazeći od odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojih je podnesena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.225,79 EUR (46.908,18 kn) sa zateznim kamatama na ime potrošnje električne energije za rashladnu stanicu na poslovnoj zgradi Ingra – Tehnika za razdoblje od 23. travnja 1996. do 20. rujna 1996. u omjeru od 65,36% od ukupne potrošnje energije za tu rashladnu stanice.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je rješenjem FINA-e od 27. kolovoza 2013. nad tuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe,

- da je postupak predstečajne nagodbe okončan sklapanjem predstečajne nagodbe koja je odobrena rješenjem Stpn. 205/14 koja je postala pravomoćna 25. studenog 2014.,

- da predmetno potraživanje nije prijavljeno u postupku predstečajne nagodbe,

- da stranke niti ne tvrde da je tražbine obuhvaćena izvještajem o financijskom poslovanju dužnika u smislu članka 60. stavak 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ br. 108/12, 144/12, 81/13 – u nastavku teksta: ZFPPN).

9. Prvostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odbačaj tužbe u smislu odredbe članka 81. stavak 3. ZFPPN-a, jer ZFPPN ne određuje što se događa s prekinutim parničnim postupcima čiji je predmet bilo namirenje onih tražbina koje nisu prijavljene u postupku predstečajne nagodbe, te zaključuje da je kod takvih tražbina i u tim sporovima potrebno donijeti meritornu odluku, odnosno, riješiti sukladno odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (''Narodne novine'', Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, i 2/10 – u nastavku teksta: EKLJP). Pritom se poziva na odredbu članka 6.1. stavak 1. EKLJP po kojem svaki zahtjev koji se odnosi na pravo i obveze građanske prirode, a kakav je i ovaj parnični postupak, mora se konačno riješiti pred zakonom ustanovljenim i nepristranim sudom.

9.1. Osim toga, prvostupanjski sud smatra kako nije samo dužnost vjerovnika prijaviti svoju tražbinu u postupku predstečajne nagodbe nego je i obveza dužnika naznačiti spornu tražbinu u izvješću o financijskom stanju i poslovanju dužnika, sve u smislu odredbe članka 42. ZFPPN-a, jer je bio upoznat s činjenicom da se postupak vodi.

10. Drugostupanjski sud pak, polazeći od činjenice da je riječ o tražbini koja nije priznata u postupku predstečajne nagodbe, niti je obuhvaćena predstečajnom nagodbom, niti se radi o tražbini koja je osporena u postupku predstečajne nagodbe jer tužitelj nije kao vjerovnik pravovremeno prijavio svoje potraživanje prema vjerovniku (tuženiku) i nije sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom - tuženikom, zaključuje da tužitelj više ne može voditi predmetni parnični postupak, te odbacuje tužbu primjenom članka 71. stavak 1. u vezi članka 81. stavak 3. ZFPPN-a.

11. Tužitelj u reviziji postavlja slijedeća pravna pitanja:

1. „Nastaju li u okviru odredbe članka 71. stavak 1. ZFPPN-a pravne posljedice otvaranja predstečajne nagodbe i za potraživanja koja su utužena prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, i u vezi kojeg postupka tuženik nije zatražio prekid postupka, a koje potraživanje nije tuženik iskazao u popisu svojih obaveza a niti je tužitelj to potraživanje prijavio, te da li posljedica neiskazivanja od strane tuženika, neprijavljivanja tražbine od tužitelja i netraženje prekida postupka može kao posljedicu imati odbačaj tužbe zbog nedostatka pravnog interesa.“

2. „Može li sud proizvoljno tumačiti što su pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe odnosno širiti krug tih posljedica izvan onoga što je predviđeno člankom 70. ZFPPN i drugim odredbama.“

3. „Primjenjuje li se odredba članka 81. stavak 2. ZFPPN-a, prema kojoj nakon otvaranja nagodbe nije dopušteno pokretanje parničnog postupka protiv dužnika radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, i na postupke koji su pokrenuti prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, i u kojem nije zatražen od dužnika prekid postupka, a u pogledu potraživanja koje nije bilo obuhvaćeno i prijavljeno u predstečajnoj nagodbi, može tumačiti na način da se takvi postupci više ne mogu voditi odnosno da se zbog zaključenja predstečajne nagodbe tužba odbacuje?“

12. Navedenim pitanjima (posebice onim pod toč. 3.) u bitnome se problematizira postupovna ovlast suda u odnosu na mogućnost odbacivanje tužbe pozivanjem na odredbu članka 81. ZFPPN-a, tj. odgovor na pitanje - može li sud, u parničnom postupku koji je pokrenut prije otvaranja predstečajne nagodbe, u situaciji kada vjerovnik koji svoje potraživanje prema dužniku nije prijavio niti je sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom, odbaciti tužbu u slučaju zaključenja predstečajne nagodbe, zbog čega vjerovnik više ne može, ne samo pokrenuti, već niti nastaviti voditi parnični postupak za utvrđenje odnosno ostvarenje te tražbine.

13. Prema odredbi članka 71. stavka 1. ZFPPN-a pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, ako tim Zakonom nije drugačije propisano (izuzev prava na odvojeno namirenje izlučnih i razlučnih vjerovnika i privilegiranih - prioritetnih tražbina, tražbina po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti - na koje ovaj postupak iznimno ne utječe). (Jednako tako je naknadno propisano i člankom 65. stavak 3. Stečajnog zakona - „Narodne novine“, br. 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24.).

13.1. Slijedom toga, tužitelj je kao vjerovnik trebao pravovremeno prijaviti svoju tražbinu u postupku predstečajne nagodbe i ostvarivati svoja prava prema tuženiku u tom postupku, što nesporno nije učinio. Stoga, kako tražbina tužitelja nije niti utvrđena niti osporena u postupku predstečajne nagodbe tužitelj više nema procesne mogućnosti vođenja parničnog postupka bez obzira što je isti započeo prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-354/2016 od 30. ožujka 2017.) Pritom valja naglasiti da tužitelja, prema stanju stvari koje su utvrdili nižestupanjski sudovi (što je u svakom konkretnom slučaju važno radi pravilne ocjene o povredi tužiteljeva prava na pristup sudu), ni stvarno ni pravo ništa nije sprječavalo da pravovremeno podnese prijavu svoje tražbine u postupku predstečajne nagodbe.

13.4. Prema tome, kako je već rečeno, postupak predstečajne nagodbe jedini je postupak pred sudom u kojem je vjerovnik imao pravo ostvarivati konkretnu tražbinu jer se ona ne odnosi na spomenute iznimke (tako i revizijski sud u svojoj ustaljenoj praksi). U protivnom, bi vjerovnici koji svoju tražbinu nisu prijavili u predstečajnom postupku, kao revident u ovom slučaju, nepripadno došli u povoljniji položaj od onih koji to jesu jer bi, po logici stvari i na takav način zasigurno mogli izbjeći smanjenje ili odgodu dospjelosti dužnikovih obveza, koja sukladno članku 81. stavak 1. ZFPPN-a pogađa ostale vjerovnike, što nije bio cilj niti svrha prije navedenih zakonskih odredbi.

14. U konkretnom slučaju tužba je odbačena primjenom odredbe članka 81. stavak 3. ZFPPN, jer tužiteljeva tražbina nije prijavljena u predstečajnom postupku. Protivno navodima iz postavljenih pitanja, valja istaknuti da takvo pravno shvaćanje i postupak drugostupanjskog suda nije proizvoljan jer je sukladan ustaljenom pravnom shvaćanju i praksi domaćih sudova u odnosu na primjenu članka 81. stavak 3. ZFPPN-a. To je jasno izraženo i u brojnim odlukama revizijskog suda, kao npr. u Rev x 256/2018-3 od 30. svibnja 2018., Rev 1445/2018-2 od 12. rujna 2018., Rev 3411/2018-2 od 11. prosinca 2018., Rev 145/2019-2 od 20. ožujka 2019. i Rev 351/2021 od 25. siječnja 2023. u kojoj se, uz ostalo, navodi:

„Pravilnom primjenom odredaba ZFPPN-a te primjenom tumačenja po sličnosti i koherentnosti, valja zaključiti da vjerovnik koji pravovremeno nije svoje potraživanje prema dužniku prijavio niti je sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom, protekom roka za prijavu potraživanja u tom postupku više ne može, ne samo pokrenuti, već niti nastaviti voditi parnični postupak za utvrđenje odnosno ostvarenje te tražbine nastale prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe, sve to pozivom na odredbu čl. 81. st. 3. ZFPPN.“

15. Stoga, budući da se u slučaju kada vjerovnik (tužitelj) tražbinu nije prijavio u postupku predstečajne nagodbe, prema praksi revizijskog suda, tužba odbacuje, okolnost da u konkretnom slučaju nije bilo prekida postupka u smislu odredbe članka 70. stavak 1. ZFPPN-a (na čemu revident inzistira u pitanjima pod toč. 2. i dijelom pod toč.1.), zapravo nije od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari.

15.1. Slijedom toga, postavljena pitanja dijelom nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer je pobijana odluka o odbacivanju tužbe primjenom odredbe iz članka 81. stavak 3. u vezi s člankom 71. stavak 1. ZFPPN-a podudarna praksi revizijskog suda. Nadalje, pitanja dijelom nisu važna niti za odluku u sporu budući da je pitanje prekida parničnog postupka (do kojeg u ovakvoj situaciji dolazi na prijedlog tuženika, a ne po službenoj dužnosti ili ex lege), ovdje zapravo irelevantno.

16. Nije suvišno reći da revizija ne bi bila dopuštena još i zato jer sudske odluke na koje se revident poziva ne predstavljaju niti odgovarajuće razloge važnosti postavljenih pitanja kojima bi se opravdala intervencija Vrhovnog suda.

16.1. Naime, u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2555/14 predmet spora je tražbina iz radnog odnosa, što je, s obzirom na posebnosti radnih sporova i („privilegiranih - prioritetnih“) tražbina radnika iz takvih sporova, bitna razlika u odnosu na konkretni spor, pa već zbog toga nije riječ o usporedivoj odluci.

16.2. Nadalje, time što se revident pozvao na ukidnu odluku drugostupanjskog suda (rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2927/14 od 23. veljače 2015.), tužitelj nije ukazao na različitu sudsku praksu, jer odluka na koju se poziva nije pravomoćna odluka kojom se postupak završava pa stoga takva odluka nema značaj različitog pravnog shvaćanja na razini drugostupanjskog suda, a time ni potrebe za usuglašavanjem sudske prakse radi osiguranja jedinstvene primjene prava.

16.3. Konačno, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 1939/2014-2 od 14. siječnja 2015., revizija je odbačena kao nedopuštena jer revident u pitanjima polazi od netočne tvrdnje da u situaciji iz članka 70. stavak 1. ZFPPN-a prekid postupka nastupa „ex lege“, jer u situaciji kad se ispune pretpostavke iz članka 70. stavak 1. ZFPPN-a, protivno revidentovim tvrdnjama, sud na prijedlog dužnika donosi konstitutivno rješenje kojim se postupak prekida, a ne deklaratorno rješenje kojim se utvrđuje prekid postupka.

17. S obzirom na obrazloženo, valja istaknuti da revizijski sud ne nalazi da bi učinci ovakve interpretacije pravila o (ne)dopustivosti izvanredne revizije u konkretnom slučaju doveli do povrede tužiteljevog ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu. Naime, u ovom se slučaju može ustvrditi da je tužitelj vlastitim propustom doveo do nastupa nepovoljnih učinaka u parničnom postupku koji je vodio, dakle, da se nije ponašao kao brižljiva i savjesna stranka (kao ostali vjerovnici), dok s druge strane nema pokazatelja koji bi upućivali da je u ovom slučaju bilo propusta javne vlasti na štetu tužitelja. Kako je postupak pred Vrhovnim sudom ograničen, prvotno, na ispitivanje je li podnositeljeva izvanredna revizija uopće dopuštena u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama (jer je to uvjet za naknadno ispitivanje njene osnovanosti), to je ocijenjeno da izvanredna revizija u ovom slučaju nije dopuštena.

18. Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. u vezi čl. 400. st. 1. ZPP-a, riješeno kao u točki I. izreke.

19. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer ta radnja nije bila potrebna ni svrhovita za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil