Poslovni broj: Usž-2534/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Branimirova 4, OIB: 43539267895, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko - upravni odjel, Dubrovnik, Dropčeva 1, OIB: 44737751634, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Ministarstva financija, Fonda za naknadu oduzete imovine, Zagreb, I. Lučića 6, OIB: 18683136487 i Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI- 1489/22-13 od 4. kolovoza 2023., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-1489/22-13 od 4. kolovoza 2023.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/18-01/167, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 4. svibnja 2022., kojim su odbijene žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, ovdje tužitelja, i žalbe PĆ iz [adresa] i IĆ iz [adresa], ovdje zainteresiranih osoba, izjavljene protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97- 01/1192, URBROJ: 2117-04-01-17-41 od 29. prosinca 2017., kao neosnovane.

1.1. Tim prvostupanjskim rješenjem, točkom 1. izreke, riješeno je da PĆ s prebivalištem u [adresa] i IĆ s prebivalištem u [adresa], ovdje zainteresiranim osobama, svakome za 1/6 suvlasničkog dijela, pripada pravo na naknadu za oduzetu nekretninu kat. česticu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 3593 m2, i to svakome u iznosu od 2.463,02 kn, plativo u obveznicama Republike Hrvatske u jednakim polugodišnjim obrocima tijekom 20 godina počevši od 1. siječnja 2000. godine.

2. Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi ponavlja navode iz tužbe, obrazlažući da su nekretnine koje se nalaze na poluotoku Prevlaka prijašnjim vlasnicima oduzete temeljem pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. koju je donijela bivša Austro-Ugarska i od tada da su u državnom vlasništvu. Upis organa upravljanja Državnog sekretarijata za narodnu obranu izvršen je pozivom na provedbeni propis odnosno Uredbu o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini ("Službeni list FNRJ", broj: 58/47.). Navedeno potvrđuju i građevine (tvrđava Oštro, podzemni tuneli i dio putova) koje je u vojne svrhe na poluotoku Prevlaka izgradila još Austro-Ugarska te proizlazi i iz očevida održanog u drugim istovrsnim predmetima, kao i iskaza podnositelja zahtjeva u drugom istovrsnom predmetu LĆ (zapisnik od 9. lipnja 2015.) i vještačenja Miroslava Bege, kao i iz dopisa Ministarstva obrane od 5. travnja 2017. godine. Činjenica da su pojedini prijašnji vlasnici nakon 1. svjetskog rata neko vrijeme eventualno ponovo obrađivali dio oduzetog zemljišta može se objasniti raspadom države Austro-Ugarske, a ne kao dokaz da zemljište nije bilo oduzeto i privedeno namjeni. Rješenje Kotarskog suda u Dubrovniku broj Z-24/59 samo je provedbeni propis kojim je na temelju pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru, te članaka 4. i 7. Uredbe i rješenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu broj 1268/54 od 15. prosinca 1958. na tim nekretninama upisana općenarodna imovina s organom upravljanja Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane. Dakle, oduzimanje predmetnih nekretnina nije izvršeno provedbenim propisom kojim je naznačen organ upravljanja, već rješenjem o izvlaštenju iz 1917., slijedom čega, u smislu odredbi članaka 1., 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nisu ostvarene pretpostavke da se ovlašteniku naknade odredi naknada za te nekretnine, a pogotovo ne da mu se odredi naturalni povrat. Ističe da je Republika Hrvatska, kao treća osoba, stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i to na temelju zakona, odnosno na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 52/91., 68/91. i 40/92., dalje: Uredba) pa i iz tog razloga nije moguće vraćanje predmetnih nekretnina podnositelju zahtjeva, kakvo stajalište je zauzeo i Upravni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Us-9158/00. Drži pogrešnim stajalište tuženika da je područje Prevlake demilitarizirana zona i da kompleks kao takav nema karakter vojnog kompleksa jer da se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine pa da se vraćanjem nekretnina u vlasništvo zainteresiranoj osobi ne bi dovelo u pitanje sigurnost zemlje i okrnjila funkcionalnost kompleksa. Unatoč dopisu Ministarstva obrane od 28. listopada 1999., na koje se pozivaju tuženik i prvostupanjski upravni sud, spisu prileži imovinskopravna dokumentacija pribavljena od Ministarstva obrane s popisom izgrađenih objekata koji se prostiru po cijelom kompleksu poluotoka Prevlaka (izvidna stanica, skladište streljiva, stambeni objekt, vojnički klub i dr.) iz čega da je nedvojbeno da se radi o kompleksu koji se bez svih njegovih sastavnih dijelova kao takav više ne bi mogao koristiti. Iz nalaza i mišljenja vještaka Miroslava Bege proizlazi da se na poluotoku Prevlaka nalazi vojni kompleks kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane, da su izgrađene građevine privedene vojnoj namjeni, asfaltirani putevi izgrađeni u svrhe zbog kojih su nekretnine oduzete i služe kao komunikacija između vojnih objekata, da se zemljište smatra privedenom namjeni i u smislu članka 11. stavak 4. Zakona o prostornom uređenju i da je dio bivšeg vojnog kompleksa za koju svrhu je oduzeto i za koju se koristilo, a da sada predstavlja dio demilitariziranog područja, da zemljište ili barem njegov dio služi javnim poduzećima Državnom hidrometeorološkom zavodu i Plovput d.d. i da je cijeli kompleks bio ograđen žicom jer je na terenu utvrđeno postojanje armirano betonskih stupova. Unatoč činjenici što se tuženik i prvostupanjski upravni sud pozivaju na zaključak vještaka u dijelu kojim isti zaključuje da se ne može zaključiti da vojni kompleks egzistira kao prostorna cjelina odnosno da se vraćanjem pojedinih nekretnina ne bi narušila prostorna cjelovitost uporabe i prostora, jer da se nekretnine dobrim dijelom ne koriste u vojne svrhe, tužitelj je mišljenja kako iz cjelokupnog vještačenja i provedenog očevida nedvojbeno proizlazi da se radi o vojnom kompleksu koji se kao takav vraćanjem pojedinih dijelova u vlasništvo više ne bi mogao koristiti. Postojanje izgrađenih vojnih objekata na poluotoku Prevlaka, osim vještačenjem, utvrđeno je i neposrednim opažanjem službene osobe prilikom očevida održanog u istovrsnom predmetu kada je utvrđeno da postoji mreža puteva koji presijecaju pojedine nekretnine i da su sve nekretnine na poluotoku predstavljale ograđeni vojni kompleks koji se u tu svrhu i koristio, ali da danas baš zbog tog “nekorištenja”, više ne predstavljaju kompleks pa se samim vraćanjem dijelova nekretnina ne bi narušila prostorna cjelovitost uporabe prostora. Međutim, protivno zaključku prvostupanjskog upravnog suda, a kada bi se i smatralo da su nekretnine bivšim vlasnicima oduzete tek nakon 1945., upravo iz isprava i činjenica utvrđenih u postupku nesporno proizlazi da su nekretnine koje su predmet povrata, od 1. siječnja 1997. pa sve do 2002. kada su snage UN-a napustile kompleks, privedene namjeni zbog koje su oduzete jer se nalaze u kompleksu na kojem je izgrađen čitav niz vojnih objekata, mreža puteva koja je služila isključivo povezivanju vojnih objekata smještenih na poluotoku i da je tim nekretninama, kao i cijelom vojnom kompleksu koji je bio ograđen, bio onemogućen pristup postavljenom žičanom ogradom. Slijedom svega navedenog, nesporno je da, u konkretnom slučaju, postoje zapreke za vraćanje imovine iz članka 55. stavka 1. točaka 3. i 4. Zakona o naknadi. Predlaže uvažiti žalbu, poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti zahtjev za naknadu za oduzetu imovinu.

3. Tuženik i zainteresirane osobe nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s odredbom članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

6. Prvostupanjsko djelomično rješenje od 29. prosinca 2017. doneseno je u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-4614/2010 od 18. rujna 2013., koja odluka je u svim istovrsnim predmetima za naknadu oduzete imovine na poluotoku Prevlaka, a što uključuje i ovaj predmet, vodeća (pilot) odluka. U toj odluci od 18. rujna 2013. navedeno je da oduzimanje nije izvršeno Razvlastbenom odlukom Dalmatinskog namjesništva u Zadru od 1917., na koju su se pozivale jugoslavenske komunističke vlasti kad je imovina uknjižena kao općenarodna, već da se radi o oduzimanju bez pravne osnove koju su osnovu jugoslavenske komunističke vlasti prikazale za odluku o izvlaštenju da bi se država mogla uknjižiti kao vlasnik. Slijedom navedenog, proizlazi da zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu oduzete imovine ulazi u primjenu članka 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 69/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi). Prema toj odredbi, prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu, između ostalog, i za imovinu oduzetu bez pravnog osnova ili propisa.

7. Imajući u vidu izraženo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske, neosnovan je žalbeni prigovor da, u konkretnom slučaju, nisu ostvarene zakonske pretpostavke za određivanje naknade za oduzetu imovinu.

8. Nastavno, u postupku je utvrđeno da je rješenjem Državnog sekretarijata za narodnu obranu od 15. prosinca 1958. provedeno podržavljenje na temelju nevaljane pravne osnove, zbog čega kasnije knjiženje Republike Hrvatske na temelju Uredbe ne znači da je Republika Hrvatska treća osoba, obzirom da, u konkretnom slučaju, nesporno proizlazi da je već samo oduzimanje učinjeno u korist Republike Hrvatske. Stoga je prvostupanjski upravni sud osnovano prihvatio pravilnim zaključak upravnih tijela da ovdje nema mjesta primjeni odredbe članka 52. Zakona o naknadi, koja propisuje iznimku od vraćanja oduzete imovine na kojoj je treća osoba stekla pravo vlasništva temeljem valjanog pravnog osnova.

9. Nadalje, prvostupanjsko tijelo je u provedenom postupku, primjenom članka 17. Zakona o naknadi, uvidom u zračnu snimku područja Prevlaka uklopljenu u kopiju katastarskog plana, utvrdilo da je predmetna nekretnina privedena namjeni do donošenja Zakona o naknadi izgradnjom vojnog objekta, pri čemu nije od utjecaja činjenica da vojni kompleks više kao takav ne postoji te da se na predmetnoj nekretnini ne obavlja niti vojna niti turistička djelatnost. Stoga je osporavanim rješenjem tuženika ocijenjeno da je prvostupanjsko tijelo pravilno donijelo odluku da je predmetna nekretnina privedena namjeni, odnosno da postoje zapreke za povrat u vlasništvo, a na čemu tužitelj upravo i inzistira u žalbi. Stoga, i po ocjeni ovoga Suda, primjenom članka 57. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, kako je to prvostupanjskim rješenjem i određeno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, i po ocjeni ovog Suda, osporavanim rješenjem tuženika i rješenjem prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a upravna tijela su u ponovljenom postupku u cijelosti postupila u skladu s pravnim shvaćanjem u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4614/2020 od 18. rujna 2013., u čijem izvršenju su predmetna rješenja i donesena.

11. Kako žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24.), odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić