REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Poslovni broj Gž-1574/2024-2
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženice LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-126/2024-10 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-126/2024-10 od 17. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđeno je da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženici u iznosu od 10.306,52 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi. Točkom II. utvrđeno je da postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 5.222,10 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi. Točkom III. utvrđeno je da se prebijaju utvrđene tražbine tužiteljice i tuženice iz točke I. i II. izreke presude, te je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici na ime razlike tražbine koja je nastala nakon izvršenog prijeboja iznos od 5.084,42 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi, dok je točkom IV. utvrđeno da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 605,12 eura, u roku od 15 dana.
2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra, u bitnome, kako je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti, cijeneći stav izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Republike Hrvatske broj 679/2011, budući da bi u suprotnom bilo povrijeđeno pravo tuženice na mirno uživanje vlasništva. Plaća je postala njeno vlasništvo, a za što je imala potpuno legitimno očekivanje, potraživanje je bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti prema pravomoćnoj presudi, a činjenica da pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima ne znači da ono ne predstavlja vlasništvu u smislu članka 1. Protokola broj 1. Pobija i odluku o parničnom trošku, smatrajući je nezakonitom. Predlaže ukidanje pobijane presude i njeno vraćanje na ponovni postupak, podredno njeno preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Traži naknadu troškova žalbe.
3. Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.
4. Žalbe tuženice nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice (koja je tuženici u ovršnom postupku, na temelju pravomoćne presude suda prvog stupnja, isplatila iznos od 100.611,25 kuna) kojim, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo tu spomenutu presudu, rješenjem poslovni broj Revr-1185/2014 od 24. siječnja 2017. (kao i presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1443/2013 od 3. travnja 2014. kojom je bila potvrđena prvostupanjska presuda), od tuženice traži isplatu iznosa od 10.306,52 eura, budući da je otpala osnova na temelju koje je isplata izvršena. Sve prema odredbi članka 1111. u vezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a).
6. Prvostupanjski sud je, prihvativši prigovor tuženice radi prijeboja od 12. travnja 2021., utvrdio postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženici u iznosu od 10.306,52 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate, po propisanoj stopi, tuženice prema tužiteljici u iznosu od 5.222,10 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi te prebio te tražbine i naložio tuženici isplatiti tužiteljici na ime razlike tražbine koja je nastala nakon izvršenog prijeboja iznos od 5.084,42 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi). Tuženica je u postupku istaknula prigovor prijeboja, budući da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-57/2017-25 od 8. siječnja 2020. tuženici Republici Hrvatskoj naloženo isplatiti tužiteljici LR iznos od 28.320,27 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na iznose utvrđene u toj presudi i plaćanje parničnih troškova u iznosu od 8.730,00 kuna (potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-339/2020 od 27. siječnja 2021., a koji postupak je nastavljen u povodu ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru, raniji poslovni broj P-553/2011-24 od 1. veljače 2013.).
6.1. Pritom, zaključuje kako tužiteljica nema pravo na iznos koji je platila tuženici na ime poreza, prireza i doprinosa jer tuženica te iznose nije dužna vratiti tužiteljici, budući da ih nije niti primila (tako i prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1308/2021-2 pod 4. listopada 2022.).
7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.
8. Ocjena je ovog suda kako prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022, 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), a na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.
9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je, nakon donesenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1185/2014 od 24. siječnja 2017., protiv ovdje tužiteljice donesena nova presuda poslovni broj Pr-57/2017-25 od 8. siječnja 2020. kojom joj je naloženo platiti tuženici iznos od 28.320,27 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i dospijećem kako je navedeno u izreci te presude i parničnih troškova u iznosu od 8.730,00 kuna, koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-339/2020-2 od 27. siječnja 2021. Nesporan je izračun stručnih službi tužiteljice u pogledu potraživanja stranaka na temelju presude poslovni broj P-553/2011 prema kojoj je, nakon ukidanja, otpala osnova plaćanja i po kojoj je visina tražbine na dan 12. travnja 2021. iznosila 10.306,52 eura te na temelju presude iz ponovljenog postupka poslovni broj Pr-57/2017 na dan 12. travnja 2021. po kojoj je visina tražbine tuženice LR iznosila 5.219,45 eura (uz trošak 5.222,10 eura), kao i da je razlika tih iznosa 5.084,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2021. do isplate, s time da da razlika troškova postupka s kamatama po ukinutoj presudi poslovni broj P-553/2011 i po presudi iz ponovljenog postupka poslovni broj Pr-57/2017 iznosi 2,65 eura u korist tuženice LR koji iznos je uzet u obračun), tako da konačan iznos tražbine tuženice prema tužiteljici iznosi 5.084,42 eura.
10. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim na temelju odredbe članka 1111. st. 1. i 3. ZOO-a kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pri čemu obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
11. Naime, nakon što su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinute presude Županijskog suda u Bjelovaru i Općinskog suda u Bjelovaru, a na temelju kojih je tužiteljica u ovršnom postupku izvršila isplatu spornog iznosa tuženici, otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženica primila sporni iznos, time i nastupila obveza tuženice vraćanja tog iznosa tužiteljici.
12. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je, budući da je predmetni iznos tuženici isplaćen na temelju presude kojom je utvrđeno da joj pripada pravo na uvećani dio plaće, odnosno za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, a koja je presuda kasnijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta, otpala osnova na temelju koje je tuženica primila sporni iznos, čime je nastupila obveza tuženice vratiti taj iznos tužiteljici.
13. Pravilno je prvostupanjski sud, što ni tuženica ne osporava, utvrdio da je zato visina tražbine tužiteljice prema tuženici na ime isplaćenog po ukinutoj presudi na dan 12. travnja 2021. 10.306,52 eura, tuženice prema tužiteljici na dan 12. travnja 2021. prema pravomoćnoj presudi poslovni broj Pr-57/2017 od 8. siječnja 2020. uz razliku troškova postupka u iznosu od 2,65 eura, ukupno 5.222,10 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2021. te je pravilno prebio njihove tražbine i naložio tuženici da plati tužiteljici iznos od 5.084,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate po propisanoj stopi.
14. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženice utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženica tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo povrat onog što je tuženica naplatila po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva . Naime, navedeno shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja i činjenično i pravno.
14.1. Protivno žalbi tuženice, njenim obvezivanjem da vrati dio plaće koju je naplatila na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je naknadno ukinuta, nije povrijeđeno njeno ustavno i konvencijsko pravo mirnog uživanja vlasništva. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske na koju se poziva tuženica, a u kojoj je utvrđena povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva, ESLJP je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji, u bitnome, proizlazi iz specifične procesnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe članka 401. ZPP-a (koji pravni lijek više i ne postoji), što u ovome predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke u predmetnom slučaju ukinute u povodu dopuštene revizije, tj. pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku pa se u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske.
14.2. Također, tuženica je zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnijela u vrijeme kada je nedvojbeno znala da je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, kao što je zasigurno imala saznanja i za to da se pred hrvatskim sudovima vodi velik broj činjenično i pravno potpuno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je RH izjavila revizije, a o kojima Vrhovni sud RH još nije bio donio odluke. Upravo s obzirom na navedeno, na strani tuženice nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će joj i ostati ono što joj je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Ono bi postojalo tek kada bi barem neka od izjavljenih, revizijama osporenih odluka iz navedenih istovrsnih predmeta, bila potvrđena od strane VSRH, iz kojih odluka najvišeg tijela sudbene vlasti bi proizlazila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama – što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenim tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.
15. Zato je materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen i izvršen prijeboj tražbina stranaka, kako je odlučeno u izreci prvostupanjske presude. a za razliku naloženo tuženici isplatiti je tužiteljici.
16. Odluka o troškovima postupka također je donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2., 155. i 163. ZPP-a. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio omjere uspjeha stranaka u postupka, potom i konačan uspjeh tužiteljice od 50,66% pa je trošak pravilno odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 158/2023, dalje: Tarifa). Pravilno je utvrdio samo potrebne radnje izvršene po tužiteljici i priznao ih po L. U vezi žalbenih navoda tuženice o isticanju zahtjeva u bruto ili neto iznosu, valja istaknuti da s time u vezi nisu nastali posebni troškovi pa je prvostupanjski sud pravilno trošak odmjerio prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Svi troškovi nastali jer se tuženica protivila zahtjevu tužiteljice, pa i zaključenju nagodbe, zbog čega je dužna tužiteljici naknaditi trošak koji joj je prouzročila.
17. Slijedom navedenog, odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda, prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe odbijen je, budući da sa žalbom nije uspjela, sve prema odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.
U Puli 28. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Zoran Šarić
