REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-651/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik iz Splita, Starčevićeva 13, protiv tuženice AŠČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mirko Lažeta, odvjetnik iz Omiša, Matije Gupca 4, radi predaje u suposjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1390/2021-3 od 18. siječnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-704/2020 od 13. srpnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-704/2020 od 16. srpnja 2021., u sjednici održanoj 28. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem toga suda poslovni broj P- 704/2020 od 16. srpnja 2021 u točki I. izreke tuženica je u roku od 15 dana obvezana predati tužiteljici u suposjed i sukorištenje nekretninu označenu kao čest. zgr. [katastarska čestica], dio nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], dio nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] i dio nekretnine oznake kat. čest. zgr. [katastarska čestica], sve položeno u K. O. [katastarska općina], a koje nekretnine su na skici 2 vještaka Zvonka Babića od 19. studenog 2020. označene kao objekt 1 označen brojkama 1-2-3-15-14-1 površine 56 m2, objekt 2 označen brojkama 7-8-9-10-11-7 površine 22 m2, objekt 3 označen brojkama 15-16-6-7-11- 10-12-13-14-15 površine 26 m2, objekt 4 označen brojkama 3-4-5-6-16-15-3 površine 33 m2 i objekt 5 površine 14 m2 (skica je sastavni dio ove presude) i to predati u suposjed i sukorištenje svih prostorija u predmetnim nekretninama s ključevima ulaznih vrata pa je dužna tužena dopustiti tužiteljici i trpjeti te omogućiti joj suposjed i sukorištenje označenih nekretnina, jer je u protivnom tužiteljica ovlaštena sama i samostalno, a o trošku tužene, izmijeniti bravu i ključeve na ulaznim vratima navedenih nekretnina te stupiti u njihov suposjed i sukorištenje. U točki II izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 69.467,80 kn sa zateznom kamatom preciznije navedenoj u toj presudi.
2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-704/2020 od 13. srpnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-704/2020 od 16. srpnja 2021., na način da je odbijen, kao neosnovan, naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 2930/2023-2 od 8. studenog 2023., tužiteljici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru oznake Gž-1390/2021-3 od 18. siječnja 2023. godine i to u odnosu na pitanja: 1. Može li se usmeni ugovor o diobi, kao dvostrano obvezni ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, smatrati izvršenim pa time postati osnova stjecanja prava vlasništva ako nije utvrđeno što je svaki od suvlasnika dobio u posjed i vlasništvo tim pravnim poslom odnosno, ako je samo djelomično izvršen na način da je samo jedna strana izvršila svoju obvezu?
2. Može li se steći pravo vlasništva na temelju usmenog ugovora o diobi nekretnina koji je realiziran za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u skladu s iznesenim revizijskim razlozima, podredno predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje drugom vijeću toga suda.
5. U odgovoru na reviziju tuženica osporava osnovanost podnesene revizije i predlaže istu odbiti te njoj dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je neosnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica preda u suposjed i sukorištenje čest. zgr. [katastarska čestica], kao i realne dijelove čest. 3642/5, čest. 3642/1 i čest. zgr. [katastarska čestica], sve položeno u k. o. [katastarska općina] sukladno skici 2 vještaka Zvonka Babića od 19. studenoga 2020. predajom u suposjed i sukorištenje svih prostorija na predmetnim nekretninama s ključevima ulaznih vrata.
8. Temeljem odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a pobijana presuda je ispitana samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
9. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi iz čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje: ZVDSP), kojoj se suprostavila tuženica prigovorom iz čl. 163. st. 1. ZVDSP-a, uz tvrdnju da ima pravo koje ju ovlašćuje na posjedovanje te stvari jer je između nasljednika pok. IŠ izvršena usmena i realizirana dioba prema kojoj su predmetne nekretnine njoj pripale u isključivi posjed i vlasništvo. Taj sud smatra da tuženica pravo vlasništva nekretnine nije mogla steći dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem i ulaganjem (čl. 156. ZVDSP-a), a kako tuženica nije dokazala da je između nje i tužiteljice realiziran usmeni dogovor o diobi nekretnine, prigovor tuženice je ocijenio neosnovanim.
10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je između tužiteljice i tužene izvršena, realizirana usmena dioba prema kojoj su predmetne nekretnine pripale u isključivi posjed i vlasništvo tuženice. Navedeni zaključak drugostupanjski sud temelji na utvrđenoj činjenici da je tuženica uložila znatna novčana sredstva u uređenje i adaptaciju predmetnih nekretnina i da tužiteljica nije prije pokretanja ovog postupka pokretala bilo kakve druge postupke radi zaštite svojih vlasničkih prava, pa da je za nedvojbeno za zaključiti da je između stranaka postojala usmena realizirana dioba na temelju koje je tuženica postala isključiva vlasnica prijepornih nekretnina (točka 30. obrazloženja pobijane odluke).
11. Temeljem odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a pobijana presuda je ispitana samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
12. Tužiteljica je tijekom postupka isticala, a to ponavlja i u podnesenoj reviziji, da između stranaka nije realizirana usmena dioba nekretnina na način da je predmetna nekretnina pripala u isključivo vlasništvo tužene, pa smatra da je posljedično tom nepravilnom utvrđenju navedene činjenice i materijalno pravo iz odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP-a pogrešno primijenjeno. Uz to navodi da nije točno da tužiteljica nije prije pokretanja ovog postupka pokretala bilo kakve druge postupke radi zaštite svojih vlasničkih prava, jer spisu prileži pravomoćna presuda između parničnih stranaka koja dokazuje da usmene diobe nije bilo, jer suprotno zaključku drugostupanjskog suda tvrdi da je tužiteljica protiv tužene ranije tražila sudsku zaštitu na predmetu spora i to s uspjehom budući da je tužbeni zahtjev tužiteljice protiv tužene usvojen presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu oznake P- 5315/10 od 6. svibnja 2011., koja presuda je nesporan dokaz nepostojanja usmene diobe između stranaka. Naglašava da nije utvrđeno što je pripalo zauzvrat tužiteljici, niti je li ista stupila u posjed takve neodređene imovine. Da bi tuženica s uspjehom dokazala postojanje realiziranog usmenog dogovora o diobi, tužiteljica smatra da je tuženica bila dužna dokazati što je i tužiteljici pripalo tom usmenom diobom pa kako tužena to nije dokazala drugostupanjski sud nije mogao utvrditi postojanje takvog usmenog ugovora. Kada se radi o izvršenoj usmenoj diobi kao osnovu stjecanja prava vlasništva, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH od odlučnog značaja je utvrditi opstojnost i cjelokupni sadržaj sporazuma o diobi, pri čemu revizijski sud smatra da je ugovor o diobi dvostrani ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, pa se može smatrati da je fizička dioba stvarno izvršena samo ako je svaki od suvlasnika dobio točno određenu nekretninu ili dio nekretnine (VSRH, Rev 1605/1993-2 od 22. ožujka 1995.).
13. Tuženica odgovara da nije istina kako spisu priliježi pravomoćna presuda između parničnih stranaka koja navodno dokazuje da usmene diobe između stranaka nije bilo. Osporava i tvrdnje tužiteljice da drugostupanjski sud nije obrazložio po kojoj materijalno-pravnoj odredbi se može steći pravo vlasništva usmenim pravnim poslom u vrijeme primjene pravnih pravila Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i da je usmeni ugovor o diobi izvršen samo djelomično jer je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno iskazima svih svjedoka i da je tužiteljica izjavila kako ona za sebe namjerava izgraditi kuću na ovoj parceli ne izrazivši ni najmanje protivljenje radovima tužene pa je za zaključiti kako je usmeni ugovor o diobi u cijelosti, (a ne djelomično kako tvrdi tužiteljica) izvršen.
14. 1. Prema odredbi čl. 48. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 94/17 - dalje: ZVDSP-a suvlasnik može svoje pravo na razvrgnuće ostvarivati zahtijevajući ga potpuno ili pak samo djelomično, i to što se tiče suvlasnika s kojima se dijeli ili pak što se tiče stvari i prava glede kojih se suvlasništvo razvrgava. Pravo na razvrgnuće ostvarivat će suvlasnik, prema st. 2. citirane odredbe, između ostalog i u sporazumu sa svim suvlasnicima s kojima razvrgava suvlasništvo (dobrovoljno razvrgnuće), ako nije što drugo zakonom određeno. Prema odredbi čl. 49. st. 1. toga Zakona suvlasnici sporazumno određuju način razvrgnuća, u granicama mogućega i dopuštenoga.
14. 2. Vlasništvo se, prema odredbi čl. 114. st. 1. ZVDSP-a može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, a na temelju stavka 1. toga članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom (st. 2.), dok je odredbom čl. 115. st. 1. citiranog propisa određeno da se na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, na način određen zakonom. Na temelju pravnoga posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu (st. 2.) Pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku (st. 3.).
14. 3. Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZVDSP-a vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Odredbom čl. 120. st. 1. ZVDSP-a je određeno da se vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.
15. 1. Prema odredbi čl. 166. st. 1. ZVDSP-a, onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju, te će se predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on (st. 2. citirane odredbe).
15. 2. Iz navedenih odredbi proizlazi da ZVDSP-a u odredbi čl. 166., predmnijevanom vlasniku daje svojevrsni status "vlasnika", sa pravnim učinkom pravog vlasnika neovisno o tome što on kao takav nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, pa on kao takav može valjano istaknuti i prigovor u smislu odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP-a.
16. Prema odredbi čl. 289. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) određeno je da se ugovorne strane mogu sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora, dok je odredbom čl. 291. st. 1. ZOOO-a određeno da, ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo, ali će ipak bit će valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protiv¬ne cilju zbog kojega je oblik propisan (st. 2. citirane odredbe). Međutim, prema odredbi čl. 294. ZOO-a ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo. Prema tome odredba čl. 294. ZOOO-a osnažuje ugovor kojem nedostaje potrebni oblik forme, ukoliko su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo, a u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi proizlazilo što drugo.
17. 1. U odluci revizijskog suda, na koju se poziva i tužitelj, broj Rev-1605/1993-2 od 22. ožujka 1995., navedeno je:
"Po shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju od odlučnog značaja je utvrditi opstojnost i sadržaj sporazuma o diobi ako i kad se radi o usmenom sporazumu, pri čemu treba reći da je ugovor o diobi dvostrani ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, pa kada se radi o usmenoj i stvarno izvršenoj fizičkoj diobi nekretnine, može se smatrati da je fizička dioba stvarno izvršena samo ako je svaki od suvlasnika dobio točno fizički određeni dio nekretnine. U konkretnom slučaju sudovi nisu raspravili i ocijenili odlučno pitanje - koji je točno određeni dio nekretnine koja je predmet diobe u ovom parničnom postupku pripao tužitelju na ime njegovog suvlasničkog dijela, odnosno da li će i na koji način tužitelj moći realizirati svoj suvlasnički dio na ovoj čestici, a što je od prejudicijalnog značaja za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa se za sada ne može ispitati da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za provođenje diobe u ovom postupku."
17. 2. U odluci broj: Rev-2742/11-2 od 3. lipnja 2015., navedeno je da "sporazum o diobi nasljedstva od 5. ožujka 1982. (potpisan samo od V. G.) na kojeg se pozivaju tuženici nema pravni učinak u odnosu prema tužiteljicama jer ga iste nisu potpisale, te tako da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi njihov pok. otac V. G. za života stekao predmetnu nekretninu kao isključivi vlasnik temeljem provedenog razvrgnuća suvlasničke zajednice navedenim sporazumom s tužiteljicama."
17. 3. U odluci broj Rev-995/2011-2 od 19.11.2007., navedeno je: “Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao da je vlastitim sredstvima isplatio navedenom poduzeću iznos 95.000,00 kn, kao ni tvrdnje da je tu uplatu izvršio temeljem postojanja bilo kakvog usmenog ili pisanog dogovora ili pristanka pok. H. Đ., majke i parničnih stranaka u smislu da će se po otplati predmetnog kredita za prijeporni stan izvršiti prijenos prava vlasništva sa imena pok. Đ. H. na tužitelja, (…)”
18. Prema navedenom, u svim citiranim odlukama revizijskog suda izneseno je pravno shvaćanje da je potrebno utvrditi odlučnu činjenicu je li usmena dioba izvršena i njezin sadržaj, kako bi ona imala pravni učinak.
19. Slijedom iznesenog odgovor na postavljena pitanja glasi:
Usmeni ugovor o diobi, kao dvostrano obvezni ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, smatra se izvršenim pa time može postati osnova stjecanja prava vlasništva ako je utvrđeno što je svaki od suvlasnika dobio u posjed i vlasništvo tim pravnim poslom.
Pravo vlasništva na temelju usmenog ugovora o diobi nekretnina koji je realiziran za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne može se steći prije upisa u zemljišne knjige, ali je time stečena valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva, pa se i u takvoj pravnoj situaciji i bez upisa u zemljišne knjige može osnovano istaknuti prigovor iz čl. 163. st. 1. ZVDSP-a.
20. Tuženica je u ovom slučaju, prema utvrđenjima drugostupanjskog suda, dokazala postojanje usmenog sporazuma o diobi. Kako je naprijed navedeno, revizijski sud temeljem odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a, pobijanu presudu može ispitati samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena, a ne može ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti pravilnost ocjene provedenih dokaza, ukoliko podnošenje revizije nije dopušteno i u odnosu na procesno pravno pitanje vezano za pravilnost primjene odredbe čl. 8. ZPP-a, odnosno u kojem bi se osporavala ocjena provedenih dokaza vezano za utvrđenje odlučnih činjenica, konkretno činjenice postojanja i sadržaja usmene diobe između stranaka.
21. S obzirom na utvrđenja drugostupanjskog suda, u koja ovaj sud ne može ulaziti o provedenoj usmenoj diobi prema kojoj su upravo u toj diobi tuženici pripale nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice, te da shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od shvaćanja revizijskog suda, na temelju svega naprijed navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 28. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
