Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2819/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-852/2022-11 od 26. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-852/2022- 11 od 26. lipnja 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I, II, IV i VI izreke.
II Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-852/2022-11 od 26. lipnja 2023. u pobijanom dijelu iz stavka VIII i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"VIII Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.364,15 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-852/2022-11 od 26. lipnja 2023. u pobijanom dijelu iz stavka III, V i VII izreke te iz stavka IX izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.206,47 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
II Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-852/2022-11 utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. toč. 1 Ugovora o kreditu br. 3207951670 od 27. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika u dijelu koji glasi: “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, kao u stavku I izreke te presude
1.2. U stavku II izreke iste presude utvrđen je ništenim i dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 2. navedenog ugovora koji glasi “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.".
1.3. U stavku III izreke iste presude utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207951670 od 27. studenog 2006. koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.
1.4. U stavku IV izreke prvostupanjske presude utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan čl. 7. toč. 1. istog ugovora koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 282,52 chf (slovima: dvijestoosamdesetdva cijelo i pedesetdva/sto) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”
1.5. Sadržaj odluke iz stavka V izreke presude suda prvog stupnja je slijedeći: "Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207951670 od dana 27. studenog 2006. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem OU-182/06 dana 27. studenog 2006. godine koji glasi: Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“
1.6. Dio odredbe sadržan u čl. 23. toč. P. navedenog ugovora koji glasi: “Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“ utvrđen je ništetnim, kao u stavku VI izreke presude suda prvog stupnja.
1.7. U stavku VII izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 702,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
1.8. U stavku VIII izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.364,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
1.9. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.206,47 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao u stavku IX izreke prvostupanjske presude.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2023. a podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje s odgovarajućom uputom.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
5.1. U dijelu odluka iz stavka III, V i VII izreke presude suda prvog stupnja ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP na koju u sadržaju svoje žalbe osnovano ukazuje tuženik i to stoga što su u tom dijelu izostali razlozi za odluku o ništetnosti dijela čl. 1. toč. 2 predmetnog ugovora o primjeni valutne klauzule, proturječna je odluka o utvrđenju ništetnosti dijela odredbe čl. 7. toč. 1. u sadržaju koji ne odgovora sadržaju čl. 7. toč. 1. samog ugovora dok su za odluku o isplati iznosa od 702.56 eura s pripadajućim zateznim kamatama izostali razlozi a oni koji su navedeni u proturječju su sa stanjem spisa.
5.2. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) ostvaren je u odluci iz stavka VIII izreke presude suda prvog stupnja.
6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 27. studenog 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 3207951670 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 Chf s obvezom otplate u mjesečnim anuitetima od po 282,52 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za Chf na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika.
6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 30. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
7.1. Kada je primjenom čl. 503.c ZPP pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi čl. 2. toč. 1 i čl. 7. toč. 1 i 2 Ugovora o kreditu br. 3207951670 od 27. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika u dijelu ugovorene promjenjive kamatne stope prema Odlukama tuženika i valutne klauzule u Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio mjerodavne odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).
7.2. Žalbeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluka iz stavka I, II, IV i VI izreke prvostupanjske presude polazi od tvrdnje o nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva i predstavlja neosnovano isticanje žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Navedena povreda nije ostvarena jer slijedom pravnog shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.
7.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje o propustu utvrđenja tužiteljevog statusa potrošača. Tužitelj je iznio teret dokaza time što je sadržajem svojeg iskaza s ročišta od 21. prosinca 2022. pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu izgradnje obiteljske kuće (čl. 6. ugovora o kreditu) dakle za osobne potrebe, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema. S obzirom da tuženik pri osporavaju navedenog svojstva potrošača koje proizlazi iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja nije predlagao dokaze za suprotno, za zaključiti je da tuženik svojim žalbenim navodima kojima ponavlja neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.
7.4. U sadržaju žalbe se tuženik poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i čl. 502.c ZPP. Pravilna primjena odredbe čl. 502.c u vezi odredbe čl. 502.a ZPP žalbenim navodima nije dovedena u dvojbu. Ne radi se o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502. c ZPP jer je odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11, dalje: ZID ZPP/11) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZID ZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZID ZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZID ZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (7. lipnja 2019.) žalbeni navodi o retroaktivnoj primjeni propisa i pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502. c. ZPP nisu osnovani.
7.5. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope dok je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak Chf. S obzirom da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na navedene se odredbe primjenjuje odredba o posljedicama nepoštenosti u vidu ništetnosti iz čl. 87. st. 1. ZZP/03.
8.1. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud utvrđujući ništetnost odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača iz postupka posl. br. P-1401/12 jer je tuženik u unaprijed sastavljeni ugovor unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama. o kojim se odredbama nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
8.2. Nema dvojbe da su sporne odredbe čl. 2., čl. 7. i čl. 23.P predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da je neosnovano tuženikovo pozivanje na čl. 84. ZZP/03. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika da se ništetnost više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, činjenica ispunjenja ugovornih obveza nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO.
8.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i promjenjivoj kamatnoj stopi u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.
8.4. Stoga je povodom žalbenog osporavanja odluka iz stavka I, II i IV izreke prvostupanjske presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.
9.1. Kao što je navedeno pod toč. 5.1. obrazloženja, sud prvog stupnja nije naveo razloge za odluku iz stavka III izreke svoje presude kojom je utvrdio ništetnost dijela čl. 1. toč. 2 predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "uz valutnu klauzulu". Kada se uzme u obzir pravna narav valutne klauzule kao zaštitne klauzule kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije te da je ugovaranje valutne klauzule kao takve dopušteno, temelj za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe u dijelu koji glasi: "uz valutnu klauzulu" ne bi proizlazio iz presude po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom postupku utvrđena se ništetnost odnosi na valutnu klauzulu u valuti Chf i temelji se na zaključku o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja te odredbe (duty of disclosure) u odnosu na valutu Chf koja se zbog toga što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te zbog izvjesnosti rasta tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone smatra rizičnom.
9.2. Stoga nema mjesta primjeni čl. 502.c ZPP u odlučivanju o ništetnosti dijela ugovorne odredbe koji glasi "uz valutnu klauzulu" a budući da prvostupanjski sud nije naveo razloge za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 niti druge razloge na kojima je utemeljio odluku iz stavka III izreke prvostupanjske presude, valjalo je povodom žalbe protiv te odluke primjenom čl. 369. st. 1. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja.
9.3. Primjenom istih odredbi čl. 369. st. 1. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP ukinuta je i odluka iz stavka V izreke prvostupanjske presude, zahvaćena bitnom povredom odredba postupka zbog proturječnosti sa sadržajem predmetnog ugovora. Naime, prvostupanjski je sud u stavku V izreke presude utvrdio da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. navodeći da isti glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora". Međutim iz ugovora priloženog u spisu (list 19 spisa predmeta suda prvog stupnja) razvidno je da odredba čl. 7. toč. 1. Ugovora ne glasi tako već je njezin sadržaj drugačiji, iz kojeg razloga u tom dijelu nije moguće ispitati zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude već je odlučeno kao u stavku I izreke rješenja.
10.1. Odluku iz stavka VII izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 702,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., prvostupanjski je sud obrazložio razlozima navedenim u toč. 15.obrazloženja svoje presude, međutim postoji proturječnost između onoga što se u tim razlozima navodi o sadržaju nalaza i mišljenja financijskog vještaka i samog nalaza i mišljenja. Kada je dosudio isplatu iznosa od 702,56 eura uz kamate, prvostupanjski je sud naveo da se, objedinjeno s dosudom iznosa iz stavka VIII izreke, radi o razlici u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu te iznosa koji bi otplaćivao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 4,50%, kao i razlici iznosa koji je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj Chf bio kao na dan puštanja kredita. No, ona razlika koju je vještak u nalazu i mišljenju utvrdio da predstavlja sumarno prikazanu razliku preplaćenih i potplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatu iznosi 10.006,89 kn ili 1.328,14 eura[1] dok sumarno prikazana razlika preplaćenih i potplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovoren tečaj Chf iznosi 30.409,35 kn ili 4.036,01 eura odnosno ukupno 40.416,24 kn ili 5.364,15 eura.
10.2. Stoga i suprotno navedenim razlozima odluke iz stavka VII izreke prvostupanjske presude, iznos od 702,56 eura ili 5.293,44 kn ne bi predstavljao razliku vezanu za ništetne odredbe ugovora već se, kao što je u nalazu i mišljenju vještaka i navedeno, radi o obračunatim zateznim kamatama na iznos sumarno prikazane razlike preplaćenih i potplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatu zaključno s 29. rujnom 2015. (7.425,38 kn), zatim obračunatim zateznim kamatama na iznos sumarno prikazane razlika preplaćenih i potplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovoren tečaj Chf zaključno s 29. rujnom 2015. (10.385,41 kn) od kojeg zbroja (17.810,79 kn) je odbijena preplata u konverziji od 12.517,35 kn što daje iznos od 5.293,44 kn ili dosuđenih 702,56 eura.
10.3. Budući da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi za odluku iz stavka V izreke te presude a oni koji su navedeni u toč. 15. obrazloženja iste presude su u suprotnosti sa sadržajem vještva, ni u tom dijelu nije moguće ispitati zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude već je primjenom čl. 369. st. 1. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP odlučeno kao u stavku I izreke ovog rješenja.
11.1. U odnosu na žalbeno osporavanje odluke iz stavka VIII izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo isplatiti iznos od 5.364,15 eura (40.416,24 kn), valja reći kako je tuženik osnovano ukazao na neprihvatljivost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora tuženika kojim se pozvao na učinak provedene konverzije iz Dodatka ugovoru o kreditu. od 30. prosinca 2015.
11.2. Prvostupanjski je sud odluku o obvezi tuženika da vrati stečeno bez osnove i to u vidu ukupnih razlika otplaćenih iznosa prema promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na iznose koje bi tužitelj otplaćivao da je kamatna stopa ostala na 4,50 % i iznosa koji je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule u odnosu na početni tečaj Chf – ukupno 5.364,15 eura, utemeljio na zaključku kako provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u Chf.
11.3. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
12.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovoru o kreditu. od 30. prosinca 2015. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu. od 30. prosinca 2015. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:
Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
12.2. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 27. studenog 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatka ugovoru o kreditu. od 30. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 2006. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka govoru 2015. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
12.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovora od 27. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu. od 30. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
13.2. Ujedno je, vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu. od 30. prosinca 2015., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IT protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
14.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 30. prosinca 2015. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 30. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 30. prosinca 2016.
14.2. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2015. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljeve zahtjeve za povrat isplaćenog čini neosnovanima.
15.1. Razmatranjem sadržaja tužiteljevih zahtjeva za isplatu iznosa koji predstavljaju razliku između otplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj Chf u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. uočava se kako tužitelj te zahtjeve obrazlaže tvrdnjama o pravu na restituciju i o pravu na obeštećenje. Važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111. -čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
15.2. Povodom zahtjeva za obeštećenje uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 21. lipnja 2005. i Dodatku ugovora od 30. prosinca 2015. imao pravo na naknadu štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.
15.3. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da mu je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.
16. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka VIII izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.
17. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku IX izreke prvostupanjske presude valjalo je ukinuti primjenom čl. 166. st. 3. ZPP, kao u stavku I izreke rješenja.
18. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je kao u stavku II izreke rješenja, primjenom čl. 166. st. 3. ZPP.
19. U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud, uz razmatranje ostalih žalbenih navoda, otkloniti nedostatke na koje je ukazano i uz iznošenje odgovarajućih razloga ponovo odlučiti o preostalim zahtjevima iz stavka III, V i VII izreke osporene presude te ovisno o uspjehu stranaka u sporu odlučiti o zahtjevima za naknadu parničnog troška.
U Zagrebu 28. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Gabriela Topić Kordej
