REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1770/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Financijske agencije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368, zastupana po punomoćnici KE, zaposlenici tužiteljice, protiv tuženice CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Mili Mikecin Mišetić, odvjetnici u Zagrebu, Jagićeva 13, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3269/2022-4 od 19. rujna 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5248/2020-111 od 27. svibnja 2022., u sjednici održanoj 28. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e :
Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: „Nalaže se tuženici CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici Financijskoj agenciji, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368 ukupan iznos od 62.952,29 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 49.244,29 kn teče od 14. listopada 2000., a na iznos od 13.708,00 kn teče od 31. listopada 2000. do 30. lipnja 2002. po stopi utvrđenoj temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine“, broj 76/96), od 1. srpnja 2002. do 2. studenoga 2004. po stopi utvrđenoj temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 72/02), od 3. studenoga 2004. do 31. prosinca 2007 po stopi utvrđenoj temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i naknaditi troškove postupka sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“., kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u visini od 22.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana.“
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je;
„I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5248/2020-111 od 27. svibnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 5.222,72 kn/693,17 EUR-a1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2000. pa do isplate.
II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5248/2020-111 od 27. svibnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 57.729,57 kn/7.662,03 EUR-a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te u točki II. izreke i sudi:
Nalaže se tuženici CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici Financijskoj agenciji, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368 iznos od 7.662,03 EUR-a/57.729,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 6.535,84 EUR-a/49.244,29 kn teče od 14. listopada 2000. do isplate, a na iznos od 1.126,19 EUR-a/8.485,28 kn teče od 31. listopada 2000. do isplate uz kamatnu stopu do 30. lipnja 2002. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 76/96), od 1. srpnja 2002. do 2. studenoga 2004. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 72/02), od 3. studenoga 2004. do 31. prosinca 2007 po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 22.500,00 kn/2.986,26 EUR-a.
Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 265,44 EUR-a/2.000,00 kn u roku od 15 dana.“
3. Protiv drugostupanjske presude prijedlog za dopuštenje revizije podnijela je tuženica postavljajući tri pitanja za koje ističe da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. U odgovoru na prijedlog tužitelj ističe da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlažući da se prijedlog tužiteljice odbaci kao nedopušten.
5. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pitanje koje je tuženica postavila nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj sudske prakse.
7. Tuženica je postavila sljedeća pitanja;
"Može li sud primijeniti zakon koji je prestao važiti, ako je u završnoj odredbi zakona o prestanku propisano da će se na postupke u tijeku primijeniti odredbe drugog zakona koji uređuje sporni pravni odnos?
Može li sud primijeniti propis koji nije bio na snazi u utuženom period budući se propisi donose pro future?
Je li tužitelj (poslodavac) koji nije izravno oštećen kaznenim djelom sukladno pravilu o teretu dokazivanja bio dužan dokazati svoje tvrdnje u parnici?"
8. Kao razloge tuženica pozvala na odluku ovog suda br. Revr-1275/12 od 27. srpnja 2017. i na rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-381/2019. od 29. travnja 2020.
9. U odluci ovog suda br. Revr-1275/12 od 27. srpnja 2017. izraženo je pravno shvaćanje da Zakon o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisuje nemogućnost dvostruke naplate istog iznosa od okrivljenika i ujedno štetnika i odgovorne osobe i to jednom na temelju pravomoćne odluke u kaznenom postupku u svrhu oduzimanja imovinske koristi, a drugi put pravomoćne sudske presude koju je ishodio oštećenik protiv okrivljenika i odgovorne osobe ostvarenja svog imovinskopravnog zahtjeva ili naknade štete.
10. Nadalje, u odluci Županijskog suda u Splitu br. Gž-381/2019. od 29. travnja 2020. izraženo je pravno shvaćanje da će Republika Hrvatska namiriti tražbinu oštećenika iz osnove imovinskopravnog zahtijeva samo do visine imovinske koristi oduzete u postupku prema Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi te da ako je oštećeni upućen u parnicu ili ako je u tijeku parnica koju je pokrenuo oštećenik koji nije postavio imovinskopravni zahtjev, ovlašten je u roku od tri mjeseca od dana kada je saznao da je ovrha provedena predložiti privremenu mjeru radi osiguranje svoje tražbine u kojoj je protivnik osiguranja Republika Hrvatska.
11. Iz navedenog proizlazi da se odluke na koje se tuženica poziva ne odnose na postavljena pitanja, pa iz navedenog proizlazi da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
12. Stoga je na temelju čl. 389.b st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 28. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
