Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-158/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-726/2021-29 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste Steiermärkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-726/2021-29 od 27. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora 51400607-5102842760 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. veljače 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.079,62 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom II. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.560,42 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 28. rujna 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prije iznošenja žalbenih navoda tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu članka 71. stavka 1. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika se ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu članka 73. ZPP-a, s tim da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno članku 72. stavka 2. ZPP-a.

6.1. Ovaj sud drugog stupnja navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu članka 71. stavka 7. ZPP-a i potom postupi u smislu članka 72. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) te posljedično zahtjev za isplatu. Tužitelj se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

8. Na temelju provedenih dokaza u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom zaključio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102842760 od 9. veljače 2006. kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 232.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 348 mjesecu s namjenom za kupnju nekretnine,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75 % godišnje,

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF

- da je tužitelj zbog promjene tečaja tuženiku više platio iznos od 13.079,62 EUR - da tužitelj ima status potrošača,

9. S obzirom da je ugovoreno da je glavnica vezana uz određenu valutu /CHF/ i da je izvedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je zbog toga tužitelj platio tuženiku ne pripadajuće iznose to su promašeni navodi žalbe prema kojima presuda o navedenom ne bi imala razloge.

10. Neosnovano je osporavanje prvostupanjske presude zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanje (članak 355. ZPP-a) i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356/2. ZPP-a).

11. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

- u potrošačkim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

13. Odredbom članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članaka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

15. Nadalje, kako je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

16. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu valutne klauzule tijekom razdoblja trajanja kredita, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljena i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

17. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 9. veljače 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. 18. Nadalje, valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

19. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđena. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03), a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da je određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koji nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

20. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

21. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

22. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača obzirom da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu za kupnju stana koji je tužitelj kao fizička osoba sklopio sa tuženikom, pri čemu je teret dokaza na tuženiku ukoliko tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenom tužiteljevom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača.

24. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. ZPP govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

25. U svrhu utvrđenja spornog iznosa koji potražuje tužitelj na ime preplaćene obveze izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da ukupno po osnovi tečajnih razlika preplaćen iznos od 13.079,62 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. pobijane presude.

26. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2006. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno članku 1086. ZOO-a.

28. Žalbene tvrdnje kojima tuženik ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika, uz pravilnu primjenu članka 502.c ZPP-a svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je pravilno utemeljio, u bitnome, upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

30. Tuženik u žalbi pokušava dovesti u pitanje dopuštenost ocjenjivanja poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka na temelju stajališta iznesenih u predmetu Suda Europske unije broj C-81/19 (SC B. T. S., presuda od 9. srpnja 2020.), u kome je odluka donesena nakon pravomoćno okončanog kolektivnog spora. O tome je prigovoru svoje shvaćanje već iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/1068/2022 od 8. prosinca 2022.

30.1. Žaliteljevi prigovori o isključenju ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli od sudske ocjene poštenosti temelje se na razlozima koje Sud Europske unije primjenjuje pri tumačenju pojma obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba koje su isključene iz polja primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) na temelju njezinog članka 1. stavka 2. Međutim, Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva ratione temporis na predmetni Ugovor o kreditu pa je ovaj spor, kao što je bio i kolektivni spor, izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda Europske unije. Navedeno znači da domaći sudovi, iako su odabrali metodu tumačenju domaćeg prava u duhu prava Europske unije u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, ipak uživaju određeno područje slobodne sudske procjene u primjeni domaćeg prava i kada primjenjuju takvu interpretativnu metodu.

30.2. U članku 81. stavku 5. ZZP/03 bilo je predviđeno isključenje od ocjene poštenosti onih ugovornih odredaba kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Odredbe članka 22. stavaka 1. i 2. ZOO-a nisu prisilne naravi, jer ugovaranje valutne klauzule i tečaja preračunavanja prepuštaju slobodnoj volji ugovornih stranaka, a neupitno ne predstavljaju ni prenesene odredbe nekog međunarodnog pravnog izvora. U tom smislu, ni odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava.

30.3. Presudom od 9. srpnja 2020., suprotno izričitoj odredbi članka 81. stavka 5. ZZP/03, Sud Europske unije proširio je pojam obavezne zakonske ili regulatorne odredbe iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ povrh prisilnih i na dispozitivne zakonske odredbe. Međutim, članak 81. stavak 5. ZZP/03, koji je primjenjivan u kolektivnom sporu, upućivao je samo na isključenje prisilnih zakonskih odredaba i to prije donošenja presude Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu broj C- 81/19.

30.4. Imajući u vidu obvezujući učinak pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnim potrošačkim sporovima (članak 502.c ZPP-a), neprihvatljiva je situacija u kojoj bi se pravo potrošača da pred sud iznese restitucijski zahtjev na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe koja je već pravomoćno utvrđena u kolektivom sporu (na koji se potrošač ima pravo izravno pozivati) moglo ocjenjivati na temelju naknadnih i njemu nepredvidivih pravila koja su razvijena sudskim tumačenjem u sudskoj praksi godinama nakon što su sporni ugovori sklopljeni i nakon što je postupak o njihovoj (ne)poštenosti pravomoćno okončan. Ovo pogotovo u situaciji kada je to pravilo razvijeno na temelju naknadnog tumačenja Suda Europske unije o značenju odredaba Direktive 93/13/EEZ za koju je taj sud sam ustanovio da nije izravno (vremenski) primjenjiva na ovaj ugovor i da je u tom pogledu nenadležan za njezino tumačenje.

30.5. Takva situacija bila bi nespojiva sa zahtjevom predvidivosti pravila koja uređuju pravo na pristup sudu, legitimnim očekivanjima koje stranke postupka izvode iz stabilne sudske prakse, kao i s pravom da se ne dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka kao institucionalnim jamstvima članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav) i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.), koja zajedno s načelom pravne sigurnosti čini temelje načela vladavine prava zajamčenog člankom 3. Ustava, a kako je to obrazložio Ustavni sud u prethodno navedenoj odluci.

30.6. Slijedom navedenoga, kako se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud vodio obvezujućim učinkom pravomoćne presude iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženika u odnosu na nedopuštenost ocjenjivanja nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

31. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

32. Suprotno žalbenim navodima pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da bi se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora i da bi osoba koja je osobno pregovarala s tužiteljem istome objasnila i dala punu obavijest o parametrima zbog čije promjene bi moglo doći do promjene valutnog tečaja. Same brošure i propagandni materijal koji su bili na raspolaganju potrošačima nisu davale jasne odgovore na pitanja koja su sporna u ovom postupku, odnosno na pitanja vezana uz promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita i u odnosu na rizik zaključenja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, iako je tuženiku bilo poznato, kao bankarskoj instituciji, da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na CHF, da CHF nije stabilna valuta, već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza, tzv. valuta utočišta, a što sve da je navedeno i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

33. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. rujna 2021. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

34. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku iznos od 13.079,62 eura to primjenom članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe.

35. Neosnovano tuženik pobija i odluku o parničnom trošku koju prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. st.1. ZPP, a odluku o visini troškova za zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika na odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Tbr. 50. te Tarife vrijednost boda određena je u iznosu od 15,00 kn /1,99 EUR[1] , pa kako je Tbr. 48. stavkom 1. Tarife određeno da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a stavkom 2. istog tarifnog broja da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, dok je stavkom 3. određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, to je pravilnom primjenom te odredbe prvostupanjski sud visinu troškova odredio prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

36. Slijedom svega naprijed iznesenog, žalbeni razlozi tuženika ocijenjeni su neosnovanim, pa je stoga njegovu žalbu valjalo odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

37. Kako tuženik nije uspio sa žalbom to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

U Zagrebu 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža