Republika Hrvatska
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, M. Gupca 22
Poslovni broj: P- 862/2023.-27.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar,u pravnoj stvari tužitelja SF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Klari Jandroković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grahovac, Horvat, Žaper .o.o., Zagreb, Hebrangova 9, protiv tuženika ADDIKO BANK DD, Slavonska aveniaj 6, Zagreb, OIB 14036333877 (kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb,Maksimirska 25, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. listopada 2024. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika Nino Šuk,odvjetnika u Oroslavju, dana 28. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., Slavonska avenija 6, Zagreb 10000, OIB: 14036333877 da tužitelju SF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.090,95 EUR koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 1,93 EUR od 21.11.2008 do isplate
na iznos od 2,61 EUR od 19.12.2008 do isplate
na iznos od 15,17 EUR od 22.1.2009 do isplate
na iznos od 16,44 EUR od 18.2.2009 do isplate
na iznos od 17,13 EUR od 11.3.2009 do isplate
na iznos od 10,28 EUR od 6.4.2009 do isplate
na iznos od 10,18 EUR od 12.5.2009 do isplate
na iznos od 8,19 EUR od 4.6.2009 do isplate
na iznos od 7,79 EUR od 20.7.2009 do isplate
na iznos od 6,37 EUR od 17.8.2009 do isplate
na iznos od 8,52 EUR od 4.9.2009 do isplate
na iznos od 6,69 EUR od 5.10.2009 do isplate
na iznos od 7,99 EUR od 20.11.2009 do isplate
na iznos od 7,10 EUR od 9.12.2009 do isplate
na iznos od 11,93 EUR od 12.1.2010 do isplate
na iznos od 13,18 EUR od 3.2.2010 do isplate
na iznos od 13,30 EUR od 8.3.2010 do isplate
na iznos od 17,60 EUR od 7.4.2010 do isplate
na iznos od 17,32 EUR od 4.5.2010 do isplate
na iznos od 20,16 EUR od 4.6.2010 do isplate
na iznos od 30,18 EUR od 7.7.2010 do isplate
na iznos od 25,11 EUR od 6.8.2010 do isplate
na iznos od 33,02 EUR od 18.10.2010 do isplate
na iznos od 33,02 EUR od 18.10.2010 do isplate
na iznos od 34,80 EUR od 21.10.2010 do isplate
na iznos od 32,07 EUR od 8.11.2010 do isplate
na iznos od 46,20 EUR od 20.12.2010 do isplate
na iznos od 43,74 EUR od 31.1.2011 do isplate
na iznos od 43,74 EUR od 31.1.2011 do isplate
na iznos od 42,22 EUR od 9.2.2011 do isplate
na iznos od 43,44 EUR od 15.4.2011 do isplate
na iznos od 43,44 EUR od 15.4.2011 do isplate
na iznos od 59,70 EUR od 15.6.2011 do isplate
na iznos od 59,70 EUR od 15.6.2011 do isplate
na iznos od 84,83 EUR od 3.8.2011 do isplate
na iznos od 77,28 EUR od 2.9.2011 do isplate
na iznos od 61,36 EUR od 3.10.2011 do isplate
na iznos od 61,12 EUR od 2.11.2011 do isplate
na iznos od 62,30 EUR od 4.11.2011 do isplate
po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupni prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.860,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
Obrazloženje
1. Tužitelj kao korisnik kredita sklopio je s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 016- 2517/2006 dana 25. listopada 2006. godine, kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.557,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate 60 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu s tim da je kamatna stopa promjenjiva, dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Kredit je korišten radi kupnje osobnog vozila.
1.2. Povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene tužitelj nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualna uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjenja od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelju nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna. Ovom tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan tužitelju vratiti. Naime obzirom da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune naspram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao. Tužitelj naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno Ugovoru o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak na pokretnini, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju. Tužitelj ističe da u skladu s člankom 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužitelj je od tuženika zatražio dokumentaciju koja mu je nužna za vođenje spora i određivanje tužbenog zahtjeva zahtjevom od 26. svibnja 2023. i nakon toga nanovo prema uputi tuženika direktno u poslovnici, no tuženik se na zahtjev oglušio, odnosno čak i na ponovno traženje dokumentacije 9. lipnja 2023. odgovorio da nije vezan zakonskim rokovima i da obrada zahtjeva nije gotova, pa stoga znajući da zastara nastupa 14. lipnja 2023., ne dostavivši traženu dokumentaciju na vrijeme, tužitelja doveo u poziciju da ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu prije nastupa iste. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 1.327,36 EUR / 10.001,00 HRK, pa je u tom smislu i naznačena vrijednost predmeta spora. Tužitelj je tužbu podnio dana 12. lipnja 2023. godine, sukladno odredbi čl. 186 b. st. 3. ZPP-a, a podneskom od 25.09.2023. (nakon što je tuženik dostavio potrebnu dokumentaciju) je specificirao svoj tužbeni zahtjev.
2.U odgovoru na tužbu tuženik prije svega, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe,iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2517/2006 u listopadu 2006. godine po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik prije svega ističe kako je predmetni kredit otplaćen u mjesecu studenom 2011. godine.
2.1. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta čija je primarna djelatnost bila OSTALE USLUŽNE DJELATNOSTI U VEZI S INFORMACIJSKOM TEHNOLOGIJOM I RAČUNALIMA i to obrta „" [obrt]" obrt za pružanje računalnih usluga vl. SF, [adresa] MBO: [matični broj osiguranika]“. Kako je tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare.
2.2. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedinose ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara.
2.3.Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.
Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.4. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.
2.5.Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno.
2.6. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.
2.7. Imajući u vidu navedeno:
1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,
2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.
3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.
2.8. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće:
„Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.
2.9. Tuženik nadalje ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule CHF te da predmetna odredba ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja a porast tečaja CHF nakon sklapanaj ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer jeza ocijenu savjesnosti te stupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. U trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Nesporno je da rast tečaja CHF nije predvidjela niti Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Iz tog razloga tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu i nije razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.
2.10. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata i predloženom financijskom vještačenju. Tuženik se pogotovo protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem na način da se vještaku dade zadatak da izračuna razlike temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, a to zato jer stranke nisu ugovorile fiksni tečaj valute već bi se ukoliko sud odredi financijsko vještačenje zadatak vještaku trebao definirati da se za sve izračune koriste kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje.
2.11. Tuženik nadalje ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove otplaćenih i povlaštenih anuiteta tj. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od početnog, jer smatra da tuženik ima pravo na onaj iznos koji je tužitelj manje platio, a kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Nadalje se osporava i zatraženi tijek kamata osobito one koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, jer tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti bila izvjesna ili poznata, a cijelo vrijeme ugovora je tuženik postupao sukladno pozitivnim propisima, savjesno i pošteno, pa nema govora da bi morao snositi svojevrsnu "sankciju" u vidu plaćanja kamata. Smatra da ukoliko se bilo kakova obveza utvrdi prema tuženiku (a što tuženik izričito osporava) tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, pa i obveza tuženika na plaćanje kamata teče tek od dana donošenja I.st.presude.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu na listu 17 do 21 spisa, u otplatni plan na listu 23 do 26 spisa, saslušao tužitelj dana ročištu 5. rujna 2024. na okolnost iz tužbe i odgovora na tužbu te proveo financijsko vještačenje.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Nije osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik u odgovoru na tužbu budući da se o tome izjasnio Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj se navodi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno stajalište Vrhovnog suda je potvrdio i Ustavni sud RH u svojoj odluci od 20. veljače 2020. godine broj U-III/2922/2018 i u odluci broj U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine. Osim toga, u konkretnom slučaju primjenjivo je i pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem se utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
6. Presuda Pž-6632/2017-10 kojom je valutna klauzula utvrđena ništetnom postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine te je zastarni rok od pet godina počeo teći tada, a kako je iz spisa razvidno da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2023.godine to je razvidno da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od pet godina od navedene presude.
7. Nije osnovan niti prigovor tuženika vezano uz status potrošača tužitelja jer suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja u kojem navodi da je prilikom dolaska u banku tražio kredit za kupnju automobila te su mu oni predočili tablice kredita u CHF i u Eurima te da je automobil kupio za svoje osobne potrebe prvenstveno radi obveze odvoza djece u školu i vannastavne aktivnosti budući da on nije imao potrebe koristiti taj automobil za svoje službene potrebe jer je radio u farmaceutskoj tvrtci Nova Nortis i imao na korištenju službeni automobil kada je boravio na terenu.
7.1. S tim u vezi navodi kako je točna informacija tuženika da je u to vrijeme bio vlasnik obrta [obrt] za računalno programiranje, ali mu za poslovanje navedenog obrta nije bio potreban automobil jer se obrt konkretno bavio izradom web stranica za koji mu je bio potreban samo stol, radni stolac i računalo, te navodi da je automobil korišten isključivo u privatne svrhe i najvećim dijelom ga je koristila njegova supruga. Osim toga, da prigovor statusa potrošača nije osnovan proizlazi iz isto tako i samog ugovora o kreditu točnije iz čl. 2. u kojem je navedeno da "banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od …" iz koje odredbe jasno proizlazi da se radi upravo o potrošačkom kreditu, a to je kupovina novog motornog vozila.
8. Nadalje, nisu osnovani navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nesporno podpadaju pod odredbe koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnim. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača presude u slučaju "Franak" obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi u potrošačkim ugovorima u kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.
9. Naime, i zakonodavac je izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine intervenirao u sadržaj čl. 502 c. i to na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi što jasno implicira da se presuda po kolektivnoj tužbi primjenjuje i na ovaj konkretni parnični predmet.
10. Osim toga i prema odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. odlučeno je da u pojedinačnim postupcima nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502 C. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezano sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
11. To zato jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
12. Prigovor tuženika da je valutna klauzula dopuštena i u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima te stoga ne može biti ništetna, nije osnovan.
12.1. To iz razloga jer ništetnost predmetne valutne klauzule proizlazi iz činjenice da je tuženik glavnicu i otplatu iste vezao uz ugovorenu valutu CHF a bez da je prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti te ga nije upozorio o riziku vezanom uz valutu CHF tj. da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja time da je sam ugovor sastavljao tuženik i na njegov sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, a što je rezultiralo time da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika u iznosu od 270,00 eura (ročište 6. lipnja 2024.) iz razloga jer tražbina tuženika s osnova nižeg tečaja nalazi u zastari jer su sva utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljene isključivo u korist potrošača te se prekid zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika radi čega je zastarni rok za stjecanje bez osnove od pet godina protekao znatno prije isticanja tražbine tuženika obzirom da je kredit otplaćen u cijelosti 2011. godine.
14. Osim toga, plaćanjem nižih anuiteta odnosno po tečaju nižem od početnog tuženik nema osnove potraživati navedene iznose jer tužitelj temeljem takvog plaćanja anuiteta nije ništa primio bez osnove te ne postoji nikakva zakonska osnova za postojanje navedene protutražbine tuženika te se ujedno i nema pravo pozivati na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora jer tuženik nije potrošač.
15. Provedenim financijskim vještačenjem je bio zadatak utvrditi kolike iznose anuiteta izražene u eurima po mjesecima je tužitelj preplatio svojom otplatom ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune kao i utvrditi negativne razlike kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorene.
16. Prema rezultatima provedenog fin. vještačenja a koji nalaz prileži na listu 325 do 330 spisa proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pa do kraja otplate kredita a pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 1.090,95 eura, dok je ukupan iznos koji je tužitelj manje platio zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 130,90 eura.
16.1. Vještak zaključno navodi da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 960,05 eura.
17. Na zaprimljeni nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi te je precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 14.10.2024. godine ostajući i nadalje pri svojoj tvrdnji da tuženik nije osnovano stavio prigovor radi prebijanja prvenstveno zbog toga što se potraživanje tuženika nalazi u zastari pa slijedom toga niti nije uzeo u obzir negativne razlike koje je vještak izračunao po nalogu suda.
18. Tuženik na dostavljeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka stavlja primjedbe navodeći da je nalaz neodređen i nejasan. Navodi kako je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu jer se ne radi o ugovoru o kreditu sa fiksnim tečajem nego je ugovoren kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Međutim, svoj zahtjev – prigovor radi prebijanja nije specificirao po provedenom financijskom vještačenju kako se obvezao na ročištu 6. lipnja 2024. godine.
19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka time da je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i prigovora radi prebijanja tuženika, uzeo u obzir samo pozitivne razlike odnosno samo one iznose koje je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a nije uzeo u obzir negativne razlike za koje smatra da tuženik nema pravne osnove za potraživanje zbog nastupa zastare potraživanja tuženika, te osim toga tuženik svoj prigovor radi prebijanja nakon provedenog financijskog vještačenja nije specificirao niti odredio, niti se iz navoda tuženika sa ročišta od 6. lipnja 2024. dade razabrati na što se navedeni prigovor odnosi. Otklonjeni su i prigovori tuženika da je vještak prilikom izračuna trebao koristiti promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite a ne početnoj otplatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu te da je na taj način tužitelj doveden u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eur ili hrvatskoj kuni. Takav prigovor tuženika je neosnovan jer se u konkretnom predmetu govori o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i posljedice ništetnosti te odredbe su te da iste nisu postojale od samog sklapanja ugovora, te je stoga početni tečaj jedina ishodišna točka koju je vještak i trebao uzeti u obzir prilikom svog izračuna i to prema zadatku suda. Isto tako u ovome se predmetu ne radi o ništetnoj odredi o kamatnoj stopi već se ništetnost odnosi na valutnu klauzulu.
20. S obzirom da je ročište glavne rasprave na kojoj je ista zaključena određeno za dan 23.listopada 2024. godine, a tuženik je podnesak za isto ročište uputio sudu dana 22. listopada 2024. godine, to sud isti podnesak nije uzeo u obzir jer isti nije dostavljen protivnoj strani u rokovima koji su predviđeni prema Zakonu o parničnom postupku. Podredno, a vezano uz isti podnesak tuženika u kojem se on protivi djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužitelja, sud smatra da nije došlo do djelomičnog povlačenja tužbe već da je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja, a radi čega i tuženik nema pravo niti na trošak tog podneska niti je isti prijedlog osnovan.
21. Slijedom navedenog sud je dosudio tužitelju iznos od 1.090,95 eura a koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to uz zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedinačni dospjeli mjesečni iznos od njegovog dospijeća do isplate, primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kojim je izričito propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratit plodovi i platiti zatezne kamate, a ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenice da su banke pa tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, a nisu o tome obavijestile potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.
22. Upravo iz tog razloga tužitelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od svake pojedine uplate anuiteta pa do isplate.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na trošak sastava tužbe po tar.br. 7/I u vrijednosti od 75 bodova, za sastav podneska od 25.09.2023. , 27. 02. 2024., 14.10.2024. i 16.10.2024. po tar.br. 8/I svako u vrijednosti od 75 bodova, te za pristup ročištu 06.06.2024., 05.09.2024., 23.10.2024., sve po tar.br. 9/I a svako u vrijednosti od 75 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2 eura po tar.br. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, to iznosi 1.200,00 eura, na koji iznos je obračunat PDV od 25% u iznosu od 360,00 eura, što ukupno daje iznos od 1.560,00 eura, a kojem iznosu su pribrojani troškovi financijskog vještačenja od 300 eura, što ukupno iznosi 1.860,00 eura.
24. Na dosuđeni iznos troškova postupka tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja I.st.presude do isplate, u visini propisanoj čl. 29. Zakona o obvezni odnosima.
25. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu, slijedom čega je i odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
U Zaboku, 28. siječnja 2025.
Sutkinja
Nives Škudar
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Klara Jandroković, Zagreb
2. Odvjetnica Iris Šanjug, Zagreb
3. E-oglasna ploča suda
