REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-640/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, protiv tuženika Hidrel d.o.o., Novo Čiče, Velikogorička 1/B, OIB 85896793612, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Bučanac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bučanac i partneri d.o.o., Velika Gorica, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3318/2020-3 od 25. kolovoza 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-288/2018-11 od 9. srpnja 2020., u sjednici održanoj 28. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3318/2020-3 od 25. kolovoza 2021. i točka I. i II. presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-288/2018-11 od 9. srpnja 2020. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 4.814.840,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2017. do isplate, pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 180.562,50 kuna, a pod točkom III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za isplatu preostalog parničnog troška u iznosu od 282.375,00 kuna, kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4786/2021-2 od 20. prosinca 2023., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3730/2019-2 od 21. siječnja 2021. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

''Može li se smatrati legalnom eksploatacija minerale sirovine za koju u vrijeme eksploatacije gospodarski subjekt nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, iako je nadležno tijelo državne uprave naknadno, godinama nakon izvršene eksploatacije, donijelo rješenje o davanju koncesije kojim se zamjenjuje odobrenje za izvođenje rudarskih radova i kojim se utvrđuje eksploatacijsko polje, ali ugovor o koncesiji nije sklopljen?''

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku podnijela reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije i predložio je reviziju odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Premet spora je zahtjev za naknadu štete zbog bespravnog eksploatiranja mineralne sirovine.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru Ministarstva gospodarstva Klasa: 310- 09/17-01/106, ur.br. 526-09-02-01/2-17-1 proizlazi da je proveden inspekcijski nadzor u razdoblju od 27. travnja do 2. svibnja 2017., na eksploatacijskom polju Novo Čiče, kod tuženika te je utvrđeno da je u periodu od 12. veljače 2015. do 2. svibnja 2017. obavljana eksploatacija mineralne sirovine vađenjem iz ležišta na katastarskim česticama [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za što inspektor navodi da je tuženik imao ishođenu koncesiju, dok za preostale čestice navodi da je obavljena eksploatacija bez ishođene koncesije i to na česticama broj: 484/2, 484/1, 588, 421/4, 421/3, 421/1, 421/2, 419/5, 420/5, 420/4, 422/4, 422/1, 383/7, 383/8, 383/9, 383/10, 383/11, 383/32, 383/33, 383/34, 383/44, 383/43, 423/2, 423/1, 423/3, 423/4, 423/6, 432/5, 422/8, 422/5, 422/6, 422/7, 424, 425, 428/1, 428/2, 429/1, 430/1, sve k. o. [katastarska općina],

- da je rješenjem Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji, Služba za gospodarstvo, Klasa: UP/I-310-17/15-01/01, Ur.br. 238-02/01-15-3 od 28. siječnja 2015. zamijenjeno rješenje Gradskog sekretarijata za privredu Grada Zagreba, Područni ured Velika Gorica, Klasa: UP/I-310-01/91-01/01, Ur.br.251-0420-91-2 od 20. svibnja 1991. te je tuženiku dana koncesija na česticama koje se nalaze unutar eksploatacijskog polja Novo Čiče i temeljem tog rješenja od 28. siječnja 2015. potpisan je Ugovor o koncesiji od 3. veljače 2015. koji ne sadrži sve čestice unutar eksploatacijskog polja kao Rješenje od 28. siječnja 2015. na koje se poziva,

- da je tuženik ishodio presudu Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Usl 3143/17 od 19. rujna 2019. kojom je poništeno rješenje Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta od 14. lipnja 2019. i rješenje Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji, Služba za gospodarstvo od 30. kolovoza 2017. te je naloženo Uredu donošenje novog rješenja o prijedlogu tuženika za dopunu rješenja od 28. siječnja 2015.,

- da se u obrazloženju presude Upravni sud poziva na odredbu čl. 166. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine", br. 56/13 i 14/14, dalje: ZR) te da je tuženik podnio zahtjev za dopunu rješenja od 28. siječnja 2015., jer nije odlučeno o svim katastarskim česticama koje su dio eksploatacijskog polja u pogledu kojih je zatražena zamjena odobrenja za rješenje o davanju koncesije radi usklađenja s propisima o koncesijama i Zakonom o koncesijama i rješenjem Klasa: UP/I-310- 01/91-01/01, Ur.br.251-0420-91-2 od 20. svibnja 1991. te da je nepravilno odbačen prijedlog za dopunu rješenja od 28. siječnja 2015., a sud je ukazao da se radi o stečenom pravu temeljem prijašnjih propisa i zakonskoj konverziji odobrenja i ugovora na odluku i ugovor o davanju koncesije u istom sadržaju i opsegu,

- da je temeljem navedene presude Upravnog suda u Zagrebu Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta donijelo novo rješenje Klasa: UP/I-310-01/19- 03/274, Ur.br.526-03-03-02/1-2 od 4. listopada 2019. kojim ispravlja grešku prvostupanjskog upravnog tijela priznajući ovdje tuženiku (u prvostupanjskoj presudi se pogrešno navodi da je riječ o ovdje tužitelju) stečena prava tako da poništava rješenje Ministarstva od 14. lipnja 2019. o utvrđivanju eksploatacijskog polja građevinskog pijeska i šljunka Novo Čiče te određuje da je ovdje tuženik nositelj i ovlaštenik navedenog eksploatacijskog polja prijenosom svih prava i obveza iz Zakona o rudarstvu koje su tuženik i njegovi pravni prednici stekli temeljem rješenja Komiteta za privredu grada Zagreba, općine Velika Gorica Klasa: UP/I-310-34/89- 01/04, Ur.br.2187-04-25-1990-4 od 6. srpnja 1990., rješenja Gradskog sekretarijata za privredu grada Zagreba, Područni ured Velika Gorica, Klasa: UP/I-310-01/91- 01/01, Ur.br.251-0420-91-2 od 20. svibnja 1991., Rješenja Zagrebačke županije, Ureda za gospodarstvo Zagreb, Klasa: UP/I-310-17/98-01/16, Ur.br.238-01-98-4 od 24. srpnja 1998., Klasa: UP/I-310-17/98-01/27, Ur.br.238-01-98-7 od 22. rujna 1998., Klasa: UP/I-310-17/01-01/7, Ur.br.238-01-01-1 od 2. svibnja 2001. i Klasa: UP/I-310- 17/15-01/01, Ur.br.238-02/01-15-3 od 28. siječnja 2015., Ugovora o koncesiji za eksploataciju mineralne sirovine Klasa: UP/I-310-17/98-01/27, Ur.br.238-01-98-1 od 22. rujna 1998. i Klasa: UP/I-310-17/15-01-01, Ur.br.238-2/1-15-4 od 3. veljače 2015.,

- tim rješenjem Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta od 4. listopada 2019. utvrđeno je da je tuženik nositelj i ovlaštenik eksploatacijskog polja Novo Čiče te su taksativno navedene sve zemljišne čestice koje ulaze u eksploatacijsko polje i to u opsegu i površini kako je to tuženik imao 1990-tih godina, s važenjem do 31. prosinca 2034., a pobrojane su i čestice eksploatacijskog polja Novo Čiče za koje je nepravilno zapisnikom o inspekcijskom nadzoru utvrđeno da je vršena bespravna eksploatacija mineralnih sirovina odnosno bez ishođene koncesije,

- navedenim rješenjem Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta od 4. listopada 2019. naloženo je tuženiku da do 31. prosinca 2020. sklopi Ugovor o koncesiji.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da tužiteljica nije dokazala pretpostavke za naknadu štete iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO). Iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da je tuženik tražio dopunu rješenja od 28. siječnja 2015., jer je smatrao da su, u navedenom rješenju, greškom izostavljene određene čestice na kojima je imao pravo eksploatacije pa prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženiku greškom tijela javne vlasti nije bila odobrena eksploatacija sirovine na česticama koje su predmet ovog postupka te mu je koncesija naknadno i retroaktivno odobrena. Pri tome se drugostupanjski sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske, predmet broj 3528/04 od 11. lipnja 2009., Gashi protiv Hrvatske, predmet br. 32457/05, stavak 40. od 13. prosinca 2007. i Radchinov protv Rusije, br. 65582/01, stavak 50., od 24. svibnja 2007. prema kojima rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

11. Odredbom čl. 76. st. 1. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" br. 56/13, 14/14, 52/18, 115/18, 98/19, 83/23 - dalje: ZR) je propisano da temeljem odluke o davanju koncesije iz članka 75. ovoga Zakona, tijelo nadležno za rudarstvo mora rudarskom gospodarskom subjektu kojem se daje koncesija ponuditi na sklapanje i potpisivanje ugovor o koncesiji za eksploataciju mineralnih sirovina (u daljnjem tekstu: ugovor o koncesiji). Ugovor o koncesiji se ne može sklopiti i potpisati prije izvršnosti odluke o davanju koncesije.

12. Nadalje, prema čl. 166. st. 1. ZR fizičkoj osobi ili pravnoj osobi koja je na temelju pravomoćnog akta - odobrenja za izvođenje rudarskih radova izdanog po prijašnjim propisima stekla pravo na eksploataciju mineralne sirovine, to odobrenje zamjenjuje se za rješenje o davanju koncesije radi usklađenja s propisima o koncesijama i odredbama ovoga Zakona do isteka roka navedenog u tom odobrenju. Stavkom 3. istog članka je propisano da na temelju rješenja kojim se zamjenjuje odobrenje za koncesiju tijelo nadležno za rudarstvo sklapa ugovor o koncesiji, dok je stavkom 4. istog članka propisano da je tijelo nadležno za rudarstvo dužno provesti postupak iz stavka 3. ovog članka u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

13. Iz odredbe čl. 76. st. 1. ZR proizlazi da je za zakonitu eksploataciju mineralnih sirovina potrebno ispuniti dvije pretpostavke, a to je da je rudarskom gospodarskom subjektu dana koncesija i da je potpisan ugovor o koncesiji.

14. Odredbom čl. 166. ZR regulirana su tzv. stečena prava onih rudarskih gospodarskih subjekata koji su već stekli pravo na eksploataciju mineralne sirovine prema ranijim propisima pa je tako propisano da se odobrenje koje je dano prema ranijim propisima zamjenjuje za rješenje o davanju koncesije. Međutim, isto tako daljnjim odredbama čl. 166. ZR je propisano da se na temelju rješenja kojim se zamjenjuje odobrenje za koncesiju sklapa ugovor o koncesiji s tijelom nadležnim za rudarstvo.

15. Dakle, stečena prava odnose se na pravo da se odobrenje koje je dano prema ranijim propisima zamjenjuje za rješenje o davanju koncesije i to pod istim uvjetima kako je i navedeno u presudi Upravnog suda, dakle, za iste zemljišne čestice, u istom opsegu i za isto razdoblje. To međutim ne isključuje obvezu sklapanja ugovora o koncesiji s nadležnim tijelom kako je to propisano odredbama čl. 76. st. 1. ZR i čl. 166. st. 3. ZR i kako je uostalom navedeno i u novom rješenju Ministarstva gospodarstva od 14. lipnja 2019. koje je doneseno nakon presude Upravnog suda u Zagrebu i za koje iz pobijane presude ne proizlazi da ga je tuženik osporavao.

16. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Ne može se smatrati zakonitom eksploatacija minerale sirovine kada je nadležno tijelo državne uprave naknadno donijelo rješenje o davanju koncesije kojim se zamjenjuje odobrenje za izvođenje rudarskih radova i kojim se utvrđuje eksploatacijsko polje prema čl. 166. st. 1. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" br. 56/13, 14/14, 52/18, 115/18, 98/19, 83/23, dalje: ZR) ako nije sklopljen i ugovor o koncesiji sukladno čl. 76. st. 1. ZR i čl. 166. st. 3. ZR.

17. Budući da tužiteljica u reviziji navodi da je rok za sklapanje ugovora o koncesiji produžen te da tuženik nije sklopio ugovor o koncesiji, a u nižestupanjskim presudama nije utvrđeno je li sklopljen ugovor o koncesiji niti je utvrđena visina tužbenog zahtjeva koju je tuženik osporavao, nema pretpostavki za preinaku presude pa je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil