REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-2/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika ŠM zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Gospiću od 15. prosinca 2023. broj K-235/2015-68 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. listopada 2024. broj Kž-485/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je zahtjev osuđenika ŠM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Gospiću od 15. prosinca 2023. broj K-235/2015- 68 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. listopada 2024. broj Kž-485/2024-8 te se na temelju članka 453. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP),

osuđenik ŠM (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

OSLOBAĐA OPTUŽBE

da bi

2.) 7. kolovoza 2014., oko 20:00 sati, u mjestu Jezerce, Jezerce 11, Općina Plitvička Jezera, iz sobe gdje je boravila državljanka Italije FM, za vrijeme dok je imenovana spavala, neopaženo ušao u sobu, te je uzeo novčanik u kojem su bile novčanice u točno neutvrđenom iznosu, ali ne manjem od 200,00 eura (1.506,90 kuna, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450) i osobni dokumenti, te je imenovanu oštetio za iznos od najmanje 200,00 eura (1506,90 kuna, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450),

dakle, tuđu pokretnu stvar oduzeo drugome s ciljem da ju protupravno prisvoji, pa da bi time počinio kazneno djela protiv imovine, krađu iz članka 228. stavka 1. KZ/11.

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP-a oštećena FM, [adresa] n. 2, [adresa], se sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuju u parnicu.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci osuđenika ŠM kao i nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja u odnosu na ovo djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Gospiću od 15. prosinca 2023. broj K-235/2015-68 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. listopada 2024. broj Kž-485/2024-8 i u odluci o kazni te osuđenik ŠM za kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11., na temelju navedene zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, u koju mu se kaznu, na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. kolovoza 2014. do 9. kolovoza 2014.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Gospiću od 15. prosinca 2023. broj K-235/2015-68 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. listopada 2024. broj Kž-485/2024-8, optuženi ŠM proglašen je krivim da je počinio dva kaznena djela protiv imovine i to pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, kazneno djelo razbojničke krađe iz članka 231. stavka 1. KZ/11. i pod točkom II., kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. Na temelju članka 231. stavka 1. KZ/11. ŠM utvrđena je kazna zatvora od jedne godine, a na temelju članka 228. stavka 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora od šest mjeseci pa je uz primjenu članka 51. KZ/11. ŠM za ta djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11. ŠM je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 7. kolovoza 2014. do 9. kolovoza 2014.

1.1. Na temelju članka 189. stavka 1. i 2. ZKP-a oštećenicima LMK i JM vraćeni su privremeno oduzeti predmeti, novčanice pobrojene u izreci prvostupanjske presude. Ujedno su oštećenici upozoreni da su dužni preuzeti vraćene predmete (novac) u roku jedne godine od pravomoćnosti presude, a ako to ne učine u navedenom roku, predmeti (novac) će se unijeti u proračunska sredstva.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP-a, oštećeni ŠMK, [adresa], i oštećena FM, [adresa] n. 2, [adresa], su sa svojim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP-a, naloženo je ŠM podmiriti troškove kaznenog postupka koji se odnose na troškove za svjedoke 207,04 eura i paušalne svote u 100,00 eura, ukupno 307,04 eura / 2.313,39 kuna, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude. Također je odlučeno da će ŠM biti dužan naknaditi i troškove iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP-a (nužne izdatke oštećenika i njegovog opunomoćenika), ako takva naknada bude zatražena u zakonskom roku.

2. Osuđeni ŠM je pravovremeno po branitelju, odvjetniku Veljku Miljeviću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to „ zbog povrede: kaznenog zakona (čl. 517. st. 1. t. 1. ZKP), odredaba kaznenog postupka (čl. 517. st. 1. t. 2. ZKP), te odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 517. st. 1. t. 3. ZKP).“. U zahtjevu je predloženo „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti pobijane presude (i prvostupanjsku i drugostupanjsku) u cijelosti i predmet vratiti na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće.“.

2.1. Predsjednik vijeća Općinskog suda u Gospiću je po zaprimanju zahtjeva rješenjem od 19. studenoga 2024., na temelju članka 518. stavka 5. ZKP-a, odgodio izvršenje pravomoćne presude do odnošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3. Također je prvostupanjski sud po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a.

4. Zahtjev osuđenika ŠM je osnovan.

5. Prema ocjeni ovog suda, s pravom osuđenik ŠM tvrdi da djelo opisano u točki 2. izreke prvostupanjske u svom činjeničnom opisu ne sadržava obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, odnosno nije opisan subjektivni element kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. za koje je osuđenik proglašen krivim. Zbog toga je na njegovu štetu došlo do povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a.

5.1. Naime, u predmetnom je postupku osuđenik ŠM u točki 2. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim da je počinio kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. na način da je „…iz sobe gdje je boravila državljanka Italije FM, za vrijeme dok je imenovana spavala, neopaženo ušao u sobu, te je uzeo novčanik u kojem su bile novčanice u točno neutvrđenom iznosu, ali ne manjem od 200,00 eura … i osobni dokumenti, te je imenovanu oštetio za iznos od najmanje 200,00 eura“. Ovakav opis sadržava samo objektivne okolnosti počinjenja kaznenog djela krađe (otuđenje tuđe stvari te nastala šteta). Međutim, u ovakvom činjeničnom opisu nije opisan cilj s kojim je osuđenik otuđio novčanik u kojem su se nalazili novac i osobni dokumenti. Premda se kazneno djelo krađe može počiniti samo s izravnom namjerom, zakonski izričaj „u cilju protupravnog prisvajanja“ označava posebno subjektivno obilježje kaznenog djela krađe. Takva posebna namjera mora biti opisana u činjeničnom opisu navedenog kaznenog djela (vidi presudu VSRH od 2. listopada 2019. broj Kzz-32/2019-3) i ona mora biti u suglasju s pravnim opisom određenog kaznenog djela. Čak i ako namjera nije na ovakav način opisana, a što bi bilo poželjno unijeti u činjenični opis kaznenog djela krađe, iz činjeničnog opisa mora jasno i nedvojbeno proizlaziti da je počiniteljeva namjera bila otuđenu stvar zadržati za sebe (vidi presudu VSRH od 14. siječnja 2014. broj Kzz- 18/3013-3). Naime, kod kaznenih djela gdje objektivni učin djela može rezultirati različitim kaznenim djelima bez izričitog navođenja cilja s kojim je taj objektivni učin poduzet, potrebno je u činjeničnom opisu na neki način označiti namjeru, bilo da se navede da je djelo počinjeno s ciljem protupravnog prisvajanja otuđene stvari (što je poželjna opcija), bilo da je naznačeno da je počinitelj otuđenu stvar zadržao za sebe (što je prihvatljiva opcija). Međutim, u ovom je predmetu sve to izostalo, a bez tako opisane namjere prisvajanja, kazneno djelo krađe kako je ovdje opisano se po objektivnim obilježjima ne razlikuje od kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz članka 234. stavka 1. KZ/11.

5.2. Slijedom navedenog, budući da je sud kod izricanja presude vezan činjeničnim opisom djela, a u činjeničnom opisu, kako u optužnici, tako i u izreci prvostupanjske presude, nije opisano subjektivno obilježje djela koje je osuđeniku pravnim opisom i zakonskom oznakom bilo stavljeno na teret i za koja je u konačnici i proglašen krivim, trebalo je pravomoćnu presudu preinačiti i na temelju članka 453. točke 1. ZKP-a osuđenika za to djelo osloboditi optužbe.

5.3. Budući da je osuđenik ŠM sada oslobođen optužbe za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-a odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci osuđenika kao i nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja u odnosu na ovo djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

5.4. U skladu s ovakvom odlukom trebalo na temelju članka 158. stavka 3. ZKP-a oštećenicu s njezinim imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu.

6. Budući da je uslijed ove preinake pravomoćne presude, osuđenik ŠM sada osuđen samo zbog jednog kaznenog djela iz članka 231. stavka 1. KZ/11., trebalo je tu presudu preinačiti i u odluci o kazni. Stoga je osuđenik ŠM, uz prihvaćanje svih okolnosti odlučnih za kaznu iz pravomoćne presude, za to djelo osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, kako mu je to bilo utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Na temelju članka 54. KZ/11. osuđeniku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme oduzimanja slobode na način opisan u izreci ove presude. Prema ocjeni ovog suda, upravo će se navedenom kaznom u odnosu na osuđenika ostvariti svrha kažnjavanja.

7. Uslijed ove preinake, osuđenikovi prigovori o povredi načela konfrontacije, neobrazloženoj drugostupanjskoj presudi te ostali prigovori u odnosu na kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11., postali su bespredmetni.

8. Nasuprot toga, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u pobijanoj pravomoćnoj presudi došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a. Naime, osuđenik u zahtjevu ističe da se presuda temelji na iskazima oštećenika koje on nije imao mogućnosti ispitati na raspravi jer je prvostupanjski sud odbio kao neprikladan njegov prijedlog da se putem međunarodne pravne pomoći ispitaju svjedoci FMK i ŠMK koji žive u [adresa] te je pročitao njihove iskaze s hitnog dokaznog ročišta kada njihovom ispitivanju nisu bili prisutni niti osuđenik niti njegov branitelj.

8.1. Načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo okrivljenika sastavni su dijelovi prava na pravični postupak koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija). Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi članku 6. stavku 3. točki d) Konvencije, odnosno u članku 29. stavku 2. alineji 6. Ustava, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok tumači prošireno, na način da se pojam svjedok odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.

8.2. S obzirom na to da konfrontacijsko pravo iz članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak, kao cjelina, bio pravičan. Opseg „činitelja protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. Tako npr. Europski sud za ljudska prava konstatira da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “ (Predmet Al-L and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.). Dakle, ove se odredbe ne mogu tumačiti na način da one okrivljeniku daju neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu ili da okrivljenik i/ili njegov branitelj svjedoku postavljaju pitanja. Prema Ustavu i Konvenciji čak i neprovjereni iskaz može biti temelj osude, pod uvjetom da je kazneni postupak u cjelini bio pravičan (vidi odluku Ustavnog suda14. rujna 2023. broj U-III-7231/2022. od, „Narodne novine“ broj 118/23.).

8.3. Naše kazneno postupovno pravo uređuje situaciju kada svjedok nije ispitan uz poštivanje načela kontradiktornosti (a što konkretno nije bio slučaj). Naime, člankom 431. stavkom 2. ZKP-a propisano je da, ako dokazna radnja ispitivanja svjedoka ili vještaka nije provedena na način propisan člancima 234. i 235. ZKP-a, ti se zapisnici mogu pročitati, ali se samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda.

9. Zapisnike s iskazima svjedoka FMK i JMK prvostupanjski je sud pročitao na temelju 431. stavka 1. točke 2. ZKP-a, s obzirom na to da je njihov dolazak iz Australije pred hrvatski sud znatno otežano, pri čemu je prvostupanjski sud (pogrešno) odbio pokušati te svjedoke ispitati putem međunarodne pravne pomoći. Time je osuđeniku povrijeđeno načelo kontradiktornosti i pravo na konfrontaciju jer doista u tijeku cijelog postupka nije imao mogućnost ispitati navedene svjedoke čiji su raniji iskazi pročitani na raspravi. Međutim, zbog takvog propusta prvostupanjskog suda, postupak sagledan u cjelini, prema ocjeni ovog suda, nije bio nepravičan. Ovo stoga što se osuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11. niti isključivo, a niti u odlučujućoj mjeri, ne temelji na tim iskazima.

9.1. Naime, osim na iskazima spomenutih svjedoka, u odnosu na kazneno djelo razbojničke krađe pravomoćna se presuda temelji i na iskazu svjedoka ČM, zapisnicima i potvrdama o oduzetim predmetima iz kojih je vidljivo da su od osuđenika oduzete novčanice u količini i apoenima koje su oštećenici naveli da su posjedovali te iz zapisnika o prepoznavanju od strane oštećenika koji su sa sigurnošću prepoznali osuđenika kao osobu koja je od njih otuđila novac. Pritom je svjedok ČM prepoznao i automobil kojeg je osuđenik vozio i u kojem je također obavljena pretraga i pronađen oduzeti novac.

9.2. Iz navedenog je sasvim jasno da nekonfrontirani iskaz svjedoka FMK i JMK nisu odlučujući dokazi niti se na tim iskazima u odlučujućem dijelu utemeljila osuđujuća presuda, odnosno njihovi iskazi nisu bili presudni za ishod ovog kaznenog postupka. Stoga osuđenik nije u pravu kada u zahtjevu tvrdi da je u pravomoćnoj presudi ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 517. stavkom1. točkom 2. ZKP-a.

10. Jednaka je situacija i s upiranjem na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-a (koju osuđenik u zahtjevu pogrešno označava kao povredu članka 483. stavka 1. ZKP-a). Naime, odgovarajući na žalbene navode, drugostupanjski je sud u odlomcima 8., 8.1., 8.2. i 8.3. sasvim jasnim, detaljnim i razumnim razlozima koji nisu proizvoljni, nego su utemeljeni na podacima iz predmetnog spisa, obrazložio zbog čega činjenica da su u tijeku postupka pročitani nekonfrontirani iskazi svjedoka FMK i JMK nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude te na pravičnost cjelokupnog postupka. Ti su razlozi prihvatljivi i za ovaj sud. Neslaganje osuđenika s tim razlozima ustvari predstavlja njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćne presude. No, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. ZKP-a i članka 517. stavka 1. ZKP-a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

11. U preostalom dijelu zahtjeva u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. ZKP-a osuđeni ŠM ističe da se „...daljnji razlog nezakonitosti i neosnovanosti pobijane drugostupanjske presude sastoji … u nepoštivanju odredbe članka 483. stavka 1. ZKP/08, a vezano za nedvojbeno ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. i st. 2. ZKP/08 u prvostupanjskoj presudi uslijed neprovođenja psihijatrijskog vještačenja okrivljenika i neobrazlaganja (ne)ubrojivosti istog u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presud i...“ jer da „... sud o ubrojivosti optuženika u prvostupanjskoj presudi ništa ne navodi, pa očito postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP ...“. Time osuđenik također ističe nedopuštene osnove pobijanja jer prema odredbi članka 517. stavak 1. točka 2. ZKP-a bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, jednako kao niti pogrešno i nepotpuno utvrđeno (članak 515. stavak 1. ZKP-a i članak 517. stavak 1. ZKP-a), nisu propisane osnove pobijanja kod izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude.

12. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 519. u svezi s člankom 513. stavkom 1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos

Na temelju članka 164. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj III Kr-2/2025-3 od 28. siječnja 2025. prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

S većinski donesenom odlukom ne slažem se iz sljedećih razloga:

1. Ne mogu se složiti sa tezom većinski izglasane odluke da djelo za koje je podnositelj proglašen krivim po svom činjeničnom opisu nije kazneno djelo za koje je osuđen, pa da bi ga se moglo osloboditi od optužbe temeljem odredbe članka 453. točka 1. u svezi s člankom 469. točka 1. ZKP-a (kao da nije riječ o kaznenom djelu uopće).

2. Naime, u činjeničnom opisu koji se optužnicom podnositelju stavlja na teret tvrdi se da je podnositelj dana 7. kolovoza 2014. oko 20,00 sati u mjestu Š ušao u sobu oštećenice za vrijeme dok je ona spavala te uzeo novčanik u kojem je bilo najmanje 200,00 eura te osobni dokumenti te da je time oštećenicu oštetio za iznos od najmanje 200,00 eura, dok se u zakonskom (pravnom) opisu navodi da je „..tuđu pokretnu stvar uzeo drugom s ciljem da je protupravno prisvoji...“.

3. Takvim činjeničnim i pravnim opisom inkriminiranog kaznenog djela u cijelosti je udovoljeno odredbi članka 455. stavak 2. točka ZKP-a koji propisuje da presuda kojom se optuženik proglašava krivim sadrži naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe Kaznenog zakona.

4. Kada se k tome doda i činjenica da u odredbi glave XIX. „optuživanje“ po članku 342. stavak 1. točka 2. ZKP-a optužnica sadrži „...opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela predmeta kojim je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebno da se kazneno djelo što točnije odredi...“ u točki 3. „...zakonski naziv kaznenog djela s navođenjem odredbe Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti...“, onda se tim prije može zaključiti kako činjenični opis i zakonski opis (pravna oznaka) djela čine jedno pravno jedinstvo. Odatle nadalje slijedi zaključak da je kazneno djelo potpuno određeno činjeničnim opisom i pravnim (zakonskim) opisom djela te da činjenični opis i pravna oznaka djela moraju imati takvu kvalitetu da iz istih nedvojbeno proizlazi biće kaznenog djela za koje je u konkretnom slučaju podnositelj oglašen krivim.

5. Kada se uzme u obzir da je optuženik pobijanim odlukama oglašen krivim da je oštećenici iz spavaće sobe, dok je ona spavala, uzeo novčanik u kojemu je bilo 200,00 eura i time ju oštetio, pa da je time tuđu pokretnu stvar oduzeo drugome s ciljem da ju protupravno prisvoji, tada, suprotno stanovištu većinske odluke, smatram da je kazneno djelo dostatno opisano te da su izostali oni zakonski razlozi koji ovlašćuju sud da optuženika oslobodi od optužbe jer djelo za koje je optužen nije kazneno djelo.

6. Većinska odluka preveliku važnost daje tomu što je u činjeničnom opisu izostalo opisati subjektivna obilježja kaznenog djela jer iz pravnog opisa djela proizlazi da je postupao s ciljem da tuđu pokretnu stvar zadrži za sebe, što znači da je postupao s izravnom namjerom, sa kojim oblikom krivnje se predmetno kazneno djelo jedino može počiniti (nema krađe iz nehaja).

7. Čak štoviše, već iz činjeničnog opisa djela za koje je podnositelj oglašen krivim može se implicitno zaključiti da je podnositelj novac koji je uzeo iz sobe u kojoj je oštećenica spavala zadržao za sebe, što proizlazi iz navoda da je za 200,00 eura žrtva oštećena, pa odatle proizlazi i pravilan zakonski opis – da je tuđu pokretnu stvar oduzeo drugom s ciljem da ju protupravno prisvoji.

8. Većinski izglasana odluka nepotrebno se pribojava da se predmetno kazneno djelo može pobrkati sa kaznenim djelom neovlaštene upotrebe tuđe pokretne stvari iz članka 234. stavak 1. KZ/11 (točka 5.1. većinski izglasane odluke) jer bi u tom slučaju u činjeničnom opisu trebala izostati tvrdnja da je za iznos od najmanje 200,00 eura „...imenovanu oštetio...“ Naime, kazneno djelo neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari čini onaj tko drugom protupravno oduzme pokretnu stvar radi privremene uporabe što podrazumijeva namjeru povratka ili povratak stvari nakon upotrebe (ovdje 200,00 eura).

8.1. Upravo činjenica koja se navodi u činjeničnom opisu predmetne presude da je optuženik uzeo novac i oštetio oštećenicu inkludira da je novac uzeo za sebe i da ga je uzeo za trajno, a nikako radi privremene uporabe.

9. Stoga nema nikakve dvojbe da je optuženik oglašen krivim upravo za djelo koje je po svom činjeničnom i pravnom opisu kazneno djelo krađe, a ne nikakvo drugo kazneno djelo, tim prije što je pitanje izravne namjere na krađu riješeno u obrazloženju prvostupanjske i drugostupanjske odluke.

10. Ovakvom odlukom stvara se praksa koja može dovesti do izuzetno teških posljedica po pravnoj sigurnost i vladavinu prava jer je glavni cilj kaznenog postupka proklamiran člankom 1. ZKP-a osigurati da svatko tko počini kazneno djelo bude pronađen i osuđen, a da se istovremeno osigura da ne bude osuđen nitko tko je nevin.

10.1. Ovakvom odlukom dovodi se i do potencijalne situacije da zbog nedovoljne educiranosti državnog odvjetnika u pisanju optužbe notorni počinitelji teških kaznenih djela, pa i ubojstva, mogu biti oslobođeni od optužbe jer je eto u činjeničnom opisu izostao precizan opis intelektualne ili voljne komponente namjere ili nehaja, kao subjektivnih činjenica koje opredjeljuju oblik krivnje, iako je u pravnom opisu naveden oblik krivnje, te iako je sve to sadržano u obrazloženju presude.

11. Pritom nije zanemariva činjenica da je u većini zemalja suverenog demokratskog svijeta kazneni postupka uređen na način da u izreci presude uopće nema činjeničnog opisa čime su otklonjene sve ove dileme kojima se susreće pravosuđe u Republici Hrvatskoj. Takvo rješenje imaju sve države koje slijede anglosaksonski pravni sustav ali i većina demokracija unutar Europske unije (primjerice Francuska, Njemačka).

12. Pritom također valja podsjetiti da pravna znanost građanskog i kaznenog prava određenim činjenicama koje se utvrđuju kazneni postupak pripisuje mješoviti karakter tako što ponekad neke činjenice kao što su one koje opredjeljuje izravnu namjeru ili neizravnu namjeru ima takozvani mješoviti karakter. Ako se nalaze u činjeničnom opisu spadaju u činjeničnu sferu, ako se nalaze u pravnom opisu spadaju u pravnu sferu pri čemu njihovo pogrešno razvrstavanje u činjeničnu ili pravnu sferu ne može biti razlogom za utvrđenje da djelo koje je optuženo nije kazneno djelo. Koliko nam je poznato jedino je F postavio (ili je mislio da je postavio) granicu između činjeničnih i pravnih pitanja negirajući postojanje mješovitih pitanja, ali je ipak priznao da „...jedna pojava (nužna obrana, umišljaj, namjera i sl.) predstavljaju činjenično pitanje ako je promatramo onakvu kakva se stvarno zbila, a pravno pitanje ako je promatramo sa stajališta njene podudarnosti s oznakom iz norme ...“[1]

13. Zaključno mislim da se većinski donesena odluka nepotrebno bavi odnosom činjeničnog i pravnog opisa djela, umjesto da ih promatra kao svojevrsno pravno jedinstvo te da tako utvrdi je li djelo za koje se podnositelj optužuje uopće kazneno djelo jer ga može osloboditi optužbe ako djelo za koje se optužuje uopće nije kazneno djelo. Većinska odluka ne tvrdi da se ne radi o kaznenom djelu nego se bavi manjkavim činjeničnim opisom djela što može biti samo bitna povreda postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a (izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi), zbog koje povrede se zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može podnijeti.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Sudac:

dr. sc. Branko Brkić

1 Vidjeti F: Činjenično stanje u krivičnom postupku, Informator Zagreb, 1980, drugo izdanje, str. 151. drugi odlomak