Poslovni broj: P-581/2021-

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužitelja TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Rikard Perković i Sanja Perković, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 20. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.2 st.1 Ugovora o kreditu br. 818-50- 3963461 zaključenog 13.03.2007. u Dubrovniku između tužitelja s jedne i tuženika s druge strane, kojom odredbom je utvrđeno cit.“ Redovna kamata: 5,55% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.373,73 EUR i to na ime preplate po temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u cit. Ugovoru o kreditu broj: 138-50-3449462 pa tako:

- na iznos od 7,80 EUR od 31.03.2009. godine

- na iznos od 17,14 EUR od 30.04.2009. godine

- na iznos od 12,98 EUR od 31.05.2009. godine

- na iznos od 9,92 EUR od 30.06.2009. godine

- na iznos od 10,73 EUR od 31.07.2009. godine

- na iznos od 12,35 EUR od 31.08.2009. godine

- na iznos od 12,21 EUR od 30.09.2009. godine

- na iznos od 10,57 EUR od 31.10.2009. godine

- na iznos od 13,63 EUR od 30.11.2009. godine

- na iznos od 16,09 EUR od 31.12.2009. godine

- na iznos od 19,58 EUR od 31.01.2010. godine

- na iznos od 18,78 EUR od 28.02.2010. godine

- na iznos od 23,51 EUR od 31.03.2010. godine

- na iznos od 22,62 EUR od 30.04.2010. godine

- na iznos od 24,37 EUR od 31.05.2010. godine

- na iznos od 39,53 EUR od 30.06.2010. godine

- na iznos od 36,41 EUR od 31.07.2010. godine

- na iznos od 45,94 EUR od 31.08.2010. godine

- na iznos od 42,65 EUR od 30.09.2010. godine

- na iznos od 37,35 EUR od 31.10.2010. godine

- na iznos od 48,53 EUR od 30.11.2010. godine

- na iznos od 62,75 EUR od 31.12.2010. godine

- na iznos od 52,68 EUR od 31.01.2011. godine

- na iznos od 56,21 EUR od 28.02.2011. godine

- na iznos od 51,72 EUR od 31.03.2011. godine

- na iznos od 52,52 EUR od 30.04.2011. godine

- na iznos od 71,59 EUR od 31.05.2011. godine

- na iznos od 73,45 EUR od 30.06.2011. godine

- na iznos od 89,07 EUR od 31.07.2011. godine

- na iznos od 80,92 EUR od 31.08.2011. godine

- na iznos od 71,99 EUR od 30.09.2011. godine

- na iznos od 70,37 EUR od 31.10.2011. godine

- na iznos od 69,69 EUR od 30.11.2011. godine

- na iznos od 73,91 EUR od 31.12.2011. godine

- na iznos od 77,58 EUR od 31.01.2012. godine

- na iznos od 78,08 EUR od 29.02.2012. godine

- na iznos od 75,53 EUR od 31.03.2012. godine

- na iznos od 77,25 EUR od 30.04.2012. godine

- na iznos od 78,42 EUR od 31.05.2012. godine

- na iznos od 76,45 EUR od 30.06.2012. godine

- na iznos od 76,97 EUR od 31.07.2012. godine

- na iznos od 75,49 EUR od 31.08.2012. godine

- na iznos od 72,28 EUR od 30.09.2012. godine

- na iznos od 75,70 EUR od 31.10.2012. godine

- na iznos od 77,34 EUR od 30.11.2012. godine

- na iznos od 76,19 EUR od 31.12.2012. godine

- na iznos od 69,75 EUR od 31.01.2013. godine

- na iznos od 75,22 EUR od 28.02.2013. godine

- na iznos od 75,70 EUR od 31.03.2013. godine

- na iznos od 73,55 EUR od 30.04.2013. godine

- na iznos od 66,88 EUR od 31.05.2013. godine

- na iznos od 66,71 EUR od 30.06.2013. godine

- na iznos od 68,35 EUR od 31.07.2013. godine

- na iznos od 70,98 EUR od 31.08.2013. godine

- na iznos od 74,61 EUR od 30.09.2013. godine

- na iznos od 72,74 EUR od 31.10.2013. godine

- na iznos od 74,07 EUR od 30.11.2013. godine

- na iznos od 75,57 EUR od 31.12.2013. godine

- na iznos od 76,51 EUR od 31.01.2014. godine

- na iznos od 78,49 EUR od 29.02.2014. godine

- na iznos od 77,84 EUR od 31.03.2014. godine računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 31.03.2009. do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.960,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

riješio je

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 882,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su sukladno čl.49 st.1 i čl.50 st.1 Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) te u čijem čl.1a) stipulirane i odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije tj.Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja o nepoštenim odredbama, a da je vezano za praksu suda Europske unije (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova po službenoj dužnosti utvrditi nepoštenost pojedinih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama dok je cit.odlukom Sud zaključio kako se prorogacijska klauzula o potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge ima smatrati nepoštenom u smislu čl.3 Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke tj. da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača: vezano na opisanu sudsku praksu suda EU, u čl.19.1 st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je kako u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik zaključili 13.03.2007. u Dubrovniku namjenski kredit za kupnju rabljenog vozila temeljem Ugovora o kreditu br. 818-50-3963461 potvrđen dana 13.03.2007. po Luciji Carić - javnoj bilježnici u Dubrovniku pod brojem ovjere OV-2724/07 prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 22.517,51 CHF (slovima: dvadeset dvije tisuće petsto sedamnaest švicarskih franaka i pedeset jedan cent) po srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate kredita u 84 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 324,11 CHF obračunatim po srednjem tečaju banke kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta a uz koji iznos glavnice je tužitelj sukladno čl.2 Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu od 5,55% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora s tim da se kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br:

Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koja je i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome kao i da se uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužitelja i ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Također navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik., u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna kao i da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je zbog ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u Ugovoru a koje se odnose na ugovaranje redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja ugovorne obveze utvrđena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj tuženiku prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. izračunu razlika po uplatama, u razdoblju od 30.04.2007. kao dana prve uplate pa do 12.05.2014. tj. do dana isplate kredita preplatio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku za ukupni iznos od 32.068,17 kuna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, odnosno da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Ukazuje na pravno shvaćanje VSRH od 5.11.2020. sukladno kojem je za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti sud mora u obzir uzeti vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti kao i da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, na koju se tužitelj poziva, budući da su odredbe tog zakona stupile na snagu 30.9.2015. dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen 13.3.2007., a odredbom čl. 29. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je kako se zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije njegova stupanja na snagu. Nadalje, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe da su tužbeni zahtjevi međusobno proturječni jer predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2.st.1.ugovora o kreditu, a zahtjev za isplatu temelji se na valjanosti iste odredbe. Navodi i da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača dok se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu a u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, a koji ugovor o kreditu je zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, kako to proizlazi iz navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Navodi i da je sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora, da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene i osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika dakle i javni je bilježnik je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tuženik napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj, da to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Također navodi i da su u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu i da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredit) i da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila stoga da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera i da tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu i da je ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Nadalje, smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva jer je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim dok su metoda i kriterij promjene kamate propisani tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat a pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika a da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti jer je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora a u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Ističe i da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Ističe i da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat i da je HNB javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite i s obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom i u tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare kao i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Navodi i da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 818-50- 3963461 od 13.ožujka 2007. (list 7-11 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice od 6.veljače 2019. (list 12-18 spisa), otplatni plan (list 19-22 spisa), zahtjev za kredit (list 64 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.veljače 2007. do 31.ožujka 2007. (list 65-66 spisa), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF-prosječne veličine za kvartal (list 67 spisa), vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Ivoni Ivanović (list 113-117 spisa) te saslušanjem tužitelja TN (list 138-139 spisa).

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 818-50-3963461 od 13.ožujka 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da se čl. 1. Banka obvezala Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 22.517,51 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je čl 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa 5,55% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama Kreditora, da je čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca dok je čl. 6 ugovoreno namjena za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] i čl. 7. je ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

3.2. Nadalje, uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice od 6.veljače 2019. utvrđeni su datumi dospijeća, zaduženja (visina anuiteta, zateznih kamata i troškova), odobrenje (uplate) te stanje i visina kamatne stope.

3.3. Uvidom u otplatni plan po kreditu broj 818-50-3963461 utvrđeni su valuta, devizni iznos kredita, visina kamate, datumi dospijeća, iznosi glavnice te razduženja i kamata.

3.4. Pregledom zahtjeva za kredit utvrđeno je da je isti zaprimljen 13.ožujka 2007., da je potpisan od tužitelja, da je namjena kupnja rabljenog vozila i da je iznos kredita 22.517,51 CHF.

3.5. Saslušan tužitelj TN iskazao je da je obišao nekoliko banaka radi podizanja kredita u svrhu kupovine rabljenog vozila marke VW tip Golf 4 i da su mu u RBA kao najpovoljniji ponudili kredit u CHF a da mu je predmetno vozilo trebalo za privatne svrhe a navedeni kredit mu je ponuđen kao najbolja opcija. Iskazao je i da su mu rekli da u ponudi imaju i druge kredite ali da je ovaj kredit najbolji, da je dobivao obavijesti od banke o promjenama tečaja dok nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu nije dobio niti od referenta u banci a niti od javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora dok je ugovor pročitao i njegove odredbe su mu sve bile jasne, imao je i ranije kredit ali ono što se nije moglo iščitati jest da bi mu rata mogla narasti za duplo ili čak 2 x toliko. Nadalje je iskazao da se ne može sjetiti koliko mu je točno rata kredita iznosila kad je podigao kredit, ali je narasla za najmanje duplo ili čak više do kraja otplatnoga razdoblja što je sigurno utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će mu rata toliko narasti da vjerojatno nikad ne bi uzeo navedeni kredit. Također je iskazao da je on otplaćivao kredit osobno i da je sve rate kredita on osobno podmirio.

4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

5. Među strankama je nesporno da su 13.ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-3963461 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 22.517,51 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je čl 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa 5,55% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama Kreditora, da je čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca dok je čl. 6 ugovoreno namjena za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] i čl. 7. je ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

5.1. Među strankama je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja, mjesna nadležnost i je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetna te visina tužbenog zahtjeva.

6. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

7. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

8. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

9. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

11. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

12. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

14. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorene valutne klauzule u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna. Također proizlazi i da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika a da je tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavio da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da se radi o bitnom sastojku ugovora koji ovisi isključivo o odluci tuženika te da navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, točnije tužitelja jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja koja se ne može predvidjeti te je navedena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer je iz predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljiva samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu , dakle navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

17. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

18. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

19. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja međutim istaknuti prigovor zastare potraživanja ovaj sud smatra neosnovanim. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare, a s obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan jer je tužbom od 11.lipnja 2019. pod poslovnim brojem P.1055/2019 prekinuta zastara u ovom postupku sukladno čl. 241 ZOO-a.

20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ivoni Ivanović.

20.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje a temeljem dokumentacije priložene u spisu proizlazi da razlika više naplaćenih iznosa anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja uzimajući u obzir tzv. negativne razlike i umanjujući pretplate najbliže vremenu nastanka negativnih razlika iznosi 3.373,73 eura.

20.2. Podneskom od 22. studenog 2024. punomoćnik tužitelja je istaknuo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 2.prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike i umanjujući pretplate najbliže vremenu nastanka negativnih razlika.

20.3. Podneskom od 6.prosinca 2024. punomoćnik tuženika istaknuo je da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za isplatu, da je citiranim podneskom preinačio tužbu na način da je tek sada postavio određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata a da tužitelja ništa nije spriječilo da do zaključenja prethodnog postupka postavi određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata a ukoliko Naslovni sud istu dopusti, ističe prigovor zastare na preinačenu tužbu obzirom da se preinačena tužba u smislu tijeka zastarnih rokova smatra novom tužbom, a ranija se smatra povučenom. Nadalje je istaknuo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

21. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužitelja koji je iskazao da je obišao nekoliko banaka radi podizanja kredita u svrhu kupovine rabljenog vozila marke VW tip Golf 4 i da su mu u RBA kao najpovoljniji ponudili kredit u CHF a da mu je predmetno vozilo trebalo za privatne svrhe a navedeni kredit mu je ponuđen kao najbolja opcija, da su mu rekli da u ponudi imaju i druge kredite ali da je ovaj kredit najbolji, da je dobivao obavijesti od banke o promjenama tečaja dok nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu nije dobio niti od referenta u banci a niti od javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora dok je ugovor pročitao i njegove odredbe su mu sve bile jasne, imao je i ranije kredit ali ono što se nije moglo iščitati jest da bi mu rata mogla narasti za duplo ili čak 2 x toliko, da se ne može sjetiti koliko mu je točno rata kredita iznosila kad je podigao kredit, ali je narasla za najmanje duplo ili čak više do kraja otplatnoga razdoblja što je sigurno utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će mu rata toliko narasti da vjerojatno nikad ne bi uzeo navedeni kredit koji je osobno podmirio u cijelosti, zaključak je ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da tužitelj prilikom potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će kamatna stopa biti tijekom otplate kredite, a visina kamatne stope prema stavu ovog suda nije ni odrediva sukladno čl. 272 ZOO-a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu propisani kriteriji za odredivost, odnosno ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode.

23. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj prihvatio potpisom ugovora o kreditu kamatnu stopu od 5,55% godišnje a da je tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete čime je tužitelj kao potrošač bio dovedena u znatno nepovoljniji položaj također uzevši u obzir i da tužitelj kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bio nesvjesan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I. i II. Izreke.

24. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st.

5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:818-50-3963461 od 13. ožujka 2007. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora a što je u trenutku podnošenja predmetne tužbe nesporno sud u Zagrebu, međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno prigovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor sklapa u Dubrovniku odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njegovog prebivališta, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj mora putovati pred sud u Zagrebu što mu obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove.

25. Tužitelj je podneskom od 2.prosinca 2024. uredio točku II. tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještakinje od 9.rujna 2024, a što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva i preinakom.

26. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je tuženik pristao na povlačenje, stoga je slijedom navedenog, obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP- a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

27. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem uzimajući u obzir i usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26.studenog 2021.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) jer iako je tužitelj u neznatnom dijelu izgubio parnicu po ocjeni ovoga suda sve pravne radnje su bile potrebne za donošenje odluke o osnovanosti prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva.

29. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1), za zastupanje na ročištima 30.studenog 2022., 5.listopada 2023. i 17.prosinca 2024. (svako po 100 b, Tbr. 9/1) i za sastav podnesaka od 3.rujna 2021. i 2.prosinca 2024. (100 b, Tbr. 8/1) i za sastav podneska od 24.studenog 2022. (25 b, Tbr. 8/4)što imajući na umu vrijednost jednog boda iznosi 1.250,00 EUR, uvećano za PDV 25%, ukupno 1.562,50 EUR i tome valja dodati 398,16 EUR plaćenih na ime financijskog vještačenja pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 1.960,66 EUR. Sud nije priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištima 7.ožujka 2022. i 23.svibnja 2022. budući da na navedena ročišta nisu pristupili punomoćnici stranka te su ista odgođena niti sastav podnesaka od 25.studenog 2024. obzirom da isti ne prileži spisu (točka III. izreke).

U Dubrovniku, dana 28. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika