Poslovni broj: Usž-1810/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EC iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi odobravanja besplatne pravne pomoći, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-757/2023-20 od 11. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-757/2023-20 od 11. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA:UP/II-701-03/20-01/100, URBROJ:514-04-01-01- 02/02-22-02 od 19. prosinca 2022. te zahtjev za naknadu troška ovog upravnog spora. Rješenjem tuženika je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, Sektora za besplatnu pravnu pomoć, KLASA: UP/I- 701-03/20-004/131, URBROJ: 251-07-31-20-05 od 28. listopada 2020., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za odobravanje sekundarne pravne pomoći u vidu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi u postupku koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem UsI-2831/19. Zahtjev je odbijen zbog neispunjavanja uvjeta iz članka 13. stavka 5. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine“, broj: 143/13. i 98/19., dalje: ZBPP).
2. Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS). U žalbi, u bitnome, navodi da sud prepisuje već donijete presude, da je presudu temeljio na navodima tuženika, ne uzevši pritom u obzir životne okolnosti tužitelja. Smatra da presuda nije obrazložena i da nije pravilno obrazloženo primijenjeno materijalno pravo čime da je povrijeđena odredba članka 6. stavak 1. Konvencije i članka 29. Ustava Republike Hrvatske. U postupku i sporu nije objašnjeno zašto je ishod sudskih postupaka upitan niti koje životne okolnosti bi trebale postojati na strani tužitelja da bi bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Upravno tijelo je tužitelja već oslobađalo od plaćanja upravnih pristojbi u drugim predmetima pa smatra da je bezrazložno odstupljeno od te upravne prakse. Ističe kako broj sudskih postupaka nije dokaz o tome da se radi o obijesnom parničenju ili ne. Prvostupanjski sud nije pribavio predmet u kojem je nastala obveza plaćanja sudske pristojbe pa ni ne može ocijeniti ponašanja tužitelja, bez uvida u predmet UsI-2831/19, koji je pokrenuo po uputi tuženika. Mišljenja je da upravni spor nije parnica pa da se pojam obijesnog parničenja na taj spor ne odnosi. Ukazuje na neujednačenu sudsku praksu. Smatra da obijesno parničenje može postojati samo u jednom postupku, a ne izvan njega te ističe da tuženik nije dokazao obijesno parničenje u konkretnom predmetu. Dodaje da je korisnik zajamčene minimalne naknade i kao takav oslobođen plaćanja sudske pristojbe, čemu je ranije i bilo udovoljeno. Slijedom navedenog, predlaže da Sud ukine osporenu presudu i odredi nastavak postupka pred drugim sucem.
3. Tuženik se, u odgovoru na žalbu, poziva na razloge iz osporenog rješenja i predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava.
6. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zakonitim zaključak tuženika da učestalo pokretanje raznih postupaka, sudskih i upravnih predstavlja zlorabljene mogućnosti podnošenja zahtjeva za sekundarnu pravnu pomoć, odnosno obijesno parničenje u smislu članka 13. stavka 5. podstavka 2. ZBPP- a, s obzirom da tužitelj nakon što iscrpi sva redovna i izvanredna pravna sredstva u sudskim postupcima koji su za njega nepovoljno završeni, pokreće sudske postupke čiji je ishod upitan, a vođenje takvih postupaka, u većini slučajeva, ne predstavlja potrebu koja proizlazi iz konkretnih tužiteljevih životnih okolnosti. Ovaj Sud nalazi da tuženik i prvostupanjski sud pravilno zaključuju da bi odobravanje sekundarne pravne pomoći u konkretnom slučaju bilo protivno svrsi pravne pomoći ZBPP-a, propisanoj člankom 3., odnosno ostvarenju jednakosti svih pred zakonom, osiguranju građanima Republike Hrvatske i drugim osobama u skladu s odredbama ZBPP-a, čija je svrha djelotvorno ostvarenje pravne pomoći te pristup sudu i drugim javnopravnim tijelima pod jednakim uvjetima, a ne omogućavanje vođenja neučinkovitih sudskih postupaka na teret sredstava državnog proračuna.
7. Naime, prvostupanjski sud je uvidom u spis tuženika utvrdio da je tužitelj, osim zahtjeva koji je predmet ovog postupka, podnio još 158 zahtjeva za odobravanje sekundarne pravne pomoći u vidu oslobođenja od plaćanja sudske pristojbe u različitim postupcima, kao i da tužitelj, nakon što iscrpi sva redovna i izvanredna pravna sredstva u sudskim postupcima koji su za njega nepovoljno završeni, pokreće daljnje sudske postupke.
8. Navedeno, nedvojbeno upućuje na zaključak da tužitelj, sukladno odredbi članka 13. stavka 5. alineje 2. ZBPP-a, zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za pravnu pomoć.
9. Shodno navedenom, u prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom i sudskom postupku, jer veliki broj zahtjeva kojima pokreće razne postupke, a koji se u pravilu okončavaju nepovoljno za tužitelja, upućuje na zaključak da su očekivanja tužitelja u tim postupcima očito nerazmjerna sa stvarnosti konkretne situacije te da su u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim predmetima (članak 13. stavak 5. alineja 1. i 3. ZBPP-a) pa tužiteljev subjektivan stav o nezakonitosti tih, za njega nepovoljno okončanih postupaka nije opravdan razlog za odobravanje besplatne pravne pomoći, oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi u postupcima koje je izazvao, sve na teret poreznih obveznika.
10. Prvostupanjski sud je valjano obrazložio da je procjenjivanje postojanja okolnosti obijesnog parničenja u nadležnosti upravnih tijela, jer je to jedna od pretpostavki za ostvarivanje sekundarne pravne pomoći propisane ZBPP-om.
11. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud osnovano je ocijenio osporeno rješenje zakonitim jer istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. 12. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
13. Iz navedenih razloga valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 28. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
