Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-149/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Sanji Hajnal odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj od P-80/2021-32, od 11. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj od P-80/2021-32 od 11. prosinca 2024., u točkama I., II., III. i IV. izreke, uz ispravak točke III. izreke u odnosu na dosuđeni iznos koji treba glasiti: 4.701,46 eura.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 23. srpnja 2007., a kojima se glavnica kredita veže uz korištenje valutne klauzule i to za CHF. Po toj osnovi u točki III. izreke tužiteljici je priznato pravo na isplatu iznosa od 4.698,46 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, te je u točki IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.233,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 11. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, time da se tuženiku nadoknade i troškovi žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 23. srpnja 2007. i to odredbe o valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 4.698,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka, može se ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi nisu proturječni niti su u suprotnosti sa ispravama u spisu i provedenim dokazima.

7. Točni su žalbeni navodi tuženika da zbroj pojedinačnih dosuđenih iznosa ne odgovara ukupnom iznosu, te se radi o grešci u zbrajanju, te je ovo presudom ispravljen točan iznos koji glasi: 4.701,46 eura.

8. Nadalje tuženik navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer da su izneseni prigovori koji ukazuju na niz okolnosti zbog kojih sporna odredba nije nepoštena i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite jer da se u konkretnom slučaju odredba 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) ne može primjeniti, jer da je ugovor o kreditu zaključen prije stupanja na snagu tog Zakona, jer da je taj institut uređen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/09) koji je stupio na snagu dana 16. srpnja 2009. i da je u svakom slučaju trebalo utvrditi da li je valutna klauzula protivna načelu savjesnosti i poštenja.

9. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 138 a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 157/07 - dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također čl. 502 c. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502 a. st. 2. ZZP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanje tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen postavljeni zahtjev u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

10. Stoga u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a imajući u vidu sadržaj točke II izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja glasi: "Utvrđuje se da je četvrtotužena ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmet ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana pa je tuženik (tamo četvrtotuženik) postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranoj volji jer nije potrošače informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane obavijesti o promjeni valute u švicarskim francima.

11. Nadalje tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije ni utvrđivao da li je ta odredba o vezanosti glavnice uz valutu švicarski franak tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita te da se sud nije očitovao o savjesnosti postupanja niti ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno da li se može smatrati prosječnim potrošačem.

12. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je teret dokazivanja da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi na strani tuženika, da je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu kojeg je sačinio tuženik te da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na tuženika. Stoga je pravilno utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a.

13. Stoga u konkretnom slučaju nije primjenjiva Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022., već Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5457/2021. od 30. lipnja 2022. i poslovni broj U- III-1593/2021. od 29. studenoga 2023., jer tuženik nije predložio dokaze o tome da su stranke o spornoj odredbi pregovarale. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje djelatnika banke i javnog bilježnika, međutim tuženik je odlustao od saslušanja djelatnika tuženika DF, dok je svjedok javni bilježnik Želimir Mirić iz [adresa] umro.

14. Stoga proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužiteljici s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle ima pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF, jer to pravo pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, ,126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO), jer u slučaju djelomične ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila temeljem ništene odredbe.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije obrazložio iz kojih je razloga utvrdio da je tužiteljica potrošač, jer je sud prvog stupnja uvidom u priloženi ugovor o kreditu utvrdio da je kredit namijenjen radi kupnje vozila Toyota za vlastite potrebe, a ne za obavljanje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare, jer je sud prvog stupnja protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo koje je sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. da pokretanje parnčnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastaru na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Stoga je pravilno utvrđeno da je zastara počela teći pravomoćnošću presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba u ovom postupku je podnesena 26. veljače 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu, jer je utvrdio da je tuženik nepošten i da je obavezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, jer su banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF, te da potrošače nisu upozorile o mogućnosti promjene vrijednosti te valute.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je odluka o troškovima parničnog postupka u odnosu na nagradu za pristup na ročište od 25. listopada 2021. donesena pogrešnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa), jer je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio pravilno naknadu troškova sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te iz stanja spisa ne proizlazi da je rasprava održana 25. listopada 2021. odgođena zbog krivnje tužiteljice. I ostali parnični trošak pravilno je odmjeren sukladno navedenoj Tarifi.

19. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u pobijanom dijelu u točkama I., II., III. i IV. izreke potvrditi, uz ispravak ukupno dosuđenog iznosa, navedenog u točki I. izreke, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

20. Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na žalbu, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

U Rijeci, 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić