REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj P-283/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslav Markovinović, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 18. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), dana 28. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je odredba članka 6. NAKNADE, točka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koja glasi: “Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, Ugovora o kreditu broj 215365 zaključenog dana 06. ožujka 2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, ništetna i bez pravnog učinka.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana 28. siječnja 2025. pa sve do isplate, sve u roku 8 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi kako su tužitelj i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. zaključili su dana 06. ožujka 2008. godine Ugovor o kreditu broj 215365 kojim tuženik kao kreditor odobrava i stavlja tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 28.619,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 6. NAKNADE, stavkom 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita tužitelju je nametnuta ugovorna odredba kojom je isti dužan banci platiti naknadu – jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu tužitelju je prilikom odobrenja kredita stvarno i naplaćena tj. od ugovorenog iznosa kredita ustegnuta je naknada za obradu tog kredita u iznosu od tadašnjih 1.457,57 kuna odnosno 193,45 EUR – a u današnjoj službenoj valuti Republike Hrvatske. Od trenutka sklapanja predmetnog ugovora pa do danas tuženik je prošao kroz nekoliko statusnih promjena, tako da je ugovor zaključen sa VOLKSBANK d.d., koja se kasnije preimenovala u SBERBANK d.d., pa nakon toga u NOVA HRVATSKA BANKA d.d., a danas je HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Kao što je navedeno pod točkom 1. historijata tužbe, tužitelj je sa prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu kako je gore opisano, a za kupnju osobnog vozila. Tužitelj i prednik tuženika predmetni ugovor o kreditu zaključili su u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu, te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj pripremljenog ugovora. Predmetni ugovor klasičan je primjer tipskog ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane banke prednika tuženika odnosno trgovca, a na odredbe kojeg ugovora tužitelj kao potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecaja. O odredbama predmetnog ugovora nije se pojedinačno pregovaralo. Tužitelj uopće nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojim odredbama predmetnog ugovora, pa tako ni o spornim odredbama, već mu je ugovor ponuđen po principu uzmi ili ostavi. Predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane prednika tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedenim člankom ZZP – a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuj značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Zbog navedenog razloga sporna odredba kojom su u predmetni ugovor uglavljene odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, ukazuje se kao nepoštena, odnosno ništetna. Isto tako, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da prednik tuženika tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Kao što je gore rečeno, sve je tužitelju ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Prednik tuženika tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi sa postupkom odobravanja kredita. Ni na koji način nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno ulazna naknada koja je uredno naplaćena odnosi. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenjem tužbe na utvrđenje, jer je podnesen bez tužbenog zahtjeva za isplatu. Tuženik ističe kako tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje, te se poziva na čl. 187., stavak 2.ZPP kojim je određeno da se tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, tužitelj za podnošenjem tužbe na utvrđenje mora učiniti vjerojatnim postojanje pravnog interesa upravo za pravnu zaštitu koje pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje. Tužitelj u tužbi nije niti pokušao dokazati postojanje spomenutog pravnog interesa za puko utvrđenje odredaba Ugovora o kreditu ništetnim već samo navodi razloge zbog kojih bi sud trebao usvojiti tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3 ZPP-a. Nadalje tuženik ističe kako tužbu i tužbenih zahtjev osporava u cijelosti, ističe da je potraživanje tužitelja u zastari, te da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje istie kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade, te da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, te da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje ističe da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik ističe kako je odredba čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu jasno koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovor, te da tužitelj nije dokazao da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Nadalje navodi kako je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika, te da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 6. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Nadalje ističe kako postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama
3. Tužitelj se u podnesku od 17.07.2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu na na način da ističe kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe jer sa tuženikom ima ugovorni odnos kroz ugovor o kreditu, u kojem pojedine odredbe su protivne prisilnim propisima, te tužitelj kao ugovorna strana ovlašten je tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Potpuno je promašena tvrdnja tuženika da tužitelj mora ići sa kondemnatornom tužbom. Dapače, tužitelj je ovlašten podnijeti deklaratornu tužbu kako bi se prvo utvrdila ništetnost pojedine odredbe, a nakon toga eventualno postaviti zahtjev za isplatu, te je za očekivati da će tuženik kada se pravomoćno utvrdi ništetnost pojedine odredbe, mimo suda dobrovoljno se javiti tužitelju i vratiti mu ono što je neosnovano platio. Prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari je irelevantan za ovaj postupak, jer tužitelj ništa ne potražuje, već traži utvrđenje ništetnosti za što nema zakonskog roka zastare. Nebitno je da li je odredba ugovora jasna i razumljiva. Predmetna odredba ugovora je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Kako je navedeno u tužbi, radi se o odredbi iz ugovora o kreditu koji je potrošački ugovor, te je u svezi toga ugovora donesena pravomoćna presuda u korist tužitelja. Radi se o odredbi koja se nalazi u ugovoru koji je tzv. tipski ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Uostalom u tužbi se predlaže saslušanje tužitelja. Nadalje, sporna odredba ugovora o kreditu radi i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju se kao korisniku kredita nameće nepotrebna financijska obveza jer osim otplate glavnice kredita i ugovorene kamate, sada mora platiti i jednokratnu naknadu za obradu kredita koja predstavlja ekstra profit banke. Naime, službenik banke koji je obrađivao kredit je zaposlenik banke na neodređeno vrijeme i svakako bi dobio plaću za taj mjesec bez obzira da li je tužitelj zatražio kredit ili ne. Plaća zaposlenika banke nije u uzročno – posljedičnoj vezi sa traženjem kredita. Banci tuženiku nisu nastali nikakvi troškovi obrade kredita koji bi opravdavali naplatu naknade. Prigovori tuženika da je tužitelj pogrešno izračunao potraživanje, te da je to moguće samo provedenim vještačenjem, je promašen, jer tužitelj tužbom ništa ne potražuje u novčanom smislu.
4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 215365 od 06.03.2008., podnesak tuženika od 08.02.2023., sentencu Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009., odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 785/1997-2, od 2.9.1999., presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1716/1999-2, od 12.9.2000., Odluku o naknadama i kamatama tuženika,
Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 46 i47 spisa).
5. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.
6.Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 215365 od 06.03.2008.
7.Između stranaka je sporno da li je odredba čl.6 točka 6.1. tog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 06.03.2008. ništetna, da li tužitelj ima status potrošača, da li ima pravni interes za tužbeni zahtjev te da li je za predmetni tužbeni zahtjev nastupila zastara.
8. Iz Ugovora o kreditu broj: 215365 od 06.03.2008., proizlazi da su isti sklopili tužitelj i prednik tuženika, te je istim prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 28.619,25 CHF. Člankom 3. Ugovora o kreditu propisano je da je namjena kredita kupnja vozila.
Člankom 6.toč.1. Ugovora o kreditu propisano je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita plaća jednokratno 1,10% od iznosa kredita minimalno 500,00 kn što se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.
9.Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on sa Volks bank sklopio ugovor o kreditu radi kupnje automobila za njegove osobne privatne potrebe, sve je dogovarao kod auto kuće kod koje je kupovao automobil tamo su ga i čekali svi papiri, te da on nije bio tada uopće klijent Volks banke nego je auto kuća imala suradnju s njima, da nije obraćao pažnju na druge odredbe ugovora već samo na cijenu automobila i visinu rate kredita, a da njemu nitko nije objašnjavao da bi on trebao platiti neku naknadu za obradu kredita. Nadalje ističe kako je njega ugovor čekao gotov napisan, te da su da iz auto kuće poslali u banku i tamo su već bili spremni papiri, i da u trenutku kada je kupovao automobil nije imao otvorenu tvrtku niti obrt, te da misli da je u vrijeme kada je sklapao ugovor o kreditu račun imao otvoren u Raiffeisen bank, dakle da on nije sklapao ugovor o kreditu u banci u kojoj je imao račun, jer je auto kuća u kojoj je kupovao automobil imala ugovor sa Volks bankom, te da je postojala mogućnost da bi on 99 % digao kredit u banci u kojoj sam bio klijent. Nadalje navodi kako je pročitao dijelove Ugovora vezano za rate i zna da je u ugovoru stajao onaj iznos koji je on dogovorio za kupnju automobila.
Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je u skladu sa preostalim materijalnim dokazima koji prileže spisu.
10. Iz potvrde tuženika od 08.02.2023. proizlazi da istom tuženik dostavlja punomoćniku tužitelja tražene podatke po kreditu:215365 na ime tužitelja te da je naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.457,57 kn, osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće u iznosu od 3.339,15 kn, te brisanje upisnika FINE u iznosu od 250,00 kn.
11. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
13.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da prednik tuženika sa tužiteljom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, niti mu je istu pojašnjavao, jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl.6.1.Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja koji je naveo kako njemu nitko nije objašnjavao da bi on trebao platiti neku naknadu za obradu kredita.
14.Vezano uz prigovore tuženika o nedostatku pravnog interesa za vođenje predmetne parnice, isti nije osnovan, obzirom da je sam tužitelj stranka predmetnog ugovora, te već imajući to u vidu ima pravni interes zahtjevati utvrđenje ništetnosti ugovora ili neke njegove odredbe, što je ovdje u ovoj parnici slučaj, a sud ukazuje i na odredbu čl.327.st.1. ZOO-a kojom je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba
Nadalje vezano uz prigovor zastare sud isti smatra neosnovanim imajući u vidu odredbe čl. 328. ZOO-a , u kojima je propisano da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, odnosno dakle nije ograničeno nikakvim rokovima, a predmetnim tužbenim zahtjevom upravo se traži samo utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu.
sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 4 toč. 21 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Tužitelj je sam u svom iskazu izjavio kako je sklopio ugovor o kreditu radi kupnje automobila za njegove osobne privatne potrebe, dok tuženik nije pružio niti jedan dokaz za tužitelj ne bi imao status potrošača.
15. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
16. Navedena odredba iz 6.1 predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koja glasi: “Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“ nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika.
17.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba čl.6.1.Ugovora o kreditu u kojoj se navodi da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje to točno troškove naknade i troškove je dužan snositi, pokazati jmu odnosno uputiti ga na Odluke o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
18.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a. poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu od 06. ožujka 2008. godine . nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
19. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155.ZPP-a.
20. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 17.07.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 07.11.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 18.12.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.106,18 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 28. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.
U Križevcima, 28. siječnja 2025.
S U D A C:
Jasmina Drageljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
