REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1820/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje sa sjedištem u [adresa], Područni ured u Sisku, Ulica lipa 4, OIB: 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-19/2022-55 od 15. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-19/2022-55 od 15. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, Zagreb, Područni ured u Sisku, Ulica lipa 4, 44000 Sisak, OIB 84397956623 koji glasi:

„Tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, [adresa], 10000 Zagreb dužan je tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, Područni ured u Sisku, Ulica lipa 4, 44000 Sisak na račun broj : HR1001005-1863000160, poziv na broj: HR265908-19- 19-03370287999 platiti iznos od 9.752,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 14. lipnja 2022. do isplate do prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3% poena te mu naknaditi sve troškove, a sve to u roku 15 dana“ kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 3.100,19 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. studenog 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) i to članak 27. toga Zakona, koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja, obzirom da se ovdje radi o originarnom zahtjevu osnovom regresne odgovornosti; da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021., u bitnomu, zauzeo pravno shvaćanje da su u konkretnomu slučaju mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje: ZMO); da su novčana davanja koje tužitelj isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a koja davanja su posljedica štete koje je prouzročio osiguranik tuženika, propisana odredbama ZMO; da stoga stvarnu štetu predstavlja upravo onaj iznos koji tužitelj isplaćuje svomu osiguraniku zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju pa je tu štetu dužan naknaditi tužitelju i to prema odredbama zakona koji uređuje mirovinsko osiguranje, na temelju kojih su ti izdaci i nastali; da odredba članka 27. ZOOP propisuje da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, dok se obiteljska mirovina, o kojoj se radi u ovomu postupku uopće ne spominje; da kako je odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine u cijelosti je nejasno kako hipotetski određeni iznos razlike između dvije mirovine može predstavljati stvarnu štetu za tužitelja; da je takvo pravno shvaćanje u pogledu primjene ZMO koji je bio na snazi u trenutku nastanka štete (isplate mirovine), kao mjerodavnog zakona, zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-2530/2018 od 8. siječnja 2020. i Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.; da je ZMO stupio na snagu 1. siječnja 2014., a što ga „čini“ kasnijim propisom u odnosu na ZOOP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. pa bi, posljedično tomu, primjenom načela „lex posterior derogat legi priori“, valjalo primijeniti odredbe ZMO.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati kao osnovan odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) da mu tuženik, kao osiguratelj štetnika sada pokojnog UN, u svezi sa prometnom nezgodom koja se dogodila 19. veljače 2018. između Cerovljana i Hrvatske Dubice, a u kojoj je poginuo tužiteljev osiguranik IN, isplati (vrati) iznose isplaćene na ime obiteljske mirovine članovima obitelji smrtno stradalog osiguranika tužitelja, za razdoblje od 19. veljače 2018. do 31. kolovoza 2021., u ukupnom iznosu od 13.931,89 eura, a koji umanjen za nesporno utvrđenu suodgovornost (30 %) sada pokojnog tužiteljevog osiguranika IN nastanku te štete „daje" ukupno utuženi iznos od 9.752,32 eura.

7. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica i ocijene provedenih dokaza (članak 8. ZPP) utvrdio:

- da se 19. veljače 2018. dogodila prometna nezgoda u kojoj je poginuo tužiteljev osiguranik IN na način da ga je, nakon što je pao sa rude (vitla) poluprikolice koja je bila priključena na traktor, pregazila poluprikolica koja je bila priključena za traktor koji je bio osiguran obveznim osiguranjem u prometu kod tuženika i kojim je upravljao sada pokojni CN;

- da su svi sudionici, prije same nezgode, konzumirali alkohol te su obavljali poslove utovara drva u laku prikolicu, vrijeme bilo vlažno te je bilo kiše i susnježice, a sada pokojni IN, unatoč molbama FN da uđe u kabinu traktora u kojoj je bilo mjesta za njega, prevozio na rudi poluprikolice pridržavajući se rukama za stranice prikolice;

- da je u konkretnomu slučaju pretežita odgovornost za nastanak štetnog događaja upravo na vozaču traktora, jer unatoč odbijanju sada pokojnog IN da uđe u kokpit traktora, vozač traktora nije smio dopustiti niti započeti vožnju traktorom na kojemu je bilo priključena poluprikolica, a da se na istoj prikolici na rudi prevozi sada pokojni IN, tim više što je bilo vlažno i hladno vrijeme pa je, uz činjenicu da je tehnički, ali i protivno Zakona o sigurnosti prometa na cestama prijevoz putnika na rudi, bilo osobito opasno dopustiti tako nešto obzirom na klizavost same rude zbog blata i susnježice, a vozaču traktora nije moglo ostati nepoznato ni da je sada pokojni IN, zajedno s njim konzumirao alkohol što je bila još jedna činjenica koja je upućivala da vožnja na takav način vožnje predstavlja osobitu opasnost, a i sama prikolica, koja je u konačnici, zajedno i nerazdvojno sa traktorom, dovela do smrtne posljedice, nije smjela uopće biti u prometu obzirom da nije bila registrirana;

- da je, posljedično tomu, vozač traktora sada pokojni CN suodgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode u visini od 70 %, dok je sada pokojni IN suodgovoran za nastanak iste u visini od 30 %, uzimljući u obzir da je inzistirao da se vozi na rudi prikolice unatoč činjenici što je bio u alkoholiziranom stanju i po vlažnom vremenu;

- da je tužitelj rješenjem od **.**.2018. TN, udovici umrlog hrvatskog branitelja dragovoljca iz Domovinskog rata IN i djetetu VN rođenom **.**.2000. priznato pravo na obiteljsku mirovinu počev od 19. veljače 2018. u iznosu od 697,71 kuna mjesečno, a umjesto koje mirovine je određena najniža mirovina u iznosu od 2.046,60 kuna mjesečno, a od 1. ožujka 2018. je određena najniža mirovina u iznosu od 2.654,78 kuna mjesečno, dok iz obrazloženja toga rješenja tužitelja proizlazi i da je umrli osiguranik tužitelja imao status dragovoljca iz Domovinskog rata, da je umro **.**.2018., a uzrok smrti je ozljeda izvan rada nastala u prometu;

- da je tužitelj supruzi i djetetu pokojnog osiguranika IN u utuženom razdoblju od 19. veljače 2018. do 31. kolovoza 2021. isplatio ukupno iznos od 104.969,81 kunu (13.931,89 eura);

- da iz sadržaja u postupku provedenog financijsko-računovodstvenog vještačenja (primjenom faktora 0,8) proizlazi da takva razlika mirovine, kao stvarna šteta koju bi tuženik bio dužan podmiriti u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP, ne postoji.

8. Obzirom na ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je pobijanom presudom u cijelosti odbio kao neosnovan takav tužiteljev tužbeni zahtjev, zaključujući, u bitnomu: da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbe članka 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ i prema kojoj obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu te je stoga u ovomu slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, o čemu onda ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva; da je, posljedično tomu, u konkretnomu slučaju na tužitelju bio teret dokaza da dokaže opstojnost razlike između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koja razlika, osnovom sadržaja u postupku provedenog financijsko-računovodstvenog vještačenja nije utvrđena, jer ne postoji; da, posljedično tomu, ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP, a koja odredba propisuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

10. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, a kako niti sam žalitelj ni izrijekom, a niti sadržajno ne navodi koje je točno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud, navodeći da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to je žalbu žalitelja u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

11. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. Naime, uzimljući u obzir naprijed navedeno, pravilno utvrđeno činjenično stanje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnomu slučaju ima primijeniti ZOOP i to odredba članka 27. toga Zakona koja uređuje konkretni slučaj, a ne ZMO.

12.1. Istovjetno proizlazi i iz pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-66/2022 od 1. veljače 2022. u kojoj je navedeno da je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, kao i da treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP, odnosno u konkretnomu je slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena ZOOP, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovomu slučaju ZOOP.

13. Povratno, tuženik kao osiguratelj motornog vozila (traktora) štetnika ne nalazi se u istomu pravnom položaju kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojeg Zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen posebnim zakonom i to ZOOP. Odredbom 8. stavka 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

14. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

15. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. ZOOP (tako i Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev 2320/2015-2 od 21. svibnja 2019.) koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

15.1. Prema odredbe članka 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.), obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (stavak 5.).

16. Povratno, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (tako i Rev-184/22).

17. Stoga je u ovomu postupku na tužitelju bio teret dokaza u pogledu opstojnosti razlike između isplaćenih iznosa obiteljske mirovine i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP, a koja razlika, osnovom sadržaja u postupku provedenog financijsko- računovodstvenog vještačenja nije utvrđena, jer ne postoji pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan jer ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP.

18. U odnosu na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske na koja u žalbi ukazuje žalitelj, valja istaknuti da su ona izražena u odnosu na nešto drugačije materijalnopravne slučajeve pa stoga ona nisu primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja. Da je tomu tako, razvidno je i iz činjenice što je i nakon donošenja u žalbi spomenutih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. i U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021.), Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji na temelju odrede članka 20. točke 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23, dalje: ZS) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, zbog čega i ovaj sud prihvaća u tim odlukama izražene pravne stavove, u činjenično i materijalnopravno istovjetnim slučajevima u odnosu na predmetni slučaj, zauzeo jasno pravno shvaćanje da je za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO te kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (tako i Rev-66/2022-2 od 1. veljače 2022., Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022., Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022. i Rev 184/2022-2 od 23. ožujka 2022., a koje su spomenute odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene nakon spomenutih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

19. U odnosu na žalbeni navod žalitelja „da odredba članka 27. ZOOP propisuje da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, dok se obiteljska mirovina, o kojoj se radi u ovomu postupku uopće ne spominje“, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., s tim u svezi, jasno ukazao: „No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.“ pa je žalba tužitelja neosnovana i u tomu dijelu.

20. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan