REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-5175/2021-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženka Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po JČ, zaposlenici, SU-50/12, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa VČ i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8.studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja JČ, dipl.iur. i punomoćnika tuženika Damira Salahovića, odvjetnika, dana 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I./Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, da plati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb OIB: 84397956623 svotu od 65.290,90 kn sa zateznom kamatom počev od utuženja, tj. 15.06.2021. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hvarska narodna banka, u roku 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.831,81 EUR sa zateznom kamatom počev od 28. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužni navodi kako je osiguranik tužitelja BČ stradao je u prometnoj nesreći dana 15.06.2005. godine kao suvozač u teretnom motornom vozilu reg. oznake [registarska oznaka]. Nesreću je skrivio osiguranik tuženika SČ, upravljajući spomenutim teretnim vozilom, koje je bilo osigurano policom osiguranja br. [broj police osiguranja]. Osiguranik tuženika, SČ, proglašen je krivim i osuđen po zakonu pravomoćnom presudom br: K-14/06 Općinskog suda u Korenici. Ozljeda koju je pretrpio osiguranik tužitelja, smatra se ozljedom na radu. Konačnim rješenjem tužitelja broj 563875 od 15.04.2008. priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Isplatom ovih mirovina tužitelj trpi štetu, te u skladu sa odredbama članka 160. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju, ima pravo zahtijevati naknadu štete. U razdoblju od 01.05.2019.do 31.03.2021. tužitelj je na ime invalidske mirovine isplatio iznos od 65.290,90 kn, a koji iznos za tužitelja predstavlja štetu. Prethodna razdoblja postupka naknade štete koja su se vodila među istim strankama po istom štetnom događaju okončana su u korist tužitelja, pravomoćnom presudama Trgovačkog suda u Sisku broj P-262/09 od 24.09.2010.g., i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1837/17 od 31.01.2018., PŽ-514/19 od 10.11.2020. Tužitelj se obratio tuženiku odštetnim zahtjevom od 13.04.2021.g. u kojem predlaže izvan sudsko namirenje štete. Tuženik je primio odštetni zahtjev, ali nije podmirio tužiteljevo potraživanje. Dakle tužitelj u ovom postupku potražuje ukupno na ime naknade štete iznos od 65.290,90 kn sa zateznom kamatom od utuženja do isplate.

2. U odgovor na tužbu tuženik osporava cjelokupni tužbeni zahtjev, pasivnu legitimaciju, odgovornost, osnov, visinu, te uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i odlaska osiguranika tuženika u mirovinu. Tuženik nastavno ističe i prigovor zastare odnosno prekluzije samog prava na potraživanje štete kao i prigovor iscrpljenosti svote osiguranja. Navedeno iz razloga jer je rješenje o obiteljskoj mirovini iz kojeg tužitelj crpi svoje pravo u ovom spisu postalo pravomoćno još 2008 god. a tužitelju je prema čl. 161 st.4 ZOMO-u dopušteno da kapitalizira svoje potraživanje pa kako to nije učinio nego sukcesivno potražuje utužene iznose, jasno je da tužitelj neosnovano podnosi tužbe. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika i prije isplate mirovine, u vrijeme kada je buduća mirovina nepoznata i glede ukupne visine iste i glede vremenskog perioda u kojemu će ista biti isplaćivana, pa je utoliko pogrešan stav da tužitelju šteta nastaje isplatom. Činjenica da tužitelj ima pravo tražiti kapitaliziranu mirovinu ukazuje da njegovo pravo nije regresno i ne nastaje svakom pojedinačnom isplatom, nego je samostalno pravo koje se temelji na Zakonu o mirovinskom osiguranju, a tužitelj ga stječe donošenjem konačnog Rješenja kojim se priznaju prava na primanje iz mirovinskog osiguranja. Navedeno ujedno znači da tužiteljeva šteta ne dospijeva mjesečno, svakom isplatom, a kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud, nego se ista temelji na navedenom Rješenju. Osim toga potraživanje tužitelja je zastarjelo imajući u vidu čl.166 ZMO-a. Tuženik nastavno ističe da osporava odgovornost u ovoj pravnoj stvari. Ističe da tužitelj pored svih dostavljenih presuda iz točke I tužbe ne dostavlja i onu koju je pravomoćno izgubio. U tom smislu netočan je navod tužitelja da je u korist tužitelja riješen predmetni spis P-1837/17. Naime, tužitelj je navedeno spis pravomoćno izgubio o čemu tuženik u privitku dostavlja dokaz u vidu presude VTS-a Pž-6229/2018. Nastavno, tuženik ističe da vezanost suda za odluku nadležnog tijela o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, zavisi o tome je li ta odluka djeluje prema svakome ili samo između određenih stranaka. Smisao odredbe čl.12. Zakona o parničnom postupku jest da se očuva funkcionalna i materijalna neovisnost nadležnih organa koji su već odlučili o nekom pravu ili pravnom odnosu između istih stranaka i da se isključi mogućnost da sud svojom odlukom o istom pravu ili pravnom odnosu drugačije odluči i time dovede u pitanje pravnu sigurnost koju su određene stranke već stekle na temelju odluke nadležnog tijela. Međutim, takva potreba ne postoji kada odluka nadležnog tijela djeluje samo između stranaka, a ne djeluje prema svakome i kada ne postoji identitet stranaka koje su sudjelovale u postupku pred nadležnim tijelom i strankama koje sudjeluju u parničnom postupku. Nepostojanje identiteta stranaka imalo bi za posljedicu da u parničnom postupku treća osoba (koja nije sudjelovala u postupku pred nadležnim tijelom) bude uskraćena u pravu da raspravlja o spornom pitanju i da mora trpjeti pravne posljedice odluke koja je donesena u postupku u kojem ta osoba nije sudjelovala. Naime, rješenja HZMO-a, a tako i predmetno kojim je tužitelju odobrena invalidska mirovina su upravni akti, međutim „tim odlukama su vezane jedino stranke koje su sudjelovale u postupku donošenja tih odluka. I u pravnoj teoriji upravnog prava se navodi da su subjekti pravomoćnosti upravnog akta. Tuženik osporava uzročnu vezu između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nesreći 15.06.2005 god. i njegovog umirovljenja. U prometnoj nesreći od 15.06.2005 godine, osiguranik tužitelja zadobio je tjelesne ozljede koje po redovnom tijeku stvari i očekivanom ishodu liječenja u pravilu ne rezultiraju gubitkom profesionalne i radne sposobnosti u cijelosti. Tuženik u privitku dostavlja fotografije osiguranika tužitelja sačinjene po privatnom detektivu, dipl. kriminalistu ZČ iz tvrtke Agram detektiv d.o.o. dana 05.09.2012. godine, kao i fotografije koje osiguranik tužitelja sam objavljuje i publicira preko društvene mreže „Facebook“ Iz navedenih fotografija je vidljivo da osiguranik tužitelja vozi bicikl, motocikl a čak i upravlja sportskim avionom, a što su sve aktivnosti koje prema mišljenju liječnika tužitelja isti ne može obavljati. U tom smislu tuženik predlaže također da sud službenim putem postavi upit nadležnom Državnom odvjetništvu radi provjere činjenice je li spis tužitelja u kojem je umirovljen osiguranik tužitelja BČ dijelom dokazne građe kaznenih postupaka koji se, opće poznato je, vode ili su se vodili protiv članova liječničke komisije (vijeća) koja je utvrdila radnu opću radnu nesposobnost BČ, a upravo radi utvrđivanja radne nesposobnosti radno sposobnih ljudi, sve kako bi sebi priskrbili imovinsku korist. Tuženik ponovo ukazuje da je BČ osoba potpune radne sposobnosti, da mu se nezakonito utvrđuje mirovina jer mu je ista odobrena na temelju neistinito utvrđene potpune radne nesposobnosti, te da ova odluka upravnog tijela, da isti ima pravo na invalidsku mirovinu, ne veže sud u predmetnom parničnom postupku jer tuženik ni na koji način nije mogao sudjelovati u spornom upravnom postupku. Stoga je teret dokazivanja osporene odgovornosti, odnosno osporene uzročno posljedične veze između štetnog događaja i isplate obiteljske mirovine u konkretnoj pravnoj situaciji na tužitelju. Nadalje, dana 01.01.2006. g., stupio je na snagu Zakon o obveznim osiguranjima u prometu [Narodne novine 151/05] kojim je u članku 27. propisano: „Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove… mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se…razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njene obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Ukratko, zavodi mirovinskog osiguranja imaju pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Dakle, tuženik HZMO-u odgovara samo ako isplaćuje veći iznos mirovine, nego što bi platio da je ozljeda na radu – jer tek onda ima pravo regresa. U privitku dostavlja i citira odluke:

VSRH Rev-1067/12 od 05. prosinca 2017 god. Tuženik u cijelosti osporava da je tužitelj isplatio predmetnu obiteljsku mirovinu. Naime, interna dokumentacija tužitelja potpisana od strane RČ, dipl. ing. nije i ne može biti dokaz o plaćanju te da je došlo do prijenosa sredstava s jednog računa na drugi. Naime, ni tužitelj navedeno ∣misli se na dostavljenu ispravu∣ očito ne smatra javnim ispravama, a to iz razloga jer sukladno Odluci o pečatima i štambiljima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ∣NN 117/12∣ u HZMO-u koriste se dvije vrste pečata: (1) pečat s grbom Republike Hrvatske i (2) pečat bez grba Republike Hrvatske, s time da se pečat s grbom Republike Hrvatske stavlja isključivo na javne isprave koje Zavod izdaje u rješavanju upravnih stvari na temelju javnih ovlasti utvrđenih zakonom, dok se pečat bez grba RG stavlja se na sve druge akte koji se ne donose na temelju javnih ovlasti, kao i na akte u unutarnjem dopisivanju između ustrojstvenih jedinica Zavoda, utvrđenih statutom. Ako proučimo dokumentaciju tužitelja, a koju isti dostavlja kao dokaz plaćanja, vidljivo je da se radi o dokumentu koji ne sadrži pečat s grbom RH i koji stoga ne može imati svojstvo javne isprave i ne može biti dokaz o plaćanju. Tuženik ovdje ukazuje i na definiciju pojma „javna isprava“ sadržanu u čl.230. st.1. ZPP-a: „Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti…“ Tužitelj nije državno tijelo, pa u ovom smislu sporna interna evidencija nije dokaz. Međutim, interna evidencija tužitelja ne predstavlja ni javnu ispravu jer tužitelju zakonom nije povjereno da izdaje financijske dokumente o izvršenom plaćanju, a što tužitelj tvrdi da bi trebala predstavljati njegova interna evidencija. Naime, u niti jednoj odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju zaštite ne navodi se da bi tužitelju bilo povjereno izdavati isprave o izvršenim plaćanjima. Imajući na umu gornje tuženik ukazuje na obrazloženje drugostupanjske odluke u kojoj je sudsko vijeće jasno obrazložilo, pri tom se pozvavši na konkretne materijalnopravne odredbe, zbog čega interna dokumentacija tužitelja ne predstavlja javnu ispravu i kao takva nije dokaz u sudskom postupku na okolnosti tužbenog traženja (izvršenog plaćanja). Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj predmetne račune nije izdao temeljem javnog ovlaštenja u skladu s odredbom čl. 171. ZOUP, jer u javne ovlasti tužitelja spada donošenje rješenja o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba u upravnim stvarima, a izdavanje računa ne spada u javne ovlasti tužitelja. Nadalje, predmetni računi ne predstavljaju isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama. Stoga dostavljeni računi predstavljaju vjerodostojnu ispravu, a ne javnu ispravu u smislu čl. 230. st. 1. ZPP, kako je to pogrešno zaključio sud prvog stupnja. Račun kao vjerodostojna isprava u relativno visokom stupnju vjerojatnosti dokazuje postojanje tražbine koja je u njoj navedena, a kada je račun snabdijevan i potvrdom samog tužitelja daje plaćen, onda u istom stupnju dokazuje i da je plaćen, sve dok tuženik ne ospori da su predmetni računi plaćeni. U situaciji kada je tuženik osporio da su predmetni računi plaćeni, tužitelj je trebao, u skladu s odredbom čl. 219. ZPP dokazati da su računi zaista i plaćeni.“ Županijski sud u Dubrovniku Gž-1660/11 od 20.02.2013.: „Naime, u pravu je žalba da izlist koji je priložen uz tužbu, a u kojem su navedeni iznosi koji u zbroju predstavljaju iznose zatražen u tužbenom zahtjevu ne predstavlja potvrdu koja prema članku 171. stavak 2. ranijeg važećeg Zakona o opće upravnom postupku („Narodne novine", broj 53/91 i 103/96 ) može izdavati tužitelj temeljem javnih ovlasti o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju koje su (činjenice) u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnih ovlasti.“ Županijski sud u Bjelovaru broj Gž-260/2013.; „ Slijedom navedenog osporava autentičnost i vjerodostojnost sadržaja obračuna isplaćene mirovine kao javne isprave a sve u smislu čl. 230 ZPP-a, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U podnesku od 07.10.2021. tužitelj se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu te ističe kako tuženik neosnovano osporava odgovornost budući je iz kaznenog predmeta vidljiva odgovornost osiguranika tuženika , OČ, koji je proglašen krivim i osuđen po zakonu pravomoćnom presudom broj K-14/06 Općinskog suda Korenici. Tužitelj ističe da su prigovori tuženika koji se odnose na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva neutemeljeni u cijelosti. Osnova tužbenog zahtjeva je pravomoćno rješenje tužitelja broj 563875 od 15.04.2008 godine kojim je osiguraniku HZMO ŽČ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu, a koje je dostavljeno kao prilog tužbi. Tim isplatama invalidske mirovine tužitelj trpi štetu kao posljedicu štetnog događaja. U odnosu na prigovor visine tužbenog zahtjeva tužitelj smatra da je visina tužbenog zahtjeva jasno prikazana u obračunu HZMO priloženom uz ovaj podnesak, a koji obračun je javna isprava i kao takav potvrđuje istinitost onoga što je u njemu sadržano. Tuženik ne može osporavati dokaznu snagu javne isprave. Treba naglasiti kako je isti obračun sačinjen od nadležne stručne službe HZMO kao ovlaštenog tijela za izradu takovih obračuna, te da isti obračun ne bi mogao biti sačinjen da isplata invalidske mirovine nije doista izvršena. Naime, prije sastavljanja takvog obračuna vrši se uvid u banku podataka tužitelja, u kojoj su precizno navedene sve isplate invalidske mirovine izvršene prema osiguranicima u predmetnom razdoblju. Nadalje, tužitelj smatra da je obračun koji je priložio uz ovaj podnesak dovoljan dokaz da su mirovine osiguraniku isplaćene jer navedeni obračun ima snagu javne isprave. Nadalje tužitelj ističe da je neosnovan prigovor zastare, budući da je tužba u ovom sporu podnesena 15.06.2021.g., kojom se potražuje šteta za razdoblje od 01.05.2019.g. do 31.03.2021.g., te nije protekao trogodišnji zastarni rok. Vezano za tuženikov prigovor uzročno posljedične veze između ozljeđivanja osiguranika tužitelja u štetnom događaju od 15.06.2005 g. i odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu radi posljedica ozljeđivanja, tužitelj u cijelosti smatra neosnovanim. Naime, odredbama članaka 112. do 119. Zakona o mirovinskom osiguranju propisan je postupak ocjene invalidnosti prema kojem je pravomoćno utvrđena invalidnost osiguranika na temelju kojeg mu je pripalo pravo na invalidsku mirovinu .Postupak se pokreće na prijedlog liječnika, koji je liječio osiguranika i prikupio cjelokupnu medicinsku dokumentaciju. Medicinsku dokumentaciju liječnik pribavlja od zdravstvenih ustanova i u opsegu koji propisuje Vlada Republike Hrvatske. Ocjenu radne sposobnosti odnosno postojanje invalidnosti ocjenjuju ovlašteni vještaci za koje Vlada Republike Hrvatske propisuje tko su, način imenovanja, područje i način njihovog rada, kao i sadržaj nalaza i mišljenja koje daju. Nalaz i mišljenje o invalidnosti na temelju kojeg se stječe pravo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju obavezno podliježe reviziji. Reviziju obavlja stručno povjerenstvo sastavljeno od istaknutih stručnjaka na području ocjene radne sposobnosti, koje imenuje Vlada Republike Hrvatske. Na ovako propisan način je i u konkretnom predmetu utvrđen razlog umirovljenja osiguranika HZMO GČ, kao prethodno pitanje i ustanovljeno je od strane ovlaštenih vještaka da je razlog umirovljenja osiguranika ozljeda na radu, odnosno prometna nezgoda. Budući da je kao prethodno pitanje od strane Zakonom ovlaštenih vještaka ustanovljeno da je razlog umirovljenja osiguranika HZMO ozljeda na radu , to ne može biti sporno, pa je sukladno navedenom neutemeljen i potpuno neosnovan tuženikov prigovor nedostatka uzročne veze.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Zapisnika o očevidu MUP- a, PU Ličko-Senjske, U Korenica od 15.06.2005. (list 4-12 spisa, presliku prijave o ozljedi na radu (lis 13-16 spisa), presliku presude Općinskog suda u Korenici K-14/6 od 22.11.2006. (list 17-19 spisa), presliku rešenja tužitelja od 15.04.2008. (list 20-23 spisa), izvod iz baze podataka tužitelja i izvršenim isplatama od 13.04.2021. (list 24 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u spisu P-262/09 od 24.09.2010. (list 25-29 spisa), presliku presude VTS Pž-7691/10 od 18.03.2014. (list 30-34 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1837/17 od 31.01.2018. (list 35-37 spisa), presliku presude VTS Pž-514/19 od 10.11.2020. (lit 38-41 spisa), presliku odštetnog zahtjeva sa povratnicom od 13.04.2021. (list 42-43 spisa), izvod iz sudske prakse (list 53-70, 93-104 spisa), vještvo dipl.oec. NČ od 31.08.2021. (list 90-92 spisa).

5. Nadalje proveden je dokaz financijskim vještačenjem po dipl. oec. Zrinku Ručeviću (list 117-121 spisa), te pisanom dopunom (list 147, 150 spisa).

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja na ime naknade štete nastale tužitelju isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČČ u razdoblju od 1. svibnja 2019. do 31. ožujka 2021. u punom iznosu invalidske mirovine

7. Među stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika.

8. Iz obračuna tužitelja od 13.04.2016. (list 24 spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja BČ tužitelj za razdoblje od 01.05.2019. do 31.03.2021. izvršio isplatu invalidske mirovine od ukupno 65.290,90 kn 7.342,21 EUR i to za razdoblje od 01.05.20019. do 30.06.2019. u iznosu od 5.493,46 kn od 01.07.2019 do 31.12.2019. 16.882,74 kn, od 01.01.2020. do 30.06.2020. 17.001,96 kn, od 01.07.2020. do 31.12.2020. 17.242,86 kn i od 01.01.2021. do 31.03.2021. 8.669,88 kn.

9. Sud je ocijenio neosnovanim navode tuženika da obračuni isplaćene mirovine nisu dokaz da je tužitelj mirovinu doista i isplatio iz razloga što obračuni isplaćene invalidske mirovine imaju značenje javne isprave u smislu čl. 159 st. 1 i 2. Zakona o općem i upravnom postupku (NN broj 47/09.) i kao takvi dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje sukladno čl. 230. st. 1. ZPP-a.

10. Među strankama je sporna odgovornost, uzročno posljedična veza između prometne nezgode i činjenice umirovljenja, visina štete, da li je potraživanje u zastari, odnosno prekluzije samog prava tužitelja na potraživanje predmetne štete.

11. U odnosu na primjenu propisa u konkretnom slučaju, valja reći da su osnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13). U prilog tome da se primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis je i članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05) koji upućuje na propise o mirovinskom osiguranju i propisuje obvezu društava za osiguranje da. nadoknade zavodima za mirovinsko osiguranje razmjerni iznos mirovine koji se određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a što je konkretno i utvrđeno.

12. Tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastajala prilikom isplate svake invalidske mirovine, odnosno kontinuirano i konstantno, svakom novom isplatom, što je imalo za posljedicu umanjenje njegove imovine u obliku financijskih sredstava, stoga su za naknadu štete mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13), a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine ZOMO-a, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. prema kojem tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu isplaćene mirovine.

13. Nadalje, odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO-a, Zavod ima pravo na naknade štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, dok je čl. 163. ZOMO-a propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

14. Člankom 161. st. 1. ZMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; stavkom 2. točka 1. istog članka određeno je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; stavkom 3. istog članka određeno je da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

15. Člankom 162. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je čl. 164. st. 1. ZOM-a propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

16. Čl. 170. ZOMO-a propisano je da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona. Prema tome, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je u ovoj pravnoj stvari potrebno primijeniti čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, dalje u tekstu: ZOOP).

17. Naime, prema odredbi čl. 12. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema stavku 2. istog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Prema stavku 3. istog članka u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti činjenično vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

18. Prema tome, točno je da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, budući da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Zavod za mirovinsko osiguranje.

19. Međutim, parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu prethodno navedenih odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, a o kakvoj je parnici riječ i u konkretnom slučaju, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku (profesionalne/opće) nesposobnost za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja. Budući da tuženik osporava da je umirovljenje (invalidsko) osiguranika tužitelja nastupilo kao izravna posljedica ozlijede zbog prometne nezgode, to je za rješenje ovog spora predmetna činjenica odlučna.

20. Uvidom u Zapisnik o očevidu od 15. lipnja 2005., prijavu o ozljedi na radu od 08. srpnja 2005. presudu broj K-14/06 od 22. studenoga 2006, rješenje broj 563875 od 15. travnja 2008., utvrđeno je da je osiguranik tužitelja BČ stradao u prometnoj nezgodi dana 15. lipnja 2005., kao suvozač u teretnom motornom vozilu reg. oznake [registarska oznaka], da je u kaznenom postupku pravomoćnom presudom posl. broj K-14/06 Općinskog suda u Korenici osiguranik tuženika SČ proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nezgode prilikom upravljanja teretnim vozilom osiguranim kod tuženika policom osiguranja broj: [broj police osiguranja], da je osiguraniku tužitelja temeljem prethodno provedenog upravnog postupka konačnim i pravomoćnim rješenjem broj: 563875 od 15. travnja 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed utvrđene opće nesposobnosti za rad za koju je utvrđeno da je nastala uslijed predmetne prometne nezgode.

21. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-100/2013 temeljem koje je vođen postupak između istih stranaka ali za različita razdoblja, utvrđeno je kako je prvotno usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, HZMO-a, ali je presuda ukinuta rješenjem VTS RH posl. br. Pž-2776/2015 s uputom da sud utvrdi postoji li ili ne uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja.

22. U ponovnom postupku kojom je opet usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, HZMO-a, ista presuda je preinačena presudom VTS RH posl. br. Pž-6229/2018 jer prvostupanjski sud nije razjasnio postoji li uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja, tako da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da je u drugim postupcima pred ovim sudom među istim strankama iz istog štetnog događaj već utvrđena uzročno posljedična veza jer nije, već upravo suprotno. 23. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, Klasa: 141-02/07-01, Ur.broj: 341-25-05/3-07-172319 od 15. travnja 2008. ovaj sud je utvrdio da je tužiteljevom osiguraniku zbog opće nesposobnosti za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu od 831,92 kn mjesečno počevši od 9. studenog 2007., a od 01.01.2008. od 853,21 kn mjesečno, ali to ne dokazuje postojanje uzročno – posljedične veze između ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio i umirovljenja, jer se iz dokumentacije koja je izrađena u upravnom postupku za svrhu utvrđivanja uvjeta za stjecanje prava na invalidsku mirovinu, ne može sa sigurnošću izvesti takav zaključak, budući da iz obrazloženja rješenja o priznaju prava na mirovinu proizlazi da je kod tužiteljevog osiguranika zbog ozljede na radu 9. studenog 2007. nastala opća nesposobnost za rad, dakle tek dvije godine nakon štetnog događaja pa je zbog diskontinuiteta u vremenskom tijeku bilo potrebno drugim adekvatnim dokaznim sredstvima u većem stupnju vjerojatnosti dokazati da takva veza postoji na koju okolnost tužitelj tijekom ovog postupka nije predložio nikakve dokaze u smislu čl. 219. i 221a ZPP-a.

24. Nadalje radi utvrđenja sporne visine, odnosno da li postoji razlika između invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja i mirovine koja bi bila priznata u slučaju ozljede na radu provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz čijeg vještva je utvrđeno kako osiguranik tužitelja, BČ (u daljnjem tekstu: osiguranik) je 15. lipnja 2005. stradao u štetnom događaju koji je prouzročio osiguranik tuženika. Razvidno je iz postavljenog tužbenog zahtjeva da tužitelj navodi kako je rješenjem broj 563875 od 15. travnja 2008., osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete u visini ukupnog iznosa invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja. Imajući u vidu postavljeni zadatak, vještak prije svega navodi da je zadatkom vještačenja određeno vještaku očitovati se na ime iznosa mirovine koja bi osiguraniku bila utvrđena zbog ozljede na radu. Međutim vještak naglašava da je u predmetnom slučaju, a sve prema Rješenju tužitelja od 15. travnja 2008. (str. 20.-23. spisa), osiguraniku tužitelja utvrđena invalidska mirovina upravo zbog ozljede na radu, u iznosu od 2.124,35 kn. Stoga, vještak naglašava da se po pitanju utvrđivanja invalidske mirovine uzrokovane ozljedom na radu, nema što dodatno očitovati te da je visina mirovine razvidna iz Rješenja tužitelja. Nastavno na postavljeni tužbeni zahtjev, vještak se na temelju dokumentacije priložene spisu predmeta, može očitovati isključivo na način da je prema potvrdi tužitelja, osiguraniku tužitelja za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 31. ožujka 2021. isplaćeno ukupno 65.290,90 kn, a pojedinačni mjesečni iznosi, kao i datume dospijeća istih, vještak daje u Tabeli 1 u nastavku nalaza. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja kako slijedi: osiguraniku tužitelja je rješenjem od 15. travnja 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, slijedom čega vještak nije ponovno obračunavao visinu invalidske mirovine, odnosno, nema razlika između isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja BČ i mirovina koje bi primao zbog ozljede na radu, tužitelj je za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 31. ožujka 2021. na ime invalidskih mirovina BČ isplatio ukupno 65.290,90 kn, a pojedini mjesečni iznosi razvidni su iz Tabele 1 iz nalaza.

25. U podnesku od 11.07.2022. tužitelj je naveo kako je iz vještva razvidno da je ispravno i osnovano obračunavao i postavio visinu tužbenog zahtjeva, no da je nalaz potrebno izraditi na okolnost koliko bi iznosila eventualna razlika mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i mirovine koja bi mu pripadala da je umirovljen po osnovi ozljede na radu.

26. U svom očitovanju od 02.01.2023. vještak je naveo kako je obavio ponovni uvid u spis predmeta, te je ustanovio kako se za sada nije u mogućnosti očitovati na postavljene zadatke. Naime, za očitovanje o postojanju ili ne postojanju štete, te izračunu visine iste, vještaku su potrebni parametri, odnosno uputa suda ili tužitelja na temelju kojih propisa i kojom metodologijom bi se izračuni trebali sačiniti. Kako je isto izostalo, vještak nije u mogućnosti odgovoriti na postavljene zadatke, pa se spis predmeta u privitku ovog dopisa vraća sudu na daljnje postupanje, bez izrađenog nalaza, uz prijedlog da sud obveže tužitelja točno specificirati najmanje sljedeće: što tuženik smatra da predstavlja stvarnu štetu koju trpi uslijed predmetnog štetnog događaja, koje odredbe kojih propisa vještak treba primjenjivati prilikom izračuna takove stvarne štete, na temelju koje dokumentacije vještak treba sačiniti izračune takove stvarne štete. Nakon pribavljanja svih navedenih podataka i dokumentacije, preciziranja zadatka vještaku, predlaže se spis predmeta uputiti na ponovno vještačenja i izradu novog nalaza i mišljenja u skladu s tako postavljenim novim zadatkom.

27. U podnesku od 03.02.2023. tužitelj je dostavio vještvo istog vještaka iz drugog predmeta u kojem je utvrdio koliko iznosi stvarna šteta i visini neuplaćenih doprinosa, te da navedeno svakako treba predstavljati stvarnu štetu za tužitelja jer se radi o imovini koju je tužitelj mogao steći odnosno koju je i stvarno stekao da se nije dogodio predmetni događaj.

28. U podnesku od 30.03.2023. vještake je naveo kako je notorno da bi tužitelj, pod pretpostavkom da nije bilo predmetnog štetnog događaja, te pod daljnjom pretpostavkom da bi osiguranik BČ radio, ostvarivao primitke po osnovi doprinosa za obvezno mirovinsko i invalidsko osiguranje. Nakon ponovnog uvida u spis predmeta, vještak je ustanovio kako se za sada nije u mogućnosti očitovati na postavljene zadatke. Naime, za očitovanje o prijedlogu tužitelja, potrebno je da tužitelj definira sljedeće parametre na temelju kojih bi vještak mogao sačiniti predložene izračune: u kojem razdoblju bi osiguranik BČ radio, na kojem radnom mjestu i kod kojeg poslodavca bi osiguranik BČ radio, kolike bruto plaće bi osiguranik BČ ostvario u svakom mjesecu / godini razdoblja u kojem bi osiguranik BČ radio, jer će tada postojati svi elementi za izračune kako ih predlaže tužitelj. Slijedom iznesenoga, u privitku ovog dopisa vraća se spis predmeta sudu na daljnje postupanje, uz prijedlog da se, nakon pribavljanja svih navedenih podataka i dokumentacije i preciziranja zadatka vještaku, spis predmeta uputi na ponovno vještačenje i izradu novog nalaza i mišljenja u skladu s tako postavljenim novim zadatkom.

29. Na ročištu od 08.11.2024. tužitelj je istaknuo kako ne posjeduje zatraženu dokumentaciju po vještaku, te kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tužitelj tijekom postupka nije dostavio zatraženu dokumentaciju po vještaku radi eventualne dopune vještva.

31. Imajući u vidu da iz provedenog vještva proizlazi kako je u rješenju tužitelja od 15. travnja 2008. (str. 20.-23. spisa), osiguraniku tužitelja utvrđena invalidska mirovina upravo zbog ozljede na radu, u iznosu od 2.124,35 kn, da vještak naglašava da se po pitanju utvrđivanja invalidske mirovine uzrokovane ozljedom na radu, nema što dodatno očitovati, te da je visina mirovine razvidna iz Rješenja tužitelja, slijedom čega vještak nije ponovno obračunavao visinu invalidske mirovine, odnosno, nema razlika između isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja BČ i mirovina koje bi primao zbog ozljede na radu, a tužitelj je za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 31. ožujka 2021. na ime invalidskih mirovina BČ isplatio ukupno 65.290,90 kn, bez obzira koji zakon o mirovinskom osiguranju u navedenom periodu bio na snazi, dovodi do zaključka da sukladno odredbi članka 27. stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a tužitelju (sve i da je dokazao i ostale pretpostavke odgovornosti za štetu) nije nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, pa je slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 27. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a sud bez obrazlaganja ostalih spornih činjenica među strankama u cijelosti odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I.

32. Budući da je u sporu tuženik uspio u cijelosti to je tužitelj u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženiku cjelokupni parnični trošak i to: za sastav odgovora na tužbu 200,00 EUR, za sastav podneska od 21.12.2021.,

04.01.2022., 23.06.2022., 18.04.2023. 200,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 17.12.2021., 09.05.2022., 04.11.2022., 06.02.2023. i 08.11.2024. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 2.000,00 EUR , uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 500,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR.

33. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika zahtjevu iz tužbe.

34. Tuženiku je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.831,81 EUR pa je stoga sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

35. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tuženika odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 28. siječnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, 28. siječnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka Županijskom sudu.

DNA:

- Tužitelju

- Tuženiku po pun.