REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-2/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika UZ, zbog kaznenog djela iz članka 347. alineje 2. Kaznenog zakona Republike Srpske, Bosna i Hercegovina, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 27. studenoga 2024. broj Kv II-317/2024-5, u sjednici Vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se žalba izručenika UZ, ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru, pod točkom I. izreke, na temelju članka 33. stavka 1. članka 34. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. - dalje: ZMPPKS) utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje pa je na temelju članka 56. stavka 1. ZMPPKS-a odobreno izručenje UZ, „radi izdržavanja kazne zatvora zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenje dokumenta iz članka 347. stavka 2. Kaznenog zakona Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, što odgovara kaznenom djelu krivotvorenja – krivotvorenje isprave iz članka 278. Kaznenog zakona“.

1.1. Pod točkom II. izreke pobijanog rješenja određeno je da se s obzirom na to da se stranac nije odrekao primjene načela specijalnosti smislu članka 37. stavka 1. ZMPPKS-a, izručenik bez dopuštenja Republike Hrvatske ne smije progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne smije se ograničavati u osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem niti se smije izvoditi pred izvanredni sud. 2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik UZ po braniteljici, odvjetnici Sandri Dkaralić, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP). Predloženo je da se „ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovni postupak“.

2.1. Dopunu žalbe podnio je osuđenik osobno, bez navođenja zakonske osnove, a iz dopune žalbe proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da sud donese „pravednu odluku“.

3. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP-a, koji se u ovom postupku primjenjuje prema članku 81. ZMPPKS -a.

4. Žalba je osnovana.

5. Osuđenik u žalbi navodi tri prigovora zbog kojih smatra da „pobijano rješenje nema razloga, a razloge koje ima su potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni“. Prvi se prigovor odnosi na istovjetnost izručenika, drugi se odnosi na okolnost da iz pobijanog rješenja nije jasno koja je to presuda zbog koje izručenik treba izdržavati kaznu, a treći na okolnost da je izručenik državljanin Republike Italije.

5.1. U odnosu na istovjetnost izručenika, u žalbi se navodi da u „međunarodnoj potrazi – difuziji“ stoji da se traži izručenje radi izdržavanja kazne u Bosni i Hercegovini osobe „UZ, sin D, a u pobijanom rješenju stoji UZ, sin U“. Smatra da „nije na potpuno nedvojben način utvrđeno da se radi upravo o osobi za koju se traži izručenje“ pa je zato pobijano rješenje „nerazumljivo odnosno postoji proturječnost između podataka međunarodne potraga

– difuzije i pobijanog rješenja“.

5.2. Žalitelj nadalje navodi da je u pobijanom rješenju navedeno da je izručenik „osuđen zbog počinjenja kaznenog djela – krivotvorenja dokumenta“, ali nije navedeno „kojom presudom je isti osuđen, pod kojim brojem, koji ga je sud osudio, kolika je izrečena kazna zatvora, da li je presuda pravomoćna, da li je istom suđeno u odsutnosti ili nije i slično“. Smatra da se zato „uopće ne zna kojom presudom je izručenik osuđeni i da li ta presuda uopće postoji“.

5.3. U odnosu na treći prigovor, žalitelj navodi da je izručenik „državljanin zemlje članice Europske unije što sud uopće ne uzima u obzir“.

6. U odnosu na drugi prigovor (odlomak 5.2.) treba navesti da pobijano rješenje doista nema podatke o presudi na temelju koje izručenik treba izdržavati kaznu zatvora. No, svi potrebni podaci, uključujući i presudu na temelju koje izručenik treba izdržavati kaznu zatvora, postoje u spisu predmeta (listovi 111 do 138 spisa). U točki 9. pobijanog rješenja prvostupanjski se sud poziva na dokumentaciju i navodi zbog kojeg kaznenog djela je izručenik i koju kaznu zatvora treba izdržavati. Stoga nije riječ o nedostacima zbog kojih se pobijano rješenje ne bi moglo ispitati pa nije u pravu žalitelj da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Treba ipak dodati da je radi izbjegavanja nejasnoća poželjno u obrazloženju odluke o izručenju precizno navesti oznaku presude na temelju koje je osoba proglašena krivom, zbog kojeg kaznenog djela i koju kaznu treba izdržavati u stranoj državi.

7. Prvi prigovor koji se odnosi na istovjetnost izručenika (odlomak 5.1.) dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja u pobijanom rješenju o tome da je „nedvojbeno utvrđena istovjetnost izručenika UZ“ (odlomak 6. pobijanog rješenja). Na tom mjestu prvostupanjski sud navodi da je istovjetnost izručenika utvrđena „temeljem zapisnika o ispitivanju stranca – izručenika … gdje je sam izručenik naveo osobne podatke koji odgovaraju osobnim podacima iz dokumentacije dostavljene od strane Bosne i Hercegovine“. To nije točno, jer osobni podaci koje je dao izručenik na ispitivanju kod suca istrage (list 39 spisa) ne odgovaraju u potpunosti osobnim podacima iz dokumentacije međunarodne potrage, uključujući i odluke mjerodavnih tijela Bosne i Hercegovine.

7.1. Naime, izručenik je na ispitivanju naveo da je ime njegova oca Z, a u navedenoj dokumentaciji, uključujući i presudu Osnovnog suda u Banja Luci te odluke koje se odnose na izvršenje kazne zatvora, kao ime oca osoba koja je osuđena i koja treba izdržavati kaznu zatvora, navedeno je V (listovi 111 i 138). Ime oca V navedeno je i u obrascu za raspisivanje difuzne/crvene potjernice (list 141 spisa).

7.2. Tu razliku u osobnim podacima osobe za koje se traži izručenje i osobe koja je ispitivana kod suca istrage prvostupanjski sud nije uočio, jer pogrešno navodi da su istovjetni podaci koje je izručenik dao kod suca istrage i podaci iz dostavljene dokumentacije. Osobni podaci o istovjetnosti osobe za koju se traži izručenje su odlučne činjenice za čije je utvrđenje potrebno dati jasne i neproturječne razloge. Pobijano rješenje ih nema pa je to nedostatak zbog kojih se ono u dijelu istovjetnosti izručenika ne može ispitati. Ovo bez obzira na to što svi ostali podaci koje je dao izručenik na ispitivanju odgovaraju podacima iz dokumentacije koje je u spisu. Bilo koja razlika u osobnim podacima koje daje osoba koja se ispituje u svojstvu izručenika i osoba čije se izručenje traži treba biti razjašnjena i obrazložena, jer se jedino tako nedvojbeno može utvrditi istovjetnost izručenika, odnosno da je osoba koje se ispituje u svojstvu izručenika doista osoba za koju se traži izručenje.

7.3. Stoga je pravu žalitelj kada navodi da je u odnosu na odlučnu činjenicu (istovjetnost osuđenika) počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud na pogodan način (primjerice ponovnim ispitivanjem izručenika ili daktiloskopskim vještačenjem) nedvojbeno utvrditi istovjetnost izručenika te će za to utvrđenje dati jasne, razumljive i neproturječne razloge.

8. Nadalje, s pravom ističe žalitelj da je izručenik državljanin Republike Italije, dakle državljanin države koja je članica Europske unije, kao i Republika Hrvatske. Ovdje je dakle riječ o situaciji kada treća država koja nije članica Europske unije (Bosna i Hercegovina), radi izdržavanja kazne traži osobu koja je državljanin druge države koja je članica Europske unije i u kojoj državi ta osoba prebiva (Republika Italije), a osoba se nalazi pod vlašću prve države koja o tome treba odlučiti, a koja je također država članica Europske unije (Republika Hrvatske). S obzirom na to, ovdje je bilo potrebno razmotriti dolazi li u obzir primjena prava Europske unije ili neke međunarodne konvencije čije su potpisnice sve tri navedene države.

8.1. Ponajprije je trebalo razmotriti odgovarajuće odredbe Ugovora u funkcioniranju Europske unije (Službeni list Europske unije C 202/47 od 7. lipnja 2016. - dalje: UFEU). To se odnosi na članak 18. stavak 1. UFEU-a koji propisuje zabranu diskriminacije na temelju državljanstva i članak 21. UFEU-a koji se odnosi na slobodu kretanja unutar Europske unije. Obvezno tumačenje tih odredbi za sve državne članice Europske unije dao je Sud Europske unije u dva predmeta; C-247/17. od 13. studenog 2018. (predmet T, osobito odlomci 47 – 49 te presude) i C- 237/21. od 22. prosinca 2022. (predmet S. M.).

8.2. Također je potrebno voditi računa i o međunarodnim konvencijama koje je potpisala i ratificirala Republika Hrvatska i to: Europska konvencije o izručenju („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 1/1994.) i Konvencija o transferu osuđenih osoba („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 14/1994.).

8.3. Ovisno o rezultatima pravne raščlambe u odnosu na konvencijsko pravo i pravo Europske unije, potrebno je voditi računa i o članku 19. stavku 2. UFEU-a koji određuje: „Nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

8.4. S obzirom na to da pobijano rješenje nema nikakvih razloga o mogućoj primjeni prava Europske unije te navedenih konvencija Vijeća Europe, u pravu je žalitelj kada navodi da rješenje u tom dijelu nema razloga te se zato ne može ispitati. Time je također ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

9. Slijedom izloženoga pobijano rješenje trebalo je ukinuti na temelju članka 494. stavka 3. ZKP-a. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti utvrđene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP- a, posebno vodeći računa o onome što je navedeno u odlomcima 7.3. i 8.1. do 8.3. Potom će donijeti rješenje koje će pravilno sastaviti i obrazložiti, vodeći računa i onome što je navedeno u odlomku 6.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos