Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-392/2022-3

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici iz OD GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 83 P-9096/19-32 od 14. ožujka 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i u pobijanom odbijajućem dijelu, u točci I. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 83 P- 9096/19-32 od 14. ožujka 2022. godine.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i u pobijanom dosuđenom dijelu, točke II., III. i IV. izreke te u odluci o troškovima postupka, točka V. izreke za dosuđeni iznos od 1.551,86 eura s kamatama i točka VI. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 83 P-9096/19-32 od 14. ožujka 2022. godine

III. Uvažava se djelomično žalba tuženika i u odluci o troškovima postupka, točka V. izreke preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 83 P- 9096/19-32 od 14. ožujka 2022. godine na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka u iznosu od 1.617,56 eura s kamatama.

IV. Žalba tuženika izjavljena protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 83 P-9096/19-32 od 14. ožujka 2022. godine se kao nedopuštena odbacuje.

V. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu broj 041-50-4463900 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 19. listopada 2007. godine, a solemniziranog kod javnog bilježnika u Zagrebu Marije Baković dana 22. listopada 2007. godine pod brojem OV-41988/07, kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženik temeljem tog ništetnog ugovora vrati ono što je primio isplatom iznosa od 205.494,34 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od 6. studenog 2021. godine do isplate (točka I. izreke). Istom presudom prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je utvrđena ništetnim odredba istog ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 2. ugovora te je po toj osnovi naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.015,01 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate (točke II. i III. izreke), utvrđene su ništetnim odredbe članka 1. i 7. istog ugovora o valutnoj klauzuli te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 31.650,57 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 23.880,00 kuna s kamatama koje na taj iznos teku od 14. ožujka 2022. godine do isplate (točka V. izreke) te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadom troška (točka VI. izreke).

1.1. Istom odlukom (rješenje) dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 11. studenog 2021. godine.

2. Protiv te odluke žalbe su izjavili i tužiteljica i tuženik.

2.1. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, točka I. izreke, prvotno zbog povrede konvencijskog prava, zatim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud u skladu sa žalbenim navodima presudu u tom dijelu preinači prihvaćanjem glavnog tužbenog zahtjeva tužiteljice kao osnovanog, podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška cijelog, pa i žalbenog postupka.

2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te u odluci o troškovima postupka, točke II. do VI. izreke, te prvostupanjsko rješenje, zbog svih „zakonom predviđenih razloga“ s prijedlogom da drugostupanjski sud u tom pobijanom dijelu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice i dosudom tuženiku zahtijevanog troška cijelog postupka, podredno presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika predlaže njegovu žalbu kao neosnovanu odbiti i preinačiti prvostupanjsku odluku prihvaćanjem glavnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, zahtijevajući i naknadu troška za sastav tog podneska.

3. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana, a izjavljena protiv rješenja nedopuštena.

4. Prema odredbi članka 190. stavak 9. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba, a kako tuženik žalbom posebno pobija rješenje kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe, to je u tom dijelu, a kao posebna, žalba tuženika nedopuštena pa je temeljem odredbe članka 367. stavak 1. ZPP žalbu tuženika izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja valjalo odbaciti te riješiti kao u točci IV. izreke ove odluke.

5. Nisu u pravu ni tužiteljica ni tuženik kada u žalbama ističu da je prvostupanjska odluka donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno navodima žalbi, ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, bilo da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, a u presudi navedeni razlozi da su nejasni i međusobno kontradiktorni ili da o odlučnim činjenicama nema razloga ili pak da su ti razlozi nejasni. Naprotiv, upravo suprotno navodima žalitelja ovaj sud nalazi da su o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude navedeni jasni i neproturječni razlozi na kojima sud prvog stupnja temelji svoju odluku, pa ista nije donesena uz navedenu bitnu postupovnu povredu, a ne počinjenje koje žalbama upiru i tužiteljica i tuženik, te je obrazloženje presude sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP. Ujedno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP, koja da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

5.1. Nije ostvarena ni daljnja u žalbi tuženika istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. ZPP. Naime, u žalbi tuženik ističe da je u podnesku od 11. studenog 2021. godine tužiteljica preinačila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, nakon zaključenja prethodnog postupka, bez iznimnih okolnosti koje to opravdavaju, dok izvođenje dokaza vještačenjem i pribava nalaza i mišljenja vještaka da nije dovoljna i ne opravdava takvu odluku. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 190. stavka 2. ZPP kada je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, jer je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Zaključak broj 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. godine), a što je ovdje bio slučaj.

5.2. Kako prvostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede postupka na koje žalbama upiru stranke, a ni koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalbe stranaka podnesene zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu mogle biti uvažene.

6. Nije u pravu tužiteljica kada u žalbi, u odnosu na odbijeni glavni zahtjev, u bitnome ističe da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor da ne može opstati, potkrepljujući te navode praksom konvencijskim pravom i praksom europskih sudova.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka jer da se ne mogu ispitati razlozi zbog kojih je odbijen glavni tužbeni zahtjev, već upravo suprotno, kod pravilnog utvrđenja da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su ništetne odredbe ugovora o načinu promjene ugovorene kamatne stope i o valutnoj klauzuli, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se ugovor može održati na snazi bez djelomično ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, i to primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i dr., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te odredbi Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

6.2. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, jer su po stavu ovog suda, koji je identičan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u revizijskoj odluci Rev- 820/2023-2 od 23. travnja 2024. godine, ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnosti njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavak 2. u svezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Iako činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi može opstati pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članaka 21. i 22. u svezi s člankom 322. stavak 1. i člankom 324. stavak 2. ZOO kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora i isplatu iznosa od 205.494,34 kuna sa zakonskim zateznim kamatama ocijenio neosnovanim de ga odbio.

7. Shodno navedenom žalbu tužiteljice kao neosnovanu je valjalo odbiti i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP u od tužiteljice pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu donoseći odluku kao u točci I. izreke ove presude.

8. Ispitujući žalbene razloge tuženika u odnosu na od njega pobijani dio prvostupanjske presude ovaj sud zaključuje da neosnovano tuženik ističe žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužiteljice je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev tužiteljice za povratom novčanih sredstava preplaćenih tuženiku na ime kamata i valutne klauzule po predmetnom ugovoru do koje pretplate je došlo slijedom izmjena ugovorene kamatne stope kroz otplatno razdoblje, utemeljenih na jednostranim odlukama tuženika i tečajne razlike primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za švicarski franak.

10. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 19. listopada 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.843,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate kredita, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca, a koji je u cijelosti otplaćen;

- da je ugovorena redovna kamata od 6,45% godišnje te je određeno da je kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora;

- da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF;

- da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan anuitet kredita;

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platila tužiteljica u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva i da nije porastao tečaj CHF iznosi 4.015,01 kuna više 31.650,57 kuna ;

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), odnosno članka 96. i 97. ZZP te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.015,01 kuna na ime razlike tečaja valute i iznosa od 31.650,57 kuna kao razlike kamatne stope, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

12. Odgovarajući u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP na žalbene navode od odlučnog značaja, valja, u odnosu na žalbeni prigovor vezan uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njenom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to i po ocjeni ovoga suda takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

13. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore – o nemogućnosti neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao i da tužitelj glede spornih ugovornih odredbi nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti u smislu odgovarajućih odredbi ZZP.

13.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je Ugovor sklopljen između stranaka potrošački ugovor za kupnju osobnog vozila, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u ovoj parnici na okolnost ništetnosti konkretnih odredbi Ugovora nije potrebno provoditi posebne dokaze, pa time činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno i posljedično tome nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

14. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita, navodeći da je tražbina ili zastarjela ili da još nije niti dospjela.

14.1. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom banke pravomoćno utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom tog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019. godine – to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

15. Konačno, neosnovano tuženik u žalbi prigovara nalazu vještaka, a koji je prigovor isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, jer je vještak izračun sačinio po uputi prvostupanjskog suda, a to što je izračun razlike izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom, kod utvrđenja ništetnim određenih ugovornih odredbi, a kako je ranije obrazloženo, nije od utjecaja za pravilnost pobijane presude niti je dovelo u sumnju njenu zakonitost.

16. Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti i u od tuženika pobijanom a dosuđenom dijelu glavne stvari (točke II., III. i IV. izreke) temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.

17. Djelomično je u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP u situaciji kad je odbio glavni a prihvatio kumulativni zahtjev tužiteljice, ali je djelomično pogrešno primijenio odredbu članka 155. ZPP priznavši tužiteljici opravdanim i radnje u postupku koje su nastale isključivo zbog glavnog zahtjeva koji je odbijen, čime te radnje nisu opravdane za vođenje ovog postupka.

17.1. Prvotno s pravom tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zbrojio opravdane radnje punomoćnika tužiteljice, a što je za posljedicu imalo i pogrešno zbrojen ukupan trošak. Od priznatih radnji punomoćnice tužiteljice, a imajući u vidu navode žalbe, pravilno je tužiteljici odmjeren trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, zatim sastav podneska od 24. listopada 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištu od 20. studenog 2020. u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav podnesaka od 25. studenog 2020. godine i 11. studenog 2021. godine po 250,00 kuna za svaki, te pristup ročištu od 14. veljače 2022. godine u iznosu od 250,00 kuna.

17.2. Pogrešno je priznat trošak za pristup ročištu od 5. studenog 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, jer je to ročište odgođeno prije raspravljanja pa je nagrada za isto 250,00 kuna (Tbr. 9. točka 5. tada važeće Tarife o Nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa)), kao i za sastav podnesaka od 4. ožujka 2020. godine, 24. svibnja 2020. godine i 2. rujna 2021. godine, za koje je priznata nagrada u iznosu od 1.000,00 kuna za svako, a valjalo je priznati 250,00 kuna za svako po Tbr. 8. točka 3. Tarife, dok su neopravdano priznati sastav podneska od 17. lipnja 2019. godine, zatim podnesak od 26. ožujka 2021. godine i pristup ročištu od 22. listopada 2021. godine, jer su te radnje poduzete isključivo radi izvođenja dokaza vezanih za glavno postavljeni zahtjev (ništetnost cijelog ugovora i utvrđenje zahtijevanog iznosa povrata po ništetnom ugovoru u cijelosti).

17.3. Slijedom navedenog pravilnom primjenom odredbe članka 155. ZPP ukupno opravdani trošak punomoćnice tužiteljice iznosi 4.750,00 kuna s uvećanjem od 25% PDV-a iznosi 5.937,50 kuna, kojem valja dodati opravdano priznati trošak u cijelosti pristojbe od 850,00 kuna više 2.405,00 kuna te trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, čime ukupno opravdani trošak tužiteljice u ovom postupku iznosi 11.692,50 kuna, uz tečaj konverzije od 7.53450 daje iznos od 1.551,86 eura.

17.4. Kako je ukupno priznati trošak tužiteljice pobijanom odlukom u iznosu od 23.880,00 kuna, za neopravdano priznatu razliku od 12.187,50 kuna, što uz tečaj konverzije od 7.53450 daje iznos od 1.617,56 eura je neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška, te je u tom dijelu prvostupanjski sud odluku donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

17.5. Slijedom navedenog žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu je valjalo odbiti i potvrditi odluku suda prvog stupnja za dosuđeni iznos troška od 1.551,86 eura, kako je odlučeno točkom II. izreke ove presude, dok je u preostalom dosuđenom iznosu od 1.617,56 eura s kamatama valjalo uvažiti žalbu tuženika kao djelomično osnovanu i pravilnom primjenom materijalnog prava temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku odluku o troškovima postupka na način kao u točci III. izreke ove odluke.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. ZPP. S obzirom da ni tužiteljica ni tuženik nisu žalbama uspjeli protiv glavne stvari (u tom dijelu su obje žalbe odbijene) to neosnovano zahtijevaju da im suprotna strana naknadi troškove koji su im nastali povodom žalbi, pa je o tim zahtjevima stranaka valjalo riješiti kao u točci V. izreke ove odluke.

U Šibeniku, 28. siječnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić