REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-660/2024-28

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradiški, Gundulićeva 4, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Margaretska 3, Zagreb, OIB: 02958272670, kojeg zastupa opunomoćenica UĆ, službena osoba, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/21- 01/746, URBROJ: 338-01-06-05-22-02 od 7. veljače 2022. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe Slavonski Brod KLASA: UP/I-502-03/18-02/392, URBROJ: 338-12-02-21-40 od 29. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/21-01/746, URBROJ: 338-01-06-05-22-02 od 7. veljače 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe Slavonski Brod KLASA: UP/I-502-03/18-02/392, URBROJ: 338-12-02-21-40 od 29. rujna 2021.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem se tužitelju ne priznaje kao ozljeda na radu, ozljeda nastala 22. kolovoza 2018. za vrijeme radnog odnosa kod poslodavca MARKOVIĆ TRANSPORT, vl. ZĆ, [adresa], pod dijagnozama šifre prema MKB-u: S36.0, S02.8, S22.4 i S22.8, kao niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost pobijanih rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i bitnih povreda odredaba upravnog postupka. U bitnome navodi da iz priložene dokumentacije nesporno proizlazi da se predmetna ozljeda kod tužitelja iz prometne nesreće treba tretirati kao ozljeda na radu, a nikako ozljedu povezivati s navodnim skrivljenim ponašanjem tužitelja te da tuženik stoga pogrešno utvrđuje uzrok, kao i odgovornost nastanka predmetne ozljede. Navodi da je riječ o prometnoj nesreći za koju pravomoćnom sudskom odlukom nije utvrđen uzrok niti bilo čija odgovornost, a niti je utvrđena krivnja tužitelja kao radnika. Ističe kako u prekršajnom postupku nije provedeno prometno-tehničko vještačenje, niti rekonstrukcija događaja kao niti utvrđene sve okolnosti prometne nezgode. Navodi i da je tužitelj vozač kamiona s dugogodišnjim iskustvom i da je te kritične zgode u potpunosti uskladio svoju vožnju prilikama i uvjetima na cesti, a koji su očito bili nepredviđeni i nije se moglo očekivati njegovo „idealno reagiranje“. Tvrdi da tužitelj nije kriv za nezgodu te da gubitak kontrole, odnosno nadzora nad vozilom su rezultat nepredviđenog slučaja te da iz očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Zadru proizlazi da nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 227. Kaznenog zakona. Navodi i da tuženik nije uzeo u obzir postojanje neadekvatnog kolnika, mokrog i skliskog od ulja i goriva te druge okolnosti slučaja, te tvrdi kako u povedenom postupku nije dokazano skrivljeno ponašanje tužitelja pa da je pogrešno protumačen i primijenjen članak 67. stavak 1. točka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/13. , 137/13. i 98/19.). Smatra da tuženik paušalno tretira odluku Prekršajnog suda u Zadru, Prekršajnog odjela broj: Pp P-1727/19 na štetu tužitelja kao radnika i osiguranika te predlaže Sudu pribaviti spis toga suda i izvesti dokaz prometno-tehničkim vještačenjem. Predlaže i provesti medicinsko vještačenje i vještačenje po vještaku zaštite na radu. Nadalje, navodi da u ponovljenom postupku nije postupljeno po presudi ovog Suda poslovni broj: Us I-114/21 od 18. svibnja 2021. u pravcu otklanjanja nepravilnosti počinjenih u upravnom postupku u kojem je trebalo na nesporan način utvrditi činjenično stanje radi li se o izrazito neodgovornom i nesavjesnom ponašanju osiguranika tijekom nastanka prometne nesreće. Navodi i da u upravnom postupku nije uzeta izjava stranke, saslušani svjedoci, niti provedeno vještačenje, te predlaže te dokaze provesti u ovom upravnom sporu. Predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnoga spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga iz osporavanog rješenja te posebice ističe kako je na temelju podataka priloženih spisu nesporno utvrđeno da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: 5 Pp P- 1727/2019 tužitelj oglašen krivim. Vezano za prometnu nesreću u kojoj je zadobio ozljede, navodi kako je u vožnji kamiona, pri isključivanju sa autoputa u smjeru Splita, na odmorištu Nadin, izgubio kontrolu nad vozilom i udario u rasvjetni željezni stup, čime je svojim skrivljenim ponašanjem izazvao prometnu nesreću u kojoj je pretrpio ozljede, čime je počinio prekršaj iz članka 51. stavka 1. u svezi stavka 5. i članka 293. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine', broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15. i 108/17.) pa je na temelju citiranih propisa osuđen na novčanu kaznu. Uzimajući u obzir odredbu članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, smatra da proizlazi da je na pravilan i zakonit način utvrđeno kako nema osnove za priznavanje tužitelju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu. Navodi i da je u vezi događaja od 22. kolovoza 2018. utvrđeno da se pretrpljena ozljeda ne može smatrati ozljedom na radu, već je do iste došlo samoskrivljenim ponašanjem tužitelja. Stoga tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U upravnom sporu koji je prethodio, Sud je 17. kolovoza 2022. održao javnu raspravu kako bi se u skladu s odredbom članka 6. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) strankama dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na raspravu je pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja koji je u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe i predloženih dokaznih prijedloga te je ujedno zatražio naknadu troška upravnog spora prema troškovniku predanom u spis (list spisa 42). Opunomoćenica tuženika je na raspravi ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja te se protivila izvođenju predloženih dokaznih prijedloga.

6. Sud je odbio provesti predložene dokazne prijedloge, te je donio presudu poslovni broj: Us I-366/2022-7 od 22. kolovoza 2022. kojom je odbio tužbeni zahtjev, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3998/22-2 od 4. siječnja 2023.

6.1. Navedene presude su ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1275/2023 od 10. travnja 2024. te je predmet vraćen ovom Sudu na ponovni postupak. Iz iste zaključno proizlazi:

“7.7. Naime, u tom (trećem) postupku pred upravnim tijelima dodatno su uzete izjave podnositelja i podnositeljevog poslodavca, međutim, osim što sadržaj tih izjava nije analiziran, upravna tijela činjenice predmeta, i u tom smislu predložene dokaze, nisu razmotrila u kontekstu pravnog stajališta Upravnog suda u Osijeku iz presuda od 27. rujna 2019. i 18. svibnja 2021. (da su prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja isključena samo za ona ponašanja koja su uzrokovana izrazito nesavjesnim, neodgovornim i skrivljenim ponašanjem osiguranika), već su se upravna tijela pri svojoj ocjeni ponovno zadržala na činjenici da je podnositelj sam prouzročio nastanak ozljeda pa da se već time ne mogu priznati kao ozljede na radu.

7.8. Nadalje, iako je podnositelj u tužbi podnesenoj protiv navedenih rješenja tvrdio da upravna tijela nisu izvršila ranije presude Upravnog suda u Osijeku, te da u skladu s pravnim shvaćanjem i tumačenjem iz tih presuda nisu analizirani ni provedeni dokazi kojima bi se utvrdile odlučne činjenice (nije analiziran iskaz podnositelja, nije pribavljen prekršajni spis niti provedeno prometno-tehničko vještačenje kako bi se utvrdila dinamika nastanka predmetne prometne nezgode), Upravni sud u Osijeku novom presudom od 22. kolovoza 2022., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda od 4. siječnja 2023., bez dodatne argumentacije i bez osvrtanja na podnositeljeve navode i shvaćanja iz ranijih presuda, u bitnome je prihvatio pobijana rješenja upravnih tijela.

7.9. Dakle u osporenim presudama Upravnog suda u Osijeku od 22. kolovoza 2022. i Visokog upravnog suda od 4. siječnja 2023., a u kontekstu stajališta Upravnog suda u Osijeku izraženog u presudama od 27. rujna 2019. i 28. svibnja 2021., izostalo je obrazloženje o tome na temelju kojih činjenica i okolnosti je ocijenjeno da se u konkretnom slučaju radilo o izuzetno neodgovornom, nesavjesnom ili skrivljenom ponašanju podnositelja zbog kojih bi izgubio prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, na što je podnositelj ukazivao tijekom upravnog spora. Odnosno, ukoliko su sudovi naknadno eventualno zauzeli drugačije stajalište i tumačenje članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, o tome u obrazloženju osporenih presuda nisu iznijeli nikakve razloge, dakle eventualnu promjenu i odstupanje od ranijih stajališta u istom predmetu nisu ničime obrazložili.

7.10. Slijedom navedenoga Ustavni sud ocjenjuje da upravni sudovi nisu u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje, ali i zahtjevima načela pravne sigurnosti, odgovarajuće razmotrili i odgovorili na tvrdnje podnositelja, te za svoju odluku, koja odstupa od ranijih odluka donesenih u istom postupku, nisu dali konkretan odgovor i obrazloženje.

7.11. Stoga Ustavni sud nalazi da došlo do povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije.”

7. Tužitelj se kao podnositelj ustavne tužbe nakon zaprimanja iste nije očitovao ovom Sudu, dok je tuženik dostavio očitovanje 20. svibnja 2024. u kojem je naveo kako je suglasan sa obrazloženjima poništenih presuda te da je ispravno prihvaćena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj: 5 Pp P-1727/2019 od 31. svibnja 2019. kao dokaz o skrivljenom, nesavjesnom i neodgovornom ponašanju u smislu odredbe članka 67. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koju presudu i njome utvrđenu prekršajnu odgovornost tužitelja za izazivanje prometne nesreće u kojoj je tužitelj zadobio ozljede upravna tijela niti Sud nemaju ovlast preispitivati. Navodi i da je do istog utvrđenja, da je prometna nezgoda 21. kolovoza 2018. uzrokovana samoskrivljenim ponašanjem tužitelja došlo i Općinsko državno odvjetništvo u Zadru postupajući u predmetu broj: KR-DO-1358/18, pa smatra da ta činjenica nije sporna, neovisno o tome da to tijelo nije protiv tužitelja pokrenulo kazneni postupak budući je bio jedini oštećenik. Tuženik ističe kako se u upravnom postupku, odnosno sporu ne utvrđuje krivnja na isti način i pod istim pretpostavkama kao u građanskopravnim ili kaznenopravnim postupcima, u kojem smislu za primjenu članka 67. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nije potrebno utvrđivati stupanj krivnje (nehaj, namjera...). Stoga smatra pogrešnim shvaćanje Upravnog suda u Osijeku izraženo u ranijim presudama poslovni broj: Us I-550/2019-11 od 27. rujna 2019. i Us I-114/2021-6 od 18. svibnja 2021. da se samo “izrazito” skrivljeno, nesavjesno i neodgovorno ponašanje ima sankcionirati nepriznavanjem prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Pri tome se poziva na ustaljenu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji dosljedno zauzima stajalište prema kojem je pravomoćni akt poput presude nadležnog suda ili obveznog prekršajnog naloga o postojanju prekršajne odgovornosti osiguranika za počinjenje prekršaja valjani i dostatni dokaz njegovog skrivljenog ponašanja u smislu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Pri tome se poziva na brojne odluke tog Suda (Usž-1030/20-3 od 5. svibnja 2020., Usž-352/20-2 od 17. studenoga 2020., Usž- 440/21-2 od 13. travnja 2021., Usž-3491/22-2 od 13. prosinca 2022., Usž-3270/22-3 od 22. veljače 2023. i druge.) Ističe i kako je tužitelj u konkretnom slučaju ne samo aktivno doprinio već izravno uzrokovao nezgodu time što prilikom isključivanja s autoceste skretanjem udesno, nije prilagodio brzinu vozila stvarnim, trenutnim uvjetima u prometu, pa je zbog takve nepropisne i neoprezne vožnje izgubio nadzor i vozilom sletio s kolnika te se stoga radi o skrivljenom ponašanju koje nije opravdano razmatrati u kontekstu ozljede na radu.

7.1. Tužitelj se na navedeno očitovao podneskom od 20. siječnja 2025. navodeći kako je Ustavni sud ukazao na pogrešan pravni pristup sudova i upravnih tijela te nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

7.2. Sud je u ponovnom postupku uzeo u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, izvršio uvid u spis i spis upravnog postupka, rješenja Suda na održanoj raspravi 17. kolovoza 2022. te imajući u vidu načelo ekonomičnosti iz članka 8. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS) te da stranke u dostavljenim podnescima ne traže ponovno održavanje rasprave, u skladu s člankom 98. stavkom 1. točkom 4. i člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela donesena su u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj: Us I-114/2021-6 od 21. svibnja 2021. Iz te presude proizlazi kako je u provedenom postupku činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, odnosno skrivljeno ponašanje tužitelja nije utvrđivano. Pri tome je Sud naveo kako nema osnova niti uporišta u propisu u ovakvoj pravnoj situaciji preispitivati postojanje prekršajne odgovornosti tužitelja za uzrokovanu prometnu nesreću, ali da prvostupanjsko tijelo nije provelo ispitni postupak, te na nedvojben način utvrdilo činjenicu da bi do ozljede došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja tužitelja u kojem slučaju bi bilo zakonskih razloga da se ozljeda pretrpljena dana 22. kolovoza 2018. ne prizna ozljedom na radu. Time je zaključeno kako su tuženik i prvostupanjsko tijelo povrijedili Zakon i Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine, broj 75/14., 154/14., 79/15. i 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., dalje: Pravilnik).

9. Iz podataka spisa proizlazi da je za tužitelja poslodavac ispunio tiskanicu Prijave ozljede na radu za događaj od 22. kolovoza 2018. iz koje je razvidno da je tužitelj prilikom vožnje teretnog vozila pretrpio ozljede u prometnoj nesreći. U prijavi su kao dijagnoze, prema šifri po MKB-u navedene S.36.0, S02.8, S22.4 i S22.8, dok je vanjski uzrok V67, te medicinski status pretrpljenih ozljeda nije sporan niti utvrđivan. 10. Nadalje, iz pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 5 Pp P-1727/2019 od 31. svibnja 2019., a kojom je tužitelj oglašen krivim, proizlazi da je dana 22. kolovoza 2018. u 15,45 sati na autocesti A1 Nadin upravljao teretnim automobilom reg. oznake i broja [registarska oznaka] s priključenom poluprikolicom reg. oznake i broja [registarska oznaka], vlasništvo Marković-transport, krećući se autocestom A1 iz smjera sjeverozapada u smjeru jugoistoka te dolaskom kod 273 km skrenuo u desno prema odmorištu Nadin, te ulaskom u zavoj u desno zbog neprilagođene brzine kretanja osobinama i stanju ceste izgubio kontrolu nad vozilom, kojom prilikom je u zanošenju u desno sletio van kolnika na zemljanu površinu gdje je prednjim lijevim dijelom tegljača [registarska oznaka] udario u betonsko postolje i metalni stup javne rasvjete, vlasništvo „Hrvatskih autocesta“ održavanje i naplata cestarine koje je oštetio, čime je počinio prekršaj iz članka 51. stavka 1. u svezi stavka 5. i u svezi članka 293. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa je na temelju citiranih propisa, a uz primjenu odredbe članka 37. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) osuđen na novčanu kaznu.

11. K tome, i iz očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Zadru od 28. prosinca 2018., u predmetu broj: KR-DO-1358/18, proizlazi da se u konkretnom slučaju nisu ostvarila obilježja bića kaznenog djela iz članka 227. Kaznenog zakona jer je do prometne nesreće 21. kolovoza 2018. došlo samoskrivljenim ponašanjem tužitelja.

12. Neovisno o pravomoćno utvrđenoj prekršajnoj krivnji tužitelja, postupajući po presudi ovoga Suda, a u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, prvostupanjsko tijelo je 13. rujna 2021. održalo usmenu raspravu te pozvalo na istu tužitelja i predstavnika poslodavca tužitelja radi davanja iskaza, a što je razvidno iz zapisnika KLASA: UP/I-502-03/18-02/392, URBROJ: 338-12-02-21-39 od 13. rujna 2021.

13. Tužitelj je tom prilikom izjavio u bitnome da se ozljeda dogodila na odmorištu Nadin, da se isključivao sa auto ceste i prilikom isključivanja mu se zanio kamion i udario je u rasvjetni stup. Ne zna koje je bilo ograničenje, te navodi da su bili loši uvjeti na cesti, padala je kiša i preglednost je bila loša. Kao uzrok nezgode navodi sklizak kolnik, od goriva ili plina, radi čega je izgubio nadzor nad vozilom, a zadnje čega se sjeća je udarac. U vezi unesenog uzroka ozljede na tiskanici, 855 – Izvođenje radne operacije na način protivan pravilima zaštite na radu, naveo da je prijavnicu ispunila tvrtka Polus, Slavonski Brod, odnosno njena djelatnica u dogovoru s inspektorom zaštite na radu. U vezi plaćanja kazne je izjavio da nije mogao ići kod suca za prekršaje radi bolovanja, zdravstvenog stanja i radi udaljenosti.

14. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjsko tijelo, kao i tuženik, su u osporavanim rješenjima zaključili da se na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 5 Pp P-1727/2019 od 31. svibnja 2019. može smatrati da je osiguranik svojim postupanjem prouzročio nastanak ozljede te stoga, uzimajući u obzir odredbu članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, nema osnove za priznavanje tužitelju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu.

15. U skladu s odredbom članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.).

16. Prema odredbi članka 37. Pravilnika, ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. ovog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

17. Dakle, tužitelj je nesporno pravomoćno proglašen krivim za prekršaj i utvrđena je njegova prekršajna odgovornost, te je zaključeno da to podrazumijeva da se radi o skrivljenom, nesavjesnom i neodgovornom ponašanju tužitelja u smislu citirane odredbe članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

18. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republika Hrvatske, Sud je ponovno razmotrio sve činjenice i dokaze te smatra da je u konkretnom slučaju u prekršajnom postupku vođenom pred Općinskim sudom u Zadru tužitelj mogao upirati u okolnosti u kojima se dogodila prometna nezgoda, dokazivati postojanje skliske ceste uslijed ulja ili benzina te tamo osporavati svoju krivnju. Stupanj krivnje tužitelja, odnosno je li se radilo o svjesnom ili nesvjesnom nehaju u smislu članka 28. stavka 2. Prekršajnog zakona, ne može biti predmet upravnog postupka niti upravnog spora već isključivo prekršajnog postupka, a u kojem se s obzirom na sve utvrđene okolnosti nezgode utvrđuje vrsta i stupanj krivnje tužitelja, a posljedično tome izriče kazna.

18.1. Tužitelj je nesporno pravomoćnom presudom oglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kojim je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku, a da tužitelj nije prilagodio brzinu kretanja osobinama i stanju ceste uslijed čega je izgubio kontrolu nad vozilom i sletio s kolnika. Stoga je kažnjen u skladu sa stavkom 5. tog članka kojim je predviđeno da će se novčanom kaznom u iznosu od 130,00 eura kazniti za prekršaj vozač koji brzinu kretanja svog vozila ne prilagodi osobinama i stanju ceste i drugim uvjetima ili ako postupi suprotno odredbama stavka 1. i 2. toga članka. K tome, primijenjena je i odredba članka 293. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prema kojoj, ukoliko je prekršajem izazvana prometna nesreća u kojoj ima ozlijeđenih osoba, kaznit će se počinitelj prekršaja novčanom kaznom propisanom za taj prekršaj uvećanom za iznos od 260,00 eura.

18.2. U svijetlu pravomoćne utvrđene krivnje tužitelja u prekršajnom postupku, ovaj Sud nema ovlast preispitivati istu niti procjenjivati stupanj izrečene krivnje u smislu članka 28. stavka 2. Prekršajnog zakona, a time niti radi li se o “izrazito” ili “manje izrazito” skrivljenom ponašanju, koje termine ne poznaje niti Prekršajni zakon niti Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, a na koji stupanj skrivljenog ponašanja se pozivaju dvije presude ovoga Suda koje su prethodile i u kojima je izneseno stajalište da treba utvrditi postojanje „izrazito“ skrivljenog ponašanja. Navedeno nije zakonski termin, već je to prema članku 67. stavku 1. točki 1. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju “skrivljeno, nesavjesno ili neodgovorno ponašanje” Dakle, odredba članka 67. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju glasi:

- “Ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.).”

18.3. K tome, i Zakon o zaštiti na radu (Narodne novine, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18.) u članku 68. stavku 1. propisuje da je tužitelj kao radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu.

18.4. Stoga, imajući u vidu dugogodišnju i dosljednu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, na čije brojne odluke se poziva tuženik i u skladu s kojom praksom postupa, kada se radi o pravomoćno utvrđenoj krivnji osiguranika u predmetima priznavanja ozljede na radu, Sudu ne preostaje mogućnost “analizirati dinamiku i nastanak krivnje, te stupnjevati istu” bez da za to ima zakonsku podlogu niti u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju niti Zakonu o zaštiti na radu. Stupnjevanje krivnje, radi li se o svjesnom ili nesvjesnom nehaju, izravnoj ili neizravnoj namjeri je predmet prekršajnog, a ne upravnog postupka niti upravnog spora. Stoga upravno tijelo, koje je u konkretnom slučaju postupilo po naloženome presudom i saslušalo tužitelja i predstavnika poslodavca u ponovnom postupku, činjenicama koje su na taj način utvrdili nisu mogli izvući drugačiji zaključak od onoga utvrđenog pravomoćnom presudom, da postoji prekršajna odgovornost, odnosno krivnja tužitelja.

18.5. Uzimajući sve navedeno u obzir, provođenje predloženih dokaznih prijedloga tužitelja bi bilo nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka iz članka 8. ZUS-a. Provoditi vještačenje po prometno-tehničkom stručnjaku i vještaku zaštite na radu u okolnostima postojanja pravomoćne presude samo bi tužitelja izložilo nepotrebnom trošku jer utvrđivanje postojanja okolnosti skliskog kolnika su činjenice u koje je tužitelj trebao upirati i dokazivati u prekršajnom postupku, a koje bi bilo od utjecaja pri utvrđivanju njegove krivnje u tom postupku. Jednako tako, saslušavati tužitelja ponovno u ovom sporu na okolnosti koje su bile predmetom razmatranja u prekršajnom postupku samo bi odužilo postupak, a saslušan je i u upravnom postupku, dok je predloženo medicinsko vještačenje nepotrebno jer medicinske činjenice nisu niti sporne. Stoga Sud nije prihvatio navedene dokazne prijedloge tužitelja niti je pribavljao spis Općinskog suda u Zadru, Prekršajnog odjela, broj: Pp P-1727/19, jer se istima ne bi utvrdile činjenice od utjecaja na odlučivanje, a s obzirom na postojanje pravomoćno utvrđene prekršajne odgovornosti tužitelja.

19. Slijedom navedenoga, pravilno su, prema shvaćanju ovoga Suda prvostupanjsko tijelo i tuženik u osporavanim rješenjima utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o nastanku ozljede uslijed skrivljenog, odnosno nesavjesnog i neodgovornog ponašanja tužitelja koje proizlazi iz pravomoćno utvrđene prekršajne odgovornosti tužitelja te upravna tijela, kao niti ovaj Sud nemaju ovlast preispitivati postojanje prekršajne odgovornosti tužitelja za uzrokovanu prometnu nesreću.

20. Slijedom iznesenoga, Sud je osporavana rješenja ocijenio zakonitima te je primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

21. U vezi zahtjeva opunomoćenika tužitelja za naknadu troška upravnog spora, prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 28. siječnja 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku