Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-569/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tonija Šantića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Marinu Birkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika: 1. KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4.a. TD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4.b. RD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] – kao pravnih slijednika prijašnje tuženice ad 4. ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (rješenje o nastavku postupka Općinskog suda u Zadru pod brojem P-1733/2021 od dana 11. listopada 2023. godine), 5. ČD iz [adresa]. ŽD iz [adresa], tuženici pod 1., 2., 5. i 6. zastupani po punomoćnici Ines Margetić, odvjetnici u Zagrebu, J. Leskovara 1, tuženici pod 3. i 4. zastupani po punomoćniku Luki Sikirici, odvjetniku u Zagrebu, Veslačka 10B, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika ad 1., 2., 5. i 6., te žalbi tuženika ad 3. i 4. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zadru pod brojem P-1733/2021 od dana 30. rujna 2023. godine, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Uvažava se djelomično žalba tuženika ad 1. i ad 2. i žalba tuženika ad 3. i ad 4., te se pod točkom I. izreke djelomično preinačava presuda Općinskog suda u Zadru pod brojem P-1733/2021 od dana 30. rujna 2023. godine na način da se prema tim tuženicima odbija tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 10.312,50 kuna sa zateznim kamatama, dok se djelomično odbijaju žalbe tuženika od ad 1. do ad 6., te u preostalom dijelu pod točkom I. izreke – koji se odnosi na obvezu solidarne isplate tuženika od ad 1. do ad 6. iznosa od 59.857,50 kuna sa zateznim kamatama, te solidarnu isplatu tuženika ad 5. i ad 6. iznosa od 10.312,50 kuna sa zateznim kamatama, potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika ad 5. i ad 6., te se ukida prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom IV. izreke, bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

III. Zbog djelomične preinake prvostupanjske presude, mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom V. izreke prvostupanjske presude na način da se nalaže tuženicima ad 1., ad 2. ad 3. i ad 4. da naknade tužiteljima parnični trošak u iznosu od 870,27 eura, a tuženicima ad 5. i ad 6. trošak u iznosu od 649,46 eura, sve sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2023. godine do isplate i to do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se tužitelj odbija sa preostalim zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 915,74 eura sa zateznim kamatama, a tuženici ad 2. i ad 3. sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbacuje se djelomično žalba tuženika ad 3. i ad 4. kao nedopuštena u dijelu u kojem se pod točkom III. izreke pobija prvostupanjska presuda (po sadržaju rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti).

V. Odbacuje se zahtjev za izuzeće sudaca Županijskog suda u Šibeniku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev i obvezani su tuženici da solidarno isplate tužiteljima na ime neplaćenog odvjetničkog honorara iznos od 70.170,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. lipnja 2017. godine pa do isplate (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji predstavlja razliku između zatraženog iznosa od 71.576,25 kuna i dosuđenog iznosa od 70.170,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), ujedno, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti podnesen od strane tuženika pod 3. i 4. kao neosnovan (točka III. izreke), odbijen je prigovor prijeboja podnesen od strane tuženika ad 5. i ad 6. (točka IV. izreke), te su obvezani tuženici nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 18.350,00 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žalbu su putem punomoćnika podnijeli tuženici ad 1., ad 2. ad 5. i ad 6., pobijajući je u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom IV. izreke u kojoj je odbijen prigovor prijeboja tuženika ad 5. i ad 6. kao neosnovan, i dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom V. izreke, zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sa prijedlogom da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da u tom dijelu predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, uz zahtjev za izuzeće suca Dalibora Dukića iz razloga navedenih u članku 71. stavak 7. ZPP.

3. Ujedno, putem punomoćnika žalbu su podnijeli i tuženici ad 3. i ad 4. pobijajući je uvodno u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu u kojem je odbijen njihov prigovor mjesne nenadležnosti suda pod točkom III. izreke i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom V. izreke, sa prijedlogom da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška žalbenog postupka, podredno, da u tom dijelu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pred drugim sucem pojedincem prvostupanjskog suda, uz dodatni "Zahtjev za izuzeće Županijskog suda u Šibeniku kao (mogućeg) stvarno nadležnog suda u drugom stupnju".

4. Odgovor na žalbe nije podnesen.

5. Žalba tuženika ad 1., ad 2. ad 5. i ad 6. je djelomično osnovana.

6. Žalba tuženika ad 3. i ad 4. je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

7. U ovom postupku bila je donesena presuda pod brojem P-1325/17 od 14. veljače 2019. godine koja je presudom i rješenjem Županijskog suda u Šibeniku pod brojem Gž-431/2019-11 od dana 13. rujna 2021. godine po žalbi tužitelja, djelomično bila uvažena i ukinuta u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 71.576,25 kuna sa zateznim kamatama, kao i u odluci o trošku u dijelu pod točkom I. i u točki II. i IV. izreke, dok je djelomično odbijena žalba tužitelja i ista potvrđena u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 6.375,00 kuna sa zateznim kamatama zatraženim od 27. lipnja 2017. godine do isplate, a koji odbijajući dio se odnosi na zahtjev za isplatu za radnje zastupanja poduzete u predmetu pod brojem P-4420/09 u iznosu od 3.750,00 kuna, u predmetu pod brojem Z-1032/04 u iznosu od 2.625,00 kuna, u odnosu na koje je nastupila zastara.

8. Kako je u ovom žalbenom postupku, zbog odlaska u mirovinu suca Dalibora Dukića, predmet u studenom 2023. godine raspoređen drugom sucu izvjestitelju, a nadležno je vijeće drugostupanjskog suda u prethodno navedenom sastavu, to je zahtjev tuženika ad 1., ad 2. ad 5. i ad 6. za izuzeće istog suca bespredmetan.

9. Zahtjev za izuzeće Županijskog suda u Šibeniku, koji su podnijeli tuženici ad 3. i ad 4. je nedopušten, jer isti obrazlažu razlozima koji se odnose isključivo na njihovo neslaganje sa razlozima ukidnog rješenja donesenog po sucu pojedincu Daliboru Dukiću, bez navođenja drugih razloga koji bi se odnosili pojedinačno na druge suce ovog suda, a nisu navedeni ni razlozi za svrsishodnu delegaciju, slijedom čega je takav zahtjev, kojim se stvarno traži izuzeće svih sudaca ovog suda, bez navođenja razloga, trebalo odbaciti temeljem članka 73. stavak 3. ZPP.

10. Predmet ponovljenog postupka pred prvostupanjskim sudom je bio zahtjev za isplatu iznosa od 71.576,25 kuna, a koji su tužitelji zatražili od tuženika, nakon što su podneskom od 27. lipnja 2017. godine istima otkazali punomoć za zastupanje i uz isti dostavili račun za radnje poduzete u zastupanju u predmetima pod brojem Ovr- 439/03, Ovr-704/06 i Ovr-2100/11 u iznosu od 34.451,25 kuna, u predmetu P-521/07 u iznosu od 10.312,50 kuna i u predmetu pod brojem P-595/95 i kasnijeg broja P- 2338/01 u iznosu od 26.812,50 kuna.

11. Predmet ovog žalbenog postupka je dosuđujući dio od 70.170,00 kuna, jer tužitelji nisu podnijeli žalbu protiv odbijajućeg dijela za iznos od 1.406,25 kuna, koji se odnosi na dio zatraženog troška za zastupanje u postupcima pod brojem Ovr-439/03, Ovr-704/06 i Ovr-2100/11.

12. Prema razlozima prvostupanjske presude u postupku je bilo sporno da li su tuženici pasivno legitimirani, odnosno da li je uspostavljen odnos nalogodavca i nalogoprimaca, da li su tuženici solidarni dužnici, kao i osnov i visina tužbenog zahtjeva.

13. Prvostupanjski je sud, na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da je postupak pod brojem P-595/95 vođen po tužbi tužitelja ČD i UD protiv E i MD, radi utvrđenja prava vlasništva i dr., da je u tom predmetu donesena presuda od 12. lipnja 2000. godine djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presudom i rješenjem Gž-964/00 od dana 12. prosinca 2001. godine, te da su na temelju pravomoćnog dijela te presude – kao ovršne isprave – ČD i UD pokrenuli ovršni postupak pod Ovr-439/03 koji je okončan rješenjem broj Ovr- 2100/2011 od dana 19. srpnja 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Gž-2124/13 od dana 4. rujna 2013. godine,

- da je u odnosu na ukinuti dio presude P-595/95 postupak nastavljen pod brojem P- 2338/01 u kojem je donesena presuda od 25. rujna 2003. godine, koja je potvrđena presudom Gž-1580/03 od dana 4. svibnja 2006. godine, a na temelju koje su – kao ovršne isprave – ČD i UD pokrenuli ovršni postupak pod brojem Ovr-704/06 koji je okončan rješenjem od dana 3. travnja 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Gž-1171/13 od dna 21. lipnja 2013. godine,

- da je u predmetu pod poslovnim brojem P-521/07 (ranije oznake P-3290/05) po tužbi UD, radi utvrđenja prava vlasništva postupak pravomoćno okončan presudom i rješenjem od dana 30. rujna 2013. godine (pravomoćno 18. listopada 2013.),

- da su tijekom tih postupaka preminuli UD (u kolovozu 2006.g.) i ČD (u rujnu 2009.g.), a postupke su prema stanju u predmetima Ovr-2100/2011 (ranije Ovr-439/03) i Ovr-704/06 preuzeli nasljednici pokojnog ČD – tuženica ad 1. KD i tuženica ad 2. ĐD, te nasljednici pokojnog UD – tada supruga VD, sin JD, sin CD (čiji su nasljednici u predmetnom postupku tuženici ad 5. ČD i tuženica ad 6. ŽD) i kćerka ZD, a prema stanju u predmetu P-521/07 taj postupak je preuzeo u konačnici, samo CD,

- da je u svim postupcima sud komunicirao sa ovrhovoditeljima preko tužitelja pozivajući ih da plate predujam očevida i vještačenja, što su oni i učinili i nakon smrti oboje prvotnih ovrhovoditelja, dostavili rodne listove za nasljednike prvotnih tužitelja i onda ih prosljeđivali sudu, a na ročištu od dana 15. listopada 2010. godine i 19. ožujka 2013. godine (predmet Ovr-439/03) da su bile osobno prisutne KD i ĐD, a uz njih zamjenik tužitelja FD, odnosno ABC, ujedno, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzp-93/09 od dana **.**.2012., VD, CD, BD i ND dosuđena je pravična novčana naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od po 4.000,00 kn svakom, a to rješenje, kako se vidi iz dostavne naredbe, dostavljeno je tužiteljima, kao njihovim punomoćnicima,

- da je odnosu na prigovore tuženika vezano za to da oni pod ad 3. i ad 4. nisu imali pravni interes za preuzimanje odnosno nastavljanje ili pokretanje bilo kojeg postupka iza pok. UD mjerodavna odredba članka 139. stavak 4. Zakona o nasljeđivanju prema kojoj svi nasljednici solidarno odgovaraju trećemu za ostaviteljeve dugove, a oni kasnije razrješavaju svoje odnose međusobno nakon što je treća osoba obeštećena odnosno podmirena ovisno o visini nasljednog dijela, a tuženici nisu svoje prigovore upućene u navedenom pravcu dokazali u postupku,

- da je uvidom u predmetne spise – Ovr-439/03, Ovr-704/06 i Ovr-2100/11, u predmetu P-521/07 i predmetu P-595/95, kasnijeg broja P-2338/01, koje je pregledao u postupku i koji su bili dostupni na uvid strankama zastupanim po kvalificiranim punomoćnicima, prvostupanjski sud utvrdio vrstu poduzetih radnji i visinu troška za koje tužiteljima pripada pravo na naknadu troška (točka 26. do 29. obrazloženja), pa tako u postupku pod brojem P-2338/01 i P-595/95 u ukupnom iznosu od 26.812,50 kuna, u predmetima Ovr-704/06, Ovr-2100/11 i Ovr-439/03 u ukupnom iznosu od 33.045,00 kuna, te u predmetu pod brojem P-521/07 u iznosu od 10.312,50 kuna.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je između tužitelja i prednika tuženika, a zatim i samih tuženika postojao odnos nalogodavca i nalogoprimca, jer isto da proizlazi iz činjenice da je postupak započeo još 1995. godine i da je okončan nakon više od 18 godina, te da nisu u pravu tuženici kada tvrde da oni sami, kao ni njihovi prednici nisu ovlastili tužitelje za zastupanje u tim predmetima, jer ako je sud komunicirao samo s tužiteljima kao punomoćnicima tuženika i njihovih prednika, onda da je logično da tuženici, bez obavijesti svojih punomoćnika – tužitelja, ne bi znali da moraju uplatiti predujam, a rodne listove sigurno nisu pribavljali tužitelji kao punomoćnici, nego tuženici, nadalje, tuženice ad 1. i ad 2. da su bile prisutne na ročištima uz tužitelje kao punomoćnike, a za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku bila je potrebna posebna punomoć, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske ne bi donio navedeno rješenje bez da posebna punomoć nije bila priložena.

15. Žalitelji, od kojih su tuženice ad 1. i ad 2. pravne slijednice pok. ČD, a tuženici ad 3. i ad 4. pravni slijednici pokojnog UD, kao i CD, čiji su pravni slijednici u ovom postupku tuženici ad 5. i ad 6., u žalbi ukupnošću žalbenih navoda osporavaju zaključak o postojanju odnosa nalogodavca i nalagoprimca između ovih tuženika i tužitelja, polazeći od rezultata provedenog grafološkog vještačenja koje u odnosu na tuženike, odnosno prednike tuženika ad 5. i ad 6. nije potvrdilo postojanje punomoći u navedenim predmetima sa izvornim potpisima istih, te ističući da postojanje takvog odnosa može proizlaziti samo iz pisanog ugovora o zastupanju.

16. Međutim, kod nesporne činjenice da su prednici stranaka pokrenuli zajednički postupak pod brojem P-595/95, te potom i ovršne postupke u kojima su bili zastupani po tužitelju ad 1. ED, a tijekom kojih su preminuli, te su isti postupci nastavljeni u odnosu na njihove nasljednike, od kojih su tuženice ad 1. i ad 2. dana 15. listopada 2010. godine i 19. ožujka 2013. godine u predmetu Ovr-439/03 bile osobno prisutne, a uz njih zamjenik tužitelja FD utvrđen kao zamjenik punomoćnika DD i ABC, koji zastupaju ovrhovoditeljice i ostale ovrhovoditelje, te na ročištu dana 19. ožujka 2013. godine također osobno sa punomoćnikom ABC, koji je u zapisniku utvrđen i kao punomoćnik drugih ovrhovoditelja, dok žalitelji ne osporavaju posebno utvrđenu činjenicu da su se tijekom tih postupaka vršile uplate predujmova za provođenje određenih radnji u postupku provođenja diobe prema pravomoćnim presudama, a niti posebno osporavaju vrstu poduzetih radnji po tužiteljima – pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je takav odnos među strankama postojao, da se izvršavao i da je realiziran, a što je prvostupanjski sud utvrdio na temelju materijalnih dokaza, pri čemu treba imati u vidu i činjenicu da je uz odgovor na tužbu za tuženike ad 5. i ad 6. priložen i prijedlog za nagodbu upućen tužiteljima u kojima su njihov punomoćnik po uputi stranke izjasnio da je posao zastupanja izvršen, da su troškovi nastali do smrti njihovog oca podmireni, da je za većinu radnji nastupila zastara, te da predlažu sklapanje nagodbe isplatom petine iznosa za radnje za koje nije nastupila zastara.

17. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP koju žalitelji obrazlažu time da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku i na iskazu tuženika, a tuženice ad 1. i ad 2., te tuženika ad 5., premda su pristupili ročištu određenom za saslušanje dana 22. kolovoza 2022. godine, nije saslušao, čime da ih je onemogućio u raspravljanju u postupku u kojem je predmet rasprave da li je odnos zastupanja nastao suglasnošću stranaka, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj ad 1. bio saslušan na ročištu održanom dana 17. svibnja 2018. godine, kojem uredno pozvani radi saslušanja nisu pristupili tuženici, te da u ponovnom postupku (nakon ukidnog rješenja ovog suda) nije neposredno saslušan, već je pročitan njegov iskaz, dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem stranaka s obzirom na utvrđeno činjenično stanje.

18. Iz podatka spisa predmeta proizlazi da tuženici ad 3. i ad 4. nisu pristupili na ročište 20. prosinca 2024. godine zakazano za saslušanje stranaka, te u žalbi ne ističu žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, a na isto ročište nije pristupio ni tuženik ad 6., te punomoćnici istih njihov neodlazak nisu opravdali.

19. Međutim, premda prvostupanjski sud obrazlaže i poziva se na iskaz tužitelja ad 1. (točka 21. obrazloženja) treba imati u vidu da iz istog proizlazi nespornim da punomoći nisu potpisane u njegovom uredu, nadalje, tvrdnja da ih je bianco dostavio VD, koja ih je vraćala s potpisima (a koja je nesporno bila supruga i nasljednica pokojnog UD) i da s nekima od tuženika nije imao direktan kontakt, te da je zaključak suda o utemeljenosti činjenica iz tužbe, zasnovan na materijalnim dokazima, pa su prigovori žalbe tuženica ad 1. i ad 2. (pravnih slijednica pokojnog ČD), te tuženika ad 5. i ad 6., iz naprijed navedenih razloga neosnovani.

20. Nisu u pravu žalitelji kada u žalbi ističu da preuzimanje procesne pozicije u određenom predmetu ne dovodi do preuzimanja obveze naknade troškova nastalih u ime i za korist pravnog prednika, s obzirom da je izdana punomoć prestala njihovom smrću, jer potraživanje odvjetnika prema pravnim slijednicima zastupane osobe zastarijeva, kako je to utvrđeno u odnosu na trošak poduzetih radnji u roku od pet godina od dovršetka tog postupka, sukladno Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12).

21. U odnosu na prigovor da se radi o djeljivoj tražbini, pa da nema mjesta nametanju solidarne obveze tuženicima, za solidaritet obveze u situaciji postojanja više nalogodavaca mjerodavna je odredba članka 778. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), te je prigovor tuženica ad 1. i 2., te tuženika ad 3. i 4. osnovan samo u odnosu na utvrđeni trošak zastupanja u postupku pod brojem P-521/07 u odnosu na koji je utvrđeno da je postupak pokrenut samo tužbom UD, te je nastavljen i okončan u odnosu na jedinog tužitelja CD, pravnog prednika tuženika ad 5. i ad 6.

22. U odnosu na prigovore upućene zaključku suda glede punomoći izdane u postupku pokrenutom radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pod brojem Gzp- 93/ 09 pred Vrhovnom sudom Republike Hrvatske u kojem je u odnosu na nasljednike UD doneseno rješenje dana 16. ožujka 2012. godine, koje je pregledano u postupku, iz podataka spisa proizlazi da je u trenutku donošenja ranijeg ukidnog rješenja ovog suda u predmetu bilo priloženo rješenje tog suda od 16. ožujka 2012. godine, te punomoć za potrebe (drugog) postupka, isplate pred Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske – na koje se očitovao i vještak, dok je u ukidnom rješenju ovog suda sadržana primjedba, po naravi pretpostavka da predmetno rješenje po Vrhovnom sudu ne bi bilo doneseno bez priložene posebne punomoći. Iz podataka spisa proizlazi da je u ponovnom postupku pribavljen izvornik predmeta koji je vraćen Vrhovnom sudu dopisom od dana 24. ožujka 2022. godine, te je na raspravi dana 23. kolovoza 2022. godine pregledan preslik predmeta priložen spisu, a koji se ne odnosi na tuženice ad 1. i ad 2. kao pravne slijednice ČD u odnosu na kojeg je postupak razdvojen, te da su tuženici ad 3. i ad 4. zatražili vještačenje punomoći priložene tom predmetu, dok je prvostupanjski sud odustao od izvođenja drugih dokaza s obzirom na utvrđeno činjenično stanje.

22.1. Međutim, iz podataka spisa proizlazi da su tuženici ad 5. i ad 6. upravo u odnosu na iznos od 4.000,00 kuna dosuđen njihovom predniku istakli da prebijaju potraživanje, dok bi prema očitovanju punomoćnika tuženika ad 5. i ad 6. na ročištu dana 23. kolovoza 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tuženih ad 3. i ad 4., nakon istaknutog prigovora litispendencije tužitelja u odnosu na prigovor prijeboja, proizlazilo da su posebnu tužbu u postupku P- 947/19 u odnosu na tužitelja, podnijeli tuženici ad 3. i ad 4., slijedom čega bi proizlazilo da tuženici ad 3., ad 4., ad 5. i ad 6. bez obzira na način popunjavanja predmetne punomoći, zahtijevaju uračunavanje, odnosno isplatu iznosa iz tog postupka pokrenutog zahtjevom za povredu prava na suđenje u razumnom roku od dana 21. siječnja 2009. godine (čija je osnova dugotrajnost postupka, u ovom slučaju ovršnog postupka pod brojem Ovr- 2100/11, ranijeg broja Ovr-439/03, u trajanju od osam godina i deset mjeseci) – u konačnici iz osnova svog prava na navedenu naknadu.

23. U odnosu na prigovore da je LJŠ (koja nije stranka u ovom postupku) preminula osoba, tuženice ad 3. i ad 4. kako tijekom postupka, tako niti u žalbi nisu se očitovale kada je ista preminula, dok nije sporno da je ista bila supruga i nasljednica UD u trenutku njegove smrti u kolovozu 2006. godine, dakle, u vrijeme nastavka ovršnih postupaka.

24. Nije sporan ni identitet tuženice ad 3., kao nasljednice UD i stranke u postupku, jer to proizlazi iz rodnog lista, dostavljenog u postupku Ovr-439/03 nakon smrti UD.

25. U odnosu na postojanje pravnog interesa za sudjelovanje u navedenim postupcima ovrhe, treba reći da su postupci ovrhe pokrenuti u izvršavanju pravomoćnih presuda iz parničnog postupka P-595/95 i kasnijeg broja P-2338/01, za života prednika stranaka po punomoćniku ED, te da su tuženici ad 1., ad 2., ad 3. i ad 4., te pravni prednik tuženika ad 5. i ad 6., stupili u pozicije istih kao njihovi nasljednici, a u odnosu na iste kao pravne slijednike donesene su i odluke u tim postupcima ovrhe (rješenje Općinskog suda u Zadru pod brojem Ovr-2100/11 od dana 19. srpnja 2013. godine potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zadru pod brojem Gž-2124/13-2 od 4. rujna 2013. godine i rješenje pod brojem Ovr-704/06 istog suda od dana 3. travnja 2013. godine koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zadru pod brojem Gž-1171/2013 od 21. lipnja 2013. godine), pa pitanje pravnog interesa s pozicije nasljednih prava iza smrti UD, nije od značaja za donošenje odluke u ovom postupku.

26. Slijedom navedenog, u odnosu na postupak ovrhe pod brojem Ovr-493/03 i Ovr-704/06, te Ovr-2100/2011 u kojima se provodila ovrha predajom u posjed, odnosno razvrgnućem na temelju prethodno donesenih pravomoćnih presuda, pravilno je u postupku utvrđeno da su tijekom tih postupaka po ovom odvjetniku dostavljeni rodni listovi, izvod iz matične knjige vjenčanih i umrlih za nasljednike UD, vršene uplate predujma troška, da je kao punomoćnik na ročištima pristupao i odvjetnik Božo Vrkić (koji je sa tužiteljem GD stupio u Zajednički odvjetnički ured) dok žalitelji u žalbi posebno ne osporavaju prethodno navedena utvrđenja prvostupanjskog suda glede pitanja poduzetih konkretnih radnji u ovim postupcima, te utvrđenu visine troška za takve radnje.

27. Međutim, osnovana je žalba tuženika ad 1. i 2., kao i žalba tuženica ad 3. i ad 4. u odnosu na trošak zastupanja koji je nastao u parnici pod brojem P-521/07 u kojoj je tužitelj početno bio samo UD, a koju je po njegovoj smrti, preuzeo CD, označen kao jedini tužitelj, prednik tuženika ad 5. i ad 6. (u kojoj je utvrđeno vlasništvu tužitelja CD prema trećim osobama na određenim nekretninama presudom od 30. rujna 2013. godine), slijedom čega bi upravo tuženici ad 5. i ad 6. bili pasivno legitimirani za naknadu troška u iznosu od 10.312,50 kuna.

28. Slijedom navedenog, trebalo je djelomično uvažiti žalbu tuženika ad 1. i ad 2., te tuženika ad 3. i ad 4. i djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke i prema istima odbiti tužbeni zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.312,50 kuna sa zateznim kamatama (članak 373. stavak 3. ZPP), te u preostalom dijelu djelomično odbiti žalbe tuženika ad 1., ad 2., ad 3. i ad 4., te djelomično žalbe tuženika ad 5. i ad 6. i u preostalom dijelu pod točkom I. izreke, potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).

29. Pri tome u odnosu na žalbu tuženika ad 3. i ad 4., (kao i žalbe ostalih žalitelja, neovisno od pravilne primjene odredbe članka 50. ZPP, treba reći da prvostupanjsku presudu isti ne osporavaju ni formalno, ni sadržajno, zbog žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP, a niti ni zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 50. ZPP, kao i da na te žalbene razloge, ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

30. U odnosu na prigovore tuženika ad 5. i ad 6. upućenih odluci prvostupanjskog suda pod točkom IV. izreke, iz razloga obrazloženja pobijane presude proizlazi da su tuženici istaknuli prigovor prijeboja iz članka 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), u odnosu na tražbinu njegovog prednika CD u iznosu od 4.000,00 kuna, dosuđenog rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu nasuprot kojem su tužitelji istaknuli prigovor zastare potraživanja te tražbine, te je prvostupanjski sud odbio navedeni prigovor nalazeći da je navedeno rješenje postalo pravomoćno 16. ožujka 2012. godine, te da je zastara nastupila 27. ožujka 2022. godine, sukladno odredbi članka 233. ZOO.

30.1. Tuženici ad 5. i ad 6. u žalbi navode da su po punomoćniku prigovor prijeboja istaknuli na ročištu 19. siječnja 2019. godine, slijedom čega da do tog dana nije nastupila zastara potraživanja u roku od deset godina (članak 233. stavak 1. ZOO).

30.2. U situaciji kada bi se radilo o izjavi prijeboja, za zastaru potraživanja u odnosu na izvršenu isplatu odvjetniku nije mjerodavna odredba članka 233. stavak 2. ZPP, međutim, iz podataka spisa proizlazi da su se tuženici ad 5. i ad 6. izjasnili po punomoćniku na ročištu dana 9. siječnja 2019. godine " …ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, tada ističe prigovor prijeboja sa novčanim iznosom koji je na ime zahtjeva za suđenje u razumnom roku od 4.000,00 kuna tužitelj zadržao na ime retencije, a ovo sve s obzirom da je predmetna isplata nesporno utvrđena nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je tuženici ad 1., 2., 5. i 6. nisu mogli prije istaknuti." – slijedom čega se radi o uvjetnoj izjavi, budući da tuženici ad 5. i ad 6. u takvom očitavanju ne priznaju potraživanje tužitelja, pa se onda ne radi o izjavi prijeboja u smislu članka 195. ZOO.

30.3. Ujedno, kako se o prigovoru prijeboja kao građanskopravnom prigovoru, ne odlučuje posebno u izreci presudi, već je isti mjerodavan kod donošenja odluke o zahtjevu tužbe, budući da bi tada tražbina ili dio tražbine prestao sukladno odredbi članka 196. stavak 2. ZOO, žalbu tuženika ad 5. i ad 6. iz tih razloga trebalo je djelomično uvažiti, te pod točkom IV. izreke pobijanu presudu ukinuti bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP, i članka 154. stavak 2. ZPP.

31.1. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 77.951,00 kuna sa zateznim kamatama, te je odbijen za iznos od 6.375,00 kuna presudom Općinskog suda u Zadru pod brojem P-1325/17 od dana 14. veljače 2019. godine koja je potvrđena presudom ovog suda pod brojem Gž-431/2019 od dana 13. rujna 2021. godine, kao i za iznos od 1.406,25 kuna presudom broj P-1733/2021 od dana 30. rujna 2022. godine (jer u ovom žalbenom postupku tužitelj nije podnio žalbu), pa je tužitelj u konačnici prema svim tuženicima odbijen za iznos od 7.781,25 kuna, a preinakom prema tuženicima ad 1., 2. 3. i 4. za daljnji iznos od 10.312,50 kuna.

31.2. Slijedom navedenog, tužitelj je u odnosu na tuženike ad 1., ad 2., ad 3. i ad 4. uspio sa 76,8 %, odnosno nakon prebijanja uspjeha tih stranaka, sa 53, 6 %, dok je u odnosu na tuženike ad 5. i ad 6. uspio sa 90 %, odnosno, nakon prebijanja uspjeha tih stranaka, sa 80%.

31.3. Kod pravilno utvrđenog troška po prvostupanjskom sudu u iznosu od 18.350,00 kuna – na čiju isplatu tuženici nisu obvezani solidarno (a tužitelji nisu podnijeli žalbu), te uspjeha tužitelja u odnosu na tuženike ad 1., ad 2., ad 3., i ad 4. u visini od 53,6 %, iste je trebalo obvezati na naknadu troška u ukupnom iznosu od 870,27 eura /6.557,04 kune (svaki po 217,57 eura/1.639,26 kuna), a tuženike ad 5. i ad 6. u ukupnom iznosu od 649,46 eura/4.893,32 kune (svaki po 324,73 eura/ 2.446,66 kuna), te odbiti tužitelja sa preostalim zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 915,74 eura/ 6.899,64 kune, kao i zahtjev tuženika ad 3. i ad 4. za naknadu troška žalbenog postupka.

32. Žalba tuženika ad 3. i ad 4. u dijelu u kojem je podnesena protiv točke III. izreke presude (po sadržaju rješenja kojim je odbijen prigovor mjesne nadležnosti suda) – je nedopuštena, jer se rješenje suda kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, a koje je doneseno zajedno sa odlukom o glavnoj stvari, ne može pobijati posebnom žalbom, već u žalbi protiv odluke o glavnoj stvari (članak 301. stavak 2. ZPP).

33. U odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke i odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom V. izreke (iznad dosuđenog iznosa od 18.350,00 kuna), prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.

U Šibeniku, 28. siječnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić