Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-331/2024-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. IT, OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. TT, OIB [osobni identifikacijski broj], oba iz Supetarske Drage, Supetarska Draga 395, koje zastupa punomoćnik Ante Karlović, odvjetnik u Rijeci, a tužitelja pod 2. i Darko Vrljić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, Republika Austrija, 8341 Paldau, Paldau 40, OIB 25376204437, kojeg po punomoći direktora zastupaju odvjetnici OD REMENAR & REMENAR j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5263/2020-93 od 30. travnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5263/2020-93 od 30. travnja 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 1-00.529.735 sklopljen između tužitelja i prednika tuženika dana 15. veljače 2010. godine, zatim na utvrđenje da je ništetna založna izjava broj OU-19/10 sastavljena po javom bilježniku u [adresa] MT dana **.**.2010., te na utvrđenje da je upisana hipoteka na nekretninama oznake 482/3 Z. U. [broj ZK uloška] Z. U. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina], na iznos od 52.000,00 eura u korist prednika tuženika bez valjane pravne osnove s nalogom tuženiku da trpi brisanje iz zemljišne knjige predmetne hipoteke. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka, te je naloženo tužiteljima da tuženiku naknade troškove postupka u iznosu od 32.812,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od 30. travnja 2024. godine do isplate.

2. Protiv te presude žalbu su izjavili tužitelji, po zajedničkom punomoćniku Anti Karloviću, odvjetniku u Rijeci te tužitelj pod 2. ŠT i po punomoćniku Darku Vrljiću, odvjetniku u Zagrebu, a koje se žalbe smatraju jedinstvenom. Tužitelji žalbom pobijaju prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili pak presudu preinači prihvaćanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva tužitelja kao osnovanog.

2.1. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja predlaže istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nisu u pravu tužitelji kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/22, dalje: ZPP) jer ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a kako tužitelji u žalbi ne navode u čemu se sastoje druge eventualne povrede postupka, te kako ovaj sud ispitujući pobijanu presudu ovlaštenjem iz članka 365. stavak 2. ZPP nije našao da je ista donesena uz neku drugu apsolutno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje povrede kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tužitelja izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije mogla biti prihvaćena.

5. Nisu u pravu žalitelji ni kada ističu da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o jednokratnom kreditu od 15. veljače 2010. godine, založne izjave od 26. veljače 2010. godine te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa hipoteke utemeljene na predmetnom pravnom poslu.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, poglavito to da je predmetni ugovor sklopljen u Republici Austriji bez posrednika u Republici Hrvatskoj, da su tužitelji i njihova prednica LT vlastoručno potpisali predmetni ugovor i time preuzeli ugovorene obveze, te da nije od utjecaja na valjanost ugovora činjenica što tuženik u trenutku sklapanja ugovora nije imao odobrenje za pružanje bankarskih i ostalih financijskih usluga na području Republike Hrvatske. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio jer tužitelji nisu dokazali postojanje okolnosti koje bi za posljedicu imale ništavost predmetnog ugovora, posljedica čega bi bila i osnovanost zahtjeva tužitelja za brisanjem založnog prava utemeljenog na tom ništavom ugovoru.

8. Žalbenim navodima tužitelji u bitnome pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, u prvom redu da ugovor nije sklopljen u Republici Austriji, već u Republici Hrvatskoj, da prednik tuženika nije imao ovlaštenje za pružanje bankarskih usluga na području Republike Hrvatske, da je pri sklapanju ugovora prednik tuženika protupravno zastupan po javnom bilježniku u Republici Hrvatskoj, da tužitelji nikako nisu potpisali dokumentaciju o isplati kredita u sjedištu tuženika, te da sud nije utvrdio da je isplata kredita u cijelosti izvršena na račun tužiteljima.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je mjesto zaključenja ugovora Republika Austrija, na čijem području je sjedište imao prednik tuženika, jer prema odredbi članka 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Činjenica da su tužitelji potpisali ugovor kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj nema odlučan značaj za utvrđenje činjenice u pogledu mjesta sklapanja ugovora, pa žalbenim navodima kojima upire u tu činjenicu, da je ugovor od strane tuženika potpisan kod javnog bilježnika u Hrvatskoj (u [adresa]), jer da u Austriji uopće u to vrijeme nisu ni bili, žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda. Na činjenicu da je ugovor sklopljen u Republici Austriji nije od utjecaja niti eventualno posredovanje trećih osoba kako to žalbom upiru tužitelji, jer da se i radi o posredniku, u konkretnom slučaju to je posrednik iz članka 835. ZOO čija je obveza dovesti treću osobu u vezu s nalogodavce, koja bi s njim, nalogodavcem pregovarala o sklapanju ugovora, pa sve da je ugovor i sklopljen posredovanjem treće osobe, to nije od utjecaja na zaključak o mjestu sklapanja ugovora s obzirom na pisani oblik sklopljenog ugovora o kreditu i sjedište ponuditelja.

10. Neosnovano nadalje žalitelj ističe da bi izostanak odobrenja za rad u Republici Hrvatskoj predniku tuženika bio razlogom ništavosti spornog ugovora obzirom na odredbu članka 311. stavak 2. ZOO, a kojom je propisano da će u slučaju da je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj.

11. U konkretnom slučaju ne dolazi do primjene niti Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, br. 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti ugovora). Naime, presudom Suda Europske unije broj C-630/17 od 14. veljače 2019. godine odlučeno je da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice čiji učinak je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

11.1. Dakle, iz navedene odluke Suda Europske unije proizlazi da je Ugovoru o funkcioniranju Europske unije protivna i odredba članka 10. stavak 1. Zakona o ništetnosti ugovora kojom je propisano da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske).

11.2. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem:

U-I-3678/2017 i dr. od 3. studenoga 2020. godine, prihvaćajući stajališta i argumentaciju Suda EU-a iz te presude, utvrđuje da je Zakon o ništetnosti ugovora u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske te utvrđuje da je, uz navedeno, Zakon o ništetnosti ugovora u nesuglasnosti i s člankom 141.c Ustava zbog čega je ukinuo u cijelosti Zakon o ništetnosti ugovora, na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona.

12. Nadalje, žalbenim navodima kojima osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o isplati kredita, osporavajući isplatu cijelog iznosa kredita, tužitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude jer sve da su i istiniti žalbeni navodi tužitelja o djelomičnoj isplati, to nije razlogom ništavosti pravnog posla, predmetnog ugovora, već daje pravo suprotnoj strani zahtijevati, pod zakonom propisanim pretpostavkama, ispunjenje ili eventualno raskid ugovora.

13. Predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu nije ovjeren od strane javnog bilježnika, niti je za valjanost tog ugovora nužna javnobilježnička ovjera već je javni bilježnik temeljem sklopljenog ugovora o kreditu sastavila Založnu izjavu radi zasnivanja založnog prava na nekretnini, a temeljem tog ugovora o kreditu kojom tužitelji i njihova prednica LT, kao korisnici kredita i založni dužnik IT dozvoljavaju da se radi osiguranja tražbine prednika tuženika na nekretnini u njihovom vlasništvu upiše pravo zaloga (hipoteka) u korist prednika tuženika i ujedno ovlašćuju tuženika da temeljem te Izjave može tražiti neposrednu ovrhu na nekretnini radi naplate svih tražbina iz ugovora o kreditu po dospjelosti.

13.1. Navedena Izjava sastavljena je temeljem odredbe članka 2. i članka 54. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 160/07, 75/09, 120/16 i 57/22, dalje: ZJB) i predstavlja javnobilježnički akt. Prema odredbi članka 54. stavak 1. ZJB javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilna ovrha, a na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo može se neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu. Iz sadržaja Izjave razvidno je da sadrži obvezu da se osnuje založno pravo za korist tuženika radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu i da je IT (tužitelj pod 1.) kao vlasnik nekretnine izričito na to pristao, a takvu obvezu je preuzeo ugovorom o kreditu temeljem kojeg je sastavljena Založna isprava.

13.2. Sadržaj Izjave upućuje na zaključak da je javna bilježnica prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta postupala u skladu s odredbom članka 57. ZJB, pa je žalbena tvrdnja tužitelja o nezakonitom postupanju javne bilježnice potpuno neutemeljena i bez ikakve stvarne osnove jer se ne radi o sklapanju ugovora o kreditu zbog čega niti nazočnost ovlaštene osobe tuženika nije bila potrebna. Navedeno očitovanje kao javnobilježnički akt predstavlja valjanu pravnu osnovu za zasnivanje založnog prava temeljem kojeg je tuženik u skladu s odredbama članaka 43., 44. i 108. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 – dalje: ZZK) upisao založno pravo na nekretnini i temeljem kojeg je kao ovršne isprave primjenom odredbe članka 54. stavak 1. ZJB i članka 21. točka 4. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00-odluka US RH, 173/03, 194/03 – ispr., 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, – dalje: OZ) imao pravo provesti prisilnu ovrhu na toj nekretnini.

14. Odredbom članka 322. stavak 1. ZOO na koju tužitelji ukazuju u žalbi propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o bankama („Narodne novine“ broj: 84/02 i 141/06) kojim je u članku 51. stavak 1. bilo propisano da strana banka može pružati bankovne usluge i ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske samo preko podružnice, a podružnicu na području Republike Hrvatske može osnovati ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za rad podružnice, sukladno odredbi članka 52. stavak 1. istog Zakona. Dakle, strana banka mogla je poslovati na području Republike Hrvatske samo putem podružnice koju je mogla osnovati jedino uz odobrenje Hrvatske narodne banke. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o poslovanju tuženika na području Republike Hrvatske jer je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji predmetni ugovor nije protivan prisilnom propisu i ne može se smatrati ništetnim u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO.

15. Neutemeljena je i žalbena tvrdnja tužitelja da predmetni ugovor o kreditu predstavlja zelenaški ugovor. Odredbom članka 329. stavak 1. ZOO zelenaški ugovor definiran je kao ugovor u kojem netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. Prema sadržaju citirane odredbe za postojanje zelenaškog ugovora moraju biti kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti – da postoji očiti nerazmjer između onoga što netko ugovara u svoju korist i onoga što po ugovoru daje, da je oštećeni suugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene, te da je zelenaš znajući za te okolnosti njima namjerno se okoristio u svoju korist. Tužitelji tijekom postupka nisu dokazali, a niti pokušali dokazati da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru, pa je njihova žalbena tvrdnja da je tuženik iskoristio stanje nužde i njihovo teško materijalno stanje bez ikakvog uporišta u sadržaju spisa.

16. Nadalje, žalbenim navodima kojima ističu da je činidba „neodređena i neodrediva“, a pozivajući se na odredbu članka 270. stavak 1. ZOO, tužitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer ničim nije u prvostupanjskom postupku dokazan navod tužitelja da je predmetna činidba neodrediva, odnosno da ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti činidba, s tim da i iz samih tužbenih navoda tužitelja proizlazi predmetnim ugovorom točno određena činidba.

17. Odredbom člankom 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, dalje: ZPK), koja odredba je 30. rujna 2015. stupila na snagu (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK), je u tekst ZPK dodana odredba kojom je u stavku 1. propisano da je ugovor o kreditu ništetan ako ga je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, a ZID ZPK nema povratno (retroaktivno) djelovanje, zbog čega se odredba članka 19.j stavak 1. ZPK ne primjenjuje na predmetni Ugovor, pa je stoga neosnovano pozivanje tužitelja na tu odredbu ZPK kao razlog ništetnosti Ugovora.

18. U odnosu na zahtjev za ništetnost izjave (solemnizacije) javnobilježničkog akta, valja navesti kako se takva ništetnost traži zbog tvrdnje o ništetnosti pravnog posla u svezi s kojim je taj akt sačinjen (Ugovor o davanju kreditu), a kako taj Ugovor nije ništetan, to se njegova valjanost proteže i na predmetnu javnobilježničku potvrdu. Glede zahtjeva na nalog za brisanje upisanih tereta temeljem predmetnih pravnih poslova na nekretninama tužitelja, taj je zahtjev zasnovan na posljedici ništetnosti založnog prava. Tužitelji nisu iznosili činjenice ni predlagali dokaze iz kojih bi proizlazilo da brisanje založnog prava traže po nekoj drugoj osnovi, a iz utvrđenoga činjeničnog stanja ne proizlazi da bi založni ugovor bio protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, odnosno da bi iz tih razloga bio ništetan.

19. Tužitelji u žalbi iznose svoje pravne stavove i svoje tumačenje navedenih zakonskih odredaba, međutim ovakvi pravni stavovi već su u bitnom zauzeti i u recentnoj sudskoj praksi (primjerice Županijski sud u Zagrebu, presuda broj 15 Gž- 1901/2021-2, Županijski sud u Splitu, presuda broj Gž-52/2019-7), a iznijeti žalbeni navodi ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda te se ukazuju kao pravno neutemeljeni.

20. Iz svega navedenog je za zaključiti da prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba kada je tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, potvrđujući i odluku i troškovima postupka, a koju tužitelji posebno niti ne spore žalbom.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP, te bez obzira što tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku neosnovano tuženik od njih zahtjeva naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, jer ta radnja, podnošenje tog podneska, nije bila neophodna za vođenje postupka, pa je o tom zahtjevu tuženika valjalo odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 28. siječnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić