REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski radni sud u Zagrebu
Ulica grada Vukovara 84
10000 Zagreb
Poslovni broj: Pr-2411/2022-55
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sucu Kristini Trtanj Vukoja u pravnoj stvari tužitelja MH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku LH, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, OIB 46377257342, Kišpatićeva 12, 10000 Zagreb, radi Radno - isplata - kolektivni ugovor, 28. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I /Nalaže se tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, OIB: 46377257342, da tužiteljici MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., iz [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od bruto 483,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 24,18 EUR od 16. veljače 2014. ,
- 4,63 EUR od 16. ožujka 2014-
- 38,63 EUR od 16. travnja 2014. ,
- 15,80 EUR od 16. svibnja 2014. ,
- 29,50 EUR od 16. lipnja 2014. ,
- 48,55 EUR od 16. srpnja 2014. ,
- 39,72 EUR od 16. rujna 2014. ,
- 1,05 EUR od 16. listopada 2014.
- 23,17 EUR od 16. studenog 2014. ,
- 18,60 EUR od 16. prosinca 2014.
-35,43 EUR od 16. siječnja 2015.
- 33,87 EUR od 16. veljače 2015.
-3,49 EUR od 16. ožujka 2015. ,
- 22,45 EUR od 16. travnja 2015.
- 17,85 EUR od 16. svibnja 2015.
- 12,34 EUR od 16. lipnja 2015. ,
- 55,04 EUR od 16. srpnja 2015. ,
- 8,10 EUR od 16. kolovoza 2015.
- 29,72 EUR od 16. rujna 2015. ,
- 21,85 EUR od 16. studenog 2015. do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu i to od dospijeća do dana 31.12.2022. godine u visini stope koja je bila određena člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) prema kojoj se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. do 29.12.2023.g. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022,) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom preko dosuđenih 483,97 euro do zatraženih 1.327,81 euro, kao neosnovan.
III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 615,45 euro, sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III/ Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 615,45 euro, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Pr -3371/2018-28 od 7. studenoga 2019.g. u toč. I je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati na ime razlike manje isplaćenih plaća ukupan iznosu od 6.640,91 kuna bruto, zajedno s zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućom na: za svibanj 2013., na iznos od 362,62 kuna od 16.06.2013., za lipanj 2013., na iznos od 1.876,55 kuna od 16.07.2013., za kolovoz 2013. godine, na iznos od 907,92 kuna od 16.09.2013., za veljaču 2014., na iznos od 168,47 kuna od 16.03.2014., za kolovoz 2014., na iznos od 250,20 kuna od 16.09.2014., za rujan 2014., na iznos od 33,20 kuna od 16.10.2014., za studeni 2014., na iznos od 1.773,87 kuna od 16.12.2014., za travanj 2015., na iznos od 5,40 kuna od 16.05.2015., za svibanj 2015., na iznos od 8,04 kuna od 16.06.2015., za veljaču 2017. na iznos od 914,01 kune od 16.03.2017., za ožujak 2017. na iznos od 340,63 kune od 16.04.2017.
1.1. U toč. II izreke tužiteljica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa iz toč. I izreke presude do zatraženih iznosa sa zateznom kamatom i to 2.293,56 kuna od 16.07.2013.; 1.729.30 kuna od 16.09.2013.; 761,92 kuna od 16.01.2014.; od 57,06 kuna od 16.02.2014.; 209,42 kuna od 16.03.2014.; 49,89 kuna od 16.04.2014.;380,96 kuna od 16.06.2014.: 798,20 kuna od 16.07.2014.g.; 1.198,13 kuna od 16.09.2014.; 86,11 kuna od 16.10.2014.; 364,40 kuna od 16.11.2014.; 2.001,41 kuna od 16.12.2014.; 733,01 kuna od 16.01.2015.; 38,08 kuna od 16.04.2015.; 388,80 kuna od 16.05.2015.; 41,49 kuna od 16.06.2015.; 1.148,45 kuna od 16.07.2015.; 106,35 kuna od 16.09.2015.; 382,82 kune od 16.11.2015.; 62,12 kune od 16.12.2015.; 367,95 kune od 16.01.2016.; 1.038,24 kune od 16.02.2016.; 489,43 kune od 16.03.2016.; 137,37 kune od 16.04.2016.; 1.135,17 kune od 16.03.2017.; od 423,05 kune od 16.04.2017.; 433,69 kune od 16.05.2017.; 377,12 kune od 16.06.2017.; 394,27 kune od 16.07.2017.; 485,28 kune od 16.09.2017.; 153,58 kune od 16.10.2017.; 413,48 kune od 16.12.2016.; 863,59 kune od 16.01.2018.; 22,29 kune od 16.04.2018.; kao neosnovan.
2. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci GžR-2/2020-4 od 10.11.2022.g. uvažene su žalbe stranaka i ukinuta je gore navedena presuda.
2.1. U obrazloženju je navedeno da s obzirom na obvezujući karakter tumačenja kolektivnoga ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnog ugovora, koji predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora (čl. 19.st.6. KU/13), to je za razdoblje od 21.prosinca 2015.g. potrebno razliku plaće tužiteljice utvrditi primjenom Zaključka broj 148, a nakon toga primjenom Zaključka broj 153.
3. Tužitelj posljednje preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 10.9.2024.g. potražuje s naslova razlike plaće ukupan bruto iznos od 1.327,81 euro, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos za utuženo razdoblje od 1.5.2013.g. do 30.4.2018.g.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u isplatne liste, evidencije o radnom vremenu, izjavu tužiteljice od 17.12.2014.g. zaključke povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora i ostalu dokumentaciju u spisu. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem, usmenim očitovanjem vještaka te dodatnim financijskim vještačenjem
5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
6. Tužiteljica je u tužbi navela da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu "medicinske sestre". Tuženik joj je neispravno izračunavao iznos osnovne plaće (a koja predstavlja osnovicu za izračun cijene efektivnih sati rada) na način da ne uključuje u strukturu osnovne plaće dodatak za posebne uvjete rada, kako je to određeno čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Kako se neispravno izračunava visina osnovne plaće, a koja predstavlja osnovicu za obračun smjenskog rada, tuženik tužitelju neispravno obračunava smjenski rad i prekovremeni rad na način da u strukturi cijene sata rada nisu uračunata uvećanja osnovne plaće koja predstavljaju osnovicu za obračun. Također tužiteljici se neispravno obračunava broj odrađenih prekovremenih sati rada (stvarno odrađenih sati prekovremenog rada u smjenama) već bi se pogrešno obračunavao na način da višak mjesečnog fonda obračunava kao redovan rad uvećan za 50 %, bez obzira na odrađene smjene i dane. Također je neispravan i obračun prosjeka plaće za vrijeme trajanja godišnjeg odmora jer je neispravno obračunat iznos osnovne plaće te posljedično tome i sam prosjek plaće za vrijeme trajanja godišnjeg odmora.
6.1. Podneskom od 10. rujna 2018. tužiteljica dopunjuje tužbene navode i po osnovu potraživanja na način da potražuje razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad u turnusu, ostvareni prekovremeni rad na dane blagdan jer ih je tužitelj radio na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom i na Uskrs.
6.2. Podneskom od 16. siječnja 2019. tužiteljica povlači dio tužbenog zahtjeva iz činjeničnog opisa koji se odnosi na posebne uvjete rada (gdje se navodi ¨tuženik tužitelju neispravno izračunava iznos osnovne plaće na način da ne uključuje u strukturu osnovne plaća dodatak za posebne uvjete rada kako je određeno čl. 57. KU. Kako se neispravno izračunava visina osnovne plaće, a koja predstavlja osnovicu za obračun smjenskog rada, tuženik tužitelju neispravno obračunava smjenski rad i prekovremeni rad na način da u strukturu cijene sata rada nisu uračunata uvećanja osnovne plaće koja predstavlja osnovicu za obračun¨), dok prestali dio tužbe ostaje nepromijenjen, a kojim se traži:
"Tužitelj je prema utvrđenom rasporedu radnog vremena mjesečno ostvarivao prekovremeni rad-
- u redovnom radu, od ponedjeljka do petka, dnevno duže od 8 sati i radom subotom i nedjeljom;
- u dežurstvu kada je morao biti nazočan na radnom mjestu (u bolnici) i nakon redovnog radnog vremena, a koji rad je u bitnome povezan sa obavljanjem dužnosti i aktivnosti rada na radnome mjestu
- u smjenskom radu (duže od 8 sati koliko je trebao raditi u smjeni i turnusu duže od 12 sati koliko je trebao raditi u turnusu ) jer se prekovremenim radom, kada je rad javnih službenika i namještenika organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra svaki sat rada duži od mjesečnog fonda radnih sati, kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada i na dane kada je tužitelj trebao biti slobodan, nakon odrađenih smjena i nakon odrađenog turnusa, ali je toga dana ipak radio po nalogu tuženika. U navedenim oblicima tužitelj je ostvarivao prekovremeni rad na dane blagdana, neradne dane utvrđene Zakonom i na dane Uskrsa, koji su mjesečno padali od ponedjeljka do petka u utuženom razdoblju te je sve tako odrađene sate tuženik bio u obvezi obračunati kao prekovremeni rad, sukladno Zaključku broj 148. sa 23 sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održan 1. srpnja 2015.
6.3. Podneskom od 10. svibnja 2019. tužiteljica precizira tužbeni zahtjev tako da za utuženo razdoblje od 01. svibnja 2013. pa do 31. ožujka 2018. s naslova prekovremenog rada potražuje ukupan iznos od 19.928,61 kn, zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos i troškovima postupka.
6.4. Podneskom od 24.1.2023.g. tužiteljica navodi da sukladno uputi u presudi Županijskog suda u Rijeci GžR-2/ 2020-4 od 10.11.2022.g. i zauzetom stavu VSRH precizira tuženi zahtjev tako potražuje isplatu ukupnog iznos od 1.742,91 euro bruto sa zateznim kamatama za svaki pojedini iznosu u utuženom razdoblju od 1.5.2013. do 31.10.2015.g.
6.5. Podneskom od 16.10.2023. tužiteljica potražuje na ime razlike plaće ukupan iznos od 1.160,85 euro, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos u razdoblju od 31.12.2013. do 31.10.2015.g.
6.6. Podneskom od 10.09.2024.g. tužiteljica potražuje iznos na ime razlike plaće od 1.327,81 euro, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos u razdoblju od 1.5.2013.g. do 30.4.2018.g.
7. U ponovljenom postupku, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik je istaknuo da se protivi preinaci tužbe koju je tužiteljica učinila podneskom od 10. rujna 2024. Naime, predmet tužbenog zahtjeva iz podneska od 10. rujna 2024. su potraživanja tužiteljice po osnovi prekovremenog rada, neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada, neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi i manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 1. travnja 2018., dok su predmet tužbenog zahtjeva iz podneska od 24. siječnja 2023. (tužbeni zahtjev koji je do sada bio predmet postupka) bila potraživanja tužiteljice po osnovi prekovremenog rada, neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada, neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi i manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 1. studenog 2015.
7.1.Tuženik ističe kako je tužiteljica u podnesku od 10. rujna 2024. postavila novi tužbeni zahtjev čiji su predmet potraživanja po osnovi prekovremenog rada, neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada, neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi i manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. studenog 2015. do 1. travnja 2018., a što predstavlja preinaku tužbe.
7.2. Podredno, tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na novopostavljeni dio tužbenog zahtjeva čiji su predmet potraživanja po osnovi prekovremenog rada, neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada, neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi i manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. studenog 2015. do 1. travnja 2018., a sve iz razloga jer je taj dio tužbenog zahtjeva postavljen tek u podnesku od 10. rujna 2024.
7.3. Tuženik je naglasio kako na osnovanost tuženikovog prigovora zastare nije od utjecaja činjenica što je predmetni novopostavljeni dio tužbenog zahtjeva već bio postavljen u tužbi budući je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljica povukla podneskom od 24. siječnja 2023., u kojem je postavila tužbeni zahtjev čiji su predmet potraživanja tužiteljice po osnovi prekovremenog rada, neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada, neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi i manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad samo za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 1. studenog 2015. Stoga, imajući u vidu odredbu čl. 242. st. 2. ZOOa, podnošenje tužbe nije dovelo do prekida zastare u odnosu na predmetni novopostavljeni dio tužbenog zahtjeva iz podneska od 10. rujna 2024., tako da je i više nego očigledno da je osnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na taj novopostavljeni dio tužbenog zahtjeva.
7.4. Nadalje, tuženik je istaknuo kako u cijelosti osporava utužena potraživanje tužiteljice za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 1. studenog 2013. Naime, Zaključak broj 148 na kojemu tužiteljica temelji svoja potraživanja za predmetno razdoblje primjenjuje se tek od 1. studenog 2013., slijedom čega je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predmetno razdoblje u cijelosti neosnovan. Istaknuo je i da u cijelosti osporava potraživanje tužiteljice po osnovi manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 1. listopada 2014. Naime, tužiteljica je Izjavom od 17. prosinca 2014. (dostavljeno uz odgovor na tužbu) izjavila da prema tuženiku nema potraživanja s osnova naknade za korištenje godišnjeg odmora u razdoblju kolovoz 2012 – rujan 2014., slijedom čega je dio tužbenog zahtjeva po osnovi manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 1. listopada 2014. u cijelosti neosnovan.
8. Sud je dozvolio preinaku tužbe u podnesku od 10.9.2024.g. temeljem odredbe čl. 190. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 89/14,- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), smatrajući da je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
9. Pravilno tuženik ističe prigovor zastare za određeni dio zahtjeva. Naime, nakon što tužitelj povuče određeni dio zahtjeva i vremenskog razdoblja, smatra se da taj podneseni dio nije bio podnijet i da se može ponovno podnijeti. No to ne znači da bi se smatralo da je svaki tužbeni zahtjev u sedam podnesaka koje je tužitelj podnio postavljen 4.4.2018.g., kada je tužba podnesena.
9.1. Naime, odredbom čl. 242. st.1. Zakona obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023 - dalje ZOO) propisano je . "Prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo"
10. Prema odredbi čl. 139. Zakona o radu , potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina.
10.1.Dakle, kako je podneskom od 10. svibnja 2019. tužiteljica precizira tužbeni zahtjev za utuženo razdoblje od 01. svibnja 2013. pa do 31. ožujka 2018. s naslova prekovremenog rada, a bi podneskom od 24.1.2023.g. tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev za utuženo razdoblju od 1.5.2013. do 31.10.2015.g., to se smatra da je povukla tužbeni zahtjev koji se odnosi od studenog 2015.g. do ožujka 2018.g., kao i razdoblje do 1.5.2013.g.
10.2. Tužiteljica je potom i podneskom od 16.10.2023. kao utuženo razdoblje naglasila 31.12.2013. do 31.10.2015.g., da bi podneskom od 10.9.2024.g. kao utuženo razdoblje tražila isplatu razlike plaće od 1.5.2013.g. do 30.4.2018.g.
10.3. Stoga je tužiteljica u zastari sa potraživanjima koja se odnose na razdoblje do siječnja 2014.g. i nakon 31.10.2015.g., jer su zahtjevi za to razdoblje postavljeni izvan roka iz čl. 139. Zakona o radu.
11. Dakle, preostalo razdoblje je 1.1.2014.-31.10.2015.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih rješenja, pa tako u rješenju broj Rev-872/2021 -2 od 31. kolovoza 2021. iznosi slijedeće pravno shvaćanje:
"Prema shvaćanju ovog suda, s obzirom na odredbu čl. 19. st. 6. KU/13 prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 (tako i ovaj sud u odlukama poslovni broj Revr 630/2017, Revr 676/2013, Revr 793/2013, Revr 1515/2013 i dr.). Pri tome nije isključena mogućnost da sud prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili sl.
13. Odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dva puta je tumačilo. Tako su na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015., s obzirom na veliki broj upita vezanih uz mjesečni broj radnih sati kada blagdan pada u radni dan, članovi povjerenstva odlučili na sve upite odgovoriti općenitim tumačenjem te su donijeli zaključak broj 148 prema kojem u bitnome redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati.
14. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici 21. prosinca 2015. donijelo je zaključak broj 153 kojim je stavljen izvan snage zaključak broj 148 i gdje je navedeno da redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati.
15. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je zaključak broj 169 kojim je navedeno da zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora, a izmijenjeni zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.
16. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 donesene po povjerenstvu pod brojem 148, prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati primjenjuje od njegova stupanja na snagu.
17. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje."
18. S obzirom na obvezujući karakter tumačenja kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnog ugovora, koji predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora (čl. 19. st. 6. KU/13) to je za razdoblje do 21. prosinca 2015. sud razliku plaće tužiteljice utvrdio primjenom Zaključka broj 148, a nakon toga primjenom Zaključka broj 153.
19. Na nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković stranke nisu imale primjedbi, stoga je i sud prihvatio nalaz i mišljenje kao stručno sastavljeno. Sud je prihvatio varijantu II nalaza i mišljenja, prema kojem se potraživanje po osnovu prekovremenog rada nakon 21.12.2015. obračunalo primjenom Zaključka 153. zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, dakle, sukladno uputi višeg suda.
20. Sud je ukupno dosudio 483,97 euro za razdoblje od 1.1.2014. -31.10.2015. Pri tome je sud iznose iz varijante II umanjio sukladno Izjavi od 17. prosinca 2014.g. prema kojoj je tužiteljica izjavila da prema tuženiku nema potraživanja s osnova naknade za korištenje godišnjeg odmora u razdoblju kolovoz 2012. do rujan 2014.g. pa su umanjeni iznosi za siječanj 2014. 4,89 euro, za veljaču 2014. 3,14 euro, za travanj 2014. 9,15 euro, za kolovoz 2014. 9,91 euro i za rujan 2014. 2,98. euro.
21. Sud je dosudio za siječanj 2014. 24,18 euro, za veljaču 2014. 4,63 euro, za ožujak 2014.g. 38,63 euro, za travanj 2014. 15,8 euro, za svibanj 2014. 29,50 euro, za lipanj 2014. 48,55 euro, za kolovoz 2014. 39,72 euro, za rujan 2014. 1,05 euro, za listopad 2014. 23,17 euro, za studeni 2014.g. 18,60 euro, za prosinac 2014. 34,43 euro, za siječanj 2015. 33,87 euro, za veljaču 2015.3,49 euro, za ožujak 2015. 22,45 euro, za travanj 2015. 17,85 euro, za svibanj 2015. 12,34 euro, za lipanj 2015. 55,04 euro, za srpanj 2015. 8,10 euro, za kolovoz 2015. 29,72 euro, za listopad 2015. 21,85 euro sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.
22. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.4. Zakona o parničnom postupku, a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 89/14,- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/2023 dalje: ZPP), te je imajući u vidu uspjeha u sporu sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja. Pri tome sud je imao u vidu uspjeh i prema visini zahtjeva (1/3 uspjeha tužitelja, 2/3 uspjeh tuženika) ali i prema osnovu zahtjeva, jer je tužitelj tražio primjenu Zaključka br. 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Ku za cijelo utuženo razdoblje, s kojim je pak dijelom uspio tuženik, tj. sa zahtjevom da se od 21.12.2015. primjenjuje Zaključak br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU. Sud je temeljem istog članka odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 615,45 euro. (1500 kn+500 kn+200 euro+150 euro) jer isti troškovi vještačenja nisu bili zavisni od visine postavljenog zahtjeva, a bili su nužni radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 28. siječnja 2025.
Sudac
Kristina Trtanj Vukoja
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom.
DNA:
1. MH, [adresa] zastupane po punomoćniku LH
2. KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, Kišpatićeva 12, [adresa] Zagreb