Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 993/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UniCredit Bank Austria AG, Rothschildplatz 1., 1020 Beč, Republika Austria, OIB: 88086096713, zastupan po punomoćnicima iz OD Buterin i partneri odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženih 1. DC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. UC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući po žalbi 1. tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P 209/2023 od 19. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika FC, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P 209/2023 od 19. prosinca 2023. u odnosu na 1. tuženika.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da Ugovor o darovanju sklopljen između 1. i 2. tuženih 8. siječnja 2018. gubi učunak u odnosu na tužitelja u dijelu u kojem je to potrebno radi namirenje tražbine tužitelja prema 1. tuženiku u iznosu od 35.000,00 eur, te troškova postupka u iznosu od 2.993,72 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom II. izreke obvezana je 2. tuženica da dopusti tužitelju da namiri tražbinu prema 1. tuženiku u navedenom iznosu, sudskom prodajom u ovršnom postupku ¼ idealna dijela nekretnine pobliže opisane u točki I. izreke prvostupanjske presude, točkom III.I. izreke naloženo je 1. i 2. tuženicima da naknade solidarno tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.489,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te točkom III.II. izreke je naloženo 1. tuženiku da naknade tužitelju i trošak u iznosu od 2.488,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude žalbu izjavljuje 1. tuženik iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. t.2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a),

3.Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih navoda 1. tuženika, te zatražio naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalba 1. tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi 1. tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.Naime iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su 1. tuženik kao darodavac i 2. tuženica kao daroprimac, 8. siječnja 2018. sklopili Ugovor o darovanju, ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Kvakana pod poslovnim brojem OV 11/2018, predmet kojeg je bila nekretnina pobliže opisana u točki I. izreke pobijane presude,

-da je odlukom Pokrajinskog građanskog suda u Grazu od 28. lipnja 2018., potvrđene kao Eurpski ovršni naslov, utvrđeno da tražbina tužitelja u uvodno navedenom iznosu proizlazi iz zajma odobrenog 1. i 2. tuženicima, Ugovorom o kreditu od 19. prosinca 2007., koji su tada bili bračni drugovi; da je iz te presude razvidno također da je 1. tuženik kasnio s otplatom navedenog kredita, zbog čega je preostali neplaćeni saldo proglašen dospjelim; da je neotplaćeni dio kredita iznosio 157.046,30 eur; da je u ovršnom postupku vođenom kod Općinskog suda u Leibnitzu, tužitelju dosuđen na temelju založnog prava na stanu u [adresa] iznos od 79.179,35 eur, ali da i dalje postoji dug u visini od 77.866,95 eur, nakon čega da je od strane 1. tuženika izdanom mjenicom, taj dug smanjen te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od samo 35.000,00 eur sa određenim zateznim kamatama i troškovima postupka; da je ovdje 2. tuženica bila jamac prilikom sklapanja spomenutog Ugovora o kreditu,

-da 1. tuženi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe: 1) je posjedovao 2 osobna vozila, koja su već tada bila odjavljena, 2) da nije imao ubilježene nematerijalizirane vrijednosne papire u depozitoriju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, 3) nije bio upisan kao vlasnik plovila, 4) nije upisan kao posjednik nekretnina u katastarskom operatu, 5) da u Jedinstvenom registru računa nema aktivnih računa na kojima se može provesti ovrha,

-da je 1. tuženik bio u ½ idealna dijela suvlasnik uvodno opisane nekretnine, koja je bila predmet spornog Ugovora o darovanju.

8.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene opće pretpostavke iz čl. 66. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 o dr., dalje: ZOO-a) za pobijanje dužnikovih pravnih radnji: postojanje dospjele novčane tražbine tužitelja kao vjerovnika prema 1. tuženiku kao dužniku, pravna radnja 1. tuženika kao dužnika, insolventnost 1. tuženika kao dužnika i postojanje oštećenja tužitelja kao vjerovnika radnjom poduzetom po 1. tuženiku kao dužniku. Pored toga kako se ovdje radilo o besplatnom pravnom poslu, sukladno čl. 67. st.3. ZOO-a, prvostupanjski je stava da se radi o presumpciji da je 1. tuženik kao dužnik znao da poduzetim raspolaganjima nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku, dok nije odlučno da li je 2. tuženici pobijanje te besplatne pravne radnje bilo poznato.

Pri tome, sud prvog stupnja smatra pravno irelevantnim da li se tužitelj prije pokretanja ove parnice trebao pokušat naplatiti najprije od 2. tuženice.

Shodno prednjem, sud zaključuje osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje kao u točkama I. i II. izreke, dok odluku o parničnim troškovima temelji na čl. 154. st.1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

9.U kontekstu prethodno iznesenih utvrđenja, neutemeljenim u prvom redu ovaj sud žalbene navode 1. tuženika u dijelu u kojem osporava utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za visinu tražbine tužitelja, ističući da taj dug svaki mjesec otplaćuje 2. tuženica.

Naime, protivno tumačenju 1. tuženika, u konkretnoj pravnoj sitauciji, o postojanju, te o visini tražbine tužitelja prema 1. tuženiku, raspravljalo se u postupku koji se vodio pred Pokrajinskim građanskim sudom u Grazu u kojem je ovdje 1. tženik sudjelovao kao parnična stranka, te je taj sud utvrdio da je visina tražbine tužitelja prema 1. tuženiku 35.000,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i pripadajući troškovi postupka. Nastavno tome, ovaj sud drži da je 1. tuženik jedino u tom postupku mogao i trebao osporavati visinu te tražbine ukoliko je doista smatrao da ista iznosi manje.

10.1.Isto tako nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje 1. tuženika u dijelu u kojem ističe da sud prvog stupnja nije dokazao da je namjerno sklapanjem spornog Ugovora, nanio štetu tužitelju.

10.2.U svezi prednjeg, skreće se 1. tuženiku pažnja na čl. 67. ZOO-a, koji sadrži posebne pretpostavke koje su također potrebne (ovisno o tome da li se radilo na platnom ili besplatnom raspolaganju) za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Naime, sukladno čl. 67. st.3. ZOO-a, kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Iz sadržaja citirane zakonske odredbe, protivno tumačenju 1. tuženika, prema prosudbi ovog suda proizlazi da kad se radi o besplatnim raspolaganjima odnosno s njima izjednačenih pravnih radnji, da vrijedi oboriva zakonska presumpcija o saznanju dužnika za nanošenje štete vjerovniku, što posljedično znači da je dužnik, odnosno ovdje 1. tuženik taj koji ako tvrdi da nije znao da je spornim Ugovorom ovdje tužitelju nanio štetu, trebao to i da dokaže, a ne sud kako to pogrešno tvrdi 1. tuženik.

Ujedno je za istaknuti da je iz stanja u spisu razvidno da 1. tuženik do donošenja presude zbog ogluhe i na temelju priznanja poslovnih broj P 74/2020 od 23. studenog 2020., nije dostavio odgovor na tužbu tužitelja, već se o tžbi očitovao tek u žalbu na tu presudu (ukinutu ovosudnim rješenjem poslovni broj Gž 662/2021 od 11. siječnja 2023.); da nakon toga do zaključenja prethodnog postupka 1. tuženik nije sudu prvog stupnja predložio provođenje niti jednog dokaza u prilog vjerodostojnosti navoda iz ranije spomenute žalbe.

10.3.Rukovodeći se prethodno iznesenim, pravilno je i prema uvjerenju ovog suda, sukladno prethodnim utrđenjima i izvedenim dokazima, prvostupanjski sud zaključio da su ispunjene kako opće, ali isto tako i posebne pretpostavke, za osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja, kojima se traži pobijanje pravne radnje koju je poduzeo 1. tuženik kao dužnik s 2. tuženicom kao trećom osobom (taddašnjom suprugom) – sklapanje spornog Ugovora o darovanju, kojom je radnjom nanio štetu tužitelju kao vjerovniku, jer zbog toga tužitelj nije bio u mogućnosti namiriti svoju tražbinu prema 1. tuženiku.

11.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje 1. tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

12.Obzirom na prethodno, pravilnim drži ovaj sud i odluke o parničnom trošku sadržane u točki III.I. i III.II. izreke.

13.Zbog svih izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbu 1. tuženika i potvrditi pobijanu presudu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

14.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

15.Presuda suda prvog stupnja u odnosu na 2. tuženicu kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković