Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-733/2023-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Birnbaum, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, po objavi 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, BROJ: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi:

- „ u kunskoj protuvrijednosti …. obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“

- „ … uz valutnu klauzulu…“

II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, BROJ: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi:

- „… u kunskoj protuvrijednosti …. obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime tečajne razlike iznos od 3.996,14 EUR (slovima: tri tisuće devetsto devedeset šest eura četrnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena,

- na iznos od 2,33 EUR od 16.09.2005. do isplate,

- na iznos od 0,15 EUR od 16.10.2005. do isplate,

- na iznos od 1,42 EUR od 16.11.2005. do isplate,

- na iznos od 2,17 EUR od 16.12.2005. do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 16.01.2006. do isplate,

- na iznos od 11,18 EUR od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 11,39 EUR od 16.02.2009. do isplate,

- na iznos od 4,55 EUR od 16.03.2009. do isplate,

- na iznos od 6,12 EUR od 16.04.2009. do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR od 16.05.2009. do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR od 16.06.2009. do isplate,

- na iznos od 4,20 EUR od 16.07.2009. do isplate,

- na iznos od 2,00 EUR od 16.08.2009. do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 1,67 EUR od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 3,77 EUR od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 3,44 EUR od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 9,10 EUR od 16.01.2010. do isplate,

- na iznos od 12,73 EUR od 16.02.2010. do isplate,

- na iznos od 11,95 EUR od 16.03.2010. do isplate,

- na iznos od 15,56 EUR od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 22,18 EUR od 16.05.2010. do isplate,

- na iznos od 23,38 EUR od 16.06.2010. do isplate,

- na iznos od 31,09 EUR od 16.07.2010. do isplate,

- na iznos od 30,82 EUR od 16.08.2010. do isplate,

- na iznos od 46,80 EUR od 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 37,50 EUR od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 39,65 EUR od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 48,79 EUR od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 49,67 EUR od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 3.546,44 EUR od 28.01.2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, BROJ: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi: "… od 41.600,00 CHF (slovima:četrdesetjednatisućašesto i 00/100CHF) ..." te kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu, koji glasi: "… 358,84 CHF (tristopedestosam i 84/100 CHF)…", kao neosnovan.

V. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prijeboja te da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju za isplatu iznosa od 351,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,71 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- 2,36 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 4,11 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 4,93 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 2,85 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 3,71 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 5,21 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 7,23 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 4,66 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 4,65 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 7,72 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 6,91 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 8,62 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 10,92 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 8,11 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 11,13 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 15,19 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 15,41 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 16,79 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 14,36 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 14,38 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 18,51 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 14,21 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 18,00 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 11,44 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 12,49 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 6,68 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 8,04 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 15,73 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 12,83 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 15,10 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 15,58 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 15,67 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 6,94 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 1,63 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- 9,18 EUR od 02.12.2008. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.183,66 eura (slovima: dvije tisuće stotinu osamdeset tri eura šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki VI. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2023. navodi da su 20. lipnja 2005. u Osijeku parnične stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, broj: OU – 1287/2005. Predmetnim ugovorom tužena kao kreditor odobrila je i stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 41.600,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, u roku otplate kredita od 13 godina, uplatom mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 358,84 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je kredit otplatio 27. siječnja 2011. Za vrijeme otplate kredita, a radi intervalutarnih promjena u odnosu na valutu kredita – švicarski franak – u više navrata došlo je do porasta tečaja CHF slijedom čega su se početno ugovoreni mjesečni anuiteti povećavali pa je stoga tužitelj tuženoj na ime otplate kredita isplatio novčani iznos za oko 3.644,16 EUR veći od početno ugovorenog. Kako je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka među kojima je i ovdje tužena, donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH), Poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojima se pravomoćno utvrđuju ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u svim pojedinačnim ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to tužitelj ovom tužbom, s obzirom na ništetnost odredbi članka 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu vezanom za valutnu klauzulu CHF, potražuje od tužene novčani iznos koji je pretplatio na ime tečajne razlike, a koji iznos predstavlja razliku između plaćenog iznosa i onoga što je trebao platiti da je kredit ugovoren u kunama, bez vezivanja za valutu CHF. Ovom tužbom tužitelj potražuje pretplaćene iznose isključivo na ime razlike tečaja u iznosu od 3.644,16 EUR. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH), Poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Posl. br. Rev2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), pravomoćno je utvrđeno da je tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom pravomoćnom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje je tužena sklapala sa potrošačima u utuženim razdobljima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na pravne učinke pravomoćne presude donesene po kolektivnoj tužbi tužitelj se ima pravo pozvati u predmetnom pojedinačnom sporu, a temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15.). U tim slučajevima sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pravomoćna izreka presude donesene u kolektivnom sporu odnosi se na sve potrošačke ugovore o kreditu, ne određujući njihovu namjenu. Tužitelj je sklopio ugovor u svojstvu potrošača što samom ugovoru daje obilježje potrošačkog ugovora u skladu s odredbom članka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14., 110/15., 14/19.). Nadalje, tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o odredbama ugovora koje su predmet ovoga postupka, a koje su čekale tužitelja na unaprijed sastavljenom obrascu. Prije i u vrijeme zaključenja ugovora u kreditu, tužena kao trgovac tužitelja kao potrošača nije informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora propustila ga informirati o slijedećim važnim činjenicama: - o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, - o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), - o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te - o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što u cijelosti ugovorne odredbe vezane uz ugovaranje otplate glavnice vezane uz valutnu klauzulu čini ništetnima. Citira odredbu članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., u daljnjem tekstu: ZZP), članka 102. stavka 1. ZZP-a, te članka 4., članka 6. članka 7. stavak 1. i članka 10. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO). Tužena je bila dužna, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje definiraju parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka), odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori. Tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štiti se vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Toga u konkretnom slučaju nema, jer je promjenom visine valute jednostavno profitirala tužena, a na štetu tužitelja kao korisnika kredita, jer je realiziranjem te klauzule tužena došla do izvora jednostavne, a istovremeno nepravične zarade - ekstra profita banke, financijskim iscrpljivanjem tužitelja kroz enormno povećanje rate otplate kredita iskazane u kunama. Tužena uopće nije upozorila tužitelja da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, a navedena je valuta prezentirana tužitelju kod zaključenja kao stabilna. Takvo postupanje je u suprotnosti sa odredbama članka 81., 92. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Obzirom je odredbom članka 322. ZOO-a propisano da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili pravilima morala društva ništetan, a odredbom članka 323. istog zakona propisana posljedica ništetnosti u vraćanju onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, to je tužena dužna tužitelju vratiti upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekla, uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Obzirom je tužena u zakašnjenju, dužna je tužitelju i isplatiti i kamatu (članak 183. ZOO-a), a kamatna je stopa određena u skladu sa člankom 29. ZOO-a. Na temelju odredbe članka 1115. ZOO, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Kako je prilikom sklapanja samoga ugovora, tužena bila nepoštena, dužna je platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl. broj P-1401/2012 koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost vezanosti za valutu CHF, stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 13. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, to potraživanje tužitelja nije zastarjelo jer je tužba podnesena prije isteka roka zastare 13. lipnja 2023. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, broj: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi: - „ u kunskoj protuvrijednosti od 41.600,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućašesto i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“ - „ … uz valutnu klauzulu…“

II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, broj: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi: - „… u kunskoj protuvrijednosti 358,84 CHF (tristopedest osam i 84/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime tečajne razlike isplati iznos od 3.644,16 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak skupa sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.1. U podnesku od 16. srpnja 2024., a u odnosu na prigovor radi prijeboja tužene istaknutog u točki VI. podneska od 13. lipnja 2024., ističe prigovor zastare. Ovo stoga što tužena po osnovi negativne razlike potražuje ukupan iznos od 342,46 EUR, gdje je posljednji iznos dospio 1. prosinca 2008. u visini od 14,49 EUR, a prigovor radi prebijanja je istaknut tek 13. lipnja 2024., čime je izvjesno da je nastupila zastara.

1.2. U podnesku od 11. prosinca 2024., tužitelj je iznio da je suglasan sa dostavljenim nalazom i mišljenjem te postavio tužbeni zahtjev na način da isti glasi: "I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, BROJ: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi:

- „ u kunskoj protuvrijednosti od 41.600,00 CHF (slovima:četrdesetjednatisućašesto i 00/100CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“

- „ … uz valutnu klauzulu…“

- „… u kunskoj protuvrijednosti 358,84 CHF (tristopedestosam i 84/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime tečajne razlike isplati iznos od 3.996,14 EUR uvećano za pripadajuću zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate

- na iznos od 2,33 EUR od 16.09.2005 do isplate,

- na iznos od 0,15 EUR od 16.10.2005 do isplate,

- na iznos od 1,42 EUR od 16.11.2005. do isplate,

- na iznos od 2,17 EUR od 16.12.2005 do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 16.01.2006 do isplate,

- na iznos od 11,18 EUR od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 11,39 EUR od 16.02.2009. do isplate,

- na iznos od 4,55 EUR od 16.03.2009 do isplate,

- na iznos od 6,12 EUR od 16.04.2009. do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR od 16.05.2009. do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR od 16.06.2009 do isplate,

- na iznos od 4,20 EUR od 16.07.2009. do isplate,

- na iznos od 2 EUR od 16.08.2009. do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 1,67 EUR od 16.10.2009 do isplate,

- na iznos od 3,77 EUR od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 3,44 EUR od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 9,10 EUR od 16.01.2010 do isplate,

- na iznos od 12,73 EUR od 16.02.2010. do isplate,

- na iznos od 11,95 EUR od 16.03.2010 do isplate,

- na iznos od 15,56 EUR od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 22,18 EUR od 16.05.2010 do isplate,

- na iznos od 23,38 EUR od 16.06.2010. do isplate,

- na iznos od 31,09 EUR od 16.07.2010 do isplate,

- na iznos od 30,82 EUR od 16.08.2010. do isplate,

- na iznos od 46,80 EUR od 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 37,50 EUR od 16.10.2010 do isplate,

- na iznos od 39,65 EUR od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 48,79 EUR od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 49,67 EUR od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 3.546,44 EUR od 28.01.2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

2. U odgovoru na tužbu tužena priznaje da su tužitelj i tužena sklopili 20. lipnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205008356 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 41.600,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja.

Tužena ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/22., dalje: ZZP). Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Tužena ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP-a u svezi odredbe članka 230. ZOO-a. U postupcima koje potrošači osobno pokrenu, radi se o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2023., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) tada bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 10. lipnja 2018. nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena smatra da su obje odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tužene kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Tužena ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužitelj je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Svim zaposlenicima u nadležnim službama tužene bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. I u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužena smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tužene, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Rizik promjenjivosti tečaja se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Institut valutne klauzule je bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od 16. prosinca 2010., tužena ističe da je takav zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovoga postupka.

2.1. U podnesku od 13. lipnja 2024. u točki VI. tužena je istaknula prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 342,46 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), pa predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tužene prema tužitelju koja iznosi 342,46 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate. Također sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tužene s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja.

2.2. U podnesku od 15. studenoga 2024. tužena je iznijela da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Kako je vještak dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 351,99 eura, tužena izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 351,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,71 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- 2,36 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 4,11 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 4,93 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 2,85 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 3,71 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 5,21 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 7,23 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 4,66 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 4,65 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 7,72 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 6,91 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 8,62 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 10,92 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 8,11 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 11,13 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 15,19 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 15,41 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 16,79 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 14,36 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 14,38 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 18,51 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 14,21 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 18,00 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 11,44 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 12,49 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 6,68 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 8,04 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 15,73 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 12,83 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 15,10 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 15,58 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 15,67 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 6,94 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 1,63 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

2.3. U podnesku od 30. prosinca 2024. tužena se izričito protivi preinaci tužbe od strane tužitelja iz podneska od 11. prosinca 2024., naime, tim podneskom tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju, te preinačava prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 3.996,14 eur sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Time je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva u visini od 351,98 eur s osnove navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe raspolagao svom potrebno dokumentacijom za konačno postavljanje tužbenog zahtjeva. Ukoliko sud dozvoli preinaku, tužena ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev. Na eventualno potraživanje u iznosu od 351,98 eur primjenjuje se trogodišnji zastarni rok, i sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Cijeneći okolnost da je preinačeni tužbeni zahtjev postavljen 11. prosinca 2024., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205008356 od 20. lipnja 2005. (stranica 8-13 spisa), promet po kreditu (stranica 54-59 spisa), iskaz tužitelja (stranica 159 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 4. studenoga 2024. (stranica 163-167 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka – službenika banke, budući je tužena na ročištu 10. srpnja 2024. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po Ugovoru o namjenskom kreditu od 20. lipnja 2005. sklopljenom s tuženom. Ujedno predmet spora čini i tuženičin prigovor radi prebijanja.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 20. lipnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu za iznos 41.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (članak 1.),

- da je kredit odobren za kupovinu stana,

- da je ugovoren rok otplate kredita 13 godina,

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 358,84 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (članak 7.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu ili od onog u mjesecu u kojem je istekao poček otplate kredita,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporno je i, je li tužitelj potrošač, zatim visina navedenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora radi prebijanja.

8. Prije svega valja navesti da se tužena u podnesku od 30. prosinca 2024. usprotivila preinaci tužbe, koju je tužitelj učinio povisivši tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

8.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, potraživao isplatu iznosa od ukupno 3.996,14 eura, time da je po toj osnovi u tužbi utužio ukupan iznos od 3.644,16 eura. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe članka 191. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), ne može niti protiviti. Uostalom sud je na raspravnom zapisniku 22. siječnja 2025., a u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, dopustio preinaku tužbe iz podneska od 11. prosinca 2024. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

9. Suprotno stavu tužene, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stavu ovoga suda tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu - za kupovinu stana, dok je tužitelj iskazao da je kredit digao za kupnju nekretnine i sredstva je utrošio za kupnju garsonijere koju je dao svom sinu za stanovanje. Ta garsonijera nije unijeta u obrt kao imovina obrta ili tvrtke, jer u vrijeme podizanja kredita niti kasnije nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Na okolnost pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit digao kod Zagrebačke banke, u prostorijama iste u Osijeku 2005. godine, da je kredit digao za kupnju nekretnine i sredstva je utrošio za kupnju garsonijere koju je dao svom sinu za stanovanje. Ta garsonijera nije unijeta u obrt kao imovina obrta ili tvrtke, uostalom u vrijeme podizanja kredita niti kasnije nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. U Zagrebačkoj banci razgovarao je u vezi kredita sa bankaricom, koja mu je rekla da je kredit u CHF najpovoljniji i predložila mu je da ga uzme. Nije mu rekla da može doći do promjene CHF u odnosu na kunu niti mu je rekla koji elementi utječu na promjenu tečaja. Kod ugovora o kreditu bilo mu je najbitnije da ga može vraćati, odnosno da može mjesečno normalno otplatiti ratu. Ne zna koja mu je bila početna rata, ali zna da se ista s vremenom povećavala pa je upitno da li bi taj kredit i digao da je znao da će doći do takvog povećanja rate kredita, vjerojatno ne bi. Otplaćivao je kredit preko trajnog naloga kod banke.

12.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu od strane bankara nije rečeno da može doći do promjene CHF u odnosu na kunu niti mu je rečeno koji elementi utječu na promjenu tečaja, dakle radi se o elementima ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazala. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

13. Na okolnost visine zahtjeva s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku (pretplatu) između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Vještaku je naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 4. studenoga 2024. proizlazi:

- da je tijekom otplate kredita tečajna razlika na iznose realiziranih anuiteta na dan plaćanja anuiteta u odnosu na isti anuitet primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, iznosila ukupno 3.644,15 EUR,

- da je tijekom otplate kredita u nekim mjesecima tužitelj anuitete platio u iznosu manjem nego što bi iznosio anuitet primjenom važećeg tečaja na dan isplate kredita, pa je tečajna razlika bila negativna, odnosno tužitelj je u tim mjesecima anuitete platio manje nego što bi isti iznosili primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Ukupna negativna razlika iznosila je 351,99 EUR,

- da je tijekom otplate kredita, uključujući samo pozitivne stavke, tečajna razlika iznosila ukupno 3.996,14 EUR.

13.2. Tužitelj je u podnesku od 11. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev tako da u točki III. potražuje od tužene ukupan iznos od 3.996,14 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

13.3. Tužena ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.

13.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka od 4. studenoga 2024., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora, a vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

14. Nije osnovan prigovor zastare za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. Naime, VSRH je na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeo obvezujuće pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

15. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 351,99 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prijebijanja, ovaj sud je utvrdio da je bilo razdoblja tijekom otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, tj. razdoblja u kojem je tužena obračunavala anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita, tako da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 351,99 eura. Stajalište je ovog suda da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Unatoč tome što je u tom razdoblju vršena otplata anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita te iznose po ocjeni ovoga suda ne treba uračunati u iznos pretplate jer se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tužena kao kreditor imala pravo. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

15.1. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

15.2. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

15.3. Uostalom osnovan je i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 1. kolovoza 2005. do zaključno 1. prosinca 2008. i postavljanja prigovora radi prebijanja 13. lipnja 2024. nastupila zastara, odnosno protekao je opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na to potraživanje tužene, time da zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja .

15.4. Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, a kako je isti konačno postavljen u podnesku od 15. studenoga 2024., odlučeno kao u točki V. izreke presude.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je tužitelj pravilo potraživao zateznu kamatu počev od prvog dana od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, time da je datum plaćanja vidljiv u stupcu 4. tablice 2. nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

17. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe sadržanog u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, broj: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi: " u kunskoj protuvrijednosti ……. obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“ zatim „ … uz valutnu klauzulu…“,..“ te u dijelu odredbe članka 7. predmetnog ugovora koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti ….. obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 3.996,14 eura, kao osnovan usvojio.

18.1. U odnosu na dio zahtjeva kojim tužitelji traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: 3205008356, Kreditna partija: 7102768027 koji je 21. lipnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka, broj: OU – 1287/2005 sklopljenog između tužitelja IA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koja glasi: "… od 41.600,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućašesto i 00/100 CHF)… ", te kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu, koji glasi: "… 358,84 CHF (tristopedestosam i 84/100 CHF)… ", ovaj sud je odbio tužitelja, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač. Naime, tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, ali je tužbeni zahtjev raščlanjen na način da tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti i drugih odredbi ugovora, a kad bi se utvrdila ništetnost i drugih odredbi ugovora, osim valutne klauzule, tada takav ugovor ne bi mogao opstati.

19. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 12. siječnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 10. srpnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 17. srpnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 17. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 11. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 22. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 28. siječnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), sve uvećano za pripadajući iznos PDV-a ukupno iznosi 1.875,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura i plaćena sudska pristojba za tužbu u iznosu 43,21 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.183,66 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 28. siječnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

19.1. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 66,36 eura, jer u situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP. (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1111/2024-2 od 24. listopada 2024.).

20. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 28. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ana Birnbaum, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte