REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREB

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-3616/2018-90

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Miličević i Šupuković u Zagrebu, protiv tuženika Viadukt d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096, zastupanog po stečajnom upravitelju Miloradu Zajkovskom, a isti po punomoćnici Dori Ružičić Dražić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maržić i Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ive Eškinje, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Lovre Maržića, odvjetnika, 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja u iznosu 4.074,97 eura i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2017.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da postoji tražbina tužitelja na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u daljnjem iznosu od 763,16 eura i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama u odnosu na taj iznos

III. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja na ime izgubljene zarade u iznosu od 14.545,05 eura i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos 2.423,27 eura teku od 28. srpnja 2016. pa do isplate; na iznos 2.447,06 eura teku od 25. kolovoza 2016. pa do isplate; na iznos od 2.390,30 eura teku od 23. rujna 2016. pa do isplate; na iznos 2.418,68 eura teku od 22. listopada 2016. pa do isplate; na iznos 2.447,06 eura teku od 30. studenog 2016. pa do isplate; na iznos 2.418,68 eura teku od 23. prosinca 2016. pa do isplate.

IV. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.250.00 eura na ime troškova parničnog postupka kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, nastalih do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom kod Trgovačkog suda u Zagrebu St-1181/2017.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.140,93 eura, također sa zateznim kamatama, a koje teku od 28. siječnja 2025. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15. lipnja 2016. u Njemačkoj, na gradilištu u Werniku, Staudembucher Wernik, stradao za vrijeme redovnog radnog vremena prilikom obavljanja redovitih i uobičajenih poslova, kod tuženika. Do nezgode je došlo kada se skela i oplata koja je privremeno pridržavala most na kojem se tužitelj nalazio urušila, prilikom čega se tužitelj pao sa visine od 20-ak metara i tom prilikom zadobio tjelesne ozljede. Za štetu je odgovoran tuženik jer je propustio osigurati uvjete za siguran rad, a što je bio dužan prema čl.7. st.3. Zakona o radu. Tužitelj je u štetnom događaju zadobio ozljede opisane u priležećoj medicinskoj dokumentaciji, a radi čega mu je pružena pomoć u Sveučilišnoj bolnici u Wurzburgu u Njemačkoj. Tužitelj je zbog predmetnog štetnog događaja snosio troškove radi liječenja, a za koje potražuje naknadu. Tužitelj potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, za tuđu pomoć i njegu te za troškove liječenja. Također navodi da je zbog posljedica predmetne nezgode bio na bolovanju zbog čega trpi izgubljenu zaradu kao razliku između prosječnog mjesečnog prihoda kojeg bi primio da nije bio na bolovanju i prihoda kojeg je stvarno primio dok je bio na bolovanju. Navodi da se 1. ožujka 2017. obratio odštetnim zahtjevom osiguravatelju tuženika, koji je isplatio iznos od 30.140,00 kn na ime naknade štete. Obzirom na navedeno tužitelj potražuje naknadu štete umanjenu za nesporno isplaćeni iznos. Tužitelj također potražuje zakonske zatezne kamate od dana nakon podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, odnosno od 2. ožujka 2017. pa do isplate.

1.1. Nakon provedenog medicinskog i financijskog vještačenja, konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 27. kolovoza 2024. tužitelj predlaže da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja u iznosu od 4.838,13 eura i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2017. (točka I. petita), da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja na ime izgubljene zarade u iznosu od 14.545,05 eura i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, razvrstano na pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zateznim kamatama kao u izreci (točka II. petita), kao i da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 829,52 eura na ime troškova parničnog postupka kao tražbina prvog višeg isplatnog reda nastalih do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom kod Trgovačkog suda u Zagrebu St-1181/2017 (točka III. petita),. Na ročištu održanim 17. prosinca 2024. tužitelj navodi u odnosu na točku III. petita tužbenog zahtjeva umjesto iznosa od 829,52 eura s iste osnove potražuje iznos od 1.250,00 eura. Tužitelj potražuje i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu kao neosnovanu u cijelosti. Navodi da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o radu za obavljanje poslova građevinskog radnika u SR Njemačkoj. Ne spori da je tužitelj obavljao poslove betoniranja segmenta mosta na gradilištu u Wernecku i da je 15. lipnja 2016. doživio nesreću na radu na način da je skela koja je pridržavala oplatu mosta popustila i urušila se, da je tom prilikom tužitelj pao sa visine od 20 metara i zadobio teške tjelesne ozljede. Tuženik navodi, da je kod obavljanja poslova betoniranja na konkretnom gradilištu sa izvođačem radova, njemačkom tvrtkom, ugovorio samo najam svojih radnika. Tuženik nije bio u poslovnom odnosu sa njemačkom tvrtkom kao podizvođač građevinskih radova. Tuženik nije imao ugovor o izvođenju građevinskih radova sa izvođačem radova, njemačkom tvrtkom. Izvođenje radova na izgradnji mosta, organizaciju gradilišta te nadzor nad izvedenim radovima obavljala je njemačka tvrtka, koja je bila jedini izvođač radova. Nakon štetnog događaja, istragu o uzrocima nesreće i odgovornim osobama izvođača, provodili su istražni organi SR Njemačke. Iz navedenog proizlazi da je do štetnog događaja i stradanja tužitelja, došlo isključivo propustom glavnog izvođača radova, da je uzrok štetnog događaja rušenje skele i oplate mosta. Tuženik je, kao poslodavac, dao u najam svoje radnike na gradilište da obavljaju poslove. Tuženik nije bio dužan osigurati rad na siguran način, sukladno Zakonu o radu i Zakonu o zaštitu na radu pa s tog osnova nije mogao napraviti nijedan propust. Organizaciju rada i gradilišta je obavljao glavni izvođač, njemačka tvrtka, koja je bila dužna osigurati uvjete za rad na siguran način za sve radnike na gradilištu. Slijedom svega navedenog, razvidno je, da je štetni događaj nastao zbog propusta njemačke tvrtke, koja se ovdje smatra trećom osobom. S obzirom na to, a sukladno članku 1067. Zakona o obveznim odnosima, isključuje se odgovornost tuženika za nastalu štetu, jer je šteta nastala radnjom treće osobe, koju tuženik nije mogao predvidjeti niti otkloniti. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu u cijelosti.

2.1. Tijekom postupka, podneskom od 12. listopada 2018. tuženik nadopunjuje odgovor na tužbu te ističe da obzirom je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu građevinskog poslovođe, koje poslove je trebao obavljati i na gradilištu u Wernecku, SR Njemačka, tužitelj nije imao razloga predmetnog dana, kao ni inače, biti na mostu kod kojeg je došlo do urušavanja. Naime, u opisu posla građevinskog poslovođe ništa ne upućuje da bi isti trebao obavljati fizičke poslove na objektima, a naročito poslove takve naravi da dovode u rizik njegov život i zdravstveno stanje. Stoga tužitelj nije po prirodi svog posla trebao biti na mostu, a niti iz dokumentacije proizlazi da bi neposredno prije urušavanja mosta došlo do neke izvanredne situacije koja bi eventualno zahtijevala takav postupak po uputi poslodavca. Nadalje, tuženik posebno ukazuje kako nije tužitelj postavljao predmetnu skelu, već je to izvršio podizvođač angažiran od strane naručitelja radova (dakle treća osoba na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je posljedice njenog djelovanja mogao predvidjeti ili izbjeći), za koju se činjenicu tužitelj obvezao dostaviti dokumentaciju do koje, međutim, ne može doći iz razloga što postupak koji se u Njemačkoj vodi protiv angažiranog podizvođača nije dovršen. Naglašava da kako je tuženik organizirao i proveo zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prirodi posla koji se tada obavljao, da je poduzeo sve što je mogao kako bi spriječio nastanak štetnog događaja i radnicima osigurao sigurne uvjete rada te da nije postupao protivno propisanim obvezama o zaštiti na radu koje bi dovele do odgovornosti za štetu radi propusta poslodavca već da se radi o događaju koji poslodavac nije mogao spriječiti unatoč svim provedenim mjerama zaštite na radu. Smatra da je iznos koji je tužitelju isplaćen od osiguratelja tuženika na ime naknade štete, ako je ista i postojala, time u cijelosti namirena. Tuženik ističe kako iznosi koje tužitelj potražuje nisu u skladu s orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH. U cijelosti osporava visinu zatražene naknade štete po svim osnovama koje tužitelj potražuje. Navodi da se sve pretrage koje je tužitelj obavio nakon štetnog događaja, obavljaju se i u Kliničkim bolničkim centrima, a bez plaćanja istih ukoliko je osoba osiguranik po Zakonu o zdravstvenom osiguranju, a što je tužitelj bio. U odnosu na osnov izgubljene zarade tuženik navodi da tužitelj prihode, odnosno razliku temelji na prihodima koje je imao za vrijeme dok je bio na radu u Njemačkoj, međutim tuženik naglašava kako nema dokaza da bi isti ostao na radu u Njemačkoj cijeli period za koji potražuje razliku. Naime, tužitelj je kod tuženika bio zaposlen od 22. veljače 1990., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopili su 1. siječnja 2004., a Ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo sklopili su 11. veljače 2015. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj na radu u Njemačkoj proveo tek neznatni dio radnog staža obzirom na trajanje radnog odnosa kod tuženika. Iz članka 13. Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo proizlazi da se radnik vraća na mjesto na kojem je radio prije upućivanja odmah po završetku potrebe za radom radnika odnosno po završetku radova. Radnik, dakle, temelji svoje potraživanje na ugovoru sklopljenom na određeno vrijeme, i to za vrijeme trajanja najdulje dvije godine, dok ni iz čega ne proizlazi da bi navedeni period stvarno i ostao raditi u inozemstvu te primati plaću u povećanom iznosu.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu dokumentaciju koju su stranke priložile spisu, provedeno je medicinsko vještačenje po vještacima doc.dr.sc. Zvonku Zadro i prof.dr.sc. Branki Vidrih, vještak doc.dr.sc. Zvonko Zadro se očitovao na prigovore tuženika, vještak prof.dr.sc. Branka Vidrih se očitovala na prigovore tuženika, saslušan je svjedok NI, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. te je proveden dokaz usmenim očitovanjem vještaka doc.dr.sc. CI i prof.dr.sc. Branke Vidrih.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je konačni tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovan.

5. Tijekom postupka, rješenjem od 26. listopada 2017. bio je određen prekid postupka jer je nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, St-1181/2017 (St-2354/2017) od 2. listopada 2017. Podneskom od 9. ožujka 2018. tužitelj je obavijestio sud da je Trgovački sud u Zagrebu donio rješenje St-1181/2017 kojim je uputio vjerovnike da stave prijedlog za nastavak parnice te je tužitelj predložio nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari i tužbeni zahtjev iz kondemnatornog izmijenio u deklaratorni te je time i po pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka (8. studenog 2017.) nastavljen postupak protiv tuženika Viadukt d.d. u stečaju.

6. Predmet spora je do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom bio zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao njegov poslodavac nadoknadi neimovinsku i imovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sve po osnovi ozljeđivanja na radnom mjestu 15. lipnja 2016. kada je tužitelj, za vrijeme redovnog radnog vremena prilikom obavljanja redovitih i uobičajenih poslova kod tuženika stradao na način da se skela i oplata koja je privremeno pridržavala most na kojem se tužitelj nalazio urušila, prilikom čega je tužitelj pao sa visine od 20-ak metara i tom prilikom zadobio teške tjelesne ozljede. Kao što je već navedeno nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom tužitelj mijenja tužbeni zahtjev iz kondemnatornog u deklaratorni.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlenik tuženika.

8. Među strankama je sporna odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja obzirom da tuženik tvrdi da nije imao ugovor o izvođenju građevinskih radova sa izvođačem radova, njemačkom tvrtkom koja je izvodila radove na izgradnji mosta, organizirala gradilište te obavljala nadzor nad izvedenim radovima, kao i obzirom na podredno istaknuti prigovor isključive krivnje tužitelja za štetni događaj kao razloga za oslobođenje tuženog od odgovornosti. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

9. Iz Prijave o ozljedi na radu od 1. srpnja 2016. razvidno je da je tužitelju 6. listopada 2016. zadobivena ozljeda (datum nastanka ozljede 15. lipnja 2016.), pod šifrom S22.4, S62.3, S00.8 priznata ozljedom na radu od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

10. Iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2004. proizlazi da istim tužitelj kao radnik zasniva radni odnos kod tuženika kao poslodavca, da je radnik (tužitelj) u radnom odnosu kod poslodavca (tuženika) od 22. veljače 1990. i da će radnik obavljati poslove građevinski poslovođa na gradilištima društva.

11. Iz Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo od 11. veljače 2015. razvidno je da se istim tužitelj upućuje na rad u SR Njemačku, a radi ispunjavanja ugovornih obveza poslodavca prema njemačkim investitorima, da se radnik upućuje na rad u SR Njemačku 15. veljače 2015., da se ugovor sklapa na određeno vrijeme, a najdulje dvije godine, da će radnik obavljati poslove građevinskog poslovođe i druge neophodne poslove u skladu s naravi i vrstom posla, a po nalogu poslodavca. Poslodavac se obvezuje osim postojećih osiguranja radnika osigurati i od nesreće na radu za period u kojem će stvarno raditi u Njemačkoj temeljem ovog ugovora. Po završetku potrebe za radom radnika ili završetku radova u Njemačkoj, poslodavac se obvezuje radnika rasporediti, u pravilu, na poslove i radne zadatke na kojima je temeljem Ugovora o radu radio prije odlaska na rad u Njemačku.

12. Iz priloženih računa proizlazi da je tužitelj povodom štetnog događaja snosio troškove liječenja za pruženu medicinsku pomoć u Poliklinici Medikol, kao i da je u Getaldus Optici kupio nove naočale 14. siječnja 2017.

13. Iz izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad, proizlazi da se tužitelj zbog posljedica štetnog događaja od 15. lipnja 2016. do 10. veljače 2017. nalazio na bolovanju.

14. Iz obračuna plaća za tužitelja proizlaze iznosi prosječnih mjesečnih primanja koje je tužitelj primao prije štetnog događaja, dok iz obračuna isplaćene plaće za svibanj-studeni 2016. proizlaze iznosi koji je tužitelj primio na ime naknade plaće.

15. U odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka NI.

16. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, jer je isti iskazivao objektivno, jasno i logično te je njegov iskaz suglasan dokumentaciji priloženoj spisu. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je do njegovog ozljeđivanja došlo prilikom obavljanja redovite radne operacije radnika koji radi na radnom mjestu građevinskog poslovođe, a pri čemu je tužitelj obavljao i sve ostale građevinske poslove i prilikom koje radne operacije je tužitelj postupao na do tada uobičajeni način. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su na dan štetnog događaja on i ostali radnici tuženika u ranim jutarnjim satima dovršavali započeti posao betonaže mosta, on je već u 6 sati ujutro kao poslovođa napravio raspored rada za sve prisutne djelatnike tuženika te postavio radnike na određene pozicije, a i sam je zauzeo poziciju na mostu. Istovremeno na mostu su radili i radnici drugih firmi. U jednom trenutku skela i oplata koje su pridržavale most se naglo urušila, sve je palo te su svi radnici koji su se nalazili na mostu također pali. U toj nesreći jedan radnik je smrtno stradao, više njih je teško ozlijeđeno pa tako i on. Nakon pada ničega se ne sjeća, zna samo da je završio u šok sobi u bolnici u Werniku. Po povratku u RH nastavio je liječenje. Uslijed nastale nezgode zadobio je sljedeće ozljede: lom tri rebra, imao je polomljene prste, cijelo lice mu je bilo u ranama, jedno vrijeme bio je gluh, dugo se nije ničega sjećao. Zbog zadobivenih ozljeda liječio se i privatno. Dobio je dijagnozu PTSP. Nakon što je otpušten iz bolnice te kada je došao kući imao je potrebu za tuđom pomoći i njegom koju mu je pružala njegova supruga i kćerka. Dalje je tužitelj iskazao da nakon što je došlo do štetnog događaja na navedenom radilištu tuženik je poslao drugu ekipu radnika da nastavi započeti posao. On kao poslovođa može procijeniti da bi posao na navedenom mostu nastavio obavljati sigurno još godinu dana jer bi toliko vremena trebalo za dovršetka izgradnje mosta. Ništa nije ukazivalo na to da bi ga poslodavac vratio natrag na rad u RH jer je imao jako puno iskustva te je njegovom poslodavcu odgovaralo da upravo on bude prisutan na navedenome radilištu. Nakon završetka bolovanja on je i dalje radio za tuženika na radilištima u Njemačkoj. Nakon pet mjeseci ponovno je bio hospitaliziran zbog napada panike. Skelu na izgradnji predmetnog mosta postavila je njemačka tvrtka.

17. Iskaz tužitelja u cijelosti je podudaran iskazu svjedoka NI, koji je bio neposredni očevidac štetnog događaja te kojem je sud povjerovao u cijelosti, jer je iskazivao objektivno, jasno, logično i suglasno iskazu tužitelja te njegov iskaz, kao i prihvaćeni iskaz tužitelja niti jednim drugim dokazom nisu dovedeni u pitanje. Naime, i iz iskaza navedenog svjedoka, kojeg sud u cijelosti prihvaća, jasno proizlazi da su predmetnog dana u jutarnjim satima radnici tuženika započeli s betonažom mosta, a do nezgode je došlo negdje oko 15,30 sati. On je u jednom trenu samo čuo prasak te je pogledao u visinu prema mostu i vidio kako se most po sredini urušio te kako radnici koji su bili na mostu padaju sa mosta, a među njima je bio i tužitelj. On i tužitelj su kao radnici tuženika bili zaduženi za "šalovanje" i betonažu dok je za postavljanje potpornih stupova za most bila zadužena druga tvrtka. Tužitelj nije poduzimao nikakve radnje samoinicijativno, a svi su na tom radilištu radili po uputama njemačke tvrtke. Most s kojeg je tužitelj pao predmetne zgode je bio na visini od nekih 20 metara. Njemu je tužitelj bio poslovođa te je tužitelj njega i druge kolege upućivao u rad.

18. Dakle, iz iskaza tužitelja i svjedoka ĆI, koji su u bitnim dijelovima podudarni te koje sud u cijelosti prihvaća, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj obavljao poslove svog radnog mjesta uobičajenom metodom i da je uključio svu dužnu pažnju prilikom obavljanja radnih zadataka.

19. Iz sklopljenog Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo nedvojbeno proizlazi da su isti sklopili upravo tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac. U čl.2. Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo, određeno je da se radnik upućuje na rad u SR Njemačku, a radi ispunjavanja ugovornih obveza poslodavca prema njemačkim investitorima. Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je tužitelj prilikom obavljanja poslova na gradilištu u Wernecku, obavljao poslove za tuženika kao poslodavca. Slijedom toga, neupitna je odgovornost tuženika za štetu koja je tužitelju nastala i to iz razloga što tuženik kao poslodavac ima zakonsku obvezu osigurati radniku uvjete za rad na siguran način odnosno način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Naime, u konkretnom slučaju radi se o tome da je tužitelj u vrijeme nastanka ozljede obavljao svoje ugovorene poslove koje je ugovorio sa tuženikom kao svojim poslodavcem, a koje te njegov poslodavac preuzeo kao obvezu prema njemačkim investitorima (čl. 2. Ugovora u upućivanju na rad u inozemstvo). Stoga se tuženik kao poslodavac ne može osloboditi odgovornosti isticanjem kako je "ugovorio samo najam svojih radnika".

20. Tuženik se poziva na odredbu čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima, a u cilju oslobođenja od odgovornosti isticanjem kako se njemački investitor ima smatrati trećom osobom čiju radnju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći. Međutim, sama činjenica da je tuženik prema njemačkim investitorima imao određenu obvezu slijedom čega je svoje radnike uputio na rad u inozemstvo, isključuje mogućnost da se njemački investitori smatraju trećom osobom čije radnje tuženik nije mogao predvidjeti. Tuženiku je dobro bila poznata priroda posla na koji je uputio svoje radnike. Obzirom da je riječ o poslovima građevinskog radnika, općepoznato je kako takvi radni zadaci uključuju i rad na skeli, a što je tuženik nesumnjivo mogao predvidjeti te poduzeti potrebne radnje radi otklanjanja eventualnih štetnih posljedica.

21. Ugovorom o upućivanu na rad u inozemstvo, tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac utvrdili su kako će radnik obavljati poslove građevinskog radnika i druge poslove po nalogu poslodavca, a istim Ugovorom tuženik je preuzeo obvezu tužitelja osigurati od nesreće na radu za vrijeme obavljanja rada u Njemačkoj. Nisu osnovane tvrdnje tuženika da štetni događaj u kojemu je stradao tužitelj predstavlja događaj na koji poslodavac nije mogao spriječiti. Naime, obveza poslodavca nije ispunjena samim osposobljavanjem radnika i to iz razloga jer je temeljem Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14

, 118/14

, 154/14 , 94/18

, 96/18), obveza poslodavca i ta da se zaštita na radu provodi sukladno općim načelima prevencije koja se odnose na: izbjegavanje rizika, procjenjivanje rizika, sprječavanje rizika na njihovom izvoru i dr. Prema čl. 27. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac je dužan osposobiti radnika za rad na siguran način, između ostalog, i prilikom upućivanja radnika na novi posao odnosno na novo mjesto rada. Isto tako, poslovima zaštite na radu smatra se provedba unutarnjeg nadzora nad primjenom pravila zaštite na radu te poticanje i savjetovanje poslodavca i njegovih ovlaštenika da otklanjaju nedostatke u zaštiti na radu utvrđene unutarnjim nadzorom. Osim toga tuženik nije dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je organizirao i proveo zaštitu na radu, a kako to sam u konačnici tvrdi. Upravo okolnost da je kritičnog dana došlo do rušenja skele i oplate mosta, jasno upućuj da tuženik nije postupao sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu.

22. Tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 8. ožujka 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka LI.

23. Temeljem odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014

, 127/2017

, 98/2019

, 151/2022 , 64/2023

, dalje: ZR), poslodavac je dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom po općim propisima obveznog prava.

24. Sukladno odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovora po načelu objektivne odgovornosti. Sukladno odredbi stavka 2. istog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik tijekom postupka ističe da tužitelj obzirom na to da je bio građevinski poslovođa nije trebao obavljati nikakve fizičke poslove na objektima pa tako po prirodi svog posla nije trebao stajati na predmetnom mostu, čime stavlja prigovor isključive odgovornosti tužitelja smatrajući da je tužitelj na taj način pridonio nastanku štetnog događaja. Međutim, kao što proizlazi iz odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu tuženik kao poslodavac je odgovoran za štetu po načelu objektivne odgovornosti. Jedini način da se tuženik oslobodi odgovornosti u ovom slučaju je ako dokaže da je šteta nastala uslijed namjere ili krajnje nepažnje radnika ili treće osobe, na koje djelovanje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kao građevinski poslovođa za tuženika obavljao i sve pripadajuće građevinske poslove, a sve sukladno sklopljenom ugovoru o radu i Ugovoru o upućivanju na rad u inozemstvu. Okolnost da je tužitelj bio građevinski poslovođa ne povlači za sobom zaključak da tužitelj prilikom izvršavanja svojih radnih zadataka nije trebao i morao stajati na mostu, budući da je tužitelj kao poslovođa morao rasporediti radnike na određene pozicije na mostu, a to je uključivalo penjanje i stajanje na mostu, pri čemu je tužitelj također sudjelovao u poslovima betonaže mosta, koji posao je bio pri samom kraju. Iz dokumentacije koju je tuženik priložio u spis ne proizlazi da tužitelj nije smio obavljati pripadajuće građevinske radove zajedno sa radnicima kojima je bio poslovođa, niti se činjenica da je tužitelj zajedno sa drugim radnicima bio na mostu i obavljao poslove poslovođe i pripadajuće građevinske poslove na koje je rasporedio druge radnike ne može podvesti pod namjeru ili krajnju nepažnje radnika na koje poslodavac nije mogao utjecati. Stoga, šteta nije nastala krivnjom tužitelja, jer je sud utvrdio da je tužitelj postupao na uobičajen način i u trenutku dok je obavljao redovan rad svog radnog mjesta građevinskog poslovođe. Teret dokaza o postojanju okolnosti koje bi isključile ili umanjile odgovornost poslodavca, nalazi se na tuženiku, no isti osim činjeničnih navoda nije predložio niti jedan dokazni prijedlog kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje.

25. Dakle, ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu, ovaj sud utvrđuje postojanje cjelovite odgovornosti tuženika jer nastanak štete nije skrivio tužitelj i ne postoje niti drugu razlozi koji bi u smislu odredbi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) tuženika oslobodili od odgovornosti pa u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac, odgovara tužitelju kao posloprimcu za štetu prouzročenu povredom na radu.

26. Na taj način je utvrđena odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju te se u smislu navedenog u daljnjem tijeku postupka utvrđivala i visina nastale štete.

27. Sukladno odredbi čl. 138. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj: 71/2015, 104/2017, 36/2022, 27/2024) u tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa. Kako je u konkretnom slučaju tražbina tužitelja po osnovi naknade štete zbog ozljede na radu nastala do trenutka otvaranja stečajnog postupka koji je otvoren nad tuženikom ista nedvojbeno spada u prvi viši isplatni red. 28. U cilju utvrđivanja visine nastale štete, provedena su medicinska vještačenja po stalnom sudskom vještaku iz područja kirurgije prim.dr.sc. Zvonku Zadru te po stalnom sudskom vještaku iz područja psihijatrije prof.dr.sc. Branke Vidrih te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja Centar za financijska vještačenja d.o.o.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja svih vještaka u ovom postupku i to vještaka prim.dr.sc. CI, vještaka prof.dr.sc. Branke Vidrih te financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. ocijenivši iste vjerodostojnim jer su dani stručno, razumljivo i objektivno i u skladu sa pravilima struke.

30. Iz nalaza i mišljenja vještaka prim.dr.sc. CI od 1. travnja 2021. proizlazi da je tužitelj bio pozvan na klinički pregled na koji se odazvao te je tužitelj pregledan 26. ožujka 2021. Navodi kako prije predmetnog štetnog događaja tužitelj nije imao ozljeda ili bolesti u području desne ruke, nije teže bolovao, uglavnom zdrav. Sa sobom donosi presliku zdravstvenog kartona izabranog liječnika. Žali se na povremene bolove u desnoj šaci naročito nakon fizičkog opterećivanja, također utrnulost 5 prsta desne šake te bol u desnoj strani prsnog koša ali i cijela kralješnice. Tužitelj je dešnjak. Na glavi u vlasištu tužitelj ima nekoliko manjih ožiljaka prekrivenih kosom te ne desnoj ušci. Prsni koš sveden simetričan, respiratorno dobro gibljiv, bolan na kompresiju u A-P i L-L smjeru desno. Prsna kralješnica bolna na sukusiju u srednjem dijelu. Klinički peti prst desne šake sada urednog izgleda, zaostaje jače ograničenje pokreta u PIP zglobu 5 prsta desne šake. Klinički ne zatvara desnu šaku petim prstom u cijelosti. Pokrete ostalim prstima desne ruke uredno izvodi, stisak šake zadovoljavajući. Na pritisak bolnost petog prsta desne šake koji je još blaže otečen. Temeljem priložene medicinske dokumentacije u spisu, kod tužitelja su po štetnom događaju od 15. lipnja 2016. utvrđene sljedeće ozljede: udarno rezne rane glave, reznu ranu desne uške, serijski prijelom rebara od 3 do 6 rebra desno, potres mozga, natučenje tijela, prijelom proksimalne falange 5 prsta desne šake bez pomaka ulomaka. Između mehanizma nastanka ozljede i same ozljede postoji direktna uzročno posljedična veza. Unatoč provedenom kirurško fizijatrijsko rehabilitacijskom liječenju zaostale su trajne posljedice u vidu bolova u desnoj strani prsnog koša prilikom dubljeg disanja, kihanja, kašljanja, te težih fizičkih aktivnosti desnoj šaci sa ograničenje pokreta 5 prsta, leđnom tijelu kralješnice te čestim jakim glavoboljama zbog kojih mora uzimati analgetike, a što je rezultiralo umanjenjem opće životne i radne sposobnosti tužitelja koje cijeni trajnim invaliditetom od 10-11%. Radi navedenih ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove: Jakog intenziteta - 5 dana, Srednjeg intenziteta - 15 dana, Slabog intenziteta - 45 dana. Povremeni bolovi manjeg intenziteta iskazani su kroz smanjenje životnih aktivnosti. Nakon predmetnog štetnog događaja tužitelju je bila potrebna tuđa nestručna njega i pomoć u trajanju od 7 dana 3 sata dnevno, zatim 45 dana po 2 sata dnevno te još 30 dana po 1 sat dnevno (isključeno vrijeme u bolnici). U prvom redu tuđa pomoć i njega je bila potrebna za neke osnovne potrebe održavanje osobne higijene, oblačenje i svlačenje te odlazak na kontrole liječniku. Navedenu pomoć mogao je pružiti netko od ukućana. Naruženja po štetnom događaju na desnoj ušci i u vlasištu predstavljaju naruženja lakog stupnja. Tužitelj je trpio i sljedeće nelagodnosti rtg snimanje, nošenje imobilizacije, operacijski zahvat preglede i kontrole liječnika. Liječenje je završeno, odnosno stanje se stabiliziralo nakon kontrole fizijatra 17. studenog 2016. Troškovi liječenja nisu opravdani i isti su se mogli obaviti na teret HZZO-a. Obzirom na mehanizam povrjeđivanja, kao i na činjenicu da je od trenutka stradavanja u liječenje involviran psihijatar i neurolog kao i činjenicu da kod tužitelja perzistiraju tegobe psihijatrijsko neurologijske prirode mišljenja je da bi bilo uputno provesti vještačenje po specijalistu psihijatru ili neurologu a radi što bolje evaulacije stanja tužitelja.

31. Na zaprimljeni nalaz dr. CI tužitelj nije imao nikakvih primjedbi te je predložio da je provede vještačenje po vještaku specijalisti psihijatru radi cjelokupne evaulacije stanja tužitelja, a sukladno prijedlogu vještaka.

32. Tuženik je iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka dr. CI podneskom od 3. svibnja 2021. pri čemu sumarno, osporava sljedeće: visinu procjene smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 10-11%, relevantnost bolova „u desnoj strani prsnog koša, ali i cijele kralježnice“ u svezi ozljeda koje da bi tužitelj zadobio u štetnom događaju, naruženje lakog stupnja u smislu osnova kao naknade štete te po vještaku procijenjene potrebe i trajanja tuđe pomoći i njege. Tuženik navodi kako je iz medicinske dokumentacije tužitelja razvidno kako tužitelj od 17. studenog 2016. nije tražio nikakvu dodatnu liječničku skrb. Također, iz nalaza i mišljenja vještaka ostaje nejasno kako su zbog prijeloma rebara zaostale trajne posljedice u vidu bolova u desnoj strani prsnog koša. Smatra da nije izgledno ni vjerojatno da bi tužitelj zbog prijeloma rebara 2016. godine gotovo pet godina kasnije trpio bolove u prsnom košu prilikom disanja, kihanja, kašljanja. Uvidom u medicinsku dokumentaciju jasno se uočava da, osim pri prvotnom pregledu (15.05.2016. - 22-06.2016.), tužitelj bolove u prsnom košu te probleme prilikom disanja ne spominje kod nijednog drugog pregleda – sve do pregleda vještaka. Nadalje, tuženik smatra kako „nekoliko manjih ožiljaka prekrivenih kosom te na desnoj ušci“ ne bi predstavljalo naruženje lakog stupnja. Ujedno tuženik osporava i trajanje tuđe pomoći i njege sve iz kako je to procijenio vještak te moli da se vještak o istome dodatno očituje. Ostaje nejasno u kojem bi se dijelu potreba za tuđom pomoći i njegom smanjivala. Ujedno ističe kako se bolovi rebara/prsnog koša te ikakvi zaostali problemi kao posljedica potresa mozga ne spominju se ni u jednom naknadnom pregledu.

33. Iz nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. Branke Vidrih od 23. svibnja 2022. proizlazi da vještak navodi da je tužitelj stradao je na radnom mjestu 15. lipnja 2016., pao je s visine i zadobio tjelesne povrede i psihotraumu. Radio je na mostu na asfaltiranju ispod kojeg je popustila skela. U toj nezgodi jedan je čovjek poginuo, trojica su ostali teški invalidi, sveukupno je bilo 12 ljudi na mostu u trenutku pada. Nakon saniranja tjelesnih povreda, javio se psihijatru te mu je dijagnosticiran Poremećaj prilagodbe. Tužitelj nije trpio primarni strah jer se samog događaja ne sjeća, zbog toga što je zadobio potres mozga (ima amneziju). Sekundarni strah jakog intenziteta trpio je 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i blažeg do tri mjeseca po štetnom događaju. Zbog smetnji iz kruga Poremećaja prilagodbe tužitelj u svakodnevnom životu ulaže pojačane napore u omjeru od 10% trajno. Tuđa pomoć i njega ocijenjena je od strane kirurga.

34. Vještak dr. Zadro se očitovao na prigovore tuženika podneskom od 20. lipnja 2022. navodeći da je u predmetnom slučaju vještačio isključivo medicinsku dokumentaciju priloženu u spisu, vezano uz štetni događaj iz 2016. godine. Opisan potres mozga cijeni se trajnim invaliditetom od 5%, kao i prijelom 3 ili više rebara sa 5%, odnosno smanjena pokretljivost malog prsta sa 1%. Također se cijeni i činjenica da se radi politraumatiziranom pacijentu, pad sa velike visine, urušavanje mosta te poda i da je pacijent bio zatrpan. Obzirom na sve navedeno, ostaje u cijelosti kod osnovnog nalaza i mišljenja.

35. Tuženik se podneskom od 23. lipnja 2022. očitovao na nalaz i mišljenje dr. Vidrih te je iznio dodatne prigovore na osnovni nalaz i mišljenje vještaka dr. CI. Tuženik navodi da vještak dr. Vidrih nije naznačio koje su to životne aktivnosti za koje tužitelj mora uložiti povećani napor te na koji bi mu način i u kojoj mjeri bile otežane navedene aktivnosti. Smatra da je vještak uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, kao i recentnu sudsku praksu smanjenje životne aktivnosti tužitelja ocijenio u previsokom postotku. Predlaže da se vještak detaljnije očituje o tome iz kojih to razloga smatra da bi životna aktivnost sa psihijatrijskog gledišta bila umanjena za čak 10%, te u kojim je aktivnostima tužitelj ograničen u odnosu na životne aktivnosti prije štetnog događaja. Iz nalaza i mišljenja vještaka nejasno je temeljem kojih se točno okolnosti procjenjuje intenzitet i trajanje straha. Tuženik za ovakvu procjenu ne nalazi temelja u medicinskoj dokumentaciji. Nejasno je zašto bi strah i zabrinutost tužitelja za liječenje trajao skoro dvostruko duže od samih eventualnih bolova i samog liječenja tužitelja. Ujedno se ističe da se ocjena vještaka u odnosu na strah i smanjenje životne aktivnosti u značajnom dijelu oslanja isključivo na kazivanje tužitelja, odnosno na njegovo subjektivno poimanje, dok isto ne proizlazi iz medicinske dokumentacije tužitelja. Tuženik smatra da je najrelevantnija okolnosti da iz zdravstvenog kartona tužitelja proizlazi da je 28. studenog 2020. tužitelj pao sa garaže od 2m, te zadobio prijelom rebara, natučenje kuka i lijeve strane leđa te smatra da je navedeni pad s garaže imao utjecaja na psihičko stanje tužitelja. Obzirom na sve zdravstvene tegobe koje su kod tužitelja nastupile nakon štetnog događaja, a koje nisu posljedice istog, odnosno nastupile su neovisno o štetnom događaju, jasno je da je isto moralo biti od utjecaja na opće psihičko stanje tužitelja, ali se isto ne može dovoditi u isključivu vezu sa štetnim događajem. Također s ističe da je i sam tužitelj na pregledu kod vještaka 22.05.2022. naveo kako su mu se prije godinu, godinu i po počeli vraćati segmenti nesreće, a što je svakako u korelaciji događaja, odnosno pada s garaže 28.11.2020. Navedeni pad tužitelja, kao i ozljede tužitelja su zasigurno imale utjecaj na opće psihičko stanje tužitelja. Predlaže da se dr. Vidrih očituje jesu li prilikom procjene psihičkog zdravlja tužitelja, uzete sve prethodno navedene okolnosti, posebice pad tužitelja sa garaže 28.11.2020., kao i znatne zdravstvene poteškoće tužitelja te da se očituje o tome jesu li se i na koji način diferencirale psihičke poteškoće koje tužitelj danas ima, a koje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, sa samim posljedicama štetnog događaja.

35.1. U odnosu na osnovni nalaz vještaka dr. CI navodi da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da se kod tužitelja 13. lipnja 2018., dakle dvije godine nakon štetnog događaja, pojavila bol između lopatica, bol u desnom gležnju, odnosno „trn“ u peti, zbog čega tužitelj šepa, kao i bolna cervikalna kralježnica, dok je pokretljivost u vratu i rukama uredna, kao i da su se 6. kolovoza 2018. kod tužitelja pojavile smetnje u vratnoj kralježnici, a 28. studenog 2020. tužitelj je pao s garaže od 2m te pritom zadobio teške ozljede, odnosno prijelom rebara, natučenje kuka i lijeve strane leđa te je pritom tužitelj odbio hospitalizaciju. Obzirom na zdravstvene tegobe koje su se kod tužitelja počele pojavljivati tek nakon dvije godine od štetnog događaja, kao i na zdravstveno stanje tužitelja, neovisno o štetnom događaju, a posebice cijeneći okolnost pada tužitelja 2020. i teških tjelesnih ozljeda, predlaže se vještaku dodatno se očitovati je li prilikom izrade nalaza i mišljenja cijenio sve prethodno navedene okolnosti, posebice pad tužitelja 2020. g. te pritom zadobivene ozljede i odbijanje hospitalizacije od strane tužitelja.

36. Tužitelj nije imao nikakve prigovore ni primjedbe na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka dr. Vidrih.

37. Tuženik je podneskom od 14. srpnja 2022. iznio očitovanje na dodatno očitovanje dr. CI navodeći da vještak u dopunskom očitovanju nije otklonio prigovore tuženika iz podneska od 3. svibnja 2021., odnosno na iste se nije niti očitovao pa stoga tuženik ostaje kod svih iznesenih prigovora. Dodatno predlaže da se vještak kirurg doc.dr.sc. Zvonko Zadra i vještak psihijatar prof.dr.sc. Branka Vidrih, a nakon što se očituju na tuženikove prigovore od 3. svibnja 2021. i 23. lipnja 2022., daju usuglašenu zajedničku ocjenu eventualno zaostalih trajnih posljedica tužitelja.

38. Vještak dr. Zadro se podneskom od 4. listopada 2022. očitovao na daljnje prigovore tuženika navodeći da tegobe koje tuženik navodi nisu bile predmet vještačenja. Također u prethodnom očitovanju na prigovor jasno se očitovao, objasnio i pojasnio postotak trajnog invaliditeta. I nadalje ostaje u cijelosti kod osnovnog nalaza i mišljenja.

39. Vještak dr. Vidrih se podneskom od 14. listopada 2022. očitovala na prigovore tuženika navodeći da u cijelosti ostaje pri osnovnom nalazu i mišljenju. Smatra da je ocjena straha i trajnih posljedica dana objektivno i realno. Tužitelj je pretrpio tešku nezgodu na poslu, a u toj nezgodi jedan je čovjek poginuo, trojica su ostali teški invalidi, sveukupno je bilo 12 ljudi na mostu u trenutku pada. Radilo se o ljudima koje je tužitelj poznavao, zajedno su radili na gradilištu. Intenzitet stradavanja je takav da zadovoljava kriterije za postavljanje dijagnoze Poremećaja prilagodbe, a radi čega je i psihijatrijski liječen. Ne radi se o anksiozno depresivnom poremećaju, već o drugoj dijagnozi, koja se kao i ostali anksiozni poremećaji može u odnosu na traumatski događaj i kliničku sliku cijeniti od 5-20% u smislu trajnih posljedica. Smetnje koje i sada ima su tjeskoba, sniženo raspoloženje, osjećaj prikraćenosti, intruzivna sjećanja, poremećaj sna. Ocjena straha dana je temeljem medicinske dokumentacije i traumatskog događaja, te uobičajenog vremena koje je prosječnom čovjeku potrebno da prođe kroz traumu. Kako se prigovara na trajanje i intenzitet strah, te neutemeljenost procjene na dostupnoj medicinskoj dokumentaciji, moli da se pomnije pogleda nalaz od 2. studenog 2016. Ranija medicinske dokumentacija koja je vezana uz glaukom, gastritis, povišeni tlak, trn u peti, srčanu bolest, bolnost vratne kralježnice, kamenac u bubreg, Covid u obitelji, pad s garaže (visina 2m) nije uzeta u obzir pri ocjeni psihičkog stanja tužitelja, jer je sud jasno tražio da se vještak očituje na konkretni štetni događaj.

40. Tuženik se podneskom od 2. studenog 2022. očitovao na dodatno očitovanje vještaka dr. Zadro te dr. Vidrih navodeći da je i nadalje stava kako vještaci u konkretnom predmetu nisu otklonili prigovore tuženika te nije dana usuglašena zajednička ocjena eventualno zaostalih trajnih posljedica tužitelja. Smatra da ostaje nejasno po kojem to konkretno kriteriju vještaci razdvajaju zaostale posljedice štetnog događaja pada 2016. g. i kasnijeg pada tužitelja 28.11.2020., kao i na koji način vještak diferencira danas aktualne zaostale posljedice u odnosu na iste ozljede zadobivene u dva odvojena događaja u kojima je tužitelj nesretno stradao. Tuženik ostaje kod prigovora da iz provedenih vještačenja ne proizlazi nedvojbena uzročna posljedica između ozljeda koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju 2016. g. i aktualno zaostalih posljedica, posebno imajući u vidu djelomično iste ozljede i ponovljeni strah i stres od pada 2020.g., a koji se pak događaj ne može ni na koji način dovesti u svezu s odgovornošću tuženika.

41. Tužitelj nije imao primjedbe ni prigovore na dodatno očitovanje vještaka dr. Vidrih od 14. listopada 2022.

42. Tuženik je na ročištu održanom 8. studenog 2024. naveo da ne osporava uzročnu vezu između ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju i bolovanju za koji potražuje izgubljenu zaradu.

43. Na ročištu održanom 17. prosinca 2024. sudski vještaci dr. Zado i dr. Vidrih su se usmeno očitovali na prigovore tuženika te su dali usuglašenu zajedničku ocjenu zaostalih posljedica kod tužitelja.

43.1. Dr. Branka Vidrih je u svom usmenom očitavanju na prigovore tuženika navela da nije imala uvid u zdravstveni karton pacijenta. Kada je se pita o životnim događajima koji su se događali u vremenskom periodu od psihijatrijskog pregleda iz veljače 2017. pa do rujna 2021. odgovara kako je sud vještacima dao jasan zadatak na koji su i odgovorili. Intenzitet i karakter štetnog događaja je bio doista katastrofičan i zadovoljava kriterije za postavljanje dijagnoze poremećaja prilagodbe odnosno posttraumatskog stresnog poremećaja. Svi ostali životni događaji u ranije opisanom periodu nisu utjecali na ocjenu straha i trajnih posljedica sa psihijatrijske strane. Činjenica da se tužitelj nije javljao psihijatru na kontrolu može se objasniti time da je mobilizirao svoje zdrave snage i pokušao se u skladu sa svojim kapacitetima vratiti u ranije funkcioniranje.

43.2. Dr. Zvonko Zadro je u svom usmenom očitovanju na prigovore tuženika naveo da nije imao uvid u zdravstveni karton pacijenta. Dalje navodi da sama činjenica da je tužitelj stradao pri padu sa visine od 20 metara, da je bio zatrpan i da je u istom događaju bilo i mrtvih radnika odgovara svim tegobama koje su navedene, opisane i koje tužitelj navodi. Vještak navodi da se u dva naknada očitovanja jasno očitovao o svim prigovorima. Na pitanje da li je tužitelj na pregledu spominjao pad sa garaže navodi da nije, a obzirom na povrede koje je zadobio pri padu zbog kojih je liječen u Njemačkoj, iste ne bi utjecale značajno na promjenu nalaza i mišljenja te je vještak ostao u cijelosti kod nalaza. Dalje je odgovorio da su simptomi koje je tužitelj navodio na pregledu isključivo posljedica komocije odnosno potresa mozga, serijske frakture rebara, kontuzije odnosno prignječenja tijela prilikom zatrpavanja mosta.

44. U odnosu na prijedlog tuženika da vještaci daju usuglašenu ukupnu ocjenu smanjenja životne aktivnosti vještaci dr. Branka Vidrih, i dr. Zvonko Zadro, suglasno navode: objedinjena ocjena smanjenja životnih aktivnosti s kirurško psihijatrijske točke gledišta iznosi 20 %. Vještaci su napomenuli kako nema nikakvih preklapanja u ocijeni kirurga i psihijatra te da je ova ocjena donesena temeljem cjelovitog promatranja tužitelja koji je doživio tešku tjelesnu i psihičku traumu.

45. Nalaz i mišljenje vještaka dr. CI i dr. Vidrih, njihova dodatna pisana očitovanja, kao i usmena očitovanja sud je u cijelosti prihvatio, ocijenivši iste vjerodostojnim jer su dani stručno, razumljivo i objektivno. Naime, po stavu ovog suda, stalni sudski vještaci dr. Zadro i dr. Vidrih su u ovom postupku izvršili stručno i detaljno vještačenje te su izradili u cijelosti osnovni pisani nalaz i mišljenje te dodatna pisana očitovanja prema pravilima struke, detaljno obrazlažući sve bitne činjenice pozivom na zakonske odredbe, a isti su sukladni s materijalnim dokazima u spisu te su takvi nalazi potpuno prihvaćeni kao stručna pomoć u dokazivanju tužiteljevih tegoba, pri čemu su vještaci detaljno, jasno i argumentirano dali razloge za nalaz i mišljenje decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja. I njihovo usmeno očitovanje na iznesene prigovore tuženika, sud je u cijelosti prihvatio jer su vještaci vrlo suvislo i argumentirano odgovorili na sva tuženikova pitanja čime su po stavu ovog suda uspješno otklonili sve prigovore tuženika.

46. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio kako je tužitelju u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, sukladno odredbi čl. 19. st. 2. ZOO, čime mu je prouzročena neimovinska šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Naime, u ovoj pravnoj stvari došlo je do kumulacije nekoliko povreda prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje), a obzirom na činjenicu povezanosti (isprepletenosti) oblika tih povreda sud smatra da je opravdano dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve povrede.

46.1. Pri tome je sud uzeo u obzir odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO-a koja propisuje da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

47. Obzirom na utvrđenja iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka dr. CI i dr. Vidrih sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete, pri čemu je sud uzeo u obzir duljinu, intenzitet i trajanje fizičkih bolova te intenzitet i trajanje straha. Sud je također uzeo u obzir činjenicu da su kao posljedica predmetnog štetnog događaja prilikom kojeg je tužitelj zadobio slijedeće ozlijede: udarno rezne rane glave, reznu ranu desne uške, serijski prijelom rebara od 3 do 6 rebra desno, potres mozga, natučenje tijela, prijelom proksimalne falange 5 prsta desne šake bez pomaka ulomaka, unatoč provedenom kirurško fizijatrijsko rehabilitacijskom liječenju, kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu bolova u desnoj strani prsnog koša prilikom dubljeg disanja, kihanja, kašljanja te težih fizičkih aktivnosti desnoj šaci sa ograničenje pokreta 5 prsta, leđnom tijelu kralješnice te čestim jakim glavoboljama zbog kojih mora uzimati analgetike a što je rezultiralo umanjenjem opće životne i radne sposobnosti tužitelja koja prema objedinjenoj ocjeni vještaka dr. CI i dr. Vidrih iznosi 20 %. Također sud je uzeo u obzir da je tužitelju kao posljedica štetnog događaja ostalo naruženje u vlasištu u vidu nekoliko manjih ožiljaka prekrivenih kosom te ne desnoj ušci te da je tužitelj bio podvrgnut rtg i MR snimanju, pregledima i kontrolama liječnika, da mu su mu prsti desne ruke bili jedno vrijeme imobilizirani pri čemu se napominje da je tužitelj dešnjak, da je prema iskazu samog tužitelja isti nakon štetnog događaja bio gluh te se jedno vrijeme nije ničega sjećao, kao i da je tužitelju nakon saniranja tjelesnih povreda, dijagnosticiran poremećaj prilagodbe, a što je sud sve uzeo u obzir prilikom određivanja visine pravične novčane naknade. Stoga, obzirom na opseg štetnih posljedica tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 7.266,57 eura.

47.1. Naime, kako je tužitelj uslijed zadobivenih tjelesnih ozljeda trpio intenzivne fizičke bolove te imajući u vidu njihovo trajanje i intenzitet prema nalazu i mišljenju vještaka, sud smatra da tužitelju za ovaj vid nematerijalne štete pripada pravična novčana naknada u zatraženom iznosu od 1.725,40 eura.

47.2. Ocjenjujući trajanje straha kao i njegov intenzitet sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je zaključio da tužitelju za ovaj vid nematerijalne štete pripada pravična novčana naknada u zatraženom iznosu od 1.990,84 eura.

47.3. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka prema kojem kod tužitelja kao posljedica predmetne ozljede nastalo trajno smanjena životna aktivnost za 20%, sud smatra da tužitelju za ovaj vid nematerijalne štete pripada pravična novčana naknada u iznosu od 3.052,62 eura, dok je dio zahtjeva za ovaj vid nematerijalne štete u iznosu od 265,45 eura odbio kao neosnovan.

47.4. Kako je prema prihvaćenom nalazu i mišljenju kod tužitelja zaostalo naruženje vrlo blagog stupnja zbog zaostalog ožiljka na desnoj ušci i u vlasištu, sud smatra da tužitelju za ova vid nematerijalne štete pripada pravična novčana naknada u iznosu od 497,71 eura, dok je dio zahtjeva za ovaj vid nematerijalne štete u iznosu od 497,71 eura odbio kao neosnovan.

48. Na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a tužitelju za potrebe tuđe pomoći i njege također pripada pravična novčana naknada. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka dr. CI proizlazi da je tužitelju bila potrebna nestručna tuđa pomoć i njega u opsegu od 141 sati. Prema nalazu i mišljenju vještaka dr. CI tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega za osnovne potrebe održavanja osobne higijene, oblačenja i svlačenja te odlazak na kontrole liječniku, a prema iskazu tužitelju istu su mu pružali supruga i kćerka. Cijena sata nestručne tuđe pomoči i njege, a prema nominalnim neto iznosima cijene jednog sata pružanja takve usluge i vrijeme kada su takvi troškovi sukcesivno nastajali u mjestu pružanja usluge je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja od 20. kolovoza 2024. iz kojeg proizlazi da je vještak izračun naknade na ime potrebne tuđe pomoći i njege dao prema prosječnoj vrijednosti satnice NKV radnika, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj neto plaći za grupu NKV – nekvalificirani radnik za promatrani period te je isu utvrdio u iznosu od 21,24 kn/2,82 eura po satu, a koju cijenu je zatražio i tužitelj u svom uređenom tužbenom zahtjevu te koju cijenu sata tuđe pomoći i njege tuženik nije osporio te je iznos od 21,24 kn/2,82 eura po satu pružene tuđe pomoći i njege primjeren iznos u situaciji kada istu pružaju ukućani. Stoga je sud utvrdio da tužitelju pripada pravična novčana naknada imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u zatraženom iznosu od 397,49 eura, koji iznos je i vještak utvrdio u svom nalazu i mišljenju.

49. Nadalje, tužitelj je radi zadobivene ozljede na radu snosio troškove liječenja za što potražuje naknadu štete u ukupnom iznosu od 411,18 eura, koji iznos predstavlja zbroj svih iznosa sa računa sa stranice 65-69 spisa, od čega se račun sa stranice 65 spisa odnosi na kupnju naočala u trgovini Getaldus, a računi sa stranica 66-69 se odnose na preglede u Poliklinici Medikol (kontrolni pregled oftamologa i određivanje vidnog polja, MR mozga, kontrolni pregled neurologa, EEG i pregled neurologa). Svi navedeni računi se mogu dovesti u uzročnu vezu s liječenjem tužitelja zbog ozljeda koje je zadobio u predmetnom štetnom događaju.

49.1. Odredbom čl. 1095. st.1. ZOO-a je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi. Obzirom da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je zbog štetnog događaja, za čiji nastanak je nedvojbeno utvrđena odgovornost tuženika, nastalo umanjenje na imovini tužitelja u vidu plaćanja računa za troškove liječenja to je tuženik ujedno odgovoran za naknadu imovinske štete tužitelju na ime troškova liječenja. Stoga je sud dio nalaza dr. CI u kojem navodi da troškovi liječenja nisu opravdani i da su se isti mogli obaviti na teret HZZO-a ocjenio irelevantnim za utvrđivanje obveze tuženika da tužitelju naknadi i ovaj vid materijalne štete budući da je notrono da bi preglede koje je tužitelj obavio u privatnoj poliklinici inače morao čekati puno dulje za obaviti ih u javnoj zdravstvenoj ustanovi i na teret HZZO-a, a prema mišljenju ovog suda takvi pregledi su tužitelju bili neophodni za utvrđivanje zdravstvenog stanja kako bi tužitelj mogao nastaviti sa radom kod tuženika. Također životno je logično da se prilikom pada sa mosta sa visine od 20 metara, kao što je tužitelj pao, istome unište naočale pa tužitelju pripada i naknada štete u iznosu plaćenog računa za nove naočale. Slijedom navedenog, sud smatra da je tužitelju na ime naknade imovinske štete za troškove liječenja pripada zatraženi iznos od 411,18 eura.

50. Slijedom navedenog, a u smislu odredbe čl. 1100. ZOO u vezi čl. 111. st. 1. ZR sud je utvrdio da tužitelju na ime neimovinske štete pripada iznos od 7.266,57 eura, na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 397,49 eura te na ime imovinske štete za troškove liječenja iznos od 411,18 eura, što ukupno iznosi 8.075,24 eura. Kada se od toga iznosa odbije nesporno isplaćen iznos od 4.000,27 eura, koji je tužitelju isplatio osiguravatelj tuženika po odštetnom zahtjevu, tužitelju sveukupno pripada iznos od 4.074,97 eura na ime naknade neimovinske i imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege i troškove liječenja.

51. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i utvrditi da postoji prethodno navedena tražbina tužitelja u iznosu od 4.074,97 na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja u prvom višem isplatnom redu, zajedno sa zateznim kamatama, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

52. Stoga je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim predlaže utvrditi da postoji tražbina tužitelja za daljnji iznos od 763,16 eura na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u prvom višem isplatnom redu i pripadajućim zateznim kamatama u tom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

53. Zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1103. ZOO-a koja propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga pa stoga tužitelj osnovano potražuje zakonsku kamatu na pripadajući iznos štete počevši od 2. ožujka 2017. pa do isplate, obzirom da je uvidom u spis utvrđeno da je 1. ožujka 2017. tužitelj podnio tuženiku odštetni zahtjev.

54. Tuženik je, kao što je već navedeno na glavnoj raspravi održanoj 8. studenog 2024. učinio nespornim uzročno posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i zahtjeva tužitelja za naknadom izgubljene dobiti koju je imao zbog vremena provedenog na bolovanju.

55. Stoga, obzirom da je tuženik odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio u utuženom štetnom događaju, prema mišljenju ovog suda, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi štetu koju tužitelj trpi uslijed isplate umanjene naknade za bolovanje.

56. Štetni događaj dogodio se dana 15. lipnja 2016., a tužitelj potražuje izgubljenu zaradu za lipanj 2016., srpanj 2016., kolovoz 2016., rujan 2016., listopad 2016., studeni 2016. Iz izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, vidljivo je kako je početak bolovanja tužitelj 15. lipnja 2016. te da je tužitelj kontinuirano bio na bolovanju za svo vrijeme za koje potražuje izgubljenu zaradu. Prema čl. 4. Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo, a kojim je tužitelj upućen na rad u SR Njemačku, razvidno je da se isti sklapa se najdulje za period od 2 godine. Slijedom toga, jasno je kako je tužitelj imao sklopljen ugovor za period od 2 godine. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi radovi na predmetnom gradilištu bili okončani prije proteka ugovorenog roka niti da bi tužitelj bio vraćen u Republiku Hrvatsku prije isteka roka od dvije godine. Iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio nedvojbeno proizlazi da su se radovi na predmetnom gradilištu nastavili nakon štetnog događaja i da je tuženik poslao novu ekipu radnika da nastave započete poslove pa je bilo za očekivati da bi tužitelj nastavio sa radom na navedenom gradilištu da do štetnog događaja nije došlo. Tuženik nije ničim dokazao da više nije imao potrebe za radom tužitelja na navedenom gradilištu. Stoga, da nije bilo štetnog događaja, tužitelj bi u utuženom razdoblju radio i primao bi plaću za rad obavljen u SR Njemačkoj, prema sklopljenom Ugovoru o upućivanju na rad u inozemstvo, pa ne bi trpio štetu.

57. Obveza tuženika da tužitelju isplati razliku između isplaćene naknade za bolovanje i naknade plaće temelji se na odredbi članka 111. st.1. ZR-a i čl. 1095. st.1. ZOO-a, kojim je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. S obzirom da je nesporno da je tužiteljevo bolovanje posljedica ozljede na radu, šteta koju tužitelj trpi uslijed isplate umanjene naknade za bolovanje, predstavlja štetu u vezi s radom, u smislu članka 111. ZR-a.

58. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva s osnove izgubljene zarade provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

58.1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 20. kolovoza 2024. proizlazi da je da je tužitelj u razdoblju prije štetnog događaja ostvarivao prosječnu mjesečnu neto plaću u iznosu od 22.928,05 kn i to temeljem Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo te je vještak mišljenja da izgubljena zarada tužitelja zbog štetnog događaja za razdoblje od lipnja 2016. do studenog 2016. godine u odnosu na očekivanu neto plaću iznosi 14.545,05 eura.

59. Tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je podneskom od 27. kolovoza 2024. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev u ovom predmetu, a kojim potražuje da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja na ime izgubljene zarade u ukupnom iznos od 14.545,05 eura, i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana isplate neto naknade plaće za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju

60. Tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 8. studenog 2024. naveo da je sudu putem e-komunikacije poslao svoje očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka ali je sud uvidom u e-spis utvrdio da tuženik do održavanja ročišta za glavnu raspravu koje je održano 8. studenog 2024. nije dostavio sudu svoje očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka iako je isti zaprimio još 23. kolovoza 2024. Tuženik se tek podneskom od 8. studenog 2024. očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka ponavljajući svoje navode da je boravak tužitelja na privremenom radu u Njemačkoj ovisio o odluci tuženika te je tuženik u svakom trenutku mogao tužitelja vratiti na rad u Republiku Hrvatsku te da su u konkretnom slučaju nesporno postojali razlozi za vraćanje tužitelja u Republiku Hrvatsku iz čl. 14. st. 1. toč. 3. i 4. Ugovora o upućivanju. Dodatno ističe da je čl. 13. Ugovora o upućivanju ugovorena obveza tuženika da, po povratku radnika/tužitelja s privremenog rada u Njemačkoj, istog rasporedi na poslove i radne zadatke temeljem Ugovora o radu od 1. siječnja 2004. Stoga smatra da se izgubljena zarada tužitelja eventualno može utvrđivati na temelju „osnovnog“ Ugovora o radu od 1. siječnja 2004., ali nikako ne na temelju Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo od 11. veljače 2015. Tuženik je predložio da se vještak očituje na visinu izgubljene zarade tužitelja temeljem osnovnog ugovora o radu od 1. siječnja 2004. Tuženik nije imao prigovora na izračun vještaka glede neto vrijednosti radnog sata NKV radnika.

61. Sud je ove navode tuženika ocijenio u cijelosti neosnovanim budući da tuženik, kao što je već u presudi prije navedeno, nije ničim dokazao da bi tužitelja vratio na rad u Republici Hrvatskoj prije isteka ugovorenog roka, odnosno tuženik nije ničim dokazao da više nije imao potrebe za radom tužitelja na predmetnom gradilištu u SR Njemačkoj te da bi se tužitelju nastavila isplaćivati plaća temeljem osnovnog Ugovora o radu od 1. siječnja 2004.

62. Kako su naprijed navedeni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka u biti pravne prirode i odnose na pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, a otklonjeni su prije iznesenim navodima te budući da tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu financijskog vještaka, prigovori tuženika nisu dostavljeni financijskom vještaku na očitovanje, jer prigovori pravne prirode nisu u domeni financijskog vještaka.

63. Nadalje tuženik u odnosu na podnesak tužitelja kojim tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev navodi da tužitelj istim opetovano (čak peti put) „uređuje“ tužbeni zahtjev, ovaj put na način da isti djelomično povlači i pri tome tuženik ističe da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva. U slučaju da bi sud pristao na cit. djelomično povlačenje, tuženik, sukladno čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, potražuje trošak u odnosu na djelomično povučeni dio tužbenog zahtjeva.

64. Sud je ovaj prigovor tuženika ocijenio neosnovanim iz razloga što je tuženik podnesak tužitelja od 27. kolovoza 2024., a kojim je tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te kojim je smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, zaprimio 2. rujna 2024. te je tuženik u daljnjem roku od 15 dana, a sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a mogao istaknuti svoje protivljenje djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Kako se tuženik u roku od 15 dana od kada je zaprimio podnesak tužitelja kojim je djelomično povukao tužbeni zahtjev nije očitovao o istome, to se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, istekom roka od 15 dana od kada je zaprimio obavijest o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, smatra da je na isto pristao pa stoga nije u mogućnosti naknadno isticati svoje protivljenje.

65. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i utvrditi da postoji prethodno navedena tražbina tužitelja u iznosu od 14.545,05 eura na ime izgubljene zarade u prvom višem isplatnom redu, razvrstana na pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao u izreci ove presude, a koji tijek zateznih kamata tuženik nije sporio, a slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

66. Tužitelj je u ovom postupka uspio 100% u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a 96,30 % u pogledu visine istog. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u ovom sporu, sud je ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 98,15 % odnosno da je tužitelj uspio u sporu u pretežitom dijelu.

67. Tužitelj u odnosu na troškove postupka ističe kako je njegovo potraživanje s osnova troškova postupka sadržano u deklaratornom zahtjevu potraživanje s osnova troškova do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, a nakon otvaranja stečaja tužitelj potražuje troškove kondemnatornim zahtjevom.

68. Za troškove parničnog postupka nastale do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom tužitelj je zatražio naknadu troškova za dvije parnične radnje i to za sastav odštetnog zahtjeva te za sastav tužbe, za svaki podnesak po 250 bodova. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), a prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev te je sud utvrdio da tužitelju za dvije parnične radnje pripada po 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 25% sveukupno iznosi 1.250,00 eura, slijedom čega je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem osnovanosti tražbine na ime troškova parničnog postupka nastalih do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom u iznosu od 1.250,00 eura.

69. Također prema stavu ovog suda tužitelj osnovano nakon otvaranja stečaja nad tuženikom potražuje troškove kondemnatornim zahtjevom.

70. Odluka o trošku parničnog postupka nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu dužan je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.

71. Tako su tužitelju priznati slijedeći troškovi: za sastav obrazloženog podneska od 3. listopada 2017. 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav podneska od 9. ožujka 2018. 62,5 bodova (Tbr. 8/4 OT), za sastav podneska od 25. srpnja 2018. 62,5 bodova (Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištu održanom 25. rujna 2018. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 21. svibnja 2019. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za sastav podneska od 11. lipnja 2019. zatraženih 50 bodova iako tužitelj ima pravo prema važećoj Tarifi 62,5 bodova (Tbr. 8/4 OT), za sastav obrazloženog podneska od 6. srpnja 2020. 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav podneska od 21. travnja 2021. zatraženih 50 bodova iako tužitelj ima pravo prema važećoj Tarifi 62,5 bodova (Tbr. 8/4 OT), za sastav podneska od 11. travnja 2022. zatraženih 50 bodova iako tužitelj ima pravo prema važećoj Tarifi 62,5 bodova (Tbr. 8/4 OT), za sastav obrazloženog podneska od 27. lipnja 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 31. listopada 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 4. studenog 2022. 100 bodova (Tbr. 8/3 OT), za zastupanje na ročištu održanom 8. ožujka 2024. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 24. svibnja 2024. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 27. kolovoza 2024. 100 bodova (Tbr. 8/3 OT), za zastupanje na ročištu održanom 8. studenog 2024. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 17. prosinca 2024. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), dakle ukupno 2975 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% te za troškove vještačenja u iznosu od 703,43 eura, sveukupno trošak tužitelja iznosi 8.140,93 eura, a koji trošak je dužan platiti tuženik.

71.1. Tužitelju su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

72. Tužitelju je za sastav podnesaka od 9. ožujka 2018. (kojim predlaže nastavak parnice) i 25. srpnja 2018. (kojim uređuje tužbeni zahtjev nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom zakonu), priznat trošak po Tbr. 8/4 OT budući da se u konkretnom slučaju ne radi o obrazloženim podnescima već isti spadaju u kategoriju „ostali podnesci“. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 21. svibnja 2019. budući da je tužitelj isti predao na ročištu održanom istog dana, a za koji je tužitelju već priznat trošak za zastupanje na navedenom ročištu. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 18. svibnja 2020., 6. svibnja 2021. i 28. svibnja 2024. kojim obavještava o uplati predujma za vještačenje, jer isti nisu bili potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući sud uvidom u službenu evidenciju ima mogućnost provjeriti uplaćene troškove. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 3. srpnja 2023. kojim postavlja tužbeni zahtjev, budući da tako postavljeni tužbeni zahtjev nije konačno postavljeni tužbeni zahtjev niti je sud o istom odlučivao pa se isti ne smatra potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1. ZPP-a. Tužitelju je za sastav podnesaka od 4. studenog 2022. i 27. kolovoza 2024.priznat trošak po Tbr. 8/3 OT, imajuću u vidu odredbu Tbr. 8/1 Tarife kojom je propisano da odvjetniku pripada nagrada za sastav četiri obrazloženih podnesaka, dok za sastavljanje obrazloženih podneska izvan Tbr.8/1 odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr.8/1, ali ne više od 100 bodova. Tužitelju nadalje nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude budući da isti za tužitelja nije ni nastao te je ročište za objavu presude održano u odsutnosti stranaka. Tužitelj ima pravo zatražiti povrat preplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 185,81 eura na teret proračunskih sredstava ovog suda, a taj trošak ne može ići na teret tuženika. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen. 73. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, sud je njegov zahtjev za naknadu troška odbio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

74. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 28. siječnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćnici tuženika