Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-50/2024-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupan po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru (P-DO- 41/2018), protiv 1. tuženika BF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženika OF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženika TF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tuženika ĆF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. tuženika AF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. tuženika RF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. tuženika JF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. tuženika PF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, Strossmayerova 7, radi isplate, u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP- a), dana 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se 1. tuženiku BF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 13.992,52 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

II. Nalaže se 2. tuženiku OF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 9.629,66 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se 3. tuženiku TF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 17.454,20 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se 4. tuženiku ĆF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 16.368,51 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

V. Nalaže se 5. tuženiku IF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 13.077,39 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se 6. tuženiku RF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 11.628,07 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se 7. tuženiku JF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 13.001,94 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se 8. tuženiku PF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 4.197,23 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

IX. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iznad razlike dosuđenih iznosa točke I.-VIII. izreke presude:

- u odnosu na 1. tuženika BF pa do zatraženog iznosa 18.978,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017.

- u odnosu na 2. tuženika OF iznosa od 14.466,62 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017.

- u odnosu na 3. tuženika TF isplatu iznosa od 22.497,03 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2017.

- u odnosu na 4. tuženika ĆF iznosa od 21.758,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2017.

- u odnosu na 5. tuženika AF iznosa od 18.028,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017.

- u odnosu na 6. tuženika RF iznosa od 20.304,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017.

- u odnosu na 7. tuženika JF iznosa od 17.935,01 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017.

- u odnosu na 8. tuženika FF iznosa od 7.042,47 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2017. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine pa do isplate.

X. Nalaže se 1. tuženiku BF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženiku OF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženiku TF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tuženiku ĆF, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. tuženiku IF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. tuženiku RF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. tuženiku JF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. tuženiku PF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelj Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587, nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.534,91 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuju se kao nedopušteni zahtjevi 1.-8. tuženih radi prebijanja u parnici.

Obrazloženje

1. Tužitelj Republika Hrvatska podnio je tužbu protiv 1. tuženika BF, 2. tuženika OF, 3. tuženika TF, 4. tuženika ĆF, 5. tuženika AF, 6. tuženika RF, 7. tuženika JF, 8. tuženika PF dana **.**.2017. radi isplate dana 8. lipnja 2017. U tužbi navodi da su tuženi temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru P- 148/2011-185 od 29. svibnja 2013., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2505/2013 od 16. studenog 2016. primili bez osnove dio iznosa koji im je dosuđen sada ukinutom citiranom presudom ovoga suda i da se radi po osnovi koja je otpala temeljem odredbe čl. 1111. st 3. (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZOO-a/05), a točan iznos tužitelj ne može postaviti pa je podnio u odnosu na tužene tužbu temeljem odredbe čl. 189. st. 1. i čl. 186.b ZPP-a, tako da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu za sve tuženika, zahtijevajući da tuženi namire tražbinu u bruto iznosu.

2.Tužitelj je podneskom od 28. rujna 2021. naveo da je prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-1616/2012-2 od 16. studenog 2016. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute citirane presude i predmet vraćen na ponovni postupak, a iz koje proizlazi da su tuženi u obvezi vratiti isplaćeni iznos s kamatama od dana saznanja.

U međuvremenu je i donesena pravomoćna presuda u spisu broj Pr-37/2017-76 od 10. veljače 2021. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-16/2021-2 od 27. svibnja 2021. kojom je presudom presuđeno da tužitelj kao tuženik mora vratiti i to:

BF – 58.996,54 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. travnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t. I. izreke presude,

ČF – 51.525,57 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. svibnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t. III. izreke presude,

CF – 65.739,64 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. siječnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t. V. izreke presude,

SF – 68.456,81 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. siječnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t.

VII. izreke presude,

VF – 59.527,39 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. siječnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t.

IX. izreke presude,

RF – 65.209,48 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. siječnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t. XI. izreke presude,

ZF – 53.376,22 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. siječnja 2008. pa nadalje, kako proizlazi iz t.

XIII. izreke presude,

ŠF – 21.240,64 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od 16. ožujka 2009. pa nadalje, kako proizlazi iz t. XV. izreke presude, te troškove postupka u iznosu od 56.989,82 kuna.

3. Dakle, tužitelj (a tuženik u predmetu broj Pr-37/2017) u obvezi je platiti razliku plaće koja predstavlja prekovremeni rad tuženika, a u navedenoj parnici tužitelja, iako je po ranijoj ovosudnoj presudi P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013. tuženima isplaćeno i to:

1. tuženiku BF – 204.958,26 kuna dana 22. prosinca 2014.

2. tuženiku ČF – 167.310,92 kuna dana 14. siječnja 2015.

3. tuženiku CF – 233.267,11 kuna dana 22. prosinca 2014.

4. tuženiku SF – 244.065,85 kuna dana 29. siječnja 2015.

5. tuženiku VF – 203.768,10 kuna dana 22. prosinca 2014.

6. tuženiku RF – 210.951,28 kuna dana 21. travnja 2015.

7. tuženiku ZF – 193.917,75 kuna 07. siječnja 2015.

8. tuženiku ŠF – 73.099,81 kuna dana 22. prosinca 2014.

4. Obzirom da je ovosudna presuda P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013. ukinuta prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-1616/2012-2 od 16. studenog 2016, to tužitelj od tuženika zahtjeva da isplatu i to 1. tuženika BF iznos od 204.958,26 kn, 2. tuženika OF iznos od 167.310,92 kn, 3. tuženika TF iznos od 233.267,11 kn, 4. tuženika ĆF iznos od 244.065,85 kn, 5. tuženika AF iznos od 203.768,10kn, 6. tuženika RF iznos od 210.951,28 kn, 7. tuženika JF iznos od 193.917,75 kn, 8. tuženika FF iznos od 73.099,81 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2016. pa do isplate.

4.1. Potom je tužitelj podneskom od 24. siječnja 2024. dostavio izračun MORH-a (list 416-462) iz kojeg proizlazi da su tuženi dužan vratiti tužitelju isplaćen prema ukinutoj presudi broj P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013. i iznosi koji tuženima pripadaju prema presudi broj Pr-37/2017-76 od 10. veljače 2021., a imajući pritom u vidu izraženo stajalište u presudi Vrhovnog suda RH Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023., a pojašnjavajući dostavljeni obračun, tako da je u podnesku od 25. siječnja 2024. naveo da tužitelj ima pravo na isplatu od:

- 1. tuženika BF ukupno neto iznos od 17.705,82 eura/133.404,50 kn koji se sastoji od neto glavnice 74.171,26 kn i kamate u iznosu od 59.233,24 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017. kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.272,57 eura/9.588,19 kn. Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 13.595,43 eura/ 102.434,75 kn, a po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 327,09 eura/2.464,46 kn.

- 2. tuženika OF ukupno neto iznos od 13.194,04 eura/99.410,53 kn koji se sastoji od neto glavnice 55.571,96 kn i kamate u iznosu od 43.838,57 kn, doprinos za II MIO u iznosu od 1.166,85 eura/8.791,62 kn koji se sastoji od glavnica u iznosu od 4.919,19 kn i kamate u iznosu od 3.872,43 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017. kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.272,57 eura/9.588,19 kn. Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 9.302,57 eura/ 70.090,25 kn dok po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja u iznosu od 327,09 eura/2.464,46 kn.

- 3. tuženika TF ukupno neto iznos od 21.224,45 eura/159.915,64 kn koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od 90.180,64 kn i kamata od 69.735,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2017. kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.272,57 eura/9.588,19 kn.

Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 17.127,11 eura/ 129.044,23 kn, dok po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 327,09 eura/ 2.464,46 kn.

- 4. tuženika ĆF ukupno neto iznos od 20.485,74 eura/154.349,81 kn koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od 86.033,74 kn i kamata od 68.316,07 kn, doprinosa za II. MIO u iznosu od 1.707,15 eura/12.862,49 kn, koji se sastoji od glavnice u iznosu od 7.169,48 kn i kamata od 5.693,01 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2017. kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora 1.272,57 eura/ 9.588,19 kn

Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 16.041,42 eura/ 120.864,08 kn, dok po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 327,09 eura/2.464,46 kn

-5. tuženika AF ukupno neto iznos od 6.755,80 eura/126.246,60 kn, koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od 69.850,08 kn i kamata od 56.396,52 kn zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.272,57 eura/9.588,19 kn.

Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 12.750,30 eura/ 96.067,16 kn, dok po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 327,09 eura/2.464,46 kn.

-6. tuženika RF ukupno neto iznos od 17.278,64 eura/130.185,90 kn koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od 70.111,84 kn i kamata od 60.074,06 kn, doprinosa II. MIO u iznosu od 1.463,95 eura/11.030,11 kn glavnica u iznosu od 5.936,70 kn i kamata od 5.093,41, zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.562,09 eura/ 11.769,57 kn.

Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 9.980,90 eura/ 75.201,08 kn, doprinosa za II. MIO u iznosu od 3.094,81 eura/23.317,84 kn po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 616,61 eura/4.645,84 kn. - 7. tuženika JF ukupno neto iznos od 16.662,44 eura/ 125.543,17 kn, koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od 69.975,84 kn i kamata od 55.567,33 kn, doprinosa II. MIO u iznosu od 1.322,15 eura/9.961,77 kn koje se sastoji od glavnica u iznosu od 5.557,20 kn i kamata od 4.404,57 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.272,57 eura/9.588,19 kn. Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 12.674,85 eura/ 95.498,68 kn dok po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 327,09 eura/2.464,46 kn

- 8. tuženika FF ukupno neto iznos od 5.769,90 eura/ 43.473,30 kn, koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od koje se sastoji od neto glavnica u iznosu od neto glavnica 25.618,29 kn i kamata od 17.855,01 kn, doprinosa II. MIO u iznosu od 451,23 eura/ 3.399,82 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora te troškova parničnog postupka u iznosu od 1.272,57 eura/9.588,19 kn.

Međutim, kako su tuženi izjavili prigovor prijeboja, nakon međusobnih prijeboja tražbina proizlazi da ukupna razlika u korist tužitelja iznosi neto od 3.870,14 eura/ 29.159,56 kn

, doprinosa za MIO II stup iznos od 9.586,59 kn/1.272,36 eura dok po osnovi troškova postupka razlika u korist tužitelja iznosi 2.464,46 kn/327,09 eura. Za naveden iznose tužitelj je predložio da tuženi zaključe sudsku nagodbu. To sve jer tužitelj, osim neto isplaćenih iznosa, ima pravo na povrat iznosa uplaćenih na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (II MIO), budući da se radi o osobnoj imovini tuženika, uplaćenoj na njegov račun kao člana mirovinskog fonda.

4.2. Tužitelj je podneskom od 8. veljače 2024., naveo da je podneskom od 24. siječnja 2024. dostavio podatke o plaćanju po presudi P-148/11-185 od 29. svibnja 2013. i izračun MORH-a i to razlike dužnog iznosa nakon prijeboja tužiteljeve neto tražbine s neto tražbinom tuženika, a dostavlja tablice s izračunima po presudi iz ponovljenog postupka Pr-37/17, izračun po presudi iz prvog postupka P-148/11 i izračun razlike po tim presudama u slučaju prijeboja tražbina.

Nadalje, pojašnjavajući da u tablicama izračuna po presudi iz prvog postupka za neke od tuženika nema podataka o isplatama u II. MIO, a time niti razlike prema novoj presudi, jer su ta sredstva uplaćena u prvi mirovinski stup, odnosno u Državni proračun, prema očitovanju MORH-a, stoga, za neke tuženike (skoro sve) prema stavu sudske prakse možemo potraživati samo neto isplatu i razliku troškova postupka, obzirom da je u ovom postupku nastala razlika troškova postupka u korist tužitelja, za svakog tuženika, što je također vidljivo iz priloženih tablica.

4.3. Stoga, tužitelj navodi da je u tablicama br. 4 ( list 523-542) izračun sadržava razliku iznosa koji su svaki od tuženika u obvezi naknaditi tužitelju i to u odnosu na:

- 1. tuženika BF u iznosu od 13.595,43 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle – 13.922,52 eura

- 2. tuženika ČF u iznosu od 9.302,57 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle – 9.629,66 eura

- 3. tuženika CF u iznosu od 17.127,11 eura a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle – 17.454,20 eura - 4. tuženika SF u iznosu od 16.041,42 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle 16.368,51 eura

- 5. tuženika VF u iznosu od 12.750,30 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle 13.077,39 eura

- 6. tuženika RF u iznosu od 9.980,90 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos, II mirovinski stup 1.031,56 eura i troškove postupka u iznosu od 616,61 eura, dakle – 11.629,07 eura

- 7. tuženika ZF u iznosu od 12.674,85 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle – 13.001,94 eura - 8. tuženika ŠF u iznosu od 3.870,14 eura, a koja se odnosi na neto isplaćeni iznos i troškove postupka u iznosu od 327,09 eura, dakle – 4.197,23 eura neto, u odnosu na koje iznose tuženima predlaže sklapanje nagodbe. Nastavno, međutim ukoliko tuženi nisu voljni zaključiti sudsku nagodbu, to tužitelj postavlja tužbene zahtjeve u odnosu na tužene za isplatom iznosa koji su primili prema ranije ukinutoj presudi u ovosudnom spisu P-148/2011 s osnova neto isplaćenih iznosa uplaćenih u II. MIO (u odnosu na tužene gdje ih ima) i razlike troškova postupka.

4.4. Stoga, tužitelj od 1. tuženika BF zahtjeva isplatu iznosa od od 18.032,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017. do 31. prosinca 2022., od 2. tuženika ČF zahtjeva isplatu iznosa od 13.521,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017., od 3. tuženika TF od 21.551,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2017., od 4. tuženika SF zahtjeva isplatu iznosa od 20.812,83 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2017., od 5. tuženika VF zahtjeva isplatu iznosa od 17.082,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017., od 6. tuženika RF zahtjeva isplatu iznosa od 19.359,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017., od 7. tuženika ZF zahtjeva isplatu iznosa od 16.989,53 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017., od 8. tuženika ŠF zahtjeva isplatu iznosa od 6.096,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2017. pa do isplate.

5. Podneskom od 24. rujna 2024. tužitelj je konačno postavio tužbene zahtjeve, navodeći da je u podnesku od 7. veljače 2024., tužitelj uočio grešku u zbrajanju u konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, dok je prijebojna razlika iznosa (u odnosu na koje je iznose tuženima predložio sklapanje sudske nagodbe, a kako je navedeno u obrazloženju 4.3.), zahtijevajući od 1. tuženika BF zahtjeva isplatu iznosa od 18.978,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017. do 31. prosinca 2022., od 2. tuženika ČF zahtjeva isplatu iznosa od 14.466,62 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017., od 3. tuženika TF isplatu iznosa od 22.497,03 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2017., od 4. tuženika SF zahtjeva isplatu iznosa od 21.758,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2017., od 5. tuženika VF zahtjeva isplatu iznosa od 18.028,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017., od 6. tuženika RF zahtjeva isplatu iznosa od 20.304,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017., od 7. tuženika ZF zahtjeva isplatu iznosa od 17.935,01 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017., od 8. tuženika ŠF zahtjeva isplatu iznosa od 7.042,47 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2017. pa do isplate.

Tužitelj je predložio da se usvoje tužbeni zahtjevi za iznose nakon izvršenog prijeboja ili za iznose kako je to prethodno navedeno, sa zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu, tuženi smatraju da je tužba tužitelja (tada protutužba) preuranjena i nepotrebna, jer tuženi imaju namjeru vratiti eventualno razliku novca koju su primili po pravomoćnoj presudi, a da se ovim postupkom samo stvaraju nepotrebni troškovi, jer oni priznaju svaki pravomoćan i nesporno utvrđen iznos i zahtjev za isplatu koji im je nepoznat, protive se tužbenom zahtjevu koji je neodređen i koji ne može biti određen prije pravomoćnosti ponovljenog postupka te navode da ničim nisu uzrokovali taj postupak.

Tuženi nadalje ističu da ih se ne može obvezati na isplatu bruto iznosa, jer tuženi nisu niti primili bruto iznos pa ne mogu vratiti novac koji ne posjeduju niti su ih ikad posjedovali, već su po pravomoćnoj presudi uplaćeni direktno na račun tužitelja (po osnovi doprinosi, poreza i slično).

7. Tuženi su se tijekom postupka podneskom od 24. siječnja 2019. očitovali da su tužbeni zahtjevi neosnovani, jer su suprotni praksi Europskog suda za ljudska prava izražen u presudi Solomun protiv Republike Hrvatske broj 679/11 od 2. travnja 2015. Prema stajalištu izraženom u toj presudi tužitelj koji je vodio spor protiv RH pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od RH, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta, ne mora vratiti primljeni iznos, jer bi im vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Navedeno stajalište dužni su primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede Konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46. st.1. Konvencije koja je u ovoj pravnoj stvari iznad zakona.

8. Nadalje, tuženi su podneskom od 21. siječnja 2022. istakli materijalno pravni prigovor prijeboja, jer su u međuvremenu ishodili novu pravomoćnu presudu protiv tužitelja u ovom postupku (Pr-37/2017-76 od 10. veljače 2021.), a iz kojeg proizlazi da im je tužitelj dužan isplatiti i to: 1. tuženiku BF iznos od 58.996,54 kn, 2. tuženiku OF iznos od 51.525,57 kn, 3. tuženiku TF iznos od 65.739,64 kn, 4. tuženiku ĆF iznos od 68.456,81 kn, 5. tuženiku IF iznos od 59.527,39 kn, 6. tuženiku RF iznos od 65.209,48 kn, 7. tuženiku JF iznos od 53.376,22 kn, 8. tuženiku HF iznos od 21.240,64 kn, zajedno sa zateznom kamatom te svi tuženici za parnični trošak u iznosu od 56.989,82 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2021.

No, i dalje se pritom pozivaju na praksu Europskog suda za europska prava i vraćanja stečenog bez osnove.

8.1. Također, ističu da tužitelj nema pravni interes tražiti platež kamate na iznose koji su uplaćeni u proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa, jer se radi o novoj pravomoćnoj presudi pa dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu po novoj pravomoćnoj presudi.

Smatraju da bi u konkretnom slučaju trebalo imati u vidu činjenicu da je ranije pravomoćnom sudskom odlukom naplaćen dosuđeni bruto iznos putem Fine, a tuženima isplaćen samo neto iznos i kamata, odnosno na proračunske račune, razlika do pravomoćno presuđenog bruto iznosa, a nakon ukinute revizijske odluke donesena je nova presuda koja je pravomoćna i kojom je tužitelj obvezan na isplatu tuženiku.

9. Na ročištu dana 27. siječnja 2022. tuženik je kao i u podnesku od 21. siječnja 2022. izjavio materijalno pravni prigovor prijeboja, a na raspravi 12. veljače 2024., te u podnesku od 17. veljače 2024. naveli da ne osporavaju matematički obračun tužitelja, no smatraju da nisu u obvezi platiti II. MIO (u odnosu na tuženike za koje se to zahtjeva), jer to ne proizlazi iz odluke VSRH koju navodi tužitelj, a niti iz odluke VSRH Rev-1308/21-2 od 04. listopada 2022.

Ističu da se ne može uopće raspolagati sredstvima iz II. MIO koja se uplaćuju u proračun i kojima raspolaže i koja obrće fond ta sredstva se npr. ne mogu ovršiti, podignuti, založiti i dr. pa stoga kao takova nisu imovina tuženih kojom nesmetano mogu raspolagati.

Osim toga, kada bi se od tuženih naplaćivalo iz II. MIO, u II. MIO se ništa ne bi promijenilo, jer bi iznos u II. MIO ostao isti pa nema nikakove pravne svrhe za to potraživanje od tuženih te je s tim u vezi ispravno obrazloženje u toč. 10 navedene odluke VSRH.

Također, tuženi smatraju da nisu u obvezi tužitelju naknaditi parnični trošak, jer isti tužitelj nije zahtijevao u zahtjevu za mirno rješenje spora, nije potraživao trošak postupka, već samo bruto iznos koji će naknadno precizirati, a što proizlazi iz sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora.

9.1. U citiranom podnesku od 17. veljače 2024. tuženi su postavili zahtjev radi prebijanja u parnici kojim zahtjeva utvrđenje postojanja potraživanja tužitelja prema tuženima, navodeći pritom da prema izračunu tužitelja, potraživanja prema tablici broj 2. u prethodnom postupku iz spisa P-140/2011 i to zbrajanjem iznosa u stupcima 19., 20., i 21., a potraživanje tuženih prema tablici 2. u ponovljenom postupku iz spisa Pr- 37/2017 i to zbrajanjem iznosa u stupcima 16. i 17., tuženi utvrđuju razliku u iznosima i to da potraživanje tužitelja prema:

- 1. tuženiku BF na dan 14. studenog 2023. iznosi 24.146,04 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 11.610,71 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 12.535,33 eura,

- 2. tuženiku OF na dan 23. studenog 2023. iznosi 28.861,43 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 13.124,81 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 15.737,12 eura,

- 3. tuženiku TF na dan 23. studenog 2023. je iznosi 18.205,61 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 9.503,33 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 8.902,28 eura,

- 4. tuženiku ĆF na dan 28. studenog 2023. iznosi 29.208,85 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 13.177,23 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 16.031,42 eura,

- 5. tuženiku IF na dan 28. studenog 2023. iznosi 28.898,68 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 11.148,36 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 17.750,32 eura,

- 6. tuženiku RF na dan 29. studenog 2023. iznosi 22.379,19 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 12.534,39 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 9.844,80 eura,

- 7. tuženiku JF na dan 29. studenog 2023. iznosi 23.770,64 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 11.093,85 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 12.676,79 eura,

- 8. tuženiku HF na dan 29. studenog 2023. iznosi 8.234,69 eura, a tuženika prema tužitelju iznos od 4.306,53 eura te je razlika u korist tužitelja iznos od 5.928,16 eura.

U podnesku od 18. listopada 2024. tuženi su naveli da je došlo do greške u pisanju u podnesku od 17. veljače 2024. u odnosu na 8. tuženika FF za iznos koji bi ostao nakon prijeboja i da je to iznos od 3.928,16 eura, a ne 5.928,16 eura te u odnosu na 5. tuženika AF iznos potraživanja tužitelja je 23.898,68 eura, a ne 28.898,68 i iznos nakon prijeboja iznosi 12.750,32 eura, a ne iznos od 17.750,32 eura.

Kod tako istaknutog zahtjeva radi prebijanja ostali su i na raspravi 24. listopada 2024. i nadalje ne osporavajući matematički izračun dostavljen po tužitelju.

10. Također, predlažu da sud odbaci tužbene zahtjeve tužitelja u dijelu koji se odnosi na naplatu troškova parničnog postupka iz prethodne parnice, jer u odnosu na taj dio zahtjeva nije proveden postupak mirnog rješenja spora, budući je samo spomenut bruto iznos koji će se naknadno postaviti, a taj dio parničnog troška ne predstavlja bruto iznos i bio je određen u vrijeme kada je vođen postupak mirnog rješenja spora. Nadalje, predlaže da se tužitelj obveže na plaćanje parničnih troškova.

11. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u zahtjeve za mirno rješenje spora (list 5-46), presudu Solomon protiv Hrvatske (list 51-59), uvid u ovosudnu presudu i rješenje Pr-37/2017-76 od 10. veljače 2021. (list 62-103,140-180), presudu Županijskog suda u Bjelovaru Gž R-16/2021-2 od 27. svibnja 2021. (list 104-116,126- 139), prijedlog za dopuštenje revizije (list 117-119), izvješće Ministarstva obrane sa izvješćem Fine (list 182-200), Praksa Europskog suda za ljudska prava (list 230-236, 583-589), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1440/2021-2 od 30. ožujka 2021. (list 237-238), specifikacija naplate od Ministarstva obrane (list 244-245), Specifikacija izvršenih osnova za plaćanje od Fine (list 246-250), Specifikacija izvršenih osnova za plaćanje Fine (list 279-329), Potvrda Porezne uprave sa pregledom računa i brojčanih oznaka vrste prihoda za uplatu poreza i doprinosa naplaćenih po sudskoj presudi u ovršnom postupku (list 330-334,335-345), Specifikacija izvršenih osnova za plaćanje Fine (list 346-350), rekapitulacija obračuna poreza iz plača za razdoblje od 2008. do 2009. (list 352-360), podaci Porezne uprave ispostava [adresa] (list 365-369), Specifikacija izvršenih osnova za plaćanje Fine (list 370-378), podaci Porezne uprave ispostava [adresa] (list 382-391), obračun potraživanja Ministarstva obrane (list 416-462,478-542), sredstva doprinosa za Mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalne štednje (list 553-554), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska Revd-1035-2021-2 od 27. listopada 2015. (list 555-558, 579-582), presuda i rješenje Županijskog suda u Slavonskom brodu Gž- 390/2024-4 od 2. travnja 2024. (list 598-602).

12. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženih zahtijeva isplatu iznosa kako je pobliže navedeno pod obrazloženjem broj 5., obzirom da je osnova temeljem koje je 1.-8. tuženi naplatili svoje potraživanje u ovršnom postupku otpala.

14. Naime, između stranaka nije sporan matematički obračun, odnosno koje su iznose tuženi naplatili po ukinutoj presudi broj P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013., i presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2505/2013 od 16. studenog 2016., a kako je pobliže navedeno pod točkom 3. obrazloženja, kao ni iznos potraživanja koji bi pripadao tuženima prema ovosudnoj presudi broj Pr-37/2017-76 od 10. veljače 2021., a kako je obrazloženje pod obrazloženjem broj 2. donesene u istovrsnoj stvari u ponovljenoj stvari.

15. Međutim, sporno je potraživanje tužitelja, obzirom na tvrdnje tuženih da vraćanje onog što je naplaćeno temeljem pravomoćne presude u ovršnom postupku predstavlja miješanje u pravo u mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1 Protokla br. 1 uz Konvenciju.

16. Nema spora između stranaka da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1616/2014-2 od 16. studenog 2016. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute citirane presude Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru, a temeljem kojih je presuda su tuženi, u navedenoj parnici od tužitelja naplatili svoja potraživanja u ovršnom postupku te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

16.1. U ponovljenom postupku, obzirom na citirano rješenje Vrhovnog suda donesena je presuda broj Pr-37/2017-76 od 10. veljače 2021., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž R-16/2021-2 od 27. svibnja 2021. (list 104-116), kojom je presudom presuđeno da je tužena Republika Hrvatska, ovdje tužitelj, dužna tužiteljima, a ovdje tuženima isplatiti iznose koji su pobliže navedeni pod obrazloženjem broj 2.

16.2. U ovom postupku tužitelj Republika Hrvatska potražuje povrat onog što je prisilno naplaćeno temeljem pravomoćne presude, tj. osnove koja je kasnije otpala.

17. Ovosudni postupak prekinut je ovosudnim rješenjem broj P-208/2018-2 od 23. travnja 2018. do pravomoćnog okončanja postupka u ovosudnom spisu Pr-37/2017, a koji je postupak nastavljen rješenje broj P-208/2018-6 od 29. rujna 2021. te je potom rješenjem broj P-1000/2021-28 od 6. svibnja 2022. određen prekid ovog postupka do donošenja pravomoćne odluke Vrhovnog suda u predmetu broj Revd-1440/2021, a postupak je nastavljen ovosudnim rješenjem broj P-1000/2021-35 od 10. listopada 2023., jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku pod brojem Rev-1427/2021- 3 od 7. ožujka 2023. o spornom pitanju pripada li tužitelju pravo na isplatu bruto ili neto iznosa temeljem svojevremeno pravomoćnih i ovršnih odluka suda, a koje je predstavljalo prethodno pitanje za ovaj parnični postupak po kojem ovaj sud nije odlučivao i zbog čega je parnica prekinuta, a citirano rješenje o nastavku postupka postalo je pravomoćno 3. studenog 2023.

18. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. je izraženo pravno stajalište da radniku nakon što je ukinuta osnova po kojemu je isplaćena naknada plaće u bruto iznosu pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111 st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZOO-a/05) nije istodobno i pasivno legitimiran na vraćanje obveza doprinosa, poreza i prireza, koje je neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela ili ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

18.1. Obzirom na izraženo pravno stajalište u citiranoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj je podneskom od 8. veljače 2024. (list 523-542) dostavio izračun Ministarstva obrane, navodeći da je u istom uzeto u obzir potraživanje koje je tuženima plaćeno temeljem ovosudne presude broj P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013. i potraživanje koje bi im pripadalo temeljem ovosudne presude broj Pr-37/2017- 76 od 10. veljače 2021. te je i sačinjen obračun, a prema prijedlogu tuženika i to ne od dana izjavljivanja materijalno pravnog prigovora prijeboja do 21. siječnja 2022., već do 14. studenog 2023. kada je sačinjen obračun, a koje razdoblje između stranaka nije bilo sporno.

Naime, iako je tužitelj svakom od 1.-8. tuženika dostavio zahtjeve za mirno rješenje spora, a koje su zahtjeve nedvojbeno svaki ponaosob primili, kako to proizlazi iz priloženih dostavnica (list 6, 10, 14, 18, 22, 23, 28, 34, 38-39, 44), u obračunu kao razdoblje nije za svakog od 1. -8. tuženika nije uzet datum primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, već prema suglasnim prijedlozima stranaka od 17. veljače 2017. pa do 14. studenog 2023. (a ne kao dana izjave materijalno pravnog prigovora prijeboja) pa kako navedeno obračunsko razdoblje od 17. veljače 2017. do 14. studenog 2023. nije bilo sporno između stranaka, to ga prihvaća i ovaj sud.

19. Tužitelj je uz podneske od 24. siječnja 2024., 8. veljače 2024. (potom uz podnesak od 24. rujna 2024. konačno postavio tužbene zahtjeve navodeći da je u podnesku od 8. veljače 2024. uočio grešku u zbrajanju konačno postavljenih tužbenih zahtjeva koji ne sadržavaju prijebojnu razliku iznosa) i dostavio obračun međusobnih tražbina stranaka, a tuženi se na raspravi 12. veljače 2024. i podneskom od 17. veljače 2024. izričito suglasio s matematičkim izračunom protivne strane, zbog čega nije bilo potrebno izvoditi dokaz knjigovodstvenim vještačenjem.

20. Iz očitovanja na obračun potraživanja tužitelja i dostavom tablica (list 416-462, 478- 499, 506-512, 520-542) proizlazi da tablica 2. za svakog od tuženika sadržava izračun po presudi iz postupka P-148/2011, a koji sadržavaju neto isplaćeni iznos tuženih po stupcu 19, kamate od dana dospijeća pa do naplate u ovršnom postupku u stupcu 20, obračuna te procesne kamate na neto iznos isplate od dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora za svakog od tuženika do dana izjavljenog materijalno pravnog prigovora prijeboja za svakog od tuženika, stupac 21.

Nadalje, u stupcima od 11-13 u tablici broj 2 sadržani su doprinosi za II. MIO, kamate na doprinos te kamate na ukupni II. MIO za razdoblje od naplate i to samo u odnosu na 6. tuženika RF (ali ne i za ostale tuženike) kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora za sve tužene od 17. veljače 2017. pa do 14. studenog 2023. kao do dana obračuna.

20.1. Tablica broj 1 sadržava izračun po presudi iz ponovljenog postupka broj Pr- 37/2017 za svakog od tuženika prema tužitelju tako da su sadržani neto iznosi koji se trebaju isplatiti (stupac broj 16) te kamata od dospijeća pa do dana obračuna (stupac 17), a isto kao u tablici broj 2, tablica broj 1 pod stupcem broj 10 i 11 sadržava pripadajući doprinos II. MIO i kamate na doprinos iz II. MIO za 6. tuženika RF.

20.2. Priložene tablice broj 3 za svakog od tuženika sadržava razliku po presudama iz prvog i ponovljenog postupka i to neto isplatu (stupac broj 18), kamatu neto (stupac broj 19) i procesnu kamatu od 17. veljače 2017. kao dana primitka za sve tužene zahtjeva za mirno rješenje spora do 14. studenog 2023. kao do dana obračuna, za svakog od tuženika (stupac broj 20), a stupac 10 i 11 sadržava obračun doprinosa II. MIO i kamate na doprinos II. MIO i to samo za 6. tuženika RF.

20.3. Konačno, tablica 4 sumarno sadržava prikaz razlike pripadajući neto iznos glavnice, kamate (stupac broj 2, pod rednim brojem 5 neto isplata) II. MIO samo u odnosu na za 6. tuženika RF (stupac broj 2 pod rednim brojem 3, list 538), dok tablica broj 5 sadržava razliku troškova postupka s kamatama u korist tužitelja pod stupcem ukupno.

20.4. Konačno, prema dostavljenom po tužitelju i neosporavanom matematičkom izračunu tuženih, ukupna je razlika u korist tužitelja koja je prikazana u tablicama broj 4-sumarni prikaz za svakog od tuženika u odnosu na:

- 1. tuženika BF (tablica broj 4, list 420-421) neto iznos glavnice s kamatom od 13.595,43 eura, te troškova postupka u iznosu od 327.09 eura, u ukupnom iznosu od 13.992,52 eura.

- 2. tuženika OF (tablica broj 4, list 527-528) neto iznos glavnice s kamatom od 9.302,57 eura, te troškova postupka u iznosu od 327.09 eura, u ukupnom iznosu od 9.629,66 eura.

- 3. tuženika TF (tablica broj 4, list 524-527) neto iznos glavnice s kamatom od 17.127,11 eura, te troškova postupka u iznosu od 327.09 eura, u ukupnom iznosu 17.454,20 eura.

- 4. tuženika ĆF (tablica broj 4, list 541-542) neto iznos glavnice s kamatom od 16.041,42 eura, te troškova postupka u iznosu od 327.09 eura, u ukupnom iznosu od 16.368,51 eura.

- 5. tuženika VF (tablica broj 4, list 535-536) neto iznos glavnice s kamatom od 12.750,30 eura, te troškova postupka u iznosu od 327,09 eura, u ukupnom iznosu od 13.077,39 eura.

- 6. tuženika RF (tablica broj 4, list 538-539) neto iznos glavnice s kamatom od 9.980,90 eura, II. MIO u iznosu od 1.031,56 eura te troškova postupka u iznosu od 616,61 eura, u ukupnom iznosu od 11.628,07 eura.

- 7. tuženika JF (tablica broj 4, list 532-533) neto iznos glavnice s kamatom od 12.674,85 eura, te troškova postupka u iznosu od 327,09 eura, u ukupnom iznosu od 13.001,94 eura.

- 8. tuženika FF (tablica broj 4, list 438) neto iznos glavnice s kamatom od 3.870,14 eura, te troškova postupka u iznosu od 327,09 eura, u ukupnom iznosu od 4.197,23 eura.

21. Kako je prethodno navedeno, a uvažavajući materijalno pravni prigovor prijeboja tuženih, sud zaključuje da je prijebojem te dvije tražbine, da je svaki od 1.-8. tuženika dužan tužitelju platiti ukupno iznose od:

1. tuženik BF iznos od 13.992,52 eura.

2. tuženik OF iznos od 9.629,66 eura

3. tuženik TF iznos od 17.454,20 eura.

4. tuženik ĆF iznos od16.368,51 eura.

5. tuženik AF iznos od 13.077,39 eura.

6. tuženik RF iznos od 11.628,07 eura.

7. tuženik JF iznos od 13.001,94 eura.

8. tuženik FF iznos od 4.197,23 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2023. (od slijedećeg dana sačinjenog obračuna) pa do isplate.

21.1. Tužitelju je na dosuđene iznose navedenih u obrazloženju 21., priznata i zatezna kamata tekuća od 15. studenog 2023., kao od slijedećeg dana od dana obračuna tužitelja, kako to proizlazi iz priloženih tablica (iako je tuženik dana 21. siječnja 2022. istakao materijalno pravni prigovor prijeboja, no međutim između stranaka nije bilo sporno razdoblje obračuna i to od dana zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora 17. veljače 2017. za sve tužene do 14. studenog 2023. kao do dana obračuna pa uvažavajući tu nespornu činjenicu da je obračun razlike nakon međusobnog prijeboja izvršen do 14. studenog 2023., a koji je obračun prihvatio i tuženik), to je valjalo dosuditi kamatu od 15. studenog 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, a kako je presuđeno pod točkom I. do VIII. izreke presude.

22. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iznad razlike dosuđenog iznosa točke I. do VIII. izreke presude pa do zatraženog iznosa za svakog od tuženika i to: 1. tuženika BF iznosa od 18.978,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017.

2. tuženika ČF iznosa od 14.466,62 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2017.

3. tuženika CF isplatu iznosa od 22.497,03 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2017.

4. tuženika SF iznosa od 21.758,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2017.

5. tuženika VF iznosa od 18.028,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017.

6. tuženika RF iznosa od 20.304,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2017.

7. tuženika ZF iznosa od 17.935,01 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017.

8. tuženika ŠF iznosa od 7.042,47 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2017. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine pa do isplate, a kako je presuđeno pod točkom IX. izreke presude.

23. Tuženi su u podnesku od 17. veljače 2024. naveli da nisu u obvezi platiti II. MIO, obzirom da to ne proizlazi iz odluke Vrhovnog suda koju navodi tužitelj, a niti iz odluke VSRH Rev-1308/21-2 od 4. listopada 2022., glede kojeg postupka je bio i prekinut ovaj parnični postupak.

Ističe da tuženi ne mogu raspolagati sredstvima iz II. MIO koja se uplaćuju u proračun i kojima raspolaže Fond, koja se sredstva ne mogu izvršiti, podignuti, založiti i dr. pa stoga kao takova nisu tuženikova imovina kojom nesmetano mogu raspolagati, jer kada bi se od tuženika naplaćivao II. MIO ništa se ne bi promijenilo, jer bi iznos u II. MIO ostao isti pa nema nikakove pravne svrhe za to potraživanje od tuženika, a što je i obrazloženo pod obrazloženjem broj 10 u rješenju VSRH Rev-1308/21-2 od 4. listopada 2022.

24. Nije sporno između stranaka da je tuženi, naplatili u ovršnom postupku, tražbinu koju su imali prema tužitelju na temelju pravomoćne presude, koja je naknadno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak.

Nije sporno ni da je u ponovljenom postupku, tuženi ishodili novu pravomoćnu odluku u kojoj je sadržana tražbina koju su stavili u prijeboj tužitelju u ovom postupku. Također, stranke ne spore ni sam matematički obračun između tih dvaju potraživanja, no sporno je da li vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, tj. u konkretnom slučaju s obzirom na osnovu koja je otpala, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

24.1. Naime, tuženi smatraju da vraćanje iznosa koji su naplaćeni temeljem pravomoćne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, pozivajući se pri tomu na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP), Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13). No, po ocjeni ovog suda, pozivanje tuženih na gore navedeni odluke ESLJP, nije osnovano niti primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Prema tomu, ESLJP u toj situaciji izrazio shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj – i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd – 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

25. U ovosudnom predmetu Vrhovni sud je ukinuo nižestupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku. Također, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica (ima li stranka ili nema prebivalište i stvarno boravište u području posebne državne skrbi te u tom smislu povreda načela pravne sigurnosti), dok se u ovom predmetu ne radi o takvoj situaciji jer Vrhovni sud nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovo razmotre iste činjenice, već je svoju odluku donio zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

26. Sukladno praksi ESLJP, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud je dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

27. Obzirom na izneseno, 1.-8. tuženi po ocjeni suda nisu doprinjeli da citirane presude Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru budu nepravilne, iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice. Tužitelj potražuje od tuženih po pravilima stečenog bez osnove je iznos što su ga tuženi prisilno naplatili, na temelju pravomoćne presude (koja je kasnije ukinuta), po osnovi plaće za prekovremene sate rada odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženi nisu stvarno radili već se odmarali za vrijeme dežurstva i straže. Nadalje, potrebno utvrditi je li kod tuženih nastupilo legitimno očekivanje da je to što im je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, njihovo vlasništvo u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.

27.1. Obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, upravo zbog činjenice što je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, koja je, s obzirom na vrijednost premeta spora, sukladno tada važećim zakonskim propisima, uvijek bila dopuštena, i koju je kao parnična stranka mogli podnijeti i sami tuženi, tuženik, obzirom da su tijekom cijelog postupka bili zastupan po kvalificiranom punomoćniku, mogli očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova.

Naime, svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bih moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije.

27.2. Postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava. Da je tome tako i da je tuženik mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud zaključuje i iz činjenice da je, sukladno podacima sadržanim u sustavu eSpis, revizija u spisu broj P-148/2011, podnesena je dana 21. kolovoza 2014. te je dostavljena punomoćniku tuženih radi podnošenja odgovora na reviziju dana 9. rujna 2014. , no odgovor nije podnesen.

27.3. 1. do 8. Tuženi su se u ovršnom postupku naplatili, a kako je to navedeno u tablici broj 2 za svakog od 1.-8. tuženika, kako je prethodno i navedeno, koji iznosi naplate nisu bili sporni između stranaka, s obzirom na po tužitelju dostavljeni, a po tuženima ne osporavani obračun.

Kako su tuženi pokrenuli ovršni postupak u vrijeme kada su nedvojbeno znali da je revizija podnesena, to prema ocjeni ovoga suda na njihovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će im i ostati ono što im je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Prema tomu odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), ne mogu se primijeniti u ovom predmetu, s obzirom da su 1.-8. tuženi u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znali da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena pa kod istih nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi (sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018.).

27.4. Ovaj sud polazeći od postavki da je prvi i najvažniji zahtjev čl.1. Protokola da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirnom uživanju vlasništva treba biti zakonito, da je vladavina prava jedno od temeljnih načela demokratskog društva, da načelo zakonitosti predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni te da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u javnom interesu i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kraj nespornog utvrđenja i prava kako pojedinca tako i tužitelj koji je tijelo javne vlasti prema stavu ESLJP-a, da su svima pa tako i tuženiku poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja odluka pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, to bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

27.5. Stoga je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za povrat novčanih sredstava koji su tuženiku isplaćeni u ovršnom postupku mjerodavne odredbe članka 1111. ZOO-a/05. Odredbom stavka 1. tog članka i Zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi; dok je odredbom stavka 3. istog članka i zakona.

27.6. Nadalje, iz odredbe čl. 1115. ZOO-a/05, proizlazi da kad se vraća stečeno bez osnove da se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Obzirom da između strankama nije sporno da su tuženi u ovršnom postupku stekli po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, novčane iznose, navedeno, sukladno citiranoj odredbi iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a/05, ima za posljedicu vraćanje primljenog. Pri tomu tuženi, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023., nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

U tom smislu, zahtjev tužitelja osnovan je u ovom sporu samo u dijelu koji se odnosi na obvezu tuženih vraćanja neto iznosa plaće i zakonskih zateznih kamata na taj iznos koji su im isplaćeni temeljem Općinskog suda u Bjelovaru broj P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013. i presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2505/2013 od 16. studenog 2016. te u dijelu koji se odnosi na tuženikovu obvezu vraćanja parničnog troška s kamatama.

29. Odredbom čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a propisano je da sud čini apsolutno bitnu povredu postupka ako odlučuje o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, dok odredbe čl. 333. st. 1. i 2. istog Zakona propisuju da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe i da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka pazi je li stvar pravomoćno presuđena teče, ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbaciti tužbu.

29.1. Odredba čl. 195. ZOO-a/05 propisuje da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Temeljem čl. 196. istog Zakona prijeboj nastaje izjavom o prijeboju s učincima od onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za prijeboj. O takvom prijeboju sud ne odlučuje izrekom, nego kao o prethodnom pitanju od kojeg ovisi odluka o tužiteljevom tužbenom zahtjevu.

30. Tužitelj je uz podneske od 24. siječnja 2024., i konačno 8. veljače 2024., dostavio obračun međusobnih tražbina stranaka, a tuženi su se podneskom od 17. veljače 2024. izričito suglasili s matematičkim izračunom tužitelja, zbog čega nije bilo potrebno izvoditi dokaz knjigovodstvenim vještačenjem.

31. Nije od značaja za ishod postupka prigovor tuženih iznesenih u podnesku od 21. siječnja 2022. gdje ističu da tužitelj nema pravni interes tražiti platež kamate na iznose koji su uplaćeni na proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa, jer se radi o obvezujućoj uplati, neovisno o volji tuženih i radi se o istom vremenskom dospijeću te obveze po novoj pravomoćnoj presudi pa je dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu u novoj pravomoćnoj presudi, to tim više što tuženi nisu osporavali dostavljenom obračunu tužitelja niti razdoblju obračuna procesnih kamata i to od dana primitka zahtijeva za mirno rješenje spora, pa do dana izjavljenog materijalno pravnog prigovora prijeboja odnosno do 14. studenog 2023. kao dana izvršenog obračuna, a koja je procesna kamata obračunata na ukupno neto naplaćeni iznos u postupku broj P-148/2011 od 17. veljače 2017. (dan primitka zahtijeva za mirno rješenje spora za sve tužene do 14. studenog 2023. dana obračuna po tužitelju, a koji datum obračuna nije bio sporan, a kako je to već obrazloženo pod obrazloženjem 18.1., te kamate koja je obračunata na ukupni II. MIO za isto razdoblje, a koja procesna kamata nije ušla u međusobni prijeboj tražbina. Stoga je takav prigovor tuženih ocijenjen kao paušalan, a isti nije radi dokazivanja predložio izvođenje niti jednog dokaza, to tim više što su se suglasili s matematičkim izračunom tužitelja.

32. Sud ocjenjuje da nije osnovan prigovor tuženih usmjeren na nedopuštenost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naplatu troškova prethodno vođenog postupka. Čl. 186.a st. 8. u vezi st. 1. i 6. ZPP-a. nalaže obvezu Republike Hrvatske da se, kada namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem u [adresa], prije podnošenja tužbe obrati toj osobi sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a ako to ne učini, sud će tužbu odbaciti.

Tužitelj je prije podnošenja protutužbe od 8. lipnja 2017. (a tužbe u ovom sporu, svim tuženima ponaosob dostavio zahtjeve za mirno rješenje spora s nacrtom tužbe, a koje su zahtjeve tuženi i zaprimili). U tom nacrtu tužbe tužitelj navodi da je:

1. tuženik BF naplatio dana 22. prosinca 2014. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 204.958,26 kn zajedno s troškovima postupka,

2. tuženik OF naplatio dana 23. veljače 2015 svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 167.310,92 kn zajedno s troškovima postupka,

3. tuženik TF naplatio dana 22. prosinca 2014. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 233.267,11 kn zajedno s troškovima postupka,

4. tuženik SF naplatio dana 29. siječnja 2015. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 244.065,85 kn zajedno s troškovima postupka,

5. tuženik AF naplatio dana 22. prosinca 2014. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 203.768,10 kn zajedno s troškovima postupka,

6. tuženik RF naplatio dana 21. travnja 2015. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 210.951,28 kn zajedno s troškovima postupka,

7. tuženik JF naplatio dana 7. siječnja 2015. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 193.917,75 kn zajedno s troškovima postupka,

8. tuženik FF naplatio dana 22. prosinca 2014. svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 73.099,81 kn zajedno s troškovima postupka,

Nadalje, tužitelj u nacrtu tužbe navodi da je I. stupanjska presuda P-148/2011-185 od 29. svibnja 2013. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2505/2013 od 16. studenog 2016. kasnije ukinute zbog čega su tuženi navedene iznose stekli bez osnove pa smatra da su tuženi tužitelju dužni platiti tražbinu izraženu u bruto iznosu koji će naknadno biti određen, zajedno s kamatama.

32.1. Prema ocjeni ovoga suda, tužitelj je takvim zahtjevom za mirno rješenje spora u cijelosti ispunio uvjet iz čl. 186.a ZPP-a pa nema razloga odbaciti tužbu u dijelu koji se odnosi na naplatu parničnih troškova. Uzme li se u obzir da je svrha instituta prethodnog mirnog rješavanja sporova svojevrsno upućivanje stranaka da spor riješe dogovorom, bez angažiranja pravosudnog aparata, sud smatra da bi drugačiji zaključak predstavljao pretjerani formalizam.

33. Kako je prethodno navedeno, sud je usvojio i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtjevan iznos koji je isplaćen po osnovi MIO II. i to samo u odnosu na 6. tuženika RF (u odnosu na kojeg je samo i postavljen zahtjev za II. MIO), smatrajući da tužitelju pripada pravo na povrat tako isplaćenog iznosa, obzirom na činjenicu da je navedeni iznos 6. tuženiku RF i isplaćen po osnovi presude P- 148/2011-185 od 29. svibnja 2013., a koja je osnova otpala, jer je citirana presuda ukinuta kako je prethodno obrazloženo.

Naime, pogrešan je stav 6. tuženika RF gdje navodi da nije u mogućnosti raspolagati sa iznosom koji je uplaćen u MIO II, obzirom da su sredstva isplaćena u MIO II. osobna imovina 6. tuženika RF, koja imovina se u konačnici i nasljeđuje sukladno Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, a radi se sredstvima koja su isplaćena na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda. Nije sporno da sa tim sredstvima 6. tuženik RF ne može raspolagati do ostvarivanja prava na mirovinu, ali to je njegova osobna imovina, a koja mu se isplaćuje sukladno sklopljenom ugovoru koji kao korisnik mirovine sklapa sa mirovinskim osiguravajućim društvom, time da do 20% uplaćenih sredstava korisnik mirovine može dobiti i jednokratno.

33.1. Iz navedenog proizlazi kako se radi o specifičnoj vrsti imovine, koja ne može ostati na osobnom računu tuženika u mirovinskom fondu u dijelu koji je uplaćen u taj fond prema osnovi koja je otpala, i ne može se poistovjećivati sa ostalim porezima i doprinosima, odnosno bruto davanjima iz plaće. konačnici, nakon određenih godina života, sukladno Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, oblik osiguranja kroz MIO II. je dobrovoljan, a iz shvaćanja odjelne sjednice Vrhovnog suda RH od 27. veljače 2023. proizlazi da radnik nije pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio.

33.2. Da tužitelj ima pravo na povrat razlike isplaćenih iznosa u MIO II. proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1427/2021 od 07. ožujka 2023., iz koje nedvojbeno i jasno proizlazi kako je pravilno drugostupanjski sud ukinuo presudu prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na sredstva isplaćena u MIO II. te je s obzirom na to u ponovljenom postupku u svezi navedenog i donesena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-263/2021 od 12. listopada 2023. kojom je tuženik obvezan podmiriti i dužni iznos isplaćen u MIO II., a sve sukladno uputi županijskog suda i Vrhovnog suda RH.

Stoga po ocjeni suda, pogrešno 6. tuženik RF ističe da nije u obvezi isplatiti iznos razlike nakon prijeboja po osnovi iznosa isplaćenih u MIO II.

34. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a u svezi čl. 155 ZPP- a.

Tužitelj je u odnosu na osnov uspio u omjeru od 100%.

Naime, iako je tužitelj u ovom postupku podnošenjem protutužbe, odnosno tužbe u ovom postupku postavio zahtjev sukladno čl. 186.a ZPP-a, potom je zahtijevao isplatu bruto iznosa, a tijekom postupka isplatu neto iznosa, nije odlučno za utvrđivanje omjera za osnov u postupku, obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnove prema čl. 1111. ZOO-a, dok zahtjev za isplatu bruto, odnosno neto iznosa utječe na ocjenu utvrđivanja omjera kod visine, a ne osnova.

34.1. U odnosu na visinu tužitelj je uspio u omjeru od 48,85 % (ukupno zahtijevani iznos od 203.243,64 eura u odnosu na suđeni iznos od 99.280,52 eura), pa uspjeh tužitelja u postupku u osnovu na osnov i visinu utvrđen je u omjeru od 74,43% (uspjeh u odnosu na osnov 100%+uspjeh u odnosu na visinu od 148,85%:2).

Tuženik je u postupku uspio u omjeru od 25,57% te kada se tuženikov uspjeh umanji od uspjeha od tužitelja, proizlazi da je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 48,86%.

35.2. Tužitelj je podnio stupnjevitu protutužbu, a sada tužbu, time da se vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala u iznos od 203.243,64 eura, potom na iznos od 141.010,88 eura.

Tužitelju su priznati opravdani i nužni troškovi koji se sastoje od sastava zahtjeva za mirno rješenje spora za sve tužene i to za svakog od 1.-7. tuženika u iznosu od 500,00 eura, a za 8. tuženika u iznosu od 200,00 eura, odnosno za sve tužene u ukupnom iznosu od 3.700,00 eura (tbr. 8. toč. 1. u svezi 54.), sastava tužbe (protutužbe) u iznosu od u iznosu od 2.122,54 eura, sastava podneska od 28. rujna 2021. (vps 203.243,64 eura, međutim odlučujući u granicama postavljenog zahtjevu za naknadu troškova jer je tužitelj za svaku daljnju radnju zahtijevao naknadu prema vps 141.010,88 eura, odnosno u iznosu od 2.122,54 eura), u iznosu od 530,64 eura (tbr. 8. toč. 4.), sastav podneska od 25. siječnja 2024., 8. veljače 2024. i 24. rujna 2024. za svaki u iznosu od 530,64 eura (tbr. 8. toč. 4.), zastupanje na raspravama 23. travnja 2018. u iznosu od 1.061,27 eura (tbr. 9. toč. 2.), zastupanje na raspravama 27. siječnja 2022., 12. veljače 2024., 24. listopada 2024., za svaku u iznosu od 2.122,54 eura, u ukupnom iznosu od 15.421,43 eura što prema uspjehu tužitelja u postupku u omjeru od 48,86%. iznosi 7.534,91 eura.

35.3. Nije priznat sastav podneska od 14. lipnja 2024. jer je tužitelj postupio po nalogu suda, niti sastav podneska od 21. kolovoza 2024.,jer uz isti dostavlja popis odluka sudske prakse, a isti u smislu odredbe 155. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje postupka.

35.4. Tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata prema čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) tekućom od 28. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude i rješenja po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a/05 pa do isplate, a kako je presuđeno pod toč. X. izreke presude.

36. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Bjelovaru 28. siječnja 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presudu dostavi:

- zakonskom zastupniku tužitelja ODO Bjelovar na broj P-DO-41/2018, web servisom - punomoćniku tuženika Dejanu Đeriću, e-komunikacijom