Poslovni broj: Pr-325/2022-29
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U RIJECI
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita br.4
51410 Opatija
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Majdi Felker, u pravnoj stvari tužitelja PN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d., protiv tuženika HRVATSKE VODE, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, zastupane po ZOU Dražan Crnković i dr. iz Zagreba, radi isplate, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2024., temeljem objave od 28. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, OIB: 28921383001 da CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati neto iznos od 185,81 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:
-na iznos od 75,92 EUR od dana 31.07.2018. godine pa do isplate,
-na iznos od 36,63 EUR od dana 31.07.2019. godine pa do isplate,
-na iznos od 36,63 EUR od dana 30.11.2020. godine pa do isplate,
-na iznos od 36,63 EUR od dana 30.11.2021. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
2 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
"Nalaže se tuženiku Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, OIB: 28921383001 da CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati neto iznos od 75,92 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 31. srpnja 2017., po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 556,25 zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok s preostalim i dijelom zahtjevu za naknadu troškova do iznosa od 715,63 eura tužitelj odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi kako je zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme od 11.01.2012. godine te se u privitku dostavlja Ugovor o radu od dana 22.01.2013. godine te Drugi dodatak ugovoru o radu od 30.01.2013. godine. Temeljem čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte do maksimalnog iznosa od 1.200,00 kn mjesečno. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec. Članak 63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda također navodi da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec. Dakle, sukladno Kolektivnim ugovorima koji se primjenjuju na radni odnos tužitelja, isti ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla svakog mjeseca u godini za vrijeme trajanja radnog odnosa.
1.1.Tuženik neosnovano tužitelju nije isplatio naknadu za prijevoz za jedan mjesec tijekom 2017., 2018., 2019., 2020. i 2021. godine. Tužitelj ističe da postoji i mogućnost da mu tuženik neće isplatiti niti naknadu za prijevoz za 2022. godinu u
3 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
kojem slučaju si tužitelj pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev za tekuću godinu. Kao dokaz da tužitelju nije isplaćen prijevoz za po jedan mjesec u prije navedenim godinama, tužitelj dostavlja rekapitulaciju obračuna za vrstu primanja 016- prijevoz gdje je vidljivo da tužitelj nije primio isplatu u srpnju 2017., u srpnju 2018., u srpnju 2019., u studenom 2020. i studenom 2021. godinu. Tužitelj također predlaže da sud ukoliko smatra potrebnim obveže tuženika na dostavu obračuna plaće, a vezano uz isplatu prijevoza za mjesece srpanj 2017., kolovoz 2018., kolovoz 2019., prosinac 2020. i prosinac 2021. Naime, kako se naknada za prijevoz isplaćuje najkasnije zadnjeg radnog dana u mjesecu za idući mjesec, kada tužitelj nije primio isplatu u srpnju 2018. godine, nije primio naknadu za prijevoz za kolovoz 2018. godine i tako dalje. Jedino je u 2017. godini tuženik tužitelju u lipnju 2017. godine isplatio naknadu prijevoza za lipanj te u kolovozu 2017. godine naknadu prijevoza za kolovoz, a ukoliko tuženik osporava ovu činjenicu predlaže se da sud pozove istoga na dostavu obračuna prijevoza za mjesece u kojima prijevoz nije isplaćen, odnosno za mjesec prije i poslije navedenog mjeseca. Tužitelj je do srpnja 2019. godine živio na adresi [adresa], a što predstavlja četvrtu zonu autobusnih linija. Od srpnja 2019. godine tužitelj živi na adresi [adresa], a što predstavlja prvu zonu autobusnih linija. Navedeno ne bi trebalo biti sporno te visina naknade za prijevoz proizlazi već iz svih isplata naknade za prijevoz koje je izvršio tuženik, ali ukoliko tuženik navedeno bude osporavao tužitelj predlaže da sud službenim putem pribavi podatak od Autotroleja d.o.o. o tome u kojoj se zoni nalaze [adresa] i [adresa]. Tužitelj pored navedenog dostavlja kartu sa zonama prijevoza. Tužitelj ujedno dostavlja i cjenik komunalne usluge prijevoza putnika u javnom prometu. Pored toga tužitelj predlaže da sud izvrši uvid u Google maps kako bi utvrdio gdje se nalaze [adresa] i [adresa]. Ukoliko tuženik bude osporavao adresu stanovanja tužitelja u razdoblju ovih pet godina, tužitelj predlaže da sud službenim putem pribavi podatak od MUP-a Rijeka o adresi prebivališta tužitelja. Iz svega navedenog vidljivo je da je tuženik tužitelju neosnovano i nezakonito uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza za po jedan mjesec tijekom razdoblja od pet godina, odnosno od 2017. godine. Tužitelj nije jedini kome je tuženik uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza te stoga tužitelj dostavlja u spis dvije presude županijskih sudova iz kojih je vidljivo da su tužbeni zahtjevi u pravno i činjenično identičnim slučajevima bili prihvaćeni. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže da sud donese odluku.
2.U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe, a prije upuštanja u raspravljanje, da prigovara mjesnoj nadležnosti suda obzirom iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio u prilogu tužbe proizlazi kako su stranke u slučaju spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.
2.1.Tuženik se, opreza radi, sukladno rješenju suda od 03. listopada 2022.g. očituje na tužbu kako slijedi. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. godine. Naime, kao što tužitelj navodi u tužbi osnova za potraživanje troškova prijevoza prije stupanja na snagu Kolektivnog ugovora od 27. prosinca 2017. godine (NN br. 12/2018) predstavlja Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003. (NN br. 88/2003). U čl.1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003. godine propisano je slijedeće; «Ovim Kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: ugovor) uređuju se prava i obveze iz rada i na osnovi rada između članova Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske – sindikalnih podružnica Hrvatskih voda i 4 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
Hrvatskih voda, pravne osobe za upravljanje vodama. Odredbe ovog Kolektivnog ugovora mogu se primijeniti i na radnike Hrvatskih voda koji nisu članovi Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske ako mu pristupe temeljem čl.96. i Sporazuma o pristupanju čiji je obrazac Prilog 2 ovog ugovora.» S obzirom da tužitelj nije podnio dokaz da je bio član Sindikata za razdoblje 2017. – 2018., a niti da je u tome razdoblju pristupio Kolektivnom ugovoru za vodno gospodarstvo, opreza radi, ističe se kako isti nema aktivnu legitimaciju za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. godine.
2.2. Tužitelj u tužbi citira čl.63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda (a koji članak je sadržajno istovjetan čl.59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003.) te smatra kako ima pravo na troškove prijevoza neovisno o tome je li radio odnosno i za razdoblja korištenja godišnjeg odmora, bolovanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta i drugih opravdanih odsustvovanja s mjesta rada. Navedeno stajalište tužitelja je pravno neosnovano i pogrešno. Troškovi prijevoza na posao i s posla vezani su uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Dakle, da bi tužitelj kao radnik imao pravo na navedene troškove morao bi biti prisutan na radu odnosno radniku ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radio. Radi navedenog, tuženik nije tužitelju isplatio troškove prijevoza za razdoblje u kojem nije radio. Tuženik u spis dostavlja Evidenciju o radnom vremenu tužitelja za razdoblje u kojima tužitelj nije radio, a za koje vrijeme tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza. Tužitelj u tužbi navodi kako je nesporno da je tuženik tužitelju u svakoj od utuženih godina (2017.-2021.) uskratio naknadu troškova prijevoza za utužene mjesece. Dakle, tuženik je tužitelju platio naknadu prijevoza za sve ostale mjesece svake godine u razdoblju od 2017.-2021.g. Budući da tužitelj nije radio više od jednog mjeseca godišnje – to je jasno da isti nije imao stvarne troškove dolaska na posao i odlaska s posla za najmanje jedan radni mjesec za razdoblje 2017.-2021.g., pa stoga tužitelj za najmanje jedan mjesec godišnje nema pravo na naknadu troškova prijevoza. Kada se uzme u obzir da je prosječan mjesečni broj radnih dana 20 radnih dana, a kada se u obzir uzmu neradni dani tužitelja, to je jasno da tužitelj nije mogao dobiti naknadu za prijevoz za svih 12 mjeseci u 2017., 2018., 2019., 2020. i 2021. godini. Ranije navedeno potvrđuje i sudska praksa u presudi Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1486/10 od 18. siječnja 2012.g., presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1654/00 od 28. rujna 2000.g., presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-820/06 od 10. siječnja 2007.g., presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2672/1994 od 8. lipnja 1995.g. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3424/1995 od 10. studenog 1999.g., a koje se presude citiraju i dostavljaju u prilogu. Takav je stav i sudske prakse – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se dostavljaju u prilogu podneska i koje se djelomično citiraju. „Sud drugog stupnja je u svojoj odluci odbio tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti, navodeći da se utuženi iznos odnosi na troškove prijevoza i troškove odijevanja (a da je ugovorenu plaću u mjesečnom iznosu od 1.212 DEM) primio), a kako te troškove u spornom razdoblju nije imao (jer nije dolazio na posao, niti je za tuženika obavljao neke poslove) to mu ne pripada ni pravo na naknadu tih troškova.(…) Iznos od 620 DEM (odnosno protuvrijednost tog iznosa u domaćoj valuti) na koji tužitelj nema pravo, predstavlja naknadu za put do posla ili za prehranu (topli obrok). Obje su naknade vezane isključivo za obavljanje posla, pa kada tužitelj nije u navedenom razdoblju dolazio na posao, niti ga obavljao, to mu ne pripada pravo na tu naknadu, te je zato drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je za taj dio tužbenog zahtjeva odbio tužitelja…“ (presuda i rješenje
5 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2672/1994 od 8.lipnja 1995.g.) „Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara pravilnosti nižestupanjskih presuda u dijelu što mu nije priznata naknada štete na ime toplog obroka i putnih troškova za vrijeme dok se isti nalazio na bolovanju vezano za ozljede koje je zadobio u navedenoj prometnoj nezgodi. Naime, primanja radnika za putne troškove isključivo su vezana za obavljanje posla, a na takvu naknadu radnik nema pravo, zbog odsutnosti s posla i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, pa je razumljivo da pravo na tu naknadu ne može imati i za vrijeme bolovanja.“ (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3424/1995 od 10. studenog 1999.g.) Stoga je jasno kako je neosnovana tužiteljeva tvrdnja kako njemu pripada pravo na trošak prijevoza svakog mjeseca u godini za vrijeme trajanja radnog odnosa, dakle nevezano za stvarno prisustvo na mjestu rada. Kako tužitelj nije imao stvarni izdatak za troškove prijevoza na posao i s posla za vrijeme kada isti nije dolazio na posao zbog korištenja godišnjeg odmora, bolovanja ili korištenja slobodnih dana, tada isti niti nema pravo na naknadu tih troškova, zbog čega je potrebno tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Tužitelj nije priložio uz tužbu dokaz kojim bi dokazao stvarno postojanje troškova prijevoza, odnosno nije priložio nijednu kupljenu autobusnu kartu za utuženo razdoblje. Cjenik usluga prijevoznika koje je tužitelj priložio uz tužbu ne dokazuje činjenicu da je tužitelj kroz utuženi period i stvarno kupovao prijevoznu kartu, odnosno da je imao stvarni trošak prijevoza. Bilo bi logično i životno da je tužitelj predao sudu bilo kakav materijalni objektivni dokaz o tome da je kupovao mjesečnu kartu za javni autobusni prijevoz, a ne da predaje sudu cjenik prijevoznika s izlistom cijena autobusnih karta, koja ne može biti vjerodostojan dokaz. Budući se radi o naknadi troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (dakle povratu onih sredstava koje je radnik utrošio kako bi došao na posao), kako joj i samo ime govori, to je logično da se naknada za prijevoz ne isplaćuje za vrijeme kada radnici ne dolaze na posao. Stoga je jasno da nema osnove da tuženik isplati tužitelju naknadu troška za prijevoz u vremenu kada nije dolazio na posao, odnosno kada je bio na godišnjem odmoru, na bolovanju ili kada je koristio slobodne dane. Također se ističe kako se naknada za troškove prijevoza na posao i s posla prema čl. 17. st. 2. toč. 8. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19) i prema čl. 7. st. 2. toč. 29. i 30. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 10/17), ne smatra oporezivim iznosom koji poslodavac isplaćuje zaposleniku i radi se o stvarnim troškovima koje je zaposlenik imao dolaskom na posao. Dakle, u razdoblju kada tužitelj nije dolazio na posao, odnosno kada isti nije imao stvarne troškove prijevoza na posao i s posla, tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade za troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio. Ističe se kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza za vrijeme kada nije radio. S time u vezi, potpuno je nebitno iz kojeg razloga tužitelj nije radio (primjerice korištenje godišnjeg odmora, bolovanja, slobodnih dana ili nešto drugo), kao što je nebitno što tužitelj zbog toga nije radio cijeli mjesec, dio mjeseca, tjedan ili jedan dan. Za čitavo vrijeme kada nije radio, radnik nema pravo na troškove prijevoza jer se radi o namjenskoj naknadi isključivo vezanoj za obavljanje posla odnosno prisutnost radnika na radu. Takav je stav i sudske prakse razvidan iz presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1486/10 od 18. siječnja 2012.g. koja se dostavlja u prilogu i koja se djelomično citira: „U odnosu na potraživanje tužitelja za troškove prijevoza na posao i s posla pravilno je prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, naknada za troškove prijevoza na posao i s posla prema Zakonu o porezu na dohodak (NN 177/04), Pravilniku o porezu na dohodak, ne smatra se oporezivim iznosom koji poslodavac isplaćuje zaposleniku i radi se o stvarnim troškovima koje je zaposlenik imao dolaskom na posao. Tužitelj od dana izvanrednog otkaza ugovora o radu nije dolazio na posao, dakle, nije imao stvarne troškove, te mu stoga i ne pripada 6 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
pravo na isplatu naknade za troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio.“ Također se uz podnesak prilaže i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 820/06 od 10. siječnja 2007.g. koja se djelomično citira: „Prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo (Narodne novine broj 47/92) radnik ima pravo samo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, kao i naknadu troškova prehrane tijekom radnog vremena (čl. 46. i 47.). Stoga topli obrok i troškovi prijevoza na posao i s posla predstavljaju namjensku naknadu vezanu isključivo za prisutnost radnika na radu. Zato, makar je Odluka tuženika o prestanku radnog odnosa poništena kao nezakonita, tužitelju ne pripada pravo na navedene naknade u vremenu kada nije radio.“ Ujedno se prilaže i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1654/00 od 28. rujna 2000.g. koja se djelomično citira: „Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza u iznosu od 1.008,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, jer je po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan stav drugostupanjskog suda da je naknada za put do posla i s posla vezana za obavljanje posla, zbog toga tužitelj nema pravo na troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio.“ Činjenica da bi člankom 63.st.4. Kolektivnog ugovora bilo propisano da se troškovi prijevoza isplaćuju unaprijed najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec nije uspostavljena mogućnost bezuvjetnog plaćanja troškova prijevoza, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Naime, pored toga što radnik ima pravo na isplatu razlike troška prijevoza ako mu je isplaćen niži iznos od onoga koji mu pripada, radnik isto tako ima i obvezu poslodavcu vratiti iznos koji mu je preplaćen. Ta obveza temelji se na pravilima o vraćanju stečenog bez osnove iz članka 1111. stavak 3. ZOO-a. Prema tom članku, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, a obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kada se utvrdi da je radniku po osnovi troškova prijevoza isplaćen viši iznos, poslodavac je ovlašten tražiti vraćanje preplaćenog iznosa jer prijelaz nije imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Obvezu radnika da vrati preplaćene iznose svom poslodavcu potvrđuje sljedeća odluka Ustavnog suda RH broj: USRH U-III/4214/2013 od 9.3.2016.godine koja se djelomično citira : „To što je tužitelj državno tijelo do kojeg je bilo za očekivati da, valjano primjenjujući propise, ne isplaćuje više od onoga što tuženoj pripada s navedene osnove, ne oslobađa tuženu obveze vraćanja preplaćenog, pa se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.“ Isto tako, poslodavac može primjenom članka 195. ZOO-a izvršiti i prijeboj svoje tražbine sa tražbinom zaposlenika odnosno na sljedećim obračunima troškova prijevoza ne isplaćivati naknadu troška dok ne vrati preplaćeni iznos. Naime, trošak prijevoza nije plaća pa se na njemu može vršiti prijeboj. Prijeboj ne bi bio suprotan članku 96. Zakona o radu prema kojem poslodavac bez suglasnosti radnika ne može izvršiti prijeboj (samo) na plaći radnika (djelomično se citira članak Iris Gović Penić, sutkinje Županijskog suda u Zagrebu, naslova Organizirani javni prijevoz u svjetlu Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, a koji se cjeloviti članak prilaže uz ovaj podnesak). Prema tome, tužitelj u razdoblju za koje potražuje naknadu troškova prijevoza nije godišnje radio minimalno jedan radni mjesec, a u određenim razdobljima i više od toga. Stoga, tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza za svih 12 mjeseci godišnje jer tužitelj nije kroz čitavo to vrijeme i radio. Naime, troškovi prijevoza na posao i s posla vezani uz isključivo uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Činjenica da tužitelj ne bi radio zbog bolovanja,
7 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
korištenja godišnjeg odmora ili nekog drugog razloga je potpuno nebitna za ostvarivanje prava na troškove prijevoza. Dakle, u ovoj pravnoj stvari odlučno je samo je li tužitelj radio čitavo vrijeme za koje potražuje troškove prijevoza ili nije ? Iz navedene dokumentacije nedvojbeno proizlazi kako tužitelj nije radio svih 12 mjeseci kroz razdoblje od 2017. do 2021. godine pa stoga ne može ostvariti niti naknadu troškova prijevoza za svih 12 mjeseci. Tuženik ističe, a suprotno tvrdnjama tužitelja, kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza za vrijeme kada nije radio (odnosno kada je bio na godišnjem odmoru ili kada je bio na bolovanju ili na plaćenom dopustu). Pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla uređuje se Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Kolektivnim ugovorom ili Odlukom poslodavca budući se ne radi o pravu radnika utvrđenom zakonom. Odredbe navedenih ugovora, odnosno akata, u praksi mogu biti različite s obzirom na različito reguliranje tog prava od slučaja do slučaja. Pravo na trošak prijevoza na posao i s posla nije zakonsko pravo, odnosno nije pravo iz radnog odnosa koje je uređeno propisom. Samom činjenicom zasnivanja radnog odnosa radnik neće imati na temelju Zakona o radu pravo na trošak prijevoza na posao i s posla. Da bi radnik imao to pravo, treba ga regulirati Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Kolektivnim ugovorom ili Odlukom poslodavca. Tim aktima, odnosno ugovorima određuju se uvjeti pod kojima radnici imaju to pravo. Mogu postojati različitosti u visini i opsegu prava na trošak prijevoza. Primjerice mogu postojati određene varijante da radnici dobivaju naknadu za 11 mjeseci, odnosno da je ne dobivaju za vrijeme godišnjeg odmora. Budući da se radi o naknadi troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla uobičajeno je da se naknada za prijevoz ne isplaćuje za vrijeme godišnjeg odmora kada radnici ne dolaze na posao, a moguće je urediti i da radnik pravo na trošak prijevoza ima samo za one dane kada je stvarno radio, a ne ako je bio na bolovanju, plaćenom dopustu itd. Odredbom čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda (NN 12/18) propisano je da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte (isto propisuje i članak 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo NN 88/03). Dakle, Kolektivni ugovor ne propisuje pravo na troškove prijevoza uvijek i bezuvjetno, već se radi o strogo namjenskim i stvarnim troškovima. Radnik je morao biti prisutan na radu, odnosno morao je doći na posao i otići s posla, te je u tu svrhu kupio mjesečnu, odnosno pojedinačnu kartu javnog prijevoza.
2.3. Tuženik opreza radi ističe i prigovor zastare za potraživanja prijevoza koja se odnose na 2017.g. Naime, tužitelj u historijatu tužbe navodi kako je izostala uplata troškova prijevoza u mjesecu srpnju 2017.g., a tužba je podnesena 28. rujna 2022.g., pa bi stoga prvi utuženi iznos bio u zastari. Tuženik osim osnovu prigovara i visini tužbenog zahtjeva, te se u tom smislu ističe: - da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o javnom prijevozniku, odnosno da se radi o jedinom prijevozniku na tom području, odnosno da ukoliko ima više alternativnih sredstava javnog prometa da se radi o najpogodnijoj cijeni za tuženika kao poslodavca, - da je dostavljeni troškovnik vjerodostojan dokaz kojim se dokazuje visina troškova prijevoza, - da se radi o stvarnim troškovima, odnosno da tužitelj nije dokazao da je stvarno platio pojedinačnu ili mjesečnu kartu prijevoza u predmetnom razdoblju. Radi svega navedenog, ukazuje se tužba neosnovanom te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja da naknadi prouzročeni parnični trošak tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama odmjerenim sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
8 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilezi spisu.
4. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 261,73 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom uz tvrdnju da joj je tuženik, kao poslodavac, neosnovano i nezakonito uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza za jedan mjesec u godini tijekom razdoblja, 2017.,2018., 2019. i 2020. i 2021., a sve protivno 63. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo.
5. Medu strankama nije sporno da je tužitelj od 2012. neprekidno zaposlen kod tuženika na radnom mjestu samostalni inženjer Šifra 23-1.36 i samostalni inženjer 6 u Službi zaštite od štetnog djelovanja voda u VGO Rijeka, Hrvatske vode.
6. Sporno je medu strankama je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplatio naknadu troškova prijevoza u pripadajućem iznosu, odnosno pravo tužitelja na isplatu naknade za troškove prijevoza za utuženo razdoblje, kao i visina istog.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno 61. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92.,112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. –Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,123/08, -ispravak, 57/11.,148/11. -pročišćen tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. -dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
8.Prije svega je potrebno istaknuti da prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije nije osnovan, sukladno odredbama čl. 194. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) i čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12), jer pravna pravila kojima se uređuju pitanja iz radnih odnosa, primjenjuje se na sve radnike zaposlene kod tog poslodavca, neovisno o tome jesu li članovi sindikata ili ne. Poslodavac koji je zaključio kolektivni ugovor dužan ga je primjenjivati prema svim radnicima koji su kod njega zaposleni, jer u suprotnom krši načelo zabrane diskriminacije.
9. Pravo na trošak prijevoza na posao i s posla nije zakonsko pravo, odnosno nije pravo iz radnog odnosa koje je uređeno propisom. Dakle, samom činjenicom zasnivanja radnog odnosa radnik neće imati na temelju Zakona o radu pravo na trošak prijevoza na posao i s posla.
10. Imaju li radnici pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla i pod kojim uvjetima ovisi o tome kako je to pitanje uređeno kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca.
11. Odredbom čl. 9. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine" broj 93/14.,127/17., 98/19.,151/22. i 64/23. -dalje ZR) propisana je primjena za radnike najpovoljnijeg prava ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
9 P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P r-325/2022-29
12. Pravo na naknadu za prijevoz radnika u utuženom razdoblju kod tuženika bilo je uređeno čl. 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo („Narodne novine" broj 88/03 -dalje KU za vodno gospodarstvo) i čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnje Hrvatskih voda („Narodne novine" broj 12/18 -dalje KU za radnike Hrvatskih voda).
13. Odredbom čl. 59. st. 1 KU-a za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, a u slučaju kada postoji mogućnost korištenja vise alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla `isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 59. st. 3. KU-a).
14. Prema odredbi članka 63. st.1. KU-a za radnike Hrvatskih voda radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla medumjesnim u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec.
15. Pravilno ističe tuženik kada navodi da pravo na isplatu troškova prijevoza se određuje u visini stvarnih, realnih troškova, no pri tome ne smije izgubiti iz vida smisao same naknade za prijevoz.
15.1. Naknada za prijevoz se isplaćuje unaprijed i njome se osigurava prisutnost radnika na poslu, odnosno ona se isplaćuje kako bi radnik, koji ne živi u blizini radnog mjesta, mogao pristupiti na posao. Ona se isplaćuje u stvarnom iznosu, no ako ima vise mogućnosti pristupa na posao, isplaćuje se ona koja je najpovoljnija za poslodavca, nevezano za način na koji radnik dolazi na posao.
16. Dakle, u konkretnoj situaciji iako radnik kroz mjesec dana nije nekoliko dana dolazio na posao, on je platio punu cijenu pokazne karte, te nije mogao one dane kada nije dolazio na posao niti dobiti povrat novaca niti koristiti to pravo na prijevoz u nekom drugom razdoblju, već je svaki mjesec morao kupiti kartu.
17. Tuženik neosnovano smatra da bi tužitelju pripadalo pravo za naknadu prijevoza samo u razdoblju kada je dolazio na posao te da mu ne pripada pravo u razdoblju u kojem nije radio. Naime, tužitelj nije radio u 2017. 45 radnih dana, u 2018. 30 radna dana, u 2019. 42 radnih dana, u 2020. 49 radnih dana, a u 2021. 46 radnih dana. Međutim tuženik nije dokazao da tužitelj uopće nije dolazio na posao u mjesecima za koje mu je tuženik isplatio troškove prijevoza, a ničim ne dokazuje da su stranke ugovorile umanjenje mjesečnog iznosa karte ovisno o broju odrađenih dana u mjesecu.
18.Naime, temeljem odredbe članka 59. st. 1. KU za vodno gospodarstvo i članka 63. st. 1. KU osim prava na naknadu troškova prijevoza radnika istima nije ugovoreno koji će se troškovi radnicima isplaćivati na početku mjeseca za idući mjesec, niti hoće li, kada i kako će poslodavac utvrđivati stvarno nastale troškove a niti 1 0 P o s
l
o
v
n i b r
o
j: P r-325/2022-29
hoće li radnik preplaćene troškove morati vraćati. Stoga je stav suda da poslodavac nije imao pravo odabrati jedna mjesec u godini u kojoj će radniku uskratiti pravo na naknadu troškova prijevoza. Materijalno pravo tužitelja ne može ovisiti o paušalnoj procjeni tuženika u kojem mjesecu će radniku uskratiti pravo na naknadu prijevoza jer bi se time radnika dovelo u situaciju da ima stvarni trošak prijevoza jer je taj mjesec dolazio na posao, a ne dobije naknadu.
19.Ukoliko tuženik smatra da radnik nema pravo na naknadu troškova prijevoza kad ne obavlja poslove na tuženiku je onda da u takvim slučajevima utvrdi visinu stvarnih troškova prijevoza za dane prisutnosti na radu što tuženik nije utvrđivao niti je za to dostavio dokaz u spis. Sudska praska Vrhovnog suda koju dostavlja tuženik odnosi se ne predmete koji nemaju istu činjeničnu niti pravnu osnovu te je neprimjenjivo u ovom predmetu.
20.Iz evidencije o radu tužitelja proizlazi da je tužitelj za razdoblje za koje potražuje isplate konačnim postavljenim tužbenom zahtjevom bio prisutan na poslu odnosno da u predmetnom razdoblju nije izbivao po cijeli mjesec slijedom čega mu za navedene mjesece pripada naknada.
21.Visinu naknade troškova prijevoza sud je utvrdio prema potvrdi prijevoznika u Gradu Rijeci Autotrolej d.o.o. od 02. travnja 2024. iz koje proizlazi da je u utuženom razdoblju cijena mjesečne radničke karte u javnom linijskom prijevozu u utuženom razdoblju za zonu IV u koju spada [adresa] iznosila 572,00 kn (75,92 eura), a za zonu I iznosila 276,00 kn (36,63 eura). Navedeni cjenik je sukladno čl. 8. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 10/17, 128/17, 106/18, 1/19 i 80/19) vjerodostojna isprava prema kojoj se tuženiku takve isplate odobravaju u neoporezivom iznosu. Prema istim cjenicima bile su isplaćivane naknade troškova prijevoza tužitelju u mjesecima kada je taj prijevoz uredno i isplaćen što isto ukazuje na ispravnu utuženu visinu.
22.Pri tome valja istaknuti da je za ovaj postupak irelevantno da je s 1. siječnja 2023. stupio na snagu Kolektivni ugovor za radnike Hrvatskih voda koji u odredbi čl. 63. st. 4. propisuje: „Radniku se naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, svih dvanaest mjeseci u kalendarskoj godini, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada radnik nije u obvezi dolaska na posao.“, budući da tako ugovorene odredbe nije bilo u KU koji je bio na snazi u utuženom razdoblju te koji se primjenjivao u utuženom razdoblju, niti postoji obaveza retroaktivne primjene novog KU.
23.Tuženik nije dokazao da je tužitelja isplatio naknadu troškova prijevoza u iznosu od 75,92 eura (572,00 kn) za mjesece kolovoz 2018., u iznosu od 36,63 eura (276,00 kn), za kolovoz 2019., prosinac 2020. i prosinac 2021., slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju na ime naknade troškova prijevoza za svaki utuženi mjesec dosuditi iznose od po 36,63 eura, osim za kolovoz 2018. iznos od 75,92 eur jer je u tom razdoblju stanovao u zoni IV linijskog prijevoza.
24.Na dosuđene iznose tužitelju su zakonske zatezne kamate dosuđene kako je i zatražio, jer sukladno članku 63. st. 4. KU-a naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec.
1 1 P o s
l
o
v
n i b r
o
j: P r-325/2022-29
25. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, u visini propisanoj važećom uredbom o visini stope zatezne kamate, počev od dospijeća do isplate.
26. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu, navodi se da je tužitelj utužio naknadu za trošak prijevoza koji dospijeva od 31. srpnja 2017. pa nadalje, a obzirom na zastarni rok od pet godina propisan odredbom 139. ZR-a zastara utuženog potraživanje nastupa 1. kolovoza 2022., pa imajući u vidu da je tužba podnesena 28. rujna 2022., to je osnovan prigovor zastare za iznos od 75,92 eura, u kojem dijelu je valjalo tužitelja odbiti s tim dijelom tužbenog zahtjeva.
27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 3. ZPP- a u svezi s članka 155. stavak 1. ZPP-a obzirom da tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva s time da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora, odnosno konačno preciziranom tužbenom zahtjevu te priloženom troškovniku.
28. Tako su tužitelju priznati slijedeći troškovi: za sastav tužbe 25 bodova (Tbr. 7.1. OT), sastav žalbe 25 bodova ( Tbr. 10.t.4. OZ), za sastav obrazloženog podneska od 17.1.2023.,3.5.2023.,6.2.2024.,1.3.2024. i to 4x 25 bodova (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištu održanom 12.3.2024.,16.7.2024.,16.12. 2024. (bez PDV-a) i to 3x 25 bodova (Tbr. 9.1 OT), za sastav neobrazloženog podneska od 13.8.2024.,7.11.2024.,2.12.2024. (bez PDV-a) i to 3x 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. OT), dakle ukupno iznosi 556,25 eura, uvećano djelomično za trošak PDV-a od 25% a koji trošak je dužan platit tuženik.
28.1.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 3. ZID ZOO-a (NN 78/15). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13 i 93/14).
29.Ovaj sud tužitelju nije dosudio preostali trošak zatražene troškovnikom obzirom da isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka i nije bio zatražen sukladno OT.
30. Stoga je odlučeno kao u točci III izreke presude.
U Rijeci, 28. siječnja 2025.
S U D A C :
Majda Felker
1 2 P o s
l
o
v
n i b r
o
j: P r-325/2022-29
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Rijeci.
DNA:
pun. tužitelja
pun. tuženika
Po pravomoćnosti: Ministarstvo financija, Porezna uprava
