REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-147/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po opunomoćenici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr.p.s. 421,80 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 17. prosinca 2025. godine u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u nenazočnosti uredno pozvanog opunomoćenika tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I 1.Utvrđuje se da su ništetne odredbe glave 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 9012415650 koji je tužitelj VĐ, [adresa], sa boravištem u [adresa], zaključio sa Privrednom bankom Zagreb, d.d. Radnička cesta 50, dana 17.04.2007 godine, koje glase:

1.IZNOS KREDITA

Banka se obavezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora kunskoj protuvrijednosti od 4.144,26 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita

7.OTPLATA KREDITA

7.2. Kredit u iznosu od 4.144,26 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II Utvrđuje se postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku u iznosu od 421,80 EUR.

III Utvrđuje se postojanje tuženikova potraživanja prema tužitelju u iznosu od 12,03 EUR.

IV Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom II i III te se nalaže tuženiku, Privrednoj banci Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju, VĐ, [adresa], boravište, [adresa], isplati iznos od 409,77 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

-za iznos od 2,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2009.g.do ispl. -za iznos od 4,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2009.g.do ispl. -za iznos od 4,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2009.g.do ispl. -za iznos od 4,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2009.g.do ispl. -za iznos od 3,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2009.g.do ispl. -za iznos od 2,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2009.g.do ispl. -za iznos od 2,82 EUR sa z.z kamatom počevši od 31.07.2009.g.do ispl. -za iznos od 3,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2009.g.do ispl. -za iznos od 3,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2009.g.do ispl. -za iznos od 2,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2009.g.do ispl. -za iznos od 3,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2009.g.do ispl. -za iznos od 4,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2009 g.do ispl. -za iznos od 4,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2010.g.do ispl. -za iznos od 5,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2010.g.do ispl. -za iznos od 5,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2010.g.do ispl. -za iznos od 6,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.04.2010.g.do ispl. -za iznos od 9,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2010.g.do ispl. -za iznos od 8,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2010.g.do ispl. -za iznos od 10,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2010.g.do ispl. -za iznos od 10,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2010.g.do ispl. -za iznos od 11,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2010.g.do ispl. -za iznos od 14,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2010.g. do ispl. -za iznos od 12,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2011.g.do ispl. -za iznos od 13,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2011.g.do ispl. -za iznos od 12,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2011.g.do ispl. -za iznos od 12,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2011.g.do ispl. -za iznos od 16,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2011.g.do ispl. -za iznos od 17,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2011.g. do ispl. -za iznos od 20,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2011.g.do ispl. -za iznos od 19,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2011.g. do ispl. -za iznos od 17.04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2011.g.do ispl. -za iznos od 16,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2011.g.do ispl. -za iznos od 16,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2011.g.do ispl. -za iznos od 17,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2011.g.do ispl. -za iznos od 18,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2012.g.do ispl. -za iznos od 18,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.02.2012 g.do ispl. -za iznos od 17,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2012.g.do ispl. -za iznos od 18,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2012.g.do ispl. i to do 31.srpnja 2015. po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1.kolovoza 2015 godine, do 31. srpnja 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, OIB 02535697732 da tužitelju VĐ, [adresa], boravište, [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.019,30 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, koje teku od 28. siječnja 2025., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj VĐ podnio je tužbu protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb radi isplate.

1.1. Ističe da je s tuženikom 17.04.2007. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 9012415650, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 4.144,26 CHF obračunato po srednjem tečaju CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 60 mjeseci.

Tužitelj je tuženiku otplatio kredit u cijelosti.

1.2. Tužitelj ističe da je sklopio predmetni ugovor te pri tome pristao na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Tuženik niti na jedan način nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Smatra da je tuženik na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnicu švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82., i 90, a od 7 kolovoza 2007 do 31.prosinca 2008 godine, također je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/08., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl.broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Obzirom na gore navedeno, da je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika temeljem navedenih presuda ništetne.

1.5. Nadalje ističe, da se sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.6. Tužitelj ističe da je tuženik postupajući na način kako je to određeno u članku 2 i 4. Ugovora o kreditu, doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

1.7. Nadalje navodi da se u članku 4. Ugovora o kreditu tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio parametre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.8. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi parametar i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također napominje da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.9. Zbog navedenog, jasno je da su gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama - ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke.

1.10. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je oštećen za najmanje 522,26 EUR /3.934,98 HRK, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu (list 30-45) protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

2.1. Ističe da su potraživanja i isplata temeljem razlika vezanih uz kamatnu stopu i odredbama o njihovoj promjeni u zastari.

2.2. Tuženik smatra da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), također se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

2.3. Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu te radi isplate, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete.

2.4. Tuženik naglašava da je Ugovor o kreditu sklopljen 17.04.2007. godine, te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita., dok iz članka 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe. Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u točke 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan. i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima.

2.5. Teza tužitelja da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi.

2.6. Valutna je klauzula u konkretnom Ugovoru o kreditu u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna.

2.7. Osim toga tuženik napominje da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima, tuženik napominje da je člankom 21. ZOO- a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo.

2.8. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu.

2.9. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi.

2.10. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru.

2.11. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Stranke su u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune.

2.12. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečeja CHF (članak 11.9 Ugovora o kreditu).

2.13. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.

2.14. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna.

2.15. No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je istovrsne informacije javnosti upućivala i Hrvatska Narodna Banka.

2.16. Slijedom navedenog da je neosnovana tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu.

2.17. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora.

2.18. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu.

2.19. Zaključno tuženik ističe da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, to Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka su u potpunosti zakonite i poštene, dakle nisu kako to pogrešno tužitelj tvrdi ništetne i ne radi se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF.

2.20. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje da osnova za isplatu nema.

2.21. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

2.22. Zaključno tuženik ističe da:

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate;

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka;

2.23. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

2.24. U podnesku od 25. listopada 2023. tužena osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako je došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, otklonjene su pravne posljedice koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi, što jasno znači da su ispunjene zakonom određene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO te se ništetnost više ne može isticati.

2.25. U odnosu na zastaru ističe da se ista prekida podnošenjem tužbe i svako drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijekom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a da tužitelj nije pokrenuo niti jednu radnju, dok se zastara ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa).

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 15. listopada 2023. (list 51-53) ističe da prigovor zastare nije osnovan. Navodi da prema stavu Vrhovnog suda RH (Rev-2245/17-2) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), a kako je predmetna tužba podnesena 22. svibnja 2023. to prigovor zastare nije osnovan.

3.1. Tužitelj ističe da su neosnovani i navodi tuženika izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno da tužbeni zahtjev treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa jer je tužitelj restituiran. Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH Rev 2868/18-2 od 19. veljače 2019.

3.2. Tužitelj ističe kako su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

4. Prijeporan je osnov, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te svojstvo potrošača.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Otplatnu tablicu, Plan otplate, Ugovor o kreditu br. 9012415650 od 17.4.2007. (list br. 11 do 16), knjigovodstvenu karticu (list br. 17-27), u Nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolića od 4.4.2024. (list br. 97-107), Očitovanje vještaka od 25.10.2024. (list br. 129), a vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi održanoj 17. prosinca 2024., na kojoj je proveden i dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Tužitelj je podneskom od 28. travnja 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev potražujući iznos od 421,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisan u izreci presude, dok je tuženik podneskom od 28. svibnja 2023. (list br. 118-126) prigovor radi prebijanja istaknut u odgovoru na tužbu, kvantitativno uredio tako da predlaže da se utvrdi postojanje tražbine prema tužitelju u visini od 12,03 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

8. Tužitelj se nije očitovao na tuženikov prigovor radi prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu, a niti na prigovor radi prijeboja kako je određen u podnesku od 28. svibnja 2023.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik Privredna banka Zagreb (kao prvotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I. tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Visoki Trgovački sud RH donio je 14. lipnja 2018. presudu br. Pž-6632/2018 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013. u dijelu točke 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

12. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 9012415650 od 17.04.2007. utvrđeno je da se u točki 1. Ugovora banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti CHF 4.144,26 po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, a prema čl. 7.2. Ugovora o kreditu iznos od 4.144,26 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuje se u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici PŽ 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništavi dijelovi Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

14. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14,110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit 2007. godine negdje u 4 mjesecu u iznosu od 4.100,00 CHF. U trenutku kada je dizao kredit, radio je kao profesor u školi sve do 2022., kada je otišao u mirovinu. U trenutku sklapanja ugovora, nije imao nikakav obrt niti je bio vlasnik tvrtke, a time nije obavljao nikakve vodeće upravljačke pozicije. Kredit je digao za kupnju automobila, koji automobil je isključivo koristio za vlastite potrebe i potrebe obitelji. Vozilo nije bilo predmet najma niti zakupa, a kredit je isključivo otplaćivao on, jer je imao trajni nalog. Kako je primao plaću preko Privredne banke koja je imala na uvidu sva njegova primanja i rashode, on je odlučio dići kredit kod tuženika, gdje su mu rekli da mu je najpovoljnije dići kredit u CHF, jer je CHF stabilan, a kamatna stopa je najniža. Stoga je pristao dići kredit u CHF na savjet službenika koji je radio u banci. Rekao im je koji iznos kredita treba, i u banci su sastavili ugovor, te nakon što su ga pripremili, zvali su ga da dođe potpisati. Ništa posebno mu nisu objašnjavali vezano za valutnu klauzulu da bi tečaj mogao ići gore ili dolje. Naime, u to vrijeme CHF bio jako stabilan i nije bilo potrebe objašnjavati tu odredbu. Nitko mu nije rekao da postoji rizik sklapanja takvog ugovora, a posebno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što je štitio u odnosu na EUR. On tu činjenicu tada nije znao niti mu je tko prezentirao. Kada je došao potpisati ugovor nije imao potrebe čitati ga, jer je vidio da mu je odobren iznos koji mu je bio potreban, rok otplate, te da mu je rata koja mu je bila prije izračunata odgovarala. Rate su mu bile oko 340 kuna, da bi poslije otišle preko 1.000,00 kuna, što mu je bilo jako teško otplaćivati jer ima petero djece i ne bi ni digao kredit da mu je rata od početka iznosila 1.000,00 kuna.

15.1. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Nadalje proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda, tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja u odnosu na Euro, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB.

15.2. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije informirao tužitelja o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prilikom zaključenja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.3. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljeni ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

15.4. Naime, sud nije saslušao predloženu svjedokinju OĐ jer tuženik iako uredno pozvan, nije dostavio točnu adresu svjedokinje, a dostava poziva za navedenu svjedokinju na adresu tuženika se vratila s naznakom da je nepoznata.

15.5. Stoga je sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, odlučivši kao u točki I izreke presude.

16. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.

16.1. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“ 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16.2. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića (list 97-107) koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, te je u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev.

16.3. Očitujući se na nalaz vještaka, tuženik smatra isti neosnovanim navodeći da je isti kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu i sačinjen je protivno pravilima struke. Ističe da je nalaz nepodoban jer sadržava zastarjela potraživanja u svom obračuna te da je vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a ne ugovorenog kreditnog odnosa, koji ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i koji nikada nije bio dogovoren među strankama. Posebno ističe da nije vidljivo da li je vještak prilikom izračuna visine sa osnove promjene valutne klauzule isključio utjecaj promjene kamatne stope, a obzirom da se anuitet sastoji od glavice i kamate.

16.4. Očitujući se na primjedbe tuženika vještak je u očitovanju od 25. listopada 2024. (list 129) naveo da je nalaz i mišljenje dao temeljem priložene dokumentacije koja se nalazi u spisu i koju je naveo u svom nalazu i mišljenju, a da je iz obračuna razlike po primijenjenoj valutnoj klauzuli isključio utjecaj promjene kamatne stope što je vidljivo iz tablice 3, stupac 3. nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje je sačinio sukladno Rješenju Općinskog suda u Požegi broj P-147/23-13 od 25. siječnja 2024. u kojem rješenju mu je dan zadatak i po kojem je postupio. Navodi da nema saznanja o vrsti kredita koje tuženik plasira te se o tome ne može očitovati, te u cijelosti ostaje kod već danog nalaza i mišljenja. Iste navode vještak je potvrdio i u iskazu na glavnoj raspravi.

16.5. Sud navode tuženika vezano za nalaz i mišljenje ocjenjuje irelevantnim jer je vještak nalaz dao sukladno nalogu i uputi suda, a očitujući se na primjedbu tuženika vezano za promjenu kamatne stope, vještak je istakao da je isključio utjecaj promjene kamatne stope prilikom izračuna razlike nastale zbog povećanja tečaja CHF.

16.6. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da je tužitelj zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), više platio iznos od 421,80 EUR.

16.7. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tužitelj na ime razlike više plaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja (ništetne odredbe) platio iznos od 421,80 EUR te je utvrdivši tražbinu tužitelja u navedenom iznosu, odlučio kao pod točkom II izreke presude.

17. Prema članku 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te, slijedom navedene odredbe, tuženik ima pravo na restitucijski zahtjev, a koji je tuženik pravilno postavio, odnosno do zaključenja prethodnog postupka istakao je prigovor radi prijeboja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari. Tuženik je tek nakon provedbe knjigovodstvenog vještačenja imao saznanja o kojem iznosu se na ime negativne tečajne razlike radi te je određeno naveo tražbinu za koju predlaže da se izvrši prijeboj. Tuženik predlaže da se utvrdi postojanje njegove tražbine u iznosu od 12,03 EUR i ista prebije s potraživanjem tužitelja.

18. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka prema kojem je tužitelj na dan 30. travnja 2012. manje mlatio (potplatio) iznos od 12,03 EUR (iskazani "minusi" u tablici 3.), a koji iznosi nisu uračunati u preplatu po valutnoj klauzuli, sud je utvrdio postojanje potraživanja tuženika u iznosu od 12,03 EURA, odlučivši kao u točki III. presude.

19. Budući je utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 421,80 EUR i postajanje tuženikova potraživanja prema tužitelju u iznosu od 12,03 EUR, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u iznosu od 409,77 EUR i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom IV.

19.1. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavice i zatezne kamate kako je propisano odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a.

19.2. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti smatra nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po članku 1115. ZOO dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

20. Napominje se da prigovor zastare nije osnovan za potraživanje s osnova valutne klauzule, jer, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 22.5.2023. godine, to prigovor zastare nije osnovan. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi članak 154. stavak 5. ZPP-a. Naime tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi te je sud dosudio tužitelju u cijelosti troškove parničnog postupka.

21.1. Sud je priznao tužitelju nagradu za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 15.3.2023. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 19.12.2023. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 28.4.2024. u iznosu od 100 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 17.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 50,00 EUR.

Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 687,50 EUR.

21.2.Troškovi vještačenja iznose 331,80 EUR, tako da je ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.019,30 EUR.

22. Kako je tužitelj kao potrošač sukladno Zakonu o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudske pristojbe, to je po pravomoćnosti presude, obveznik plaćanja pristojbe tuženik.

23Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 28. siječnja 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik Požega

2. Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, Ribnjak 40,