REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-2088/2024-28

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužiteljice KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], FM br. 21, zastupane po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi isplate, nakon održane glavne rasprave dana 12. prosinca 2024. godine, te objave dana 28. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 138-50- 3933062, sklopljenog između tužiteljice KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, da isplati tužiteljici iznos od 5.189,95 eura, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužiteljici sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta, počevši od uplate svakog pojedinog iznosa, po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01.07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016.godine, po stopi 7,88% od 01.

07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkimdruštvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 4,68 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 69,41 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 72,04 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 94,86 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,16 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 79,56 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 74,93 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 67,47 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 83,20 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 103,21 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,04 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 94,01 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 87,69 EUR od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 88,82 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 115,64 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 111,45 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 133,47 EUR od 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 122,16 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,77 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,45 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,49 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 113,40 EUR od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 118,55 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,24 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 115,68 EUR od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 124,49 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 114,16 EUR od 01.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 113,89 EUR od 01.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 116,43 EUR od 01.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 120,50 EUR od 01.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 126,13 EUR od 01.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 123,23 EUR od 01.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 125,28 EUR od 01.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 127,62 EUR od 01.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 90,57 EUR od 01.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 93,37 EUR od 01.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 92,45 EUR od 01.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 89,36 EUR od 01.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 88,36 EUR od 01.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 88,81 EUR od 01.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 92,32 EUR od 01.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 95,28 EUR od 01.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 94,67 EUR od 01.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 97,23 EUR od 01.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 98,96 EUR od 01.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 97,94 EUR od 01.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 99,33 EUR od 01.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR od 01.09.2015. godine do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR od 01.10.2015. godine do isplate.

III.U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj za iznos od 1.196,02 eura, obračunato po fiksnom tečaju konverzije), zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.298,71 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, tekućom od dana donošenja odluke (28. siječnja 2025.), pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica KM (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019., u bitnome navodi da je s tuženikom 21. veljače 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj: 138-50-3933062 kojim joj je tuženik odobrio kreditni iznos od 73.000,00 CHF, s rokom otplate od 240 mjeseci. Dana 12. travnja 2012. da je sklopila s tuženicom Dodatak I predmetnog Ugovora o kreditu kojim da su dogovorili moratorij na otplatu kredita u periodu od 1. travnja 2012. do 31. ožujka 2013. Za to vrijeme tužiteljica da je plaćala naknadu u visini 5,40% koja se obračunava na iznos nedospjele glavnice i pripisuje se nedospjeloj glavnici za daljnu otplatu. Dana 6. kolovoza 2015. da je s tuženicom sklopila i Dodatak II predmetnog Ugovora o kreditu kojim je dogovorena promjena načina otplate preostalog neotplaćenog nedospjelog iznosa kredita. Kredit je konvertiran dana 23. veljače 2016., sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Ugovorom o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 4,45% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženice. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za valutu CHF, važećem na dan dospijeća. Kamatna stopa da je jednostrano mijenjana u više navrata, a rastao je i anuitet kredita u razdoblju od studenog 2007. do rujna 2015., uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu. Navedene odredbe Ugovora o kreditu da su ništetne jer da predstavljaju povrede prava potrošača, što da je utvrđeno i presudom VIskog trgovačkog suda RH te da je tuženica iznos koji je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, stekla bez pravne osnove. Stoga je zatražila utvrđenje ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima se određuje promjenjiva kamatna stopa i one koje se odnose na ugovaranje kredita u valuti CHF, a podneskom od 27. listopada 2023. (l.s. 187-189) je, nakon provedenog financijskog vještačenja, uredila i zahtjev za isplatu novčanih iznosa, koji predstavljaju preplatu na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu pobliže označenog u izreci ove presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu (l.s. 51-56) u bitnom osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, navodeći da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve s obzirom na činjenicu da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK/15) upravo tužiteljica 23.02.2016. sklopila Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50-3933062 (dalje u tekstu: Sporazum) kojim se mijenjaju odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.Promjenama koje su strane utvrdile Sporazumom, a sukladno izračunima prilikom konverzije, izvršenom konverzijom da izvršena je restitucija utvrđene preplate u cijelosti, te je izračunata preostala glavnica koju bi tužiteljica bila dužna platiti. Prethodno spomenut obračun dostavljen je tužiteljici te su istoj svi iznosi bili poznati pa time i okolnost da se eventualno utvrđen iznos pretplate iz konverzije koristi za podmirenje budućih anuiteta. Štoviše, tužiteljica da je Izjavom o prihvatu izračuna konverzije jasno pokazala da prihvaća izračun temeljem kojeg je i potpisala Sporazum 23.02.2016. godine. Slijedom navedenog, a obzirom da je sukladno Sporazumu provedena konverzija stupila na mjesto prvotnoga ugovora o kreditu, čime je nestala i osnova za vraćanje iznosa, jasno je da tužiteljica nema pravni interes za ovu tužbu. Ujedno, tuženik ističe kako obeštećenje sukladno ovoj tužbi nema ni u kojem slučaju pravnu osnovu s obzirom da bi se time izravno oštetile banke jer bi korisnici kredita ostvarivali dvostruku korist na štetu banke. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 10., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić, pod brojem OV-4371/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumijela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Sporni Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka, da je sklopljen na vremensko razdoblje od dvadeset godina, te da nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Ističu i prigovor zastare potraživanja.

3. Tužiteljica je u podnesku od 27. listopada 2023. konačno uredila tužbu i tužbeni zahtjev postavila sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s.141-158).

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s.9-13), Dodatak br. I. (l.s.14), Dodatak br. II. (l.s.15), Dodatak broj KONV-01/2016 (l.s.16-18), pregled promjena kamatne stope (l.s. 18), otplatne planove (l.s.19-34), zahtjev za kredit (l.s. 57-67), na ročištu pred ovim sudom 17. travnja 2023. izveo dokaz saslušanjem svjedokinje SM te tužiteljice kao stranke (l.s. 132-135), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo mr.sc. ĆM (l.s.141-159), njezino očitovanje na podnesak tuženika (l.s. 185-186).

5. U ovoj pravnoj stvari donesena je presuda posl. br. P-1884/2019 4. prosinca 2023. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice (l.s. 200-212).

6. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Splitu donio je dana 28. svibnja 2024. rješenje posl. br. Gž-110/2024 kojim je potvrdio rješenje ovoga suda P- 1884/2019 od 14. ožujka 2023. kojim se odbija prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti kao osnovan te je ukinuo presudu ovoga suda P-1884/19 od 4. prosinca 2023. i predmet je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Iz sadržaja obrazloženja citirane odluke slijedi da je ovaj sud u donošenju pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, odnosno da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U nastavku postupka sudu je naloženo da točno i potpuno utvrdi relevantno činjenično stanje na koje ukazuje drugostupanjski sud, vodeći pritom računa i odredbama čl. 7., 8. i 221. a ZPP. Navedeno je da je potrebno utvrditi je li konverzija učinjena zakonito i računski točno te je li ugovor koji su stranke sklopile prema odredbama ZID ZPK 15. a valjan, kao i je li konverzijom uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača.

8. Na ročištu koje je održano pred ovim sudom 12. prosinca 2024. stranke su suglasno navele da pravilnost provedene konverzije u konkretnom slučaju nije sporna. Tužiteljica tvrdi da ima pravo na razliku anuiteta prema početnom tečaju, a ne prema tečaju na dan uplate, ovo s obzirom na to da je ništetnost odredbe o valuti CHF utvrđena tek nakon provedene konverzije. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga u ovoj pravnoj stvari.

9. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj: 138-50-3933062 sklopljenog između stranaka dana 21. veljače 2007. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 6.385,97 eura, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, sve na ime stečenog bez osnove.

11. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

-da su stranke 21. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 138-50-3933062 gdje se u čl. 6. Ugovora navodi da se radi o stambenom kreditu, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 73.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

-da je kredit odobren s rokom otplate 20 godina, u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja dospijeća,

-da je u čl. 2. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,45%, time da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke,

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužiteljici na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 73.000,00 CHF,

-da iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF te kamatne stope, do sklapanja ugovora o konverziji, iznosi ukupno 6.444,20 EUR,

-da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu, te da je na dan 30. rujna 2015. tuženik utvrdio preplatu u iznosu od 1.196,02 EUR koja se koristila za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit.

-da nijedna od stranaka ne osporava zakonitost konverzije provedene sklapanjem dodatka ugovora o kreditu u kojem je tuženik na dan 30. rujna 2015. utvrdio pretplatu u iznosu od 1.196,02 EUR koja se koristila za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit.

12. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača i stoga se ista može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

13. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

14. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

15. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice, kao i odredbi samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – stambeni kredit - za adaptaciju stambenog objekta u kojoj tužiteljica živi i danas sa svojom obitelji, jasno proizlazi da je ista u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imala status potrošača.

16. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

17. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

18. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

21. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

22. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, što ih čini ništetnima.

24. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

25. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao, budući da svjedokinja SM (l.s. 133) nije imala relevantnih saznanja o konkretnom ugovoru i okolnostima sklapanja istog.

25.1. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnula tužiteljica, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

25.2. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

25.3. Iz iskaza tužiteljice, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozorena na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužiteljice, da je podigla „povlašteni kredit“, pri čemu je već bila određena kamatna stopa, o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da joj je za kredit u valuti euro rečeno da je najstabilniji i očito kao takav ponuđen kao „povlašteni kredit“.

25.4. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

26. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju dokazala osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

27. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

28. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 K protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

29. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

30. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

31. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

32. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka mr.sc. Martine Mate, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještakinje.

33. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

35. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

36. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, do konverzije, tužiteljici više obračunala iznose anuiteta od 6.385,97 EUR (l.s. 158; izračun je prikazan u tablici 3, na l.s. 150, a radi se o iznosu koji se dobije kada se od iznosa od 6.444,20 eura, koji predstavlja ukupni iznos preplate anuiteta kada se uzmu u obzir i tzv. pozitivne i negativne razlike, oduzme iznos tzv. negativne razlike). Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužiteljica i nije dužna vratiti nešto što nije ni stekla, tim više što tuženik u tom pravcu ne stavlja nikakav zahtjev, ili pak prigovor prijeboja, pa sud, koji u parničnom postupku odlučuje u okviru dispozicija stranaka (čl. 2. st. 1. ZPP), iste nije niti mogao tuženiku dosuditi (tako i Županijski sud u Zagrebu broj Gž-4138/2022). Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužiteljica kredit otplaćivala u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platila manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od nje zahtijevao.

36.1. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještakinje, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i kamatne stope više obračunao tužiteljici iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 6.385,97 EUR, od kojeg iznosa je valjalo umanjiti priznatu preplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 1.196,02 EUR, što rezultira iznosom od 5.189,95 EUR, što odgovara iznosu od 39.103,68 kn koji je tužiteljica više platila tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužiteljici u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu i promjene kamatne stope, koje je odredbe ovaj sud utvrdio ništetnima.

37. Naime, ovdje stranke su u skladu s odredbama ZID ZPK 15. trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za vrijeme nakon njegovog sklapanja. Što se tiče visine zahtjeva tužiteljice, odnosno iznosa koji je tužiteljici priznat nakon što je ovaj sud od zatraženog iznosa pretplate odbio iznos koji je tužiteljici priznat u konverziji, ovaj sud je na tako utvrđenu razliku dosudio zakonsku zateznu kamatu jer smatra da su se sklapanjem navedenog aneksa stranke, osim sa glavnicom kredita (koja nije bila predmet kolektivnog spora), suglasile i sa iznosom priznate pretplate. Također je navesti kako je u konkretnom slučaju predmet spora povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba ugovora, te je odlučna činjenica bila, s obzirom na utvrđenje da su odredbe ugovora ništetne, koliki iznos je tužena primila od tužiteljice temeljem tih ništetnih odredaba. Navedeni iznos utvrđen je kako je to već obrzaloženo, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te je od tog iznosa odbijen iznos koji je tužiteljici priznat u konverziji, tako da je tužiteljici dosuđen iznos koji predstavlja razliku, odnosno iznos koji je ovdje tuženik stekao bez osnove.

38. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

40. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužiteljice, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

41. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

42. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

43. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice je valjalo djelomično prihvatiti za iznos od 5.189,95 EUR, što odgovara iznosu od 39.103,68 kn, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 1.196,02 EUR, odnosno 9.011,41 kn, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, sve na temelju citiranih odredbi te odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude, pri čemu su novčani iznosi dvojno iskazani na temelju čl. 43. i 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22), i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 kn.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 2. st. 2. ZPP, po kojima je tužiteljici valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav podnesaka od 13. ožujka 2023. i 27. listopada 2023., po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima od 14.3.2023., 17.4.2023., 20.11.2023. i 12. prosinca 2024, u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), te pristup ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja na dan 3. studenog 2023., 25 bodova ( Tbr. 9. toč.5), te za sastav žalbe 125 eura (Tbr. 10. Tarife), ukupno 850 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54.), čini 1.700,00 eura, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura (3.000,00 kn), zatraženi iznos pristojbe u visini od 66,36 eura, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.164,53 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan jer nije zatražen u skladu s odredbama Tarife i VPS, kao i odredaba ZPP. To se prije svega odnosi na zatraženi trošak u iznosu od 1.500,00 kuna, za provedeno privatno vještačenje, ovo iz razloga što tužiteljica nije dostavila dokaz o tome da je navedeni trošak imala, kao i na zatraženi trošak pristupa na ročište 3. studenog 2023., koje je odgođeno prije početka raspravljanja.

44.1. Kako su stranke djelomično uspjele u sporu (80%, odnosno 20%), to tužiteljici, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pripada pravo na dio ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, što je u konkretnom slučaju 60%, slijedom čega tužiteljici pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 1.298,71 eura, koji joj je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zadru, 28. siječnja 2025.

Sutkinja

Ivana Klišmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku