Poslovni broj Gž-1552/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10253/2023 od 08. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10253/2023 od 08. travnja 2024. u točki I. izreke te dosuđujući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke.

II Uvažava se žalba tužitelja te se preinačava odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke u dijelu kojim tužitelju nije priznat trošak u iznosu od 125,00 eur i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi daljnje troškove postupka u iznosu od 125,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 8. travnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 2.055,63 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose (točka I. izreke) te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.648,84 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbe podnose obje stranka pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

2.1. Tužitelj se žali protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke (koji se izričito ne navodi), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači i tužitelju prizna dodatni trošak radi pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude te potražuje troškove žalbe.

2.2. Tuženik žalbom pobija dosuđujući dio presude iz točki I. i II. izreke, predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 2.055,63 eur preplaćenog zbog nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom.

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio dana 26. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu broj 029-50-3015103 u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 26.555,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 7. Ugovora o kreditu. Nije sporno da je kredit prijevremeno otplaćen 13. lipnja 2012.

7. Kod odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je kao o prethodnom pitanju najprije odlučio o pravnoj valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) te odredbu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

8. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nepoštena a time i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoji promjenjiv element - tečaj valute švicarskog franka, o kojem ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

9. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da u slučaju da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužitelj bi manje platio iznos od 2.055,63 eur, prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

10. Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 25. listopada 2019.

11. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u visini od 2.055,63 eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO- a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

12. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

13. Tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a time što je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 23. studenog 2020. Prvostupanjski sud pravilno je dopustio predmetnu preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka koju je tužitelj učinio nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da je povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu sa izračunom vještaka, a što nije mogao bez svoje krivnje ranije učiniti, s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a ujedno cijeneći da preinačenjem tužbe nije došlo do odugovlačenja postupka. Stoga je odluka prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbe razmjerna legitimnom cilju kojem članka 190. ZPP-a teži (poštivanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava), a što je sukladno stajalištu izraženom u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. te pravnom stajalištu VSRH broj od 26. studenog 2021.

13.1. Osim toga, Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj: 70/19. - dalje: ZID ZPP/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. te se u relevantnom dijelu primjenjuje na sve postupke u tijeku prema članku 117. stavak 2. ZID ZPP/19, izmijenjen je članak 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. prema kojem, iznimno od pravila iz stavka 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

14. Bez uporišta tuženik sadržajem žalbe ukazuje da bi bila počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 260. ZPP-a, s obzirom da je povodom prigovora tuženika na pismeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Drage Prpića od 24. lipnja 2020., imenovani vještak pismeno odgovorio te je usmeno iznio svoj nalaz i mišljenje na raspravi 10. veljače 2021., kada je punomoćniku tuženika bilo omogućeno postavljati pitanja vještaku.

15. Protivno žalbenim navodima nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve što potonja zakonska odredba propisuje.

16. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu.

17. Sud prvog stupnja u ovom je predmetu pravilno primijenio materijalne odredbe pobrojanih nacionalnih propisa u kojima je implementirano pravo EU s područja zaštite potrošača od nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora, pravilno cijeneći direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

17.1 Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena Raiffesienbank Austria d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Osim toga, pitanje poštenosti sporne ugovorne odredbe sud je riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući iskaz saslušanog tužitelja uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19.1. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredabe spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze.

19.2. Naime, sukladno uputi iz ranije ukidne odluke ovoga suda u kojoj je ukazano na stajalište iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. te na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužitelja i pregovaranja oko sporne ugovorne odredbe, sud prvog stupnja saslušao je tužitelja, kojem je punomoćnik tuženika imao mogućnosti postavljati pitanja. Tuženik je na raspravi 28. veljače 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje djelatnice CF kao svjedoka. Slijedom svega, tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje Ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje tužiteljeve obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19.3. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je na iste okolnosti odbio saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, jer i prema shvaćanju ovog suda izvođenjem ovog dokaza ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (tako i odluka Ustavnog suda br. U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

20. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da mu u niti jednom postupku nije omogućeno dokazivati odlučne činjenice, niti su osnovani žalbeni navodi da su pobijanom presudom povrijeđena konvencijska i ustavna prava tuženika na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku, s obzirom na prethodno iznesene okolnosti predmeta i procesno držanje tuženika.

21. Točan je žalbeni navod tuženika da je tužitelj kao potrošač, a nakon uočavanja povećanja mjesečnog anuiteta zbog valutnog rizika, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornoj odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu karakter poštene odredbe u smislu ZZP/03.

22. Vezano za žalbene navode o neprovođenju „testa transparentnosti“ i „testa poštenosti“ treba reći da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda Europske Unije tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje na pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

22.1. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo „test transparentnosti“ vezano uz valutu CHF tj. da nije utvrđivao je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Za istaći je da je u kolektivnom sporu, učincima kojeg je vezan i parnični sud, u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba lako uočljiva i jasna ali ne i razumljiva jer je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi čime je stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega je ta ugovorna odredba i ocjenjena nepoštenom i ništetnom, pri čemu tuženik kako je to i naprijed iznijeto u ovom postupku nije dokazao da su potrebne informacije dane.

23. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je riječ o zabrani manjeg značaja pa da sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne valutne klauzule u CHF jer je ista bile ništetna već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora.

24. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu, kroz odlučivanje o prethodnom pitanju, utvrđena nepoštenim odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

25. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

26. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

27. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe dana 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 25. listopada 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

27.1. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika vezano za zastaru preinačenog dijela tužbe (povećanjem tužbenog zahtjeva) s obzirom da u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, kao što je ovdje slučaj, zastara se prekida podnošenjem tužbe (što je sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 27. svibnja 2024.).

28. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka u dosuđujućem dijelu točke II. izreke presude, sve u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa).

29. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka tvrdi da mu je trebalo priznati i daljnji trošak radi pristupa njegova punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eur sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a i Tbr. 9. točka 3. i Tbr 46. Tarife, s obzirom da se uz navedenu radnju vezuju određene pravne posljedice vezane za uručenje ovjerenog prijepisa presude, pa je prema stajalištu ovoga suda navedena radnja bila potrebna za vođenje postupka. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, tužitelju valjalo dosuditi daljnji iznos troškova postupka u visini od 125,00 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

30. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio uopće dok je tužitelj sa istom uspio samo vezano za dio troškova postupka u pogledu čega nisu nastali dodatni troškovi pa niti tužitelju nije dosuđen žalbeni trošak (članak 166. stavak 1. i 2. ZPP-a).

31. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić