REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2176/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja GRAWE Hrvatska d.d., OIB 28406115764, Ulica grada Vukovara 5, Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Listopadska ulica 2, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 2.143,34 EUR / 16.149,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-49/2022-16 od 31. ožujka 2022., 28. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-49/2022-16 od 31. ožujka 2022. u točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-49/2022-16 od 31. ožujka 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 2.143,34 EUR / 16.149,00 kn sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2018. do isplate, zbog zastare (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 407,23 EUR / 3.068,24 kn sa zateznim kamatama od 31. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 127,65 EUR / 961,76 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke).
2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da u predmetnom slučaju tužitelj od tuženika regresno potražuje utuženi iznos, koji je tužitelj kao osiguratelj isplatio svom osiguraniku po osnovi ugovora o kasko osiguranju na ime naknade štete na vozilu tužiteljevog osiguranika, koja je nastala u prometnoj nesreći od 24. ožujka 2018. Prvostupanjski sud zaključuje da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, u skladu s odredbom članka 234. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) u vezi s odredbom članka 230. stavka 1. ZOO-a budući da je tužitelj za visinu štete i štetnika saznao najkasnije danom isplate štete svom osiguraniku (18. svibnja 2018.), dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 2. rujna 2021. Otklanja tužiteljev prigovor da je zastara prekinuta isplatom nespornog dijela duga te odbija tužbeni zahtjev radi zastare.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I. i II. izreke. U žalbi navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je nastupila zastara predmetnog potraživanja. Smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje petogodišnji rok zastare, a sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/6431/2014 od 3. svibnja 2018. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1322/2019 od 4. lipnja 2019. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja pripada tužitelju prema osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja, odnosno prema osobi koja nije stranka ugovora o osiguranju te se ne može raditi o tražbini iz ugovora o osiguranju. Smatra da se ovdje radi o regresnom potraživanju, koje zastarijeva u petogodišnjem roku zastare u skladu s odredbom članka 225. ZOO-a. Također, ukazuje da je u svakom slučaju došlo do prekida zastare 5. rujna 2018., kada je tuženik platio dio nastale štete u iznosu od 5.001,16 EUR / 37.681,23 kn, u kojem smislu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2978/2015 od 2. listopada 2018.
4. Tuženik nije odgovorio na tužiteljevu žalbu.
5. Tužiteljeva žalba je neosnovana.
6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Utvrđeno je da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
7. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 2.143,34 EUR / 16.149,00 kn, koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku na ime naknade imovinske štete na vozilu njegovog osiguranika, nastale u prometnoj nesreći u kojoj je također sudjelovao osiguranik tuženika.
8. Neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi da se u predmetnom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok u skladu s odredbom članka 225. ZOO-a. U skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno prema njegovom osiguratelju, zastarijeva u roku od tri godine iz članka 230. stavka 1. ZOO-a i počinje teći od dana kad je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
9. U konkretnom slučaju upravo se radi o takvoj situaciji gdje je tužitelj isplatio svom osiguraniku štetu nastalu na njegovom vozilu u predmetnoj prometnoj nesreći te u ovom postupku od osiguratelja štetnika (tuženika) potražuje naknadu tog isplaćenog iznosa štete. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 234. stavka 6. ZOO-a u vezi s odredbom članka 230. stavka 1. ZOO-a, a što je u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
10. U predmetnom slučaju osiguranik tužitelja i sam tužitelj su za štetu (uključujući visinu štete) i za osobu koja je štetu učinila, saznali najkasnije isplatom nastale štete osiguraniku tužitelja 18. svibnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta 2. rujna 2021. Naime, osiguranik tužitelja je podnio tužitelju kao svom osiguratelju odštetni zahtjev 8. svibnja 2018. (list 37. do 38. spisa) u kojem je naveo štetnika, odnosno osobu koja je štetu počinila, a visina štete je bila poznata već izradom obračuna totalne štete od 10. svibnja 2018. (list 60. spisa), a najkasnije danom isplate štete (18. svibnja 2018.). Dakle, od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu počinila do podnošenja predmetne tužbe u svakom slučaju proteklo je više od 3 godine.
11. Također, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prekinuta zastara tuženikovim plaćanjem nespornog dijela nastale štete. Tužitelj je svom osiguraniku na ime nastale štete isplatio ukupan iznos od 7.144,51 EUR / 53.830,33 kn (list 18. spisa). Tuženik je 5. rujna 2018. po primitku regresnog zahtjeva tužitelju platio nesporni dio u iznosu od 5.001,16 EUR / 37.681,23 kn, a što čini 70% ukupno nastale štete. Naime, tuženik od početka tvrdi da je doprinos osiguranika tužitelja nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 30%, a što je razvidno iz prijedloga sporazuma o izvansudskoj nagodbi (list 8. spisa). Ovdje utuženi iznos odgovara spornom iznosu štete te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik plaćanjem nespornog dijela štete nije priznao predmetno potraživanje i da time nije prekinuta zastara. Naime, priznanje duga moga biti izričito i određeno, a u konkretnom slučaju tuženik je učinio upravo suprotno. Tuženik je izričito osporio preostali dio tužiteljevog zahtjeva, a koji odgovara utuženom iznosu. Bitno je napomenuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka zaključio da „se plaćanje jednog dijela duga ne smatra i priznanjem ostalog dijela duga“, a time i da priznanje jednog dijela obveze ne znači i priznanje drugog dijela, pa tako i u odlukama poslovni broj Revt 109/04-2 od 27. siječnja 2005., poslovni broj Rev 371/05-2 od 10. siječnja 2006., poslovni broj Rev-x 1004/13-2 od 25. ožujka 2014. i poslovni broj Revt-199/09-2 od 29. travnja 2015.
12. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio predmetni tužbeni zahtjev budući da je od saznanja osiguranika tužitelja, odnosno tužitelja o šteti i osobi koja je štetu počinila proteklo više od tri godine zbog čega je na temelju odredbe članka 234. stavka 6. ZOO-a u vezi s odredbom članka 230. stavka 1. ZOO-a nastupila zastara.
13. Tužitelj u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim uopće ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na odluku o parničnom trošku postoje žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
14. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 28. siječnja 2025.
Sutkinja
Dubravka Zubović
