REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj P-366/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja UŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić&Antunović sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], 10000 Zagreb, zastupana po punomoćniku Branimir Iveković, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 14. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), 27. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 718-50- 4641019 od dana 15. siječnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „3.30 % ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu isplati iznos od 307,04 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 22. siječnja 2008. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.320,22 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 27. siječnja 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi kako su dana dana 15. siječnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 718- 50-4641019, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.444,72 CHF (obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. U članku 3. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada u iznosu od 3.30 % (slovima: tri zarez trideset posto) koju korisnik kredita plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. S tim u vezi, tužitelju je, kao korisniku kredita, dana 21. siječnja 2008. godine prilikom isplate / korištenja kredita naplaćena naknada u iznosu od 307,04 EUR / 2.313,40 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 3. pod nazivom „NAKNADA” Ugovora o kreditu, a ista je naplaćena / ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 3. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se ista naplaćuje u visini od 3,30 % ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 307,04 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 307,04 EUR od iznosa kredita. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je navedeni ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već je isti podigao kredit za kupnju vozila, a kako to i proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAMJENA”. U tom smislu, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.
Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 307,04 EUR. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Tužitelj, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022- 2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.:
Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu, koju je tužitelj platio 21. siječnja 2008. godine u iznosu od 307,04 EUR / 2.313,40 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102 st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu u iznosu od 307,04 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode navodeći kako se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna niti tužitelj može osnovano tvrditi da mu ista nije bila poznata. U vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu 2007. godine, nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita. Takva obveza za banke je nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15 na dan 25.9.2015), slijedom čega je potpuno jasno da Tuženik u konkretnim slučaju nije postupao protuzakonito. Nadalje ističe kako se radi o potpuno jasnoj odredbi na temelju koje se ulazna naknada može veoma lako izračunati te bi sukladno ovakvom stavu, tužitelj mogao osporavati bilo koju odredbu Ugovora o kreditu neovisno o jasnoći i precizno iste. Uz gore navedeno, Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da je obvezan isplatiti naknadu koja je jasno navedena na prvoj stranici Ugovora o kreditu.
3. Tužitelj se u podnesku od 13.09.2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći kako tužitelj ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, time što prvenstveno naznačuje kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.634,27 EUR, i to u odnosu na toč. I. tužbenog zahtjeva iznos od 1.327,23 EUR ( obzirom da se istom traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu pa samo za navedeni dio tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama vrijednost iznosi 1.327,23 EUR ), a u odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva iznos od 307,04 EUR. Nadalje ističe kako nisu osnovani niti navodi tuženika kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi jasna i precizna, kao što nisu osnovani niti navodi tuženika kako zbog istih razloga navedena odredba ne može biti ništetna. S tim u vezi odredba o ulaznoj naknadi, a koja je nedvojbeno bila dio već pripremljenog Ugovora o kreditu od strane tuženika, te o kojoj tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti istom razjasnio potrebno značenje i smisao iste, ne može se smatrati jasnom i preciznom odredbom, a navedeno proizlazi iz činjenice da tuženik nije tužitelju objasnio niti predočio egzaktne parametre temeljem kojih bi ista mogla znati koliko će iznositi ulazna naknada. Istoj, dakle, nisu bili prezentirani troškovi koje bi tuženik imao u vezi s postupkom odobravanja i obrade kredita odnosno prilikom prvog korištenja kredita niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji sa iznosom kredita koji se traži ( budući da je Ugovorom o kreditu ulazna naknada propisana u iznosu od 3,30 % (tri zarez trideset posto) naknade na iznos kredita, op.). Osim toga, Ugovorom o kreditu također nije niti navedeno po kojem tečaju će se obračunati ulazna naknada odnosno da li će se ista obračunati po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, time da nije niti precizirano da li će za istu naknadu biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. U tom smislu, sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dok isto govori i u prilog tome da ugovorenom ulaznom naknadom nisu ”pokriveni” stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Uz to, obrada i odobravanje kredita neminovno je u opisu radnog mjesta zaposlenika banke koji sudjeluju u istom, a za koji rad djelatnik banke nije plaćen prema ostvarenom broju obrađenih ili odobrenih kredita. S tim u vezi, nije razumno zaključiti da se troškovi prilikom prvog korištenja kredita, a predviđeni člankom 3. Ugovora o kreditu namiruju ulaznom naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o istoj jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog svega naprijed navedenog, može se zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali te je sasvim očigledno kako je tuženik na tužitelja odredbom o ulaznoj naknadi prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Nastavno na navedeno, osporavaju se i navodi tuženika kako je o naplati ulazne naknade tužitelj bio upoznat prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu. U tom smislu, tužitelj posebno apostrofira kako tuženik o navedenoj odredbi o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovarao, posebice kada se uzme u obzir da je odredba o ulaznoj naknadi već bila unaprijed formulirana od strane tuženika zbog čega tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a sve kako je predmetni Ugovor o kreditu formulirani standardni ugovor tuženika kao trgovca. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu ” uzmi ili ostavi ”, a sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi dio je tipskog ugovora, te je temeljem te odredbe tužitelju nametnuta obveza koju ista nije mogla sagledati kao cjelinu. Pritom je potpuno nedvojbeno kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu zaključen na standardnom obrascu tuženika kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Dakle, o navedenoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo i na istu tužitelj nije mogao utjecati.
4. U daljnjem tijeku postupka tuženik je isticao prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sklopio ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe, te prigovor zastare.
5. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj:718-50- 4641019 od 15.01.2008., zahtjev tužitelja za dostavu potvrda o uplatama ulazno/izlaznih naknada od dana 14.03.2024., potvrda tuženika o uplati naknade za obradu od dana 08.04.2024., otplatni plan od 15.01.2008., tablica – informativni izračun za kredit br. 718-50-4641019 od 21.01.2008., kontrolni ispis unosa korištenja od 21.01.2008., ponuda za kupnju motornog vozila od 14.01.2008., presuda ŽS Split broj Gž-617/2022-3 od 25.05.2022., presuda ŽS Zagreb broj Gž-2154/2022-2 od 12.07.2022., presuda ŽS Zagreb broj Gž-2047/2022-2 od 08.11.2022., presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-84/19 i C-224/19 od 03.09.2020., presuda OGS Zagreb, broj P-4681/21 od 05.07.2022., izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od dana 05.11.2020., presuda ŽS Zagreb broj Gž-1972/2022-2 od 23.08.2022., presuda OGS Zagreb broj P-237/2021-14 od 31.03.2022., presuda ŽS Zagreb broj Gž- 4090/2022-2 od 06.12.2022., rješenje ŽS Slavonski broj Gž-1112/2020. od 10.12.2020., rješenje ŽS Zagreb broj Gž-2384/2020 od 19.11.2020., odluka Ustavnog suda broj U-III-1519/2021 od 15.07.2021., rješenje ŽS Zagreb Gž-685/2021 od 07.06.2021.
6. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.
7.Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 718-50-4641019 od 15.01.2008.
8.Između stranaka je sporno da li je odredba čl.3. tog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15.01.2008. ništetna, da li tužitelj ima status potrošača, te da li je za predmetni tužbeni zahtjev nastupila zastara.
9. Iz Ugovora o kreditu broj: 718-50-4641019 proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik dana 15.01.2008., te je istim tuženik tužitelju odobrio i stavio .na raspolaganje kredit u iznosu 15.444,72 CHF.
Člankom 3. Ugovora o kreditu propisano je da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.
10. Iz potvrde tuženika od 08.04.2024. proizlazi da istom potvrđuju da je klijent Banke UŠ bio korisnik kredita [osobni identifikacijski broj] na iznos od 15.444,72 CHF, isplaćenog dana 21.01.2008. te redovno dospjelog i otplaćenog dana 18.02.2015., te da je prilikom isplate / korištenja kredita dana 21.01.2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.313,40 (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl.3. Naknada – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena / ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on sa tuženikom sklapao Ugovor o kreditu u siječnju 2008 godine, kredit mu je bio potreban za kupnju automobila, da su njemu ugovor dali u auto kući u kojoj je kupovao automobil i nitko mu nije rekao da će on trebati platiti naknadu za obradu kredita, on se ne sjeća da li je njemu ta naknada za obradu kredita naplaćena, a njemu je automobil bio potreban za njegove privatne potrebe. Nadalje navodi kako je pročitao ugovor prije potpisivanja, te da je njemu bio dan ugovor da ga pročita i potpiše, te da se ne sjeća da li je ovu odredbu o naknadi za obradu kredita vidio u tom ugovoru, te da je on dobio otplatni plan u banci za rate kako će plaćati, a njemu nije nitko u banci niti u auto kući pokazao izračun sa efektivnom kamatnom stopom.
Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv. 12. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
14.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, niti mu je istu pojašnjavao, jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (3.Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja.
15.Vezano uz prigovore tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača takav prigovor nije osnovan sve iz razloga što člankom 4. toč.21 ZZP. propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka, niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, i sam u svom iskazu navodi kako je njemu automobil bio potreban za njegove privatne potrebe, a ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 4 toč. 21 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.
16. Nadalje vezano uz prigovor zastare sud isti smatra neosnovanim imajući u vidu odredbe čl. 328. ZOO-a , u kojima je propisano da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, odnosno dakle nije ograničeno nikakvim rokovima, a predmetnim tužbenim zahtjevom upravo se traži samo utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, zauzeto je i pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom kako tužitelj ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 718-50-4641019 od 15.01.2008., a ništetnost te odredbe je utvrđena upravo ovom presudom, zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za potraživanje iznosa naknade koja je naplaćena na temelju ništetne odredbe još nije niti počeo teći
17. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
18. Navedena odredba iz 3. predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: “da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.
19.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi da da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela - članak 3. Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje to točno troškove naknade i troškove je dužan snositi, pokazati mu odnosno uputiti ga na Odluku o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
20.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a. poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.3 Ugovora o kreditu od 15.01.2008. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
21.Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 718-50-4641019 od 15.01.2008. u kojima se obvezuje korisnika kredita ovdje tužitelja na plaćanje naknada za obradu kredita, ništetna ugovorna odredba, a i iz same potvrde tuženika od 08.04.2024. proizlazi da je naknada za obradu kredita iznosila 2.313,40 kn i ista je naplaćena dana 21.01.2008., te obzirom kako tuženik više nije osporavao visinu potraživanja tužitelja – što je naveo na pripremnom ročištu održanom dana 28.11.2024., a pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva je tužitelj dokazao, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.
Na navedene dosuđene iznose sud je dosudio sukladno čl. 29 ZOO-a tužitelju i zateznu kamatu i to na iznos od 307,04 EUR od 22.01.2008., kao od dana dospijeća pa do isplate sve kako je odlučeno u tok. II. izreke ove presude.
22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155.ZPP-a.
23. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 62,50 EUR, sukladno Tbr. 36.toč.3. i Tbr. 46 Tarife, trošak sastava podneska od 13.09.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 28.11.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 14.01.2025. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 27.01.2025. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.320,22 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 27. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.
U Križevcima, 27. siječnja 2025.
S U D A C:
Jasmina Drageljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
