REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-217/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja ROYAL AGRAM d.o.o., Zagreb, Pesteri 4, OIB 25490211502, zastupanog po punomoćniku Lovri Badžimu, odvjetniku u Zagrebu, Kaptol 11, protiv tuženika MEGA KR LOGISTIKA d.o.o., Krapina, Mihaljekov jarek 26 A, OIB 36265170705, zastupanog po punomoćnici Dariji Božinović, odvjetnici u Zagrebu, Petrovaradinska 1/V, radi isplate 1.990,75 EUR, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi sudski predmet Ovrv-6789/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-678/2023 koje je 7. studenoga 2023. donio javnog bilježnik Zvonimir Bartolek, Trg slobode 2, Zlatar, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju u roku od 8 (osam) dana iznos od 1.990,75 EUR sa zateznom kamatom od 16. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za razdoblje do 29. prosinca 2023., za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju u roku od 8 (osam) dana trošak ovršnog postupka u iznosu od 224,00 EUR sa zateznom kamatom od 7. studenoga 2023. kao dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, po stopi koja se određuje, za razdoblje do 29. prosinca 2023., za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana trošak parničnog postupka u iznosu od 1.066,36 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.310 EUR.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja javni bilježnik Zvonimir Bartolek, Trg slobode 2, Zlatar, je 7. studenog 2023. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: sudski predmet Ovrv-6789/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-678/2023 kojim je tuženiku naloženo na ime glavnice isplatiti tužitelju iznos od 1.990,75 EUR s pripadajućom zateznom kamatom te mu nadoknaditi nastali ovršni trošak.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravodobno izjavio prigovor. Javni bilježnik je proslijedio spis predmeta Općinskom sudu u Zlataru, Stalnoj službi u Krapini koji je primjenom odredbe čl. 58. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.) rješenjem poslovni broj Povrv-182/23 od 12. siječnja 2024. navedeno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je odlučio da će se postupak, u dijelu kojim je naloženo plaćanje, nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Istim rješenjem se taj sud oglasio stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti tog rješenja ustupio predmet Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno nadležnom sudu. Ovaj sud je nastavio postupati u navedenom predmetu pod brojem Povrv-217/2024.

3. Tužitelj u očitovanju na tuženikov prigovor protiv rješenja o ovrsi (list 49.-52. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da su stranke započele suradnju na način da je tuženik od tužitelja preuzeo 10 komada kontejnera što je i ustvrđeno u dokumentu oznake REVERS 02/2022 od 16. ožujka 2022. uz naznaku „rok za povrat IBC kontejnera iznosi 90 dana od dana isporuke‟ i „u slučaju da se kontejner ne vrati u roku ili se vrati u nezadovoljavajućem stanju, zaračunava se kaucija od 1.200,00 HRK + PDV po komadu‟. Nakon toga je tuženik od tužitelja u još tri navrata odnosno 13. lipnja 2022., 20. srpnja 2022. i 17. listopada 2022. naručio dodatne kontejnere tekućine Adblue (tužiteljeve robe). Tužitelj navodi da je tuženiku prvo posudio ambalažu na revers, a zatim mu je ispostavljao kontejnere ispunjene tekućinom Adblue. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na to da je potrebno razlikovati evidenciju povrata kontejnera navedenu u povratnicama od one koja je evidentirana u dokumentu Revers. Revers se odnosi na praznu ambalažu posuđenu tuženiku, a povrati navedeni u povratnicama (otpremnicama) odnose se na zamjenu kontejnera koja se obavljala po načelu „pun za prazan‟. Tužitelj ukazuje na to da je ambalaža u vidu kontejnera njegovo osnovno sredstvo za rad i da mora nabaviti novu da bi mogao nastaviti poslovati u slučaju da je kupci ne vrate na vrijeme. Tuženik je znao gdje vratiti ambalažu jer se adresa za povrat nalazi i u dokumentu Revers i u dostavnicama, a razvidna je i iz sudskog registra. Tuženikova obveza je bila da na vrijeme vrati posuđene kontejnere popraćene dokumentom Revers na tužiteljevu adresu i na tih inicijalnih prvih 10 kontejnera ne primjenjuje se metoda „pun za prazan‟ na način da bi ih tužitelj preuzeo na lokaciji tuženika. Stoga tužitelj zahtjeva isplatu ugovorne kazne od 1.200,00 HRK+ PDV po komadu za 10 IBC kontejnera isporučenih 16. ožujka 2022., koji su u skladu s dokumentom Revers trebali bit vraćeni u roku od 90 dana od njihove isporuke, ali do danas nisu vraćeni. Tužitelj napominje i to da se iz priloženih otpremnica može utvrditi da postoji i daljnji dug kupca odnosno da tuženik nije vratio tužitelju još kontejnera povrh naprijed navedenih 10, ali mu tuženik taj dug nije fakturirao.

4. Tuženik u prigovoru koji se sada smatra odgovorom na tužbu (list 16. i 17. spisa) i daljnjem tijeku postupka navodi da su stranke surađivale na način da je tuženik od tužitelja kupovao tekućinu Adblue koja je isporučivana u kontejnerima. Tuženik bi naručio tekućinu, a tužitelj bi mu je isporučio na adresu njegova sjedišta u kontejnerima i tada bi od njega preuzeo prazne kontejnere. Stranke su 16. ožujka 2022. započele suradnju na način da je tuženikov djelatnik SB od tužitelja preuzeo 10 kontejnera za tekućinu Adblue pri čemu je sastavljen dokument naziva Revers 02/2022 i otpremnica 02/2022. U reversu je bilo navedeno da je rok za povrat kontejnera 90 dana od dana isporuke, pri čemu isti moraju biti u ispravnom stanju s oba čepa i bez unutarnjih kontaminacija te da u slučaju da kontejner ne bude vraćen u navedenom roku ili bude vraćen u nezadovoljavajućem stanju na njega se zaračunava kaucija u iznosu od 1.200,00 HRK uvećano za PDV. Nakon inicijalne isporuke praznih 10 kontejnera tuženik je 13. lipnja 2022. naručio još 6 komada, 20. srpnja 2022. još 7 komada i 17. listopada 2022. još 10 komada kontejnera tekućine Adblue. Za svaku od 3 navedene isporuke izdana je posebna otpremnica: broj 82/2022, broj 191/2022 i broj 493/2022. Tuženik je, dakle, od tužitelja za vrijeme trajanja suradnje naručio ukupno 33 kontejnera Adblue-a, a suradnja se odvijala na način da bi tužitelj preuzeo prazne kontejnere kada bi isporučio tuženiku pune. Tuženik ističe da je isključivo na otpremnici od 16. ožujka 2022. izdanoj za prvih 10 kontejnera naznačen rok za povrat od 90 dana, ali ne i način na koji se povrat treba izvršiti. Stoga nije ugovoreno hoće li tužitelj preuzeti predanih 10 kontejnera na tuženikovoj adresi ili je tuženik dužan vratiti tužitelju te kontejnere za koje je vezana ugovorna kazna na njegovu adresu. Nakon što je tuženik obavijestio tužitelja da više ne želi poslovno surađivati jer je dobio povoljniju ponudu za prodaju tekućine Adblue, obavijestio ga je i da može preuzeti prazne kontejnere, a što je isti odbio, inzistirajući na tome da to učini tuženik. Tuženik je nakon toga ponudio tužitelju da mu vrati kontejnere o svojem trošku, ali je tužitelj tuženiku odbio dati adresu za dostavu. Kod tuženika se još uvijek nalazi 10 kontejnera koje je isti voljan vratiti tužitelju, ali tuženik ukazuje na to da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi sa sigurnošću temeljem koje otpremnice je tuženik dužan vratiti kontejnere, odnosno nije sigurno i nesporno da je tuženik vratiti kontejnere upravo temeljem otpremnice i Reversa broj 02/2022 od 16. ožujka 2022. Tuženik naglašava da nije životno logično da on ne bi vratio one kontejnere koji su isporučeni prvi, a da bi prije toga vratio one koji su isporučivani u sljedećim navratima poput na primjer zadnjih 10 preuzetnih kontejnera od 17. listopada 2022. Slijedom navedenog tuženik tužbeni zahtjev smatra u cijelosti neosnovanim.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu i to: račun br. 2254/1/3 s dospijećem 15. rujna 2023. (list 7. spisa), potpisani revers 02/2022 od 16. ožujka 2022. (list 22. spisa), otpremnicu 02/2022 od 16. ožujka 2022. (list 24. spisa), otpremnicu 82/2022 od 13. lipnja 2022. (list 25. spisa), otpremnicu 191/2022 od 20. srpnja 2022. (list 26. spisa), otpremnicu 493/2022 od 10. listopada 2022. (list 27. spisa), e-mail ĆB OB od 30. listopada 2023. (list 28. spisa), e-mail korespondenciju između EB [adresa elektroničke pošte] i ĆB u razdoblju od 14. rujna 2023. do 18. rujna 2023. (list 55. - 58. spisa). Sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka LB, GB i EB te dokaz saslušanjem tuženikovog zastupnika po zakonu ĆB.

6. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužiteljeve zastupnice po zakonu RB jer je tužitelj odustao od tog dokaza na ročištu 11. srpnja 2024. niti dokaz saslušanjem OB jer taj dokaz nije smatrao pravovremenim. Tuženik je dokaz saslušanjem OB predložio na ročištu 11. srpnja 2024., čemu se tužitelj usprotivio ukazujući na to da je nepravovremen jer je tuženik znao za ime tog svjedoka i prije zaključenja prethodnog postupka. S tim u vezi sud je utvrdio da je tuženik već uz prigovor na rješenje o ovrsi od 21. studenog 2023. priložio e-mail iz kojeg je razvidno da je znao za ime OB jer ga je tuženikov zastupnik po zakonu poslao upravo toj osobi. Stoga je sud utvrdio da je u ovom sporu male vrijednosti dokaz saslušanjem navedenog svjedoka predložen protivno odredbi čl. 461.a st. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) koja propisuje da je u postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, tuženik dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska kojim se tužitelj očituje na prigovor protiv rješenja o ovrsi iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a isto tako protivno i odredbi čl. 461.a st. 9. ZPP-a kojom je propisano da stranka, konkretno tuženik, može na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nije mogla iznijeti, odnosno predložiti u podnesku iz čl. 461.a st. 7. ZPP-a. Sud nije izveo ni dokaz traženjem od porezne uprave podatka je li tuženik zaveo ovdje utuženi račun u svoje poslovne knjige jer taj dokaz nije smatrao svrsishodnim u ovom postupku.

7. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Tužitelj od tuženika traži isplatu od 1.990,75 EUR na ime „kaucije‟ odnosno u pravnom smislu ugovorne kazne iz čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO iz 2021.), koji je bio na snazi u vrijeme ugovaranja i isporuka kontejnera s Adblue tekućinom, jer do današnjeg dana nije vratio prazne kontejnere za tekućinu Adblue za koje je ugovorena ta ugovorna kazna, a bio ih je dužan vratiti u roku od 90 dana od njihove predaje 16. ožujka 2022.

9. Između stranaka nije sporno to da su izvršene četiri isporuke kontejnera i to 16. ožujka 2022., 13. lipnja 2022., 20. srpnja 2022. i 10. listopada 2022.

10. Sporno je je li vraćeno prvih deset kontejnera za koji je izdan dokument Revers 02/2022 i za koje je ugovorena ugovorna kazna.

11. Zadatak suda je stoga bio utvrditi što je točno sadržaj ugovornog odnosa među strankama, uključujući na koji način su se imali vraćati kontejneri za Adblue tekućinu odnosno je li postojala razlika između ugovorenog vraćanja kontejnera koji su vezani za revers i onih koji nisu vezani za revers.

12. Sud će prije svega ukazati na mjerodavne odredbe primjenjivog Zakona o obveznim odnosima koje valja razmotriti s obzirom na različite elemente ugovornog odnosa među strankama. Odredbom čl. 376. ZOO-a iz 2021. propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Odredbom čl. 474. ZOO-a iz 2021. propisano je da se ugovorom o zamjeni svaki ugovaratelj obvezuje prema svom suugovaratelju predati mu stvar u vlasništvo. Naposljetku, naprijed citiranom odredbom čl. 350. st. 1. ZOO-a iz 2021. propisano je da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.

13. Sud razmatra upravo naprijed navedene odredbe jer iz tužiteljevog opisa ugovornog odnosa proizlazi da je isti prodavao tekućinu Adblue tuženiku, da mu je pritom predavao i same kontejnere kao uporabne predmete koji imaju vlastitu vrijednost te da je za slučaj nepravovremene predaje tužitelju zamjenskih kontejnera za deset prvo isporučenih kontejnera ugovorena i ugovorna kazna. Sud je stoga ispitao može li se iz dostupnih činjenica zaključiti o osnovanosti tužiteljevih navoda.

14. Vezano za način nastanka ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika sud je utvrdio sljedeće. Ugovor o kupoprodaju tekućine Adblue sklopljen je na tužiteljevu inicijativu, usmenim kontaktom njegova djelatnika s tuženikovim zastupnikom po zakonu i slanjem odgovarajuće ponude. Te okolnosti proizlaze iz iskaza svjedoka BB (paragraf 10. iskaza svjedoka na listu 73. spisa) i iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu TB (list 83. spisa), iako je među strankama sporno je li sa zastupnikom po zakonu tuženika komunicirao tužiteljev djelatnik BB ili ZB. Dogovorena je početna količina tekućine Adblue koju se naručuje i njezina cijena, a koji elementi među stankama nisu sporni u ovom postupku.

15. Prije svega valja ukazati na to da je sud utvrdio da su u sva četiri navrata isporučeni kontejneri ispunjeni Adblue tekućinom, odnosno da pri prvoj isporuci 16. ožujka 2022. nisu isporučeni prazni kontejneri već puni. Naime, prigovor protiv rješenja o ovrsi i odgovor na taj prigovor sastavljali su punomoćnici stranaka a sud je saslušanjem svjedoka i tuženikovog zastupnika po zakonu utvrdio da su pogrešne tvrdnje punomoćnika o isporuci praznih deset kontejnera u prvom navratu.

16. Iz iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu TB proizlazi da je s tužiteljevim djelatnikom ugovorio upravo kupnju tekućine Adblue i da mu je tužitelj, budući da on nije imao praznih kontejnera, ponudio da će mu dostaviti pune kontejnere da bi mogli započeti suradnju (iskaz zastupnika po zakonu na listu 83. spisa). Zastupnik po zakonu je i izrijekom potvrdio da je za prvu narudžbu deset kontejnera punih Adblue tekućinom platio otprilike 50.000,00 kn (5. paragraf iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu na listu 85. spisa). Nadalje, iz iskaza svjedoka GB proizlazi da se prva isporuka tuženiku sastojala upravo u isporuci 10 000 litara Adblue tekućine koju je tuženik naručio i platio unaprijed. Ta količina je dostavljena u IBC kontejnerima po 1000 litara, ukupno ukupno 10 IBC kontejnera. Budući da prilikom te isporuke kupan nije imao za vratiti praznu povratnu ambalažu, izdan mu je revers kao dokument kojim se regulira roba koja je kod kupca na korištenju određeno vrijeme (2. paragraf iskaza svjedoka na listu 72. spisa).

17. Sud je uvidom u dokument naziva Otpremnica 02/2022 (list 24. spisa) utvrdio da se isti odnosi da se isti odnosi na deset komada artikla Adbluea 1000/1 koji su isporučeni tuženiku 16. ožujka 2022. Iz dokumenta Revers 02/2022 proizlazi da se taj dokument odnosi na 10 praznih IBC kontejnera. Na Reversu je također naznačeno da „rok za povrat IBC kontejnera iznosi 90 dana od datuma isporuke. Kontejner mora biti u ispravnom stanju s oba čepa te bez unutarnjih kontaminacija. U slučaju da se kontejner ne vrati u roku ili se vrati u nezadovoljavajućem stanju zaračunava se kaucija u iznosu od 1200,00 kn + pdv/kom‟.

18. Temeljem iskaza svjedoka, zastupnika po zakonu i naprijed navedenih dokaza, promatranih u svijetlu logike poslovnog odnosa tužitelja i tuženika, sud je utvrdio da je pri prvoj isporuci 16. ožujka 2022. tuženiku predano 10 kontejnera ispunjenih AdBlue tekućinom. To potvrđuje Otpremnica broj 02/2022 od 16. ožujka 2022. Razlog zašto se u dokumentu naziva Revers 02/2022 navode prazni kontejneri kao predmet tog dokumenta je taj što postoji obveza tuženika za vraćanje praznih kontejnera, a ne Adblue tekućine jer je nju tuženik kupio i to pod uvjetima kako su navedeni u tom dokumentu.

19. Stoga je sud utvrdio da je poslovni odnos tužitelja i tuženika uključivao četiri isporuke. Pri prvoj isporuci predano je deset kontejnera ispunjenih Adblue tekućinom. Pri drugoj isporuci predano je 6 kontejnera ispunjenih Adblue tekućinom. Pri trećoj isporuci je predano 7 kontejnera ispunjenih Adblue tekućinom i u otpremnici je naznačeno da je „Vraćeno 6 praznih IBC, Duguju 1 prazan IBC‟. Pri četvrtoj isporuci predano je 10 kontejnera ispunjenih Adblue tekućinom i u otpremnici je naznačeno „Povrat IBC-a komada 8‟.

20. Sud je nadalje razmotrio pitanje je li pri sklapanju ugovora o kupoprodaji Adblue tekućine ugovorena i posudba ili zamjena kontejnera za držanje te tekućine te je li za slučaj nepoštovanja uvjeta povrata prvih deset kontejnera ugovoreno plaćanje ugovorne kazne. U vezi s naprijed navedenim sud je razmatrao i to je li ugovoren poseban način vraćanja kontejnera za koje je vezana ugovorna kazna ili se ti kontejneri vraćaju odnosno daju tužitelju kao i svi ostali kontejneri – predajom praznih kontejnera tužitelju pri isporuci novih kontejnera ispunjenih Adblue tekućinom.

21. Sud je utvrdio da je istodobno s ugovorom o kupoprodaji Adblue tekućine sklopljen i ugovor o zamjeni kontejnera kao spremnika za prijevoz i skladištenje te tekućine i da takav ugovor u pravnom smislu uvijek postoji među strankama kada je riječ o situaciji u kojoj tužitelj predaje tuženiku kontejner ispunjen tekućinom Adblue a tuženik pritom ne prazni taj kontejner i vraća ga tužitelju.

22. Prije svega valja ukazati na to da sami kontejneri poput onih o kojima je riječ u ovom postupku, neovisno o Adblue tekućini, imaju vrijednost koja, među ostalim, nije neznatna. Svjedok BB ukazao je na to da kontejneri imaju vrijednost od otprilike 269,00 EUR upućivanjem suda na internetske stranice društva Bauhaus (paragraf 8. iskaza svjedoka na listu 73. spisa) kao mjesta na kojem sud može vidjeli javno dostupnu informaciju s primjerom cijene takvog spremnika. Sud je uvidom u tu javnu internetsku stranicu utvrdio da vrijednost kontejnera kod barem jednog prodavača nije manja od one koju navodi svjedok. Tužitelj je u svojem podnesku od 14. ožujka 2024. (list 50. spisa) istaknuo da su kontejneri njegovo osnovno sredstvo rada i da, u slučaju kada mu se isti (pravovremeno) ne vrate, mora nabaviti nove da bi mogao poslovati. Tuženik nije osporio da kontejneri za Adblue tekućinu sami po sebi imaju vrijednost.

23. Sud je utvrdio da je u ugovornom odnosu o kojem je riječ u ovom postupku tuženik tužitelju dužan vratiti kontejnere određene kvalitete i svojstva koji odgovaraju onima u kojima mu je tužitelj isporučio Adblue tekućinu, ali pritom ne postoji obveza vraćanja upravo onih kontejnera koje je tužitelj predao tuženiku (iskaz svjedoka GB, 1. paragraf na listu 73. spisa, iskaz svjedoka EB, 3. paragraf na listu 80. spisa). Stoga sud smatra da je riječ o ugovoru o zamjeni iz odredbe čl. 474. ZOO-a iz 2021., a ne ugovoru o posudbi kontejnera prema odredbi čl. 509. ZOO-a iz 2021. Naime, kod posudbe postoji obveza vraćanja točno određenog – istog – predmeta, dok kod zamjene stranke međusobno razmjenjuju stvari razdvojenog/različitog identiteta.

24. Naposljetku, radi odlučivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva preostaje utvrditi je li istodobno sa sklapanjem ugovora o kupoprodaji i zamjeni za 10 prvih kontejnera u kojima je isporučena tekućina Adblue dogovoreno i plaćanje ugovorne kazne u slučaju nepravovremenog vraćanja ili ne vraćanja (odnosno predaje u kontekstu ugovora o zamjeni) prvih deset praznih kontejnera te koji bi bio dogovoreni način za predaju te ambalaže. U tom smislu sud smatra da je poslovna suradnja među strankama ugovorena kako slijedi.

25. Sud smatra da je način poslovanja među strankama bio ugovoren na način da tužiteljeva obveza bila predati tuženiku prvih deset kontejnera ispunjenih tekućinom Adblue, a da je tuženikova obveza bila da mu predaju istu količinu praznih, istovrsnih kontejnera u ugovorenom toku od 90 dana, i to da način da se posebno utvrdi da se predaju kontejneri vezani za dokument naziva Revers 02/2022 koji je izdan tim povodom.

26. Logika ovako opisanog poslovnog odnosa proizlazi iz više okolnosti. Kontejneri IBC imaju vlastitu vrijednost i nužan su element u poslovanju Adblue tekućinom. Logično je zaključiti da je tužiteljeva motivacija kao poduzetnika pridobiti tuženika za poslovnu suradnju. S obzirom na to da tuženik na početku suradnje nije imao vlastitih kontejnera u koje bi pretočio Adblue tekućinu ni drugih istovrsnih kontejnera koje bi odmah vratio tužitelju, tužitelj je radi započinjanja suradnje napravio kompromis u ekonomskom smislu na način da je tuženiku predao kontejnere određene vrijednosti na rok od 90 dana, i to bez naknade. Da to nije učinio, tuženik od tužitelja ne bi bio kupio Adblue tekućinu jer je ne bi imao u čemu držati. Ali to ne znači da tužitelj nije predvidio dodatne mehanizme od kojih u takvom slučaju ima ekonomske koristi.

27. Prva tužiteljeva korist iz opisanog ugovorenog odnosa je to da je rok od 90 dana za tuženikovu predaju tužitelju praznih 10 istovrsnih kontejnera motivacijski mehanizam za tuženika da u tom roku potroši cijelu količinu od 10 kontejnera Adblue tekućine, da bi tužitelju onda predao upravo kontejnere u kojima je bila ta tekućina. U tom slučaju na tuženikovoj strani potencijalno nastaje nova potreba za Adblue tekućinom što je za tužitelja prilika da ju tuženik ponovno kupi od njega. S druge strane, tužitelj se izlaže poslovnom riziku da tuženik nakon prvih deset kontejnera neće od njega ponovno naručiti Adblue tekućinu, nego možda od drugih dobavljača. U tom se slučaju bi tužiteljeva investicija u vidu predaje 10 prvih kontejnera na besplatnu uporabu na rok od 90 dana ne bi pokazala ekonomski isplativom. Stoga je životno logično to da tužitelj za sebe ugovara dodatnu korist vidu ugovorne kazne u slučaju ne vraćanja prvih 10 kontejnera obuhvaćenih Reversom 02/2022 i da je način njihova povrata drugačiji od povrata drugih kontejnera za koje ne bi bila ugovorena ugovorna kazna.

28. Ovdje valja napomenuti i to da mehanizam predaje kontejnera „puno za prazno‟ nije nesukladan ni kontradiktoran obvezi odvojene predaje 10 kontejnera vezanih za ugovornu kaznu iz Reversa 02/2022. Naime, mehanizam prema kojem se u zamjenu za kontejnere ispunjene Adblue tekućinom istovremeno predaju odgovarajući prazni kontejneri, odnosno kada se broj dugovanih kontejnera utvrđuje s obzirom na svaku pojedinačnu isporuku, pa na kraju zbraja, nesmetano postoji u svakom slučaju kada kupac kod sebe ima na raspolaganju prazne kontejnere koje može odmah vratiti. Za te je slučajeve, među ostalim, karakteristično to da tužitelj ne zna koliko će mu kontejnera tuženik predati kada dođe isporučiti pune kontejnere. Situacija s ugovorom kaznom je utoliko drugačija što tužitelj pritom sigurno zna da tuženik nema kontejnera koje bi predao u zamjenu.

29. Stoga je sud zaključio da su stranke pri ugovaranju prodaje tekućine Adblue dogovorile zamjenu kontejnera. Za prvih 10 isporučenih kontejnera dogovorile su i to da tuženik, u slučaju da tužitelju u roku od 90 dana ne vrati istu količinu istovrsnih kontejnera u odgovarajućem stanju, mora platiti ugovornu kaznu. Za prvih 10 kontejnera dogovoren je način vraćanja koji je različit od onoga koji se zahtjeva za kasnije isporučene kontejnere koji se vraćaju po metodi „puno za prazno‟. Sud je tako zaključio temeljem iskaza svjedoka GB (2. paragraf na listu 72. spisa) i svjedoka EB (13. paragraf na listu 82. spisa), koje iskaze sud u bitnome smatra istinitima jer su dosljedni jedan drugome i ekonomskoj logici tužiteljevog poslovanja utvrđenoj u tijeku postupka. Sud smatra da je ugovoreni način predaje zamjenskih kontejnera za prvih 10 kontejnera na koje se odnosi Revers 02/22 obuhvaćao to da je bilo potrebno naglasiti da se vraća, odnosno predaje u zamjenu kontejnere za koje je izdan upravo naprijed navedeni dokument i da je tuženik, po potrebi, trebao i kontaktirati tužitelja da se uvjeri u to da je uredno ispunio svoju ugovornu obvezu. Takve primjere urednog načina predaje odgovarajućih kontejnera navodi svjedok EB u 3. paragrafu svog iskaza na listu 81. spisa te 7. i 8. paragrafu svojeg iskaza na listu 82. spisa, u okviru opisivanja očekivanog uobičajenog načina postupanja u tužiteljevom društvu vezano za predaju zamjenskih kontejnera za koje je izdan Revers.

30. Sud smatra da je postojanje upravo takvog dogovora razvidno i iz činjenice da je dokument naziva Revers 02/2022 potpisao tuženikov zaposlenik (potpis na dokumentu na listu 22. spisa i iskaz svjedoka potpisnika dokumenta na listu 70. spisa, paragraf 11.) te da je za taj dokument tuženikov zastupnik po zakonu potvrdio da mu ga je predao radnik koji je ga je potpisao (2. paragraf iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu na listu 84. spisa). Sud ne smatra životno logičnim da bi zastupnik po zakonu tuženika vidio dokument koji kojeg proizlazi obveza za društvo koje zastupa, za kojeg smatra da nema uporišta u ugovornom odnosu, a da pritom ne bi takav dokument u nekom obliku osporio (9. paragraf iskaza zastupnika po zakonu tuženika na listu 85. spisa). Tim više jer je sam zastupnik po zakonu tuženika naveo da mu takav način poslovanja koji uključuje revers nije bio poznat iz prijašnje suradnje s drugim poduzetnicima (10. paragraf iskaza zastupnika po zakonu tuženika na listu 85. spisa) pa bi bilo logično da je tuženik, da uistinu nije znao za postojanje i opseg obveze iz Reversa, kao dobar gospodarstvenik zatražio od tužitelja više podataka o svojoj potencijalnoj obvezi.

31. Temeljem svega naprijed navedenoga, sud je utvrdio da je među strankama dogovoren poslovni odnos koji uključuje sklapanje ugovora o kupoprodaji Adblue tekućine, temeljem kojeg je sklopljeno više pojedinačnih ugovora o kupoprodaji tekućine Adblue (četiri ugovora povodom kojih su izvršene isporuke 16. ožujka 2022., 13. lipnja 2022., 20. srpnja 2022. i 10. listopada 2022.). Pritom su za kontejnere u kojima se isporučuje ta tekućina skupljeni ugovori o zamjeni prema kojima je tuženik trebao za svaki kontejner koji mu je tužitelj predao vratiti odgovarajući istovrsni kontejner.

32. Za prvih deset kontejnera ugovorena je i ugovorna kazna te je iste trebalo vratiti u roku od 90 dana od njihove predaje na način da se naglasi da se ispunjava ugovorna obveza predaje kontejnera obuhvaćenih Reversom 02/2022. Sud obvezu takvog vraćanja ne smatra ni na koji način pretjerano otegotnom ni složenom za tuženika, osobito uzimajući u obzir da je tužitelj stvorio mogućnost suradnje stranaka među ostalim upravo dajući dugi rok za zamjenu za prvih 10 kontejnera od 90 dana.

33. Pritom valja naglasiti da u spisu ne postoji trag o tome da bi tuženik bio posebno odvojio kontejnere za predaju temeljem Reversa 02/2022 i o tome obavijestio tužitelja, a niti da ih je pokušao predati tužitelju na nekoj tužiteljevoj adresi (poput adrese iz sudskog registra). S obzirom na navedeno rasprava o tome je li se predaju zamjenskih kontejnera moglo napraviti samim odvajanjem i pozivanjem tužitelja da ih preuzme ili su se morali i dostaviti tužitelju nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer tuženik nije, u ugovorenom roku od 90 dana, pokušao izvršiti ni jedan ni drugi način povrata. Komunikacija vezana za povrat na koju se tuženik poziva u tijeku postupka odnosi se na razdoblje nakon četvrte isporuke, dakle na razdoblje nakon proteka roka od 90 dana za povratak.

34. Kontejneri iz preostale tri narudžbe vraćali su se po metodi „puno za prazno‟, odnosno na licu mjesta se vršila zamjena kontejnera kojeg je predao tužitelj kontejnerom kojeg mu predaje tuženik. Broj ukupno dugovanih kontejnera za posljednje tri narudžbe se može utvrditi zbrajanjem brojeva kontejnera koje je tužitelj predao tuženiku naznačenih na otpremnicama koje se odnose na te isporuke i oduzimanjem od tog broja ukupnog zbroja kontejnera za koje je na otpremnicama utvrđeno da ih tuženik predaje tužitelju pri svakoj izvršenoj isporuci. Budući da za te kontejnere nije ugovorena ugovorna kazna, predaja zamjenskih kontejnera za te spremnike nije predmet ovog postupka.

35. Naposljetku valja ukazati i na još jedan bitan zaključak. Rok koji je određen reversom 02/2022 za povrat kontejnera je 90 dana od dana njihove isporuke. Tih devedeset dana isteklo je s krajem dana 14. lipnja 2022., koji je bio zadnji dan za povrat kontejnera. Prvi trag o tome da je tuženik vratio bilo koje kontejnere tužitelju nalazi se na Otpremnici 191/2022 od 20. srpnja 2022. spisa u vidu bilješke „vraćeno 6 praznih IBC, duguju 1 prazan IBC‟. Dakle, čak i da je ugovoreni način preuzimanja kontejnera obuhvaćenih ugovorom kaznom iz Reversa 02/2022 bio onakav kako ga opisuje tuženik – odnosno da je tužitelj te kontejnere morao preuzeti na tuženikovoj adresi, tuženik nije dokazao da je prije isteka roka od 90 dana, dakle do 14. lipnja 2022. predao tužitelju kontejnere pri njihovom susretu (na primjer pri drugoj isporuci od 13. lipnja 2022.) ili pozvao tužitelja da preuzme kontejnere u tuženikovim prostorijama prije isteka tog roka iz ugovorne kazne. Punomoćnik tuženika i sam navodi da se korespondencija s tužiteljem oko načina povrata kontejnera vodila tek na kraju suradnje (iskaz zastupnika po zakonu na listu 83. spisa), što je izvan roka od 90 dana za povrat deset kontejnera obuhvaćenih ugovornom kaznom.

36. Dakle ishod postupka bio isti čak i da je usmeni dogovor između stranaka za vraćanje kontejnera bio onakav kakav tvrdi tuženik – da je tužitelj trebao preuzeti prazne kontejnere na njegovoj adresi bilo pri isporuci novih kontejnera, bilo po posebnom pozivu tuženika da dođe prikupiti kontejnere – jer tuženik nije dokazao da je do bilo čega od navedenoga došlo prije isteka roka od 90 dana za koji je vezana ugovorna kazna. Stoga tuženik za nevraćenih deset kontejnera duguje tužitelju utuženi iznos od 1.990,75 EUR (ugovorna kazna od 1.500,00 kn (uključen PDV) za deset kontejnera iznosi 15.000,00 kn (1.990.84 EUR), a tužitelj je zatražio 0,9 EUR manje nego što mu pripada).

37. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe 376. ZOO-a iz 2021., odredbe čl. 474. ZOO-a iz 2021. i odredbe čl. 350. st. 1. ZOO-a iz 2021. u vezi s odredbom čl. 451. st. 3. ZPP-a presudio kao u točki I. izreke presude i usvojio tužbeni zahtjev. 38. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a iz 2021. kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Tužitelj je zatražio zateznu kamatu od prvog dana nakon 16. rujna 2023. Taj datum je kasniji i od dana nakon proteka roka za predaju zamjenskih kontejnera prema Reversu 02/2022 (14. lipnja 2022.) i kasniji je od dan dospijeća računa br. 2254/1/3 (15. rujna 2023.), na temelju kojeg je utužena tražbina u ovom postupku. Stoga je sud dosudio zateznu kamatu od zatraženog dana 16. rujna 2023.

39. Sud je visinu zatezne kamate utvrdio primjenom odredbe čl. 29. Zakon o obveznim odnosima kakva je bila na snazi za svako razdoblje u kojem je nastajala zatezna kamata. Tako je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21. i 114/22), koji je bio na snazi 1. siječnja 2023., odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22 i 156/22), koji je bio na snazi od 1. siječnja 2023. do 14. prosinca 2023. te odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22, 156/22 i 145/2023), koji je bio na snazi od 15. prosinca 2023 do 29. prosinca 2023. bilo propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Nakon toga je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) koji je na snazi od 30. prosinca 2023. do danas propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sud je pri određivanju visine kamate uzeo u obzir da je u odnosu na glavnicu riječ o ugovornom odnosu i primijenio odgovarajuće uvećanje za kamatnu stopu.

40. Vezano za ovršni trošak, sud je uvidom u rješenje o ovrsi (list 3. spisa), utvrdio da je na ime tog troška tužitelj zatražio trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 199,00 EUR te trošak predujma naknade javnog bilježnika u iznosu od 12,50 EUR i ostatak nagrade u iznosu od 12,50 EUR.

41. Sud je taj trošak našao osnovanim u dijelu koji se odnosi na trošak sastava prijedloga za ovrhu te je tužitelju dosudio iznos od 199,00 EUR u skladu s odredbom Tbr. 11. u vezi s Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i u okviru iznosa naznačenog u rješenju o ovrsi). Budući da spisu prileži ovršni prijedlog, sud je utvrdio da je takav prijedlog uistinu sastavljen i njegov trošak stvarno nastao.

42. Sud je nadalje našao osnovanim i tužiteljev zahtjev za naknadom troška predujma naknade javnog bilježnika u iznosu od ukupno 12,50 i ostatka naknade javnog bilježnika u iznosu od 12,50 EUR jer iz spisa predmeta proizlazi da su ti troškovi stvarno plaćeni javnom bilježniku (list 8. i 12. spisa), a naplaćeni su u skladu s važećim odredbama Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (odredba čl. 5. i čl. 9. tog pravilnika, Narodne novine, broj: 9/21).

43. Na naprijed navedeni iznos ovršnog troška sud je u skladu s tužiteljevim zahtjevom i vremenski odgovarajućim odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima dosudio i zateznu kamatu od donošenja rješenja o ovrsi do isplate. Stopa kamate je utvrđena uzimajući u obzir u odredbe članka 29. ZOO-a navedene u točki 37. obrazloženja ove presude, pri čemu je sud uzeo u obzir da kod ovršnog troška nije riječ o „ugovornom odnosu‟ iz te zakonske odredbe već „ostalim odnosima‟.

44. Stoga je sud rješenje o ovrsi održao na snazi u dijelu u kojem se tuženiku nalaže platiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 224,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom i odlučio kao u točki I. izreke.

45. Odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. i III. izreke temelji se na odredbama čl. 154., 155. i čl. 164. ZPP-a.

46. Sud je tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka našao osnovanim u sljedećem dijelu: trošak sastava podneska od 14. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 8.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine, broj: 138/23., dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 7. svibnja 2024. u iznosu u od 200,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 11. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu 12. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife). Na ukupni iznos dosuđenog troška od 800,00 EUR, sud je tužitelju priznao PDV u skladu s odredbom TBR. 46. Tarife od 200,00 EUR i dosudio mu ukupno 1.000,00 EUR na ime troška radnji u parničnom postupku.

47. Sud tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na odluku u ovom postupku u visini od 66,36 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18. i 51/23.) i Tar br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.) jer je tužitelj kao stranka koja je uspjela u sporu dužan snositi tu pristojbu. Stoga je sud tužitelju dosudio parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.066,36 EUR i riješio kao u točki II. izreke.

48. Odluka o tuženikovom zahtjevu za naknadom troška parničnog postupka iz točke III. izreke donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu njegov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka je valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 27. siječnja 2025.

SUDAC

Aleksandra Gumzej

pisani prijedlog odluke izradila

viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest dana) od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3.

ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku