REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8
Poslovni broj P-86/2022-24
52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja CD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nives Grgić Bažon, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nives Grgić Bažon, odvjetnice u Puli, 27. siječnja 2025. donio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.8. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607- 5101955257 koji je sklopljen 18.06.2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl.2. i čl.7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 - 5101955257 koji je sklopljen 18.06.2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320 da tužitelju CD, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.838,39 € zajedno sa zateznim kamatama koja teku:
- na iznos od 0,94 EUR od 12.11.2004 do isplate,
- na iznos od 1,79 EUR od 01.01.2005 do isplate,
- na iznos od 1,75 EUR od 05.01.2009 do isplate,
- na iznos od 3,48 EUR od 05.02.2009 do isplate,
- na iznos od 4,70 EUR od 05.03.2009 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 06.04.2009 do isplate,
- na iznos od 1,11 EUR od 05.05.2009 do isplate,
- na iznos od 0,94 EUR od 05.01.2010 do isplate,
- na iznos od 3,96 EUR od 05.02.2010 do isplate,
- na iznos od 3,58 EUR od 05.03.2010 do isplate,
- na iznos od 7,81 EUR od 06.04.2010 do isplate,
- na iznos od 7,51 EUR od 05.05.2010 do isplate,
- na iznos od 14,34 EUR od 21.06.2010 do isplate,
- na iznos od 19,80 EUR od 07.07.2010 do isplate,
- na iznos od 15,43 EUR od 04.08.2010 do isplate,
- na iznos od 26,15 EUR od 21.09.2010 do isplate,
- na iznos od 24,40 EUR od 21.10.2010 do isplate,
- na iznos od 17,96 EUR od 05.11.2010 do isplate,
- na iznos od 29,80 EUR od 06.12.2010 do isplate,
- na iznos od 33,88 EUR od 21.01.2011 do isplate,
- na iznos od 33,84 EUR od 21.02.2011 do isplate,
- na iznos od 36,33 EUR od 21.03.2011 do isplate,
- na iznos od 29,12 EUR od 05.04.2011 do isplate,
- na iznos od 34,56 EUR od 05.05.2011 do isplate,
- na iznos od 47,99 EUR od 21.06.2011 do isplate,
- na iznos od 43,51 EUR od 05.07.2011 do isplate,
- na iznos od 71,54 EUR od 04.08.2011 do isplate
- na iznos od 50,50 EUR od 21.09.2011 do isplate,
- na iznos od 49,55 EUR od 05.10.2011 do isplate,,
- na iznos od 49,49 EUR od 04.11.2011 do isplate
- na iznos od 45,57 EUR od 05.12.2011 do isplate,
- na iznos od 50,38 EUR od 05.01.2012 do isplate,
- na iznos od 54,04 EUR od 06.02.2012 do isplate,
- na iznos od 53,66 EUR od 05.03.2012 do isplate,
- na iznos od 51,53 EUR od 05.04.2012 do isplate,
- na iznos od 52,51 EUR od 04.05.2012 do isplate,
- na iznos od 53,99 EUR od 05.06.2012 do isplate,
- na iznos od 52,03 EUR od 06.07.2012 do isplate,
- na iznos od 53,11 EUR od 03.08.2012 do isplate,
- na iznos od 51,09 EUR od 05.09.2012 do isplate,
- na iznos od 49,58 EUR od 05.10.2012 do isplate,
- na iznos od 52,13 EUR od 06.11.2012 do isplate,
- na iznos od 51,54 EUR od 07.12.2012 do isplate,
- na iznos od 52,88 EUR od 08.01.2013 do isplate,
- na iznos od 48,74 EUR od 07.02.2013 do isplate,
- na iznos od 48,97 EUR od 08.03.2013 do isplate,
- na iznos od 53,02 EUR od 05.04.2013 do isplate,
- na iznos od 49,89 EUR od 06.05.2013 do isplate,
- na iznos od 45,36 EUR od 05.06.2013 do isplate,
- na iznos od 46,05 EUR od 05.07.2013 do isplate,
- na iznos od 3.156,53 EUR od 10.07.2013 do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 (petnaest) dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320 da tužitelju SD, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope isplati iznos od 147,40 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 0,01 EUR od 03.08.2005 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.10.2005 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 06.02.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 03.03.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 04.04.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.06.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.07.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 03.08.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.10.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 03.11.2006 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.01.2007 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.02.2007 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.04.2007 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.07.2007 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 03.08.2007 do isplate,
- na iznos od 0,01 EUR od 05.10.2007 do isplate,
- na iznos od 1,04 EUR od 04.02.2008 do isplate,
- na iznos od 1,04 EUR od 05.03.2008 do isplate,
- na iznos od 1,03 EUR od 03.04.2008 do isplate,,
- na iznos od 1,02 EUR od 05.05.2008 do isplate,
- na iznos od 1,02 EUR od 05.06.2008 do isplate,
- na iznos od 1,02 EUR od 04.07.2008 do isplate,
- na iznos od 1,02 EUR od 04.08.2008 do isplate,
- na iznos od 1,01 EUR od 05.09.2008 do isplate,
- na iznos od 1,01 EUR od 03.10.2008 do isplate,
- na iznos od 1,01 EUR od 05.11.2008 do isplate,
- na iznos od 1,00 EUR od 05.12.2008 do isplate,
- na iznos od 1,00 EUR od 05.01.2009 do isplate,
- na iznos od 1,00 EUR od 05.02.2009 do isplate,
- na iznos od 0,99 EUR od 05.03.2009 do isplate,
- na iznos od 0,99 EUR od 06.04.2009 do isplate,
- na iznos od 6,57 EUR od 05.05.2009 do isplate,
- na iznos od 6,55 EUR od 05.06.2009 do isplate,
- na iznos od 6,53 EUR od 06.07.2009 do isplate,
- na iznos od 6,50 EUR od 04.08.2009 do isplate,
- na iznos od 6,48 EUR od 04.09.2009 do isplate,
- na iznos od 6,46 EUR od 05.10.2009 do isplate,
- na iznos od 6,43 EUR od 05.11.2009 do isplate,
- na iznos od 6,41 EUR od 04.12.2009 do isplate,
- na iznos od 6,39 EUR od 05.01.2010 do isplate,
- na iznos od 6,36 EUR od 05.02.2010 do isplate,
- na iznos od 6,33 EUR od 05.03.2010 do isplate,
- na iznos od 6,31 EUR od 06.04.2010 do isplate,
- na iznos od 6,28 EUR od 05.05.2010 do isplate,
- na iznos od 6,26 EUR od 21.06.2010 do isplate,
- na iznos od 6,23 EUR od 07.07.2010 do isplate,
- na iznos od 6,20 EUR od 04.08.2010 do isplate,
- na iznos od 6,18 EUR od 21.09.2010 do isplate,
- na iznos od 6,15 EUR od 21.10.2010 do isplate,
- na iznos od 2,53 EUR od 05.11.2010 do isplate,
- na iznos od 2,51 EUR od 06.12.2010 do isplate,
- na iznos od 2,50 EUR od 21.01.2011 do isplate,
- na iznos od 2,49 EUR od 21.02.2011 do isplate,
- na iznos od 2,47 EUR od 21.03.2011 do isplate,
- na iznos od 2,47 EUR od 05.04.2011 do isplate,
- na iznos od 2,45 EUR od 05.05.2011 do isplate,
po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), a od 1.01. 2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana.".
V. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 517,60 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od
- / EUR 0,02 od 02.07.2004. pa do isplate,
- / EUR 0,52 od 02.08.2004. pa do isplate,
- / EUR 0,53 od 02.09.2004. pa do isplate,
- / EUR 0,17 od 02.10.2004. pa do isplate,
- / EUR 0,00 od 02.11.2004. pa do isplate,
- / EUR 0,00 od 02.12.2004. pa do isplate,
- / EUR 0,74 od 02.01.2005. pa do isplate,
- / EUR 0,17 od 02.02.2005. pa do isplate,
- / EUR, 2,01 od 02.03.2005. pa do isplate,
- / EUR 1,82 od 02.04.2005. pa do isplate,
- / EUR 2,10 od 02.05.2005. pa do isplate,
- / EUR 4,21 od 02.06.2005. pa do isplate,
- / EUR 8,01 od 02.07.2005. pa do isplate,
- / EUR 3,20 od 02.08.2005. pa do isplate,
- / EUR 4,97 od 02.09.2005. pa do isplate,
- / EUR 4,68 od 02.10.2005. pa do isplate,
- / EUR 5,09 od 02.11.2005. pa do isplate,
- / EUR 5 ,31 od 02.12.2005.pa do isplate,
- / EUR 6,89 od 02.01.2006. pa do isplate,
- / EUR 8,94 od 02.02.2006. pa do isplate,
- / EUR 10,28 od 02.03.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,00 od 02.04.2006 .pa do isplate,
- / EUR 9,81 od 02.05.2006. pa do isplate,
- / EUR 10,53 od 02.06.2006. pa do isplate,
- / EUR 10,14 od 02.07.2006. pa do isplate,
- / EUR 0,02 od 02.08.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,36 od 02.09.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,21 od 02.10.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,69 od 02.11.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,75 od 02.12.2006. pa do isplate,
- / EUR 12,49 od 02.01.2007. pa do isplate,
- / EUR 13,08 od 02.02.2007. pa do isplate,
- / EUR 12,49 od 02.03.2007. pa do isplate,
- / EUR 13,37od 02.04.2007. pa do isplate,
- / EUR 17,03 od 02.05.2007. pa do isplate,
- / EUR 17,33 od 02.06.2007. pa do isplate,
- / EUR 18,85 od 02.07.2007. pa do isplate,
- / EUR 18,25 od 02.08.2007. pa do isplate,
- / EUR 17,22 od 02.09.2007. pa do isplate,
- / EUR 18,73 od 02.10.2007. pa do isplate,
- / EUR 18,60 od 02.11.2007. pa do isplate,
- / EUR 16,85 od 02.12.2007. pa do isplate,
- / EUR 16,23 od 02.01.2008. pa do isplate,
- / EUR 14,46 od 02.02.2008. pa do isplate,
- / EUR 10,88 od 02.03.2008. pa do isplate,
- / EUR 11,32 od 02.04.2008. pa do isplate,
- / EUR 16,88 od 02.05.2008. pa do isplate,
- / EUR 14,35 od 02.06.2008. pa do isplate,
- / EUR 15,42 od 02.07.2008. pa do isplate,
- / EUR 17,93 od 02.08.2008. pa do isplate,
- / EUR 16,87 od 02.09.2008. pa do isplate,
- / EUR 13,88 od 02.10.2008. pa do isplate,
- / EUR 4,20 od 02.11.2008. pa do isplate,
- / EUR 8,19 od 02.12.2008. pa do isplate,
- / EUR 0,83 od 02.06.2009. pa do isplate,
- / EUR 2,72 od 02.07.2009. pa do isplate,
- / EUR 2,91 od 02.08.2009. pa do isplate,
- / EUR 1,41 od 02.09.2009. pa do isplate,
- / EUR 3,25 od 02.10.2009. pa do isplate,
- / EUR 2,81 od 02.11.2009. pa do isplate,
- / EUR 1,62 od 02.12.2009. pa do isplate,
i to do 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VI. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 133,79 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od
- / EUR 1,68 od 02.06.2011.
- / EUR 1,67 od 02.07.2011.
- / EUR 1,66 od 02.08.2011.
- / EUR 1,66 od 02.09.2011.
- / EUR 1,64 od 02.10.2011.
- / EUR 6,28 od 02.11.2011.
- / EUR 6,24 od 02.12.2011.
- / EUR 6,20 od 02.01.2012.
- / EUR 6,17 od 02.02.2012.
- / EUR 6,13 od 02.03.2012.
- / EUR 6,09 od 02.04.2012.
- / EUR 6,06 od 02.05.2012.
- / EUR 6,02 od 02.06.2012.
- / EUR 5,98 od 02.07.2012.
- / EUR 5,95 od 02.08.2012.
- / EUR 5,91 od 02.09.2012.
- / EUR 5,87 od 02.10.2012.
- / EUR 5,82 od 02.11.2012.
- / EUR 5,78 od 02.12.2012.
- / EUR 5,74 od 02.01.2013.
- / EUR 5,71 od 02.02.2013.
- / EUR 5,66 od 02.03.2013.
- / EUR 5,62 od 02.04.2013.
- / EUR 5,58 od 02.05.2013.
- / EUR 5,54 od 02.06.2013.
- / EUR 5,49 od 02.07.2013.
i to do 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VII. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju CD, OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.497,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
VIII. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
IX. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke 18. lipnja 2004. zaključile, tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu kreditora, Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5101955257 (Ugovor o kreditu) na iznos od 36.000,00 CHF po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,49 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odlukama banke/tuženika. Banka je jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i/ili drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Opisanom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. S obzirom da je u ovom Ugovoru određeno da će se promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplata istih, vršiti u skladu s odlukama banke, a o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj smatra nespornim da su ugovorne odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke ništetne te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke djeluje ex tunc, što čini ništetnim, odnosno bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita. Ugovorom o kreditu banka/tuženik je odobrila korisniku/tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 36.000,00 CHF po srednjem tečaju za banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, te je određeno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 293,96 CHF-a obračunato u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke/tuženika na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja/isplate ugovora o kreditu (28. lipnja 2004.), srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,8 CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018., odnosno odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2221/18 od 03.09.2019. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke, među kojima i tuženik, nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Ovim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže se za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra nespornim da su ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka ništetne te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Gore navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ovaj Ugovor) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odlukom Vrhovnog suda posl.br. Rev-2221/2018 od 2. rujna 2019. revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbijena je kao neosnovana u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak. Odredbe ovog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj smatra da je visinu iznosa kojeg tuženik treba vratiti tužitelju nužno utvrditi na način da se poštuju valjane odredbe ugovora te da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj švicarskog franka HNB-a na dan korištenja kredita budući da su to jedini tužitelju poznati parametri. Stoga potražuje i isplatu iznosa od 36.850,24 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te naknadu troškova ovog postupka.
1.1. Tužitelj je podneskom od 29. travnja 2024. (list 261 do 265 spisa), nakon vještačenja i u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje Goranke Šmer Maraš, preinačio tužbeni zahtjev pa konačno postavljenim zahtjevom zahtijeva od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 4.985,79 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tih iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate. Tuženik se preinaci nije usprotivio, stoga je sud istu, s obzirom da je navedeno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, na temelju odredbe članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
1 0
148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), dopustio.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Ističe prigovor zastare jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, cijeneći okolnost da je tužba podnesena 2. veljače 2022., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena 04.04.2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu na temelju ništetne kamatne stope nastupila bi 14.06.2019. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.
2.1. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.
2.2. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik smatra da su obje odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku
1 1
odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ako bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je u reklamnom materijalu kao i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tužitelju su u banci predočeni i uručeni obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji su u bili na dispoziciji potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do
1 2
2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Nadređena gđa. C je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik ističe kako nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Dakle, iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Iako tuženik smatra da nije potrebno određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ako bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma .
2.3. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je, prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13), bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč.2.b
1 3
Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik posebno napominje da je tužitelju veći dio razdoblja otplate kredita kamatna stopa bila manja od početno ugovorene. Tužitelju je početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % vrijedila sve od ugovaranja kredita od 28. lipnja 2004. pa do 01.01.2008., da bi mu već 01.05.2011. kamatna stopa bila snižena i to ispod početno ugovorene (5,49 %) na 5,35 %, pa 01.10.2011. dodatno snižena na 5,00 %. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja.
2.4. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik i kakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu.
1 4
Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično ni uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.
2.5. Vezano za zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.
2.6. Ako bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.964,12 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 3.964,12 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose zajedno sa zateznim kamatama. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika tražbinom tužitelja. Ako bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja tu na okolnost. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj
1 5
kamatnoj stopi te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi imao pravo na sniženje kamatnih stopa od 01.05.2011. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 206,59 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 1.282.42 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.
2.7. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu troškova vještačenja u iznosu od kn 750,00 čije je provođenje samostalno ugovorio neovisno od tijeka ovog postupka, tuženik ističe da isto nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, a osobito jer tužitelj dodatno predlaže u postupku provesti financijsko vještačenje. Sukladno odredbi članka 152.. 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. Obzirom vještačenje nije bilo određeno u tijeku postupka rješenjem od strane suda, da glede istoga tuženiku nije omogućeno predložiti zadatak vještaku te isti vještak neće iskazivati na ročištu, a tužitelj dodatno predlaže provođenje neovisnog vještačenja u postupku, razvidno je da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice. U odnosu na materijalni trošak za poštarinu i uredski materijal od kn 50,00, tuženik ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da je isti trošak i nastao niti na što se isti odnosi. Tuženik ujedno ističe da je punomoćnik tužitelja sukladno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP- obveznik e- Komunikacije te da niti ne mogu nastati materijalni troškovi u vidu poštarine i troška papira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
2.8. Tuženik je, nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio prigovor radi prebijanja na način da predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 517,60 eura po osnovi valutne klauzule i u iznosu od 133,79 eura po osnovi kamatne stope sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od naplate do isplate.
3. U dokaznom izvršen pročitan je račun od Expertiza d.o.o., Ugovor o kreditu s popratnom dokumentacijom dostavljenom uz tužbu, otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, promet po kreditu, pregled plaćanja, sva dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu, iskaz tužitelja, iskaz svjedokinje VD, nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš te sva druga dokumentacija priležeću spisu.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom je dijelu osnovan.
1 6
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101955257 od 18. lipnja 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koje su sadržane u članku 8. toga Ugovora (o jednostranoj promjeni promjenjive kamatne stope) i člancima 2. i 7. Ugovora (o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 4.985,79 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate, a koji iznos potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica (4.838,39 eura) te zbog promjena u visini kamatne stope (147,40 eura).
5.1. Pored zahtjeva tužitelja, predmet ovoga spora je i prigovor radi prebijanja tuženika kojim tuženik zahtijeva da sud, ako nađe tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju na ime razlike anuiteta do kojih je došlo primjenom nižeg tečaja u odnosu na početni te primjenom niže kamatne stope u odnosu na početnu te da potom, tako utvrđene tražbine tuženika prebije s tražbinom tužitelja.
6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. lipnja 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101955257 kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 36.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 180 mjeseci, namjene stambeni kredit građana. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje, kao ni da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF.
6.1. Također, nije sporno da je tijekom otplatnog perioda, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno niti da je u pojedinim mjesecima smanjen iznos anuiteta zbog smanjenja tečaja CHF i stope ugovorene kamate. Između stranaka nije sporno da je kredit otplaćen i to prijevremeno, dakle prije isteka ugovorenog roka.
7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, tužiteljevo svojstvo potrošača, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovnost i visina tuženikova prigovora radi prebijanja.
8. Sud je stava da tuženik nije u pravu vezano za teret dokazivanja statusa potrošača tužitelja u ovom predmetu i to iz razloga što je već u tzv. kolektivnom sporu pružena zaštita fizičkim osobama kao potrošačima koje su sklopile s bankama (i tuženikom) ugovore o kreditu u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni ugovor i to pod istovjernim ugovornim uglavcima o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a iz
1 7
teksta samog ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o stambenom kreditu građana (članak 3. Ugovora). Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio zaposlen u policijskog upravi Vukovarsko-srijemskoj. Sud je iskaz tužitelja ocijenio vjerodostojnim jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično. Na temelju svih provedenih dokaza te nespornih i utvrđenih činjenica, ovaj je sud zaključio da tužitelj predstavlja osobu potrošača koji je pojam definiran odredbom članka 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) na način da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav. S obzirom da svoj prigovor tuženik nije konkretizirao niti obrazložio, a utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhu rješavanja stambenog pitanja dok je bio zaposlen, sud je stava da je tuženikov prigovor paušalan i neosnovan. Time je i neosnovano pozivanje tuženika na presude suda Europske unije.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09,
1 8
79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na kamatnu stopu), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 8. stavku 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u člancima 2. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.
9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
1 9
9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.
9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku na te okolnosti tuženik predložio saslušanje djelatnice banke VD koja je u ime banke sudjelovala u postupku sklapanja ugovora i saslušanje tužitelja.
9.8. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit bio namijenjen rješavanju stambenog pitanja u vrijeme kada se tužitelju rodilo drugo dijete s obzirom da je do tada sa suprugom i djecom živio kod roditelja. U drugim bankama zahtijevali su sudužnike ili jamce ili posebno osiguranje, a kako je kuma njegove supruge radila u Erste banci otišao je u tu banku. Ponudili su mu kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, jer je riječ o stabilnoj valuti iza koje stoji jaka država Švicarska s velikim novčanim rezervama, a i kamata je uz tu valutu bila niža od drugih. Kada je uspoređivao druge ponude koje je dobio, razlika u mjesečnom anuitetu, a to je bilo za njega najbitnije, bila je za oko 200 do 300,00 kuna u prilog ovom kreditu. S obzirom da je u to vrijeme jedino on radio, to mu je bilo vrlo bitno. Tada je živio u [adresa] pored Vinkovaca, ali je za dogovor oko kredita išao u Osijek i tamo se našao s VD koja je tada bila u visokom stupnju trudnoće tako da je se dobro sjećam. Ona mu je objasnila da ne postoji nikakva briga jer je riječ o stabilnoj valuti. Kada mu je objašnjavala razliku između valute EUR i CHF, objasnila mu je da je CHF stabilnija. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu rekla mu je da se može kretati 50,00 kuna gore-dolje. Objašnjeno mu je da se zbog valute i stope rata može mijenjati od 50,00 do 100,00 kuna. U početku mu je rata bila 1.100,00 kn, da bi potom nakon par godina rata počela rasti i u konačnici dosegnula oko 1.900,00 kn. Tu je kuću naslijedio od roditelja i u konačnici ju je prodao 2015. te prijevremeno zatvorio kredit i preselio u [adresa]. Za zatvaranje kredita morao je platiti CHF protuvrijednosti od 20.500,00 eura, a kreditni iznos koji mu je bio stavljen na raspolaganje u trenutku dizanja bio je
2 0
26.000,00 eura. Ne sjeća se da mu je banka dostavljala odluke o promjeni kamatne stope. Nikakve posebne biltene mu banka nije uručila, niti opće uvjete, misli da je dobio neku brošuru, a to mu je prezentirano kao top prilika, kao ponuda koja neće biti vječna, prezentirano mu je kao da nešto dobro dobiva preko veze. Ugovor o kreditu sastavila je banka, on ga je pročitao, tada mu se ništa nije činilo nejasnim. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj. Ta je kuća bila njegova prva nekretnina. Da mu je netko objasnio koliki rizik postoji, zasigurno ne bi podigao ovaj kredit već bi ili podigao kredit u manjem iznosu ili bi se odlučio na neku drugu kreditnu opciju. U tom trenutku nije imao daljnjih pitanja ili nedoumica vezano za sklapanje ovog ugovora. Prije sklapanja ugovora obavio je sa zaposlenikom tuženika jedan razgovor u Vinkovcima, jedan u Osijeku s gđom. VD, potom je počeo prikupljati papire da bi na sljedećem sastanku potpisao ugovor.
9.8.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao sigurno i životno uvjerljivo, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio. S obzirom da je u svom iskazu svjedokinja VD navela da se ne sjeća niti tužitelja niti okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, iz njenog iskaza nije bilo moguće utvrditi relevantne činjenice, stoga isti nije posebno cijenjen.
9.9. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
10.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
2 1
10.2. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna (5,90 % u odnosu na početnih 5,49 %), čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.
10.3. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran. 11. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
11.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
11.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora
2 2
sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.
12. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I. i II. izreke ove presude.
13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
14. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog
2 3
zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početne parametre koje se navode u ugovoru, kao jedine poznate i valjano određene, a time i poštene.
15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja iznosa koji je tužitelj preplatio po predmetnom ugovoru o kreditu po osnovi valutne klauzule i kamatne stope, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš, koja je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdila razliku koja je nastala na ime promjene tečaja i promjenjive kamatne stope, odnosno razliku u visini anuiteta koje je tužitelj platio, u odnosu na visinu anuiteta ugovorenu prema početnom otplatnom planu, tečaju i kamatnoj stopi koji su bili važeći na dan korištenja kredita.
15.1. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita, posebno okolnost da je iznos kredita bio 36.000,00 CHF, da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,8799170 kuna i početna kamatna stopa 5,49%. Na temelju navedenog, vještakinja je izračunala da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 4.838,39 eura (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 236-239 spisa). Izračunala je i pozitivnu razliku po osnovi preplaćene kamatne stope koja iznosi 147,40 eura (Tablica 6).
15.2. Vještakinja je sukladno uputi suda po prijedlogu tuženika izračunala i tzv. negativne razlike po obje osnove koje iznose 517,60 eura (valutna klauzula) i 133,79 eura (kamatna stopa) te iste tablično prikazala.
15.3. Stranke nisu imale prigovora računske naravi na obračune vještakinje te su obje parnične stranke, prihvativši obračune iz nalaza i mišljenja te u skladu s istima, uredile svoje zahtjeve odnosno prigovore. Uzimajući navedeno u obzir, sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.
16. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u većem dijelu i na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO/05 odlučio kao u izreci presude, na način da je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.838,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime pozitivne razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica (točka III. izreke presude).
16.1. Odluka o zateznim kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO- a.
17. Tuženikov prigovor zastare osnovan je u dijelu koji se odnosi na tražbinu tužitelja za isplatu razlike nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o kamatnoj stopi okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. Stoga je, u trenutku podnošenja tužbe 2. veljače 2022. protekao opći zastarni rok od pet godina pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki IV. izreke presude. Ipak ukazuje se da je tužitelj imao pravni interes podnijeti zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne
2 4
odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, radi razumijevanja cjelokupnog ugovornog odnosa stranaka i radi pravilne provedbe vještačenja.
17.1. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zastarni rok od 5 godina nije istekao do podnošenja tužbe 2. veljače 2022. uzimajući u obzir da je postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Stoga je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare neosnovan.
18. Tuženikov prigovor radi prebijanja, kojim tuženik traži da sud utvrdi postojanje njegove tražbine spram tužitelja na ime manje plaćenih anuiteta zbog nižeg tečaja i niže kamatne stope, nije osnovan.
18.1. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo.
18.2. Povrh navedenog, ističe se da tuženik nije uopće elaborirao i obrazložio na temelju čega smatra da bi mu predmetni iznosi pripadali, jer utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi i primjena početnog tečaja pri izračunu tražbine tužitelja, ne može dovesti automatizmom do zaključka da je prigovor tuženika osnovan i da tuženik ima pravo na isplatu manje plaćenog. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke.
18.3. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj, jer tužitelj nije stekao ništa od tuženika. Upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac)
2 5
primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a koje je postupanje tuženika utvrđeno ništetnim.
18.4. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).
18.5. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan te je odlučeno kao u točki V. i VI. izreke presude.
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka. 5. u vezi sa člankom 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje: Tarifa). Stav je ovoga suda da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva posebno cijeneći osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
19.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu pripada nagrada od po 100 bodova sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife), podnesaka od 26. srpnja 2022., 29. travnja 2024. i 10. rujna 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 17. siječnja 2022., 2. ožujka 2023., 24. svibnja 2023. i 9. prosinca 2024. (Tbr.9.1. Tarife). Time je tužitelju priznato ukupno 800 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i uvećano za pripadajući PDV (Tbr.46. Tarife) ukupno iznosi 2.000,00 eura. Tom iznosu valja pridodati uplaćeni i utrošeni predujam za provedbu vještačenja u iznosu od 350,00 eura, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 47,68 eura te trošak izvansudskog vještačenja u iznosu od 99,54 eura.
19.2. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud smatra da je trošak izvansudskog vještačenja opravdan trošak tužitelja koji je nastao povodom ove parnice. Tužitelj je dostavio dokaz o plaćanju predmetnog računa. Naime, u vrijeme podnošenja tužbe bila je ustaljena sudska praksa prema kojoj se eventualna preinaka tužbenog zahtjeva dopuštala, ali se tijek zastarnog roka preinačenog dijela zahtjeva računao od same preinake. Stoga je tužitelj osnovano bio motiviran postavljanjem što preciznijeg tužbenog zahtjeva.
19.3. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi ukupan parnični trošak isplatom iznosa od 2.497,22 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 27. siječnja 2025. do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.
20. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na presudu jer tužitelj nije obveznik plaćanja te pristojbe u sporu koji se temelji na utvrđenjima iz spora tzv. kolektivne zaštite. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2. ožujka 2023. jer je riječ o popratnom podnesku kojim je tužitelj dostavio dokaz o uplati predujma (a mogao je dostaviti samo uplatnicu), s time da tužitelj nije bio pozvan niti je trebao posebno predlagati zadaću vještaku s obzirom se o metodi provedbe vještačenja izjasnio i u ranijoj fazi postupka.
2 6
21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.
22. Rok za izvršenje činidbe je, sukladno odredbi članka 328. stavka 2. ZPP-a, određen u trajanju od 15 dana.
U Puli 27. siječnja 2025.
Sutkinja
Ana Brgles Keser
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
