Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-326/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d., kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i Slavonske banke d.d. Osijek, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 12. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 24.01.2007. godine, sklopljenog između tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. (kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria – Bank d.d. i Slavonske banke d.d. Osijek), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dva posto) jednokratno, unaprijed….

Korisnik kredita se obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve druge troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog….“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (kao pravni sljednik Hypo Alpe- Adria – Bank d.d. i Slavonske banke d.d. Osijek), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi, izvrši isplatu novčanog iznosa od 302,55 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 06.02.2007. godine pa do 31.12.2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (kao pravni sljednik Hypo Alpe- Adria – Bank d.d. i Slavonske banke d.d. Osijek), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju SZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 263,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2025. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 24.1.2007. s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 25.000,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina. Predmetnim Ugovorom (članak 6. Troškovi) ugovoreno je: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dva posto) jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve druge troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog.“ O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Tako ugovorena naknada suprotna je odredbama članka 4., 6., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima te odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Osim toga, Vrhovni sud u svojoj presudi broj: Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. iznio je pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita. Tuženik je tužitelju, temeljem članka 6. Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 500,00 CHF, što je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora, iznosilo 2.279,58 HRK (sada 302,55 EUR). Postupanje tuženika protivno je prisilnim propisima, a podredno i moralu društva. Stoga tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Osim toga tuženik ističe da se u slučaju ništetnosti sporne odredbe radi o zabrani manjeg značenja, imajući u vidu da je tužitelju, na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, stavljen na raspolaganje iznos od 25.000,00 CHF, a tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 302,55 EUR. Dalje navodi da je u članku 6. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 2,00 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Odredba članka 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila je predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U tim presudama Sud EU zauzeo je stajalište da ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev. 3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u isplatni nalog od 5.2.2007. (str. 6 spisa), isplatni nalog od 6.2.2007. (str. 7 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke od 24. siječnja 2007. (str. 8-15 spisa), sudsku praksu (str. 34-59 i 61-86 spisa), te je saslušan tužitelj ŠZ.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 5140230452-63000122043/2007. od 24. siječnja 2007., u kojem ugovoru je u članku 6. (Troškovi) određeno se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed, i to prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. U navedenoj odredbi također je određeno da se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve druge troškove vezane uz zaključenje Ugovora o kreditu i naplatu tražbina iz tog Ugovora.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140230452-63000122043/2007. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao banke, 24. siječnja 2007., utvrđeno je da je u članku 6. toga Ugovora određena naknada od 2,00%, jednokratna, a osim toga utvrđeno je da se u istom članku Korisniku kredita nameće obveza snošenja svih javnobilježničkih troškova, troškova upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudskih troškova i pristojbi, kao i svih drugih troškova vezanih uz zaključenje Ugovora o kreditu.

9. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj ŠZ u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je predmetni kredit uzeo za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio u osobne, privatne svrhe. U vrijeme podizanja kredita nije bio nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imao obrt. U autokuću došao je pogledati auto i tada mu je rečeno da auto može kupiti putem kredita u Slavonskoj banci čiji je bio klijent. Ugovor o kreditu potpisivao je u Slavonskoj banci. Ponuđen mu je samo kreditu u CHF-u i rečeno mu je da je to najbolji kredit. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Nije mu dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao ali tada mu je u Ugovoru bila najbitnija rata kredita i iznos kredita. Nitko u banci nije mu objašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu, niti mu je objašnjavao koja su njegova prava i obveze iz tog Ugovora. Sam nije tražio neka objašnjenja jer su mu najbitniji bili rata i iznos kredita. Prilikom čitanja Ugovora nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi niti ga je tko od službenika u banci upozorio na postojanje takve odredbe ili mu rekao da će se ulazna naknada naplatiti. Za postojanje predmetne naknade saznao je tek kasnije i to kada mu je rata kredita, uslijed porasta kamatne stope, krenula rasti pa se detaljnije informirao o kreditu, i prema izvodima na računu vidio da mu je naplaćena ulazna naknada. Misli da mu je ulazna naknada naplaćena na način da je za iznos naknade ustegnut iznos kredita. Ne sjeća se da bi mu tko u banci rekao koji troškovi se pokrivaju iz predmetne naknade i koje usluge banka pruža za tu naknadu. Smatra da kredit ne bi dobio da je odbio platiti naknadu za obradu kredita jer je Ugovor o kreditu bio po principu " uzmi ili ostavi".

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, uzeo kredit za kupnju automobila kojeg je koristio za vlastite, privatne svrhe, a osim toga u vrijeme podizanja kredita nije bio nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imao kakav obrt. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

14. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 6. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

15. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 6. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

16. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 6. predmetnog ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno).

17. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 6. Ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 6. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 6. ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

19. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, odredba članka 6. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te obvezu snošenja i svih drugih troškova vezanih uz zaključenje Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

20. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

21. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita te u dijelu u kojemu se odnosi na obvezu snošenja i svih drugih troškova vezanih uz zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 302,55 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 6.2.2007., kao kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. 22. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 6. ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR, trošak sastava podneska od 23.10.2024. u iznosu od 50,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 17.10.2024. u iznosu od 50,00 EUR, na ročištu 12.12.2024. u iznosu od 50,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 50,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 263,27 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 27. siječanj 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelj ŠZ po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca

2. Tuženik Addiko Bank d.d., po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba