REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-337/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, I. Z. Dijankovečkog 11, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 17. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. siječnja 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.b Ugovora o kreditu broj 68469/04 zaključenog dana 10.5.2004. godine između tužitelja ZR, Sveti [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 210,00 EUR / 1.582,25 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 11.5.2004. godine do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. lipnja 2023. navodi da je 10.5.2004. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 68469/04, solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 10.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 4.b. Ugovora kojom je propisano plaćanje: “naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita; te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita“ nepoštena i ništetna ugovorna odredbe.

Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 4.b. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 210,00 eura.

Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba, a posljedica ništetnosti je povrat plaćenoga s osnove ništetne odredbe zbog čega od tuženika potražuje iznos plaćen na ime ulazne naknade.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Navodi da je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 5. lipnja 2023. da nije naveo s koje osnove potražuje svoje potraživanje no i u situaciji kad bi svoje potraživanje potraživao s osnove naknade štete, stjecanja bez osnove ili povrata povremenih davanja u svakom slučaju je nastupila zastara. Dalje ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik zaključno prigovara i visini tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 68469/04 (str. 5-8, 88-91), potvrda OTP Banke da je tužitelju prilikom isplate naplaćen trošak obrade kredita od 210,00 EUR-a (list 9), otplatni plan (list 92-94), saslušan je tužitelj (list 98).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 4.b Ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 210,00 EUR-a jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 10. svibnja 2004. navedeni Ugovor, te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 10.5000,00 EUR-a po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno. Među strankama nije bilo prijeporno ni da je tuženik, OTP banka d.d. Split, slijednik Splitske banke d.d., Split s kojom je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu budući da je OTP Banci pripojeno društvo Splitska banka d.d., Split, a što proizlazi i iz uvida u sudski registar.

7. Člankom 4b. Ugovora ugovorena je naknada od 2,00% od iznosa kredita te da je korisnik kredita obvezan platiti naknadu, neovisno o iskorištenom kreditu.

8. Iz potvrde tuženika od 7. ožujka 2023. (list 9) proizlazi da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćen trošak obrade kredita u iznosu od 210,00 EUR-a. Navedeno proizlazi i iz otplatnom plana koji je tuženik dostavio u privitku podneska od 13. prosinca 2024. Naime iz otplatnog plana proizlazi da je dana 11. svibnja 2004. na ime plaćanja provizije tužitelju iz kredita naplaćeno 210,00 EUR-a.

9. Među strankama je prijeporno ima li tužitelj status potrošača, primjenjuju li se utvrđenja iz parnice potrošač na ovaj premet, jesu li tužitelju adekvatno i dostatno dane informacije o visini naknade za obradu kredita te na koje usluge i troškove banke se ta naknada konkretno odnosi, unose li odredba o naknadi značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stanaka, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te visina tužiteljevog potraživanja.

10. U odnosu na pitanje ima li tužitelj status potrošača navedenu okolnost trebalo je ocijeniti u odnosu na sadržaj članka 3. stavku 1. ZZP kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu dana 17. prosinca 2024. naveo da je umirovljenik, da je kredit potrošio na izgradnju obiteljske kuće. te da prilikom dizanja kredita od zaposlenika banke nije dobio nikakvu obavijest na što se odnosi iznos koji treba platiti za obradu kredita u visini od 2%. Naveo je da je trošak kredita od 2% bio naveden u ugovoru o kreditu ali mu to ni tada nije bilo jasno na što se konkretno odnosi, niti mu je to itko pojašnjavao te da nije ni pitao na što se taj trošak odnosi jer mu je trebao novac odnosno odobrenje kredita.

12. Sud je ocijenio iskaz tužitelja uvjerljivim, životnim i logičnim zbog čega ga je prihvatio, a tuženik nije predlagao dokaze (saslušanje djelatnika banke i sl) kojima bi iskaz tužitelja doveo u sumnju.

13. Iz navedenoga proizlazi da je ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (adaptacija kuće), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti pa tužitelj prema ocjeni suda ima status potrošača. Tuženik u ovom postupku nije ni nudio dokaze kojima bi dokazivao suprotno.

14. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o kreditnim uvjetima iz iskaza tužitelja od 17.prosinca 2024. proizlazi da od djelatnika banke nije dobio informaciju na što se točno odnosi naknada za obradu kredita koju plaća u postotku od iznosa odobrenog kredita. Navedeno nije navedeno ni u ugovoru niti proizlazi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Naime i iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj na temelju podataka iz ugovora i komunikacije pri odobravanja kredita, dobio informacije o postotku, odnosno visini naknade koja se plaća za odobravanje kredita. No iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 2,00% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge tuženica pruža u zamjenu za predmetni iznos. Stoga sud zaključuje da tužitelj nije dobio adekvatnu informaciju na koje se točno usluge koje banka nudi odnosi naknada koju treba platiti za obradu kredita. Tužitelj nije dobio informaciju koje je to troškove banka stvarno imala pri obradi njegovog kreditnog zahtjeva i što plaća naknadom za obradu kredita koja mu je ustegnuta pri isplati kredita.

15. Nadalje u odnosu na prigovor tuženika da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti učinci predmeta „Potrošač“, ovdje treba napomenuti da se tužitelj tijekom ovog postupka u kojem se raspravljalo o pravnim učincima odredbe Ugovora o naknadi za obradu kredita nije ni pozivao na direktan učinak presude Potrošač, pa prigovori u tom pravcu izneseni u točci 2. odgovora na tužbu, nisu osnovani.

16. Člankom 59. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“ .

17. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

18. Iz navedenoga proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade i koji troškovi banke se pokrivaju plaćanjem naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu činjenicu nije dokazao. Ni iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da se tijekom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo oko naknade i visine naknade za obradu kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bilo jasno na što se odnosi iznos na ime naknade za obradu kredita koji treba platiti za odobrenje kredita niti da mu je djelatnik banke pojasnio na koje stvarno pružene usluge i troškove banke se odnosi naknada koju mora platiti.

19. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke, Pravilnik Kreditora o odobravanju kredita građanima a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena aktom banke o visini naknade

Iako je odredba članka 4.b Ugovora jasna jer omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 2,00% od iznosa kredita, ta odredba ne daje tužitelju uvid u to koje točko usluge banka naplaćuje tako određenom visinom naknade. Osim toga okolnost da se radi o razumnjivoj odredbi (samo u pogledu načina određivanja visine naknade, ali ne i onoga što se njome plaća) ujedno ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje.

20. Stoga je sud ispitao i poštenost predmetne odredbe Ugovora te u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP ispitao je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja kao i postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o prijepornom dijelu odredbe članka 4.b Ugovora nije pojedinačno pregovaralo,a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju u postupku pregovora oko sklapanja ugovora i samog sklapanja ugovora pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

22. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno očekivao da bi tužitelj pristao na tu odredbu da je o visini naknade mogao pregovarati u pojedinačnim pregovorima. Iz samog iskaza tužitelja da tuženika nije ni pitao što sve plaća naknadom za obradu kredita jer mu je trebao novac i odobrenje kredita proizlazi da je tužitelj smatrao da o navedenoj naknadi ni ne može pregovarati te da je tuženik kao jača ugovorna strana navedeno postavila kao uvjet za odobrenje kredita po principu „uzmi ili ostavi“.

24. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača napominje se kako se neravnoteža ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita od 2,00 % vrijednosti jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

25. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi na koje materijalne troškove tuženika je tužitelj platio naknadom za obradu kredita, a što je zahtjev naprijed citiranog članka 59. stavka 3. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu samorazumljivi. Ovo i zbog toga što trošak naknade za obradu kredita ne bi trebao ovisiti o visini kredita već o stvarnim materijalnim troškovima kreditora. Kako je tuženik ugovornom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u postotku od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je pojasnio tužitelju koje materijalne troškove tuženika i u kojoj visini podmiruje navedenom naknadom niti to proizlazi iz samog ugovora, a niti je samorazumljivo da je trošak tuženika za obradu kreditnog zahtjeva upravo u iznosu od 210,00 EURA (2,00% od iznosa kredita) to je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama.

26. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne naknade za obradu kredita i koliki je njen stvarni trošak to dodatno govori u prilog postojanja neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2., 3. i 4. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 4. b Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u postotku od iznosa kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tuženik nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada, niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, a tuženik nije dokazao da ulazna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

28. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 4.b u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

29. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik, dana 11. svibnja 2004. (list 9, 92 i 95) tužitelju jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 210,00 EUR-a (2,00% od odobrenog kredita od 10.500,00 EUR-a) pa je stoga tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 210,00 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2004. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja iznosa naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO. 30. Tuženik je tijekom postupka osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, no kako iz samih isprava koje je izdao sam tuženik, Potvrda o naplaćenom trošku obrade kredita u iznosu od 210,00 EUR-a (list 9) te otplatnog plana predmetnog ugovora (list 92) proizlazi da je na ime naknade za obradu kredita tužitelju naplaćeno 210,00 Eura dana 11. svibnja 2004., te da se pri izračunu postotka od odobrenog iznosa kredita ne radi o nekom specifičnom, stručnom znanju s kojim sud ne raspolaže i za koje bi bilo neophodno provesti vještačenje u smislu članka 250 Zakona o parničnom postupku to sud u ovom postupku vodeći računa o načelu ekonomičnosti nije proveo dokaz financijskim vještačenjem te je o pravilnosti visine tužbenog zahtjeva odlučio na temelju naprijed navedenih materijalnih dokaza koje je izdao tuženik i jednostavne matematičke operacije.

31. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

32. Naime člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela članka 4.b. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od ove presude.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 17. prosinca 2024.

34. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u zatraženom iznosu prema Tbr 7.1. i 54. OT u iznosu od 200,00 EUR-a te trošak pristupa na ročište 16. travnja 2024. i trošak pristupa na rasprave 2. listopada 2024. i 16. prosinca 2024. prema Tbr 9.1 i 54. OT za svaku radnju po 200,00 Eura, što čini ukupno 600,00 Eura. Tužitelju je priznat za navedene radnje i PDV prema Tbr 46 OT u ukupnom iznosu od 200,00 EUR-a. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura (koliko je tužitelj i platio na ime pristojbe koristeći umanjenje od 50%) i pristojba na presudu od 26,55 Eura koliko iznosi visina pravodobno plaćene pristojbe uz postotak oslobođenja zbog korištenja e-spis sustava prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23.). Naprijed navedeno čini ukupni opravdani trošak parničnog postupka od 1.053,10 EUR-a .

35. Tužitelju nije dosuđen i trošak za sastav podneska od 26. prosinca 2024. (pogrešno navedeno u troškovniku 27.12.2024.) jer tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP-a tražio pa time ni imao odobrenje za pisano očitovanje, niti ga je sud pozvao na pisano očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu. Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak za sastav podneska od 9. srpnja 2024. (pogrešno navedeno u troškovniku 10.7.2024.) jer je tužitelj tim podneskom tražio odgodu ročišta zakazanog za 25. rujna 2024. Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je, u slučaju nedolaska na to ročište, presuda isti dan, u kratkom roku od objave, dostupna na e-Oglasnoj ploči, pa ovaj trošak nije nužan ni potreban u smislu člana 155 ZPP-a. Nadalje tužitelju nije priznat trošak za podneske od 1. listopada 2024. kojim je izjavio prigovor na rješenje o pristojbi ni za podnesak od 25. siječnja 2024. kojim je izjavio žalbu na rješenje ovog suda od 11. siječnja 2024. kojim je odlučeno o osnovanosti tog prigovora. Naime, postupak radi naplate sudske pristojbe je adhezioni postupak koji ima sudsko amdministrativni karakter i uvijek se vodi uz glavni postupak. Tuženik nije stranka tog adhezionog postupka. Stoga tužitelj pri uspjehu u glavnom postupku može osnovano postaviti zahtjev za naknadu stvarno plaćenih sudskih pristojbi, no ne i troškove adhezionog postupka radi naplate sudske pristojbe što je ovdje slučaj.

36. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod III i IV. U [adresa], 27. siječnja 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/ Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu (ne brisati dio u koji se poziva na platež pola pristojbe ako ju plati u roku od 3 dana)

-tuženiku putem punomoćnika

II/ Kal 30 dana