Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-555/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u parničnom predmetu tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB 57509775367 zastupanog po punomoćniku Luki Marošu odvjetniku iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nakon zaključene glavne javne rasprave dana 15.siječnja 2025 u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st 4., Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a) 27. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
Odbija se u cijelosti kao ne osnovan tužbeni zahtjev koja glasi:
I. " Proglašava se nedopuštenim provedba elektroničke javne dražbe temeljem Poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi Financijske Agencije, Klasa:
O/110-10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-15 od 29. siječnja 2024., jedinstveni identifikator nametanja broj: 45507, koja se sada vodi temeljem Poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi Financijske Agencije, Klasa: O/110-10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-37, jedinstveni identifikatorom nadmetanja broj: 49628, koja se sada vodi temeljem poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi FINA, klasa :O/110- 10/23-01/1330, Ur. Broj: 07-01-24-43, jedinstveni identifikator nadmetanja broj 496219 i unovčenje predmeta osiguranja".
II. Nalaže se tužiteljima RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku B2 Kapital d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB 57509775367 naknade parnični trošak u iznosu od 625,00 Eur-a.
III. Odbija se zahtjev za naknadu troška I i II tužitelja kojim bi se obvezalo Republiku Hrvatsku da joj naknadi parnični trošak po osnovi troška prijevoza i izbivanja iz pisarnice kao ne osnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnošenjem tužbe kod Općinskog suda u Bjelovaru u predmetu P- 659/2024 dana 18. srpnja 2024. pokrenuo parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U činjeničnim navodima tužbe ističe slijedeće cit " I.- Zaključkom Općinskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: Ovr-1066/24 od 17. lipnja 2024. tužitelji kao protivnici osiguranja upućeni su da u roku od 15 dana od dana dostave navedenog zaključka pokrenu parnicu radi proglašenja nedopuštenom izvansudske ovrhe koja se provodi kod Financijske Agencije pod brojem O/110-10/23- 01/1330, Ur.nr.:07-01-24- 15, identifikator nadmetanja broj 45507. DOKAZ: - uvid u zaključak Općinskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: Ovr-1066/24 od 17. lipnja 2024. II. - Dana 10. rujna 2003. I. -tužitelj kao korisnik kredita i Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 51401653-5101687229. Dana 22. rujna 2003. između istih stranaka sklopljen je i Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, a koji sporazum je 23. rujna 2003. potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz Bjelovara, Posl.br.: OU685/2003. Erste & Steiermarkische Bank d.d. dana 2. studenog 2012. dala je izjavu kako je dana 6. ožujka 2012. zbog neispunjenja obveza otkazala Ugovor o kreditu broj 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003. te da je tražbina banke prema I. -tužitelju s osnova gore navedenog Ugovora o kreditu dospjela. Prema izvodu iz poslovnih knjiga Erste & Steiermarkische Bank d.d. na dan 6. ožujka 2012. godine utvrđena je tražbina prema korisniku kredita, gore navedenom I.-tužitelju i sudužniku kredita IN, bivšoj supruzi I. - tužitelja, u ukupnom iznosu od 12.286,90 EUR, odnosno iznos od 8.600,85 EUR s osnova glavničnog potraživanja, iznos od 2.847,75 EUR s osnova dospjele redovne kamate te iznos od 838,30 EUR s osnova dospjele zatezne kamate. DOKAZ: - preslika Ugovora o kreditu 51401653- 5101687229 od 10. rujna 2003. - preslika Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz Bjelovara, Posl.br.: OU-685/2003 od 23. rujna 2003. - preslika izjave Erste & Steiermarkische Bank d.d. od 2. studenog 2012. - preslika izvoda iz poslovnih knjiga Erste & Steiermarkische Bank d.d. na dan 6. ožujka 2012. III.- Dana 27. siječnja 2017. tražbina Erste & Steiermarkische Bank d.d. sa glavnicom u iznosu od 8.600,85 EUR, kamatom u iznosu od 4.046,50 EUR te sudskim, odvjetničkim i javnobilježničkim troškovima u iznosu od 1.113,75 HRK ustupljena je društvu B2 KAPITAL d.o.o., gore naznačenom tuženiku. Na zahtjev I. -tužitelja, tuženik je dostavio izvadak iz poslovnih knjiga na dan 12. ožujka 2024. prema kojem potraživanje navedenog društva iznosi ukupno 17.365,42 EUR, odnosno na ime glavnice iznosu od 8.600,85 EUR, na ime zatezne kamate u iznosu od 8.128,81 EUR te ostala potraživanja u iznosu od 635,76 EUR, dok na dan 13. ožujka 2024. tuženik dostavlja kamatni list po kreditnom računu prema kojem dugovanje po osnovi zatezne kamate iznosi 4.084,10 EUR. DOKAZ: - dopis Erste & Steiermarkische Bank d.d. od 13. ožujka 2024. - izvadak iz poslovnih knjiga društva B2 KAPITAL d.o.o. od 12. ožujka 2024. - kamatni list po kreditnom računu društva B2 KAPITAL d.o.o. od 13. ožujka 2024. IV. - Dana 16. listopada 2023. javni bilježnik Mladen Burec iz Zagreba, donosi Zaključak o prodaji, Posl.br.: OU- 493/2023 (ispravljen zaključkom o prodaji Posl.br.: OU-493/2023 od 8. siječnja 2024.). Dana 29. siječnja 2024. godine Financijska agencija objavljuje Poziv na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi, Klasa: O/110-10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-15, a navedena elektronička javna dražba provodi se pod jedinstvenim identifikatorom (identifikator nametanja) broj: 45507. Javna dražba započela je 29. siječnja 2024., a predviđeni završetak iste bio je 23. travnja 2024. DOKAZ: - Zaključak o prodaji javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba, Posl.br.: OU493/2023 od 16. listopada 2023. - Ispravak zaključka o prodaji javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba, Posl.br.: OU- 493/2023 od 08. siječnja 2024. godine - Poziv FINA-e na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi, Klasa: O/110-10/23- 01/1330, Ur.br.: 07-01-24-15 od 29. siječnja 2024. godine V.- Tužitelji su uspjeli ishoditi odluku Općinskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: Ovr- 1056/24 od 16. travnja 2024. kojom je odgođena ovrha koja se provodi kod Financijske agencije pod brojem Klasa: O/110-10/23- 01/1330, Ur.br.: 07-01-24-15, identifikator nadmetanja 45507, do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003. (koji postupak se vodi pred naslovnim sudom pod Posl.br.: P-310/24). Odlukom Županijskog suda u Puli-Pola, Posl.br.: Gž Ovr-202/24 od 13. svibnja 2024. prihvaćena je žalba ovdje tuženika i preinačena je Općinskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: Ovr- 1056/24 od 16. travnja 2024. na način da je odbačen prijedlog protivnika osiguranja, ovdje tužitelja, za odgodu provedbe dražbe i prodaje nekretnina. Slijedom prednje naznačenih sudskih odluka, dana 10. srpnja 2024. Financijska agencija objavila je kako se nastavlja postupak prodaje elektroničkom javnom dražbom i to objavom Poziva na mrežnim stranicama Financijske agencije s danom 10. srpnja 2024. Poziv za sudjelovanje na javnoj dražbi Financijske agencije sada ima oznaku, Klasa: O/110- 10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-37, a navedena elektronička javna dražba provodi se pod novim jedinstvenim identifikatorom (identifikator nametanja) broj: 49628. Javna dražba započela je 10. srpnja 2024., a predviđeni završetak iste je 2. listopada 2024. DOKAZ: - rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: Ovr-1056/24 od 16. travnja 2024. - rješenje Županijskog suda u Puli-Pola, Posl.br.: Gž Ovr-202/24 od 13. svibnja 2024. - Obavijest FINA-e, Klasa: O/110-10/23- 01/1330, Ur.br.: 07-01-24-35 od 10. srpnja 2024.- Poziv FINA-e na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi, Klasa: O/110- 10/23- 01/1330, Ur.br.: 07-01-24-37 od 10. srpnja 2024. VI.- Tužitelji ističu kako je unovčenje predmeta osiguranja u potpunosti nezakonito te se očituju kako slijedi. Prvenstveno, tužitelji ističu kako je tražbina tuženika u zastari. Dospijeće tražbine prema naznačenom ugovoru o kreditu jest 06. ožujak 2012. godine. Tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, a isto vrijedi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Slijedom prednjeg, kako su sva pojedina davanja dospjela na dan 06. ožujka 2012. godine, to proizlazi da je tražbina tuženika, svakako po pitanju zakonskih zateznih kamata, a podredno i čitava tražbina tuženika, nesporno u zastari obzirom na protek trogodišnjih, petogodišnjih odnosno desetogodišnjih zastarnih rokova sukladno čl. 226., 227. i 233. Zakona o obveznim odnosima. U prilog navedenom stavu, tužitelji se pozivaju i na recentnu sudsku praksu u predmetima istovjetne materije, kao i na pravna shvaćanja zauzeta na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. DOKAZ: - presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Posl.br.: Rev-87/22 od 12. travnja 2022. - presuda Županijskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: Gž-687/23 od 17. siječnja 2024.- presuda Županijskog suda u Varaždinu, Posl.br.: Gž-2875/15 od 05. travnja 2017. - uvid u izvod iz Zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenog 2019., broj SU- IV-56/19-15 VII.- Nadalje, tužitelji osporavaju aktivnu legitimaciju predlagatelja osiguranja, ovdje tuženika, kao i osnov i visinu potraživanja obzirom tužitelji sukladno čl. 82. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) nisu obaviješteni o ustupu tražbine te o istome nisu imali nikakvih saznanja sve dok se sam I.-tužitelj nije informirao o navedenoj situaciji, a sve nakon primitka Zaključka o prodaji nekretnine javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba, Posl.br.: OU-493/2023 od 16. listopada 2023. Tuženik niti nije dostavio za koje je to točno plasmane zaključio ugovor o cesiji s navedenim društvom Erste&Steiermaerkische bank d.d., tj. da li se isto odnosi baš i na navodno potraživanje prema ovdje tužiteljima. Osim toga, iz dokumentacije tuženika nije moguće ispitati na koji je način tuženik uglavničio iznos koji potražuje, što postupak provođenja elektronička javne dražbe prodajom nekretnine čini nezakonitim. Tužitelj posebice naglašava kako izvadak iz poslovnih knjiga tuženika nema pretpostavljenu dokaznu snagu obzirom se radi o privatnoj jednostranoj ispravi sastavljenoj po samom tuženiku pa nema mjesta sigurnom zaključku da bi činjenice navedene u toj ispravi bile istinite. Slijedom supra navedenog, tuženik niti ne raspolaže ispravom podobnom za provođenje ovršnog postupka i prodaje nekretnine tužitelja na javnoj dražbi jer niti ne raspolaže sudskom ili odlukom drugoga tijela o visini potraživanja koja bi bila pravomoćna i ovršna – dakle koja bi imala značaj ovršne isprave, već tek proizvoljnim navodima o visini duga temeljenim na internim, od strane tužitelja osporenim, podacima tuženika. DOKAZ: - saslušanje stranaka - potvrda o dostavi obavijesti o ustupu tražbine – tražiti od tuženika - izvadak iz poslovnih knjiga društva B2 KAPITAL d.o.o. od 12. ožujka 2024. VIII. - Također, tužitelji ističu kako je Zaključak o prodaji Posl.br.: OU-493/2023 od 16. listopada 2023. (ispravljen zaključkom o prodaji Posl.br.: OU-493/2023 od 8. siječnja 2024.) nezakonit. Naime, Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 22. rujna 2003. u čl. 5. utvrđena je vrijednost nekretnine u visini od 37.800,00 EUR u slučaju prodaje iste, dok je citiranim zaključkom o prodaji javnog bilježnika, vrijednost nekretnine utvrđena je u visini od 33.000,00 EUR. Kako je Sporazum o fiduciji sklopljen 2003., uzevši u obzir znatan porast vrijednosti nekretnina od 2003. godine pa do danas, tužitelji su dodatno stavljeni u nepovoljniji položaj jer niti je tuženik ovlašten nametati nepovoljnije uvjete za ustupljenu tražbinu, niti je dozvoljeno neopravdano nametnutom umanjenom procjenom vrijednosti nekretnine omogućiti da se nekretnina proda po još manjoj cijeni, a iznos dobiven prodajom neće niti biti dovoljan za potpuno podmirivanje navodnog dug tužitelja. DOKAZ: - preslika Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz Bjelovara, Posl.br.: OU-685/2003 od 23. rujna 2003.
- Zaključak o prodaji javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba, Posl.br.:
OU493/2023 od 16. listopada 2023. - Ispravak zaključka o prodaji javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba, Posl.br.: OU-493/2023 od 8. siječnja 2024. IX.- Tužitelji ukazuju kako je predmetna nekretnina obiteljska kuća, a ujedno je im i jedina nekretnina za stanovanje. U pogledu prednjeg, tužitelji ističu i prigovor prava na dom koje je zajamčeno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje Konvencija). Navedenim člankom Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Dom u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu, odnosno kontinuiranu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja te je dom činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu. Obzirom je Republika Hrvatska ratificirala Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dana 5. studenog 1997., Konvencija je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi je iznad hrvatskih zakona stoga su domaći sudovi obvezni prvi pružiti zaštitu konvencijskim pravima pojedinaca. Kako konvencijsko pravo na dom predstavlja širi pojam od pojma nekretnine koji ona ima u domaćem zakonodavstvu, odredba čl. 91. st. 2. Ovršnog zakona konvencijsko pravo na dom predmetnu nekretninu čini takvom da se na njoj ne može provesti ovrha u opsegu propisanom Ovršnim zakonom. Kako je uvodno naznačeno da se radi o jedinoj nekretnini za stanovanje tužitelja, to bi provedbom postupka dražbe i prodaje nekretnine tužiteljima uslijedila nenadoknadiva šteta obzirom bi I.-tužitelj zajedno sa svojom majkom, II. -tužiteljicom (osobom starije životne dobi i slabijeg zdravlja), završili kao beskućnici (činjenica da je glavnica navodne tražbine u krajnjem nerazmjeru je s vrijednošću nekretnine čime je načinom naplate navodnog potraživanja, od više mogućih koje je tuženik imao na raspolaganju, otuđenjem njihove nekretnine izravno povrijeđen čl. 6. Ovršnog zakona, odnosno zaštita dostojanstva tužitelja jer tuženik ide upravo, unatoč dostupnim drugim načinima, najnepovoljnijom mjerom protiv tužitelja). DOKAZ: - saslušanje I.- i II.- tužitelja - po potrebi drugi dokazi U prilog prednjem stavu ukazuje se i na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu, Posl.br.: Gž Ovr-965/17 od 23. travnja 2018. u kojoj odluci je odbijen prijedlog za osiguranje i zauzet stav kako obzirom na visinu tražbine nije opravdano osiguranje (kao i kasnija eventualna ovrha) na nekretnini koja služi za stanovanje jer je isto u suprotnosti s čl. 6. Ovršnog zakona. DOKAZ: - presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu, Posl.br.:
Gž Ovr- 965/17 od 23. travnja 2018. godine X.- Nadalje, ističe kako su Zaključak o prodaji Posl.br.: OU-493/2023 od 16. listopada 2023. (ispravljen zaključkom o prodaji Posl.br.: OU-493/2023 od 8. siječnja 2024.) i Poziv FINA-e na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi, Klasa: O/110-10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-15 od 29. siječnja 2024. nezakoniti obzirom u slučaju provedbe postupka javne dražbe i unovčenja predmeta osiguranja, temeljem osnove za koju je nastupila zastara, tužiteljima bi provođenjem navedenog postupka nastala takva šteta koju poslije ne bi mogli nadoknaditi, odnosno istu bi eventualno mogli nadoknaditi uz iznimne troškove vezane te pokretanje i vođenje sudskog postupka za povrat neosnovano naplaćenih sredstava iz predmeta osiguranja koji bi im na ovaj način bio otuđen – a radi se o jedinoj nekretnini za stanovanje tužitelja, i to u postupku protiv tuženika, subjekta upravo specijaliziranog za otkup i upravljanje potraživanjima. Slijedom supra navedenog, tužitelji smatraju kako je razvidno da bi provedbom postupka javne dražbe i unovčenja predmeta osiguranja bio ugrožen njihov osobni egzistencijalni status jer se nalaze u situaciji u kojoj tuženik pokušava naplatiti navodno potraživanje prema tužiteljima koje je evidentno u zastari te niti nema mogućnosti prisilnog ostvarenja istog obzirom su se tužitelji, između ostalog, pozvali na zastaru. U prilog prednjem stavu ukazuje se i na odluku Županijskog suda u Zadru, Posl.br.: Gž Ovr-404/20 od 09. rujna 2020. (u bitnoj stvari istovrsnom predmetu nezakonitog pokušaja naplate zastarjelog potraživanja, i to upravo protiv ovdje tuženika) kojom odlukom je obustavljen ovršni postupak, između ostalog, zbog zastare potraživanja. DOKAZ: - presuda Županijskog suda u Zadru, Posl.br.: Gž Ovr-404/20 od 9. rujna 2020. " Slijedom navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže da sud donese presudu kojom će se proglasiti nedopuštenim provedba elektroničke javne dražbe temeljem Poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi Financijske Agencije, Klasa: O/110-10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-15 od 29. siječnja 2024., jedinstveni identifikator nametanja broj: 45507, koja se sada vodi temeljem Poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi Financijske Agencije, Klasa: O/110-10/23-01/1330, Ur.br.: 07-01-24-37, jedinstveni identifikatorom nadmetanja broj: 49628, koja se sada vodi temeljem poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi FINA, klasa :O/110-10/23-01/1330, Ur. Broj: 07-01-24-43, jedinstveni identifikator nadmetanja broj 496219i unovčenje predmeta osiguranja. Kao materijalne dokaza kojima se potvrđuju navodi tužbe tužitelj je uz tužbu priložio izjavu o otkazu kredita ( 12), dostavu podataka o kreditu ( 13) , Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401653-51016872209 od 10.rujna 2003 (14-17), sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini ( 18-21), zk. izvadak za predmetnu nekretninu ( 22-23), zaključak o prodaji , isprava zaključak o prodaji , poziv za sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi 24-32), izvadak iz poslovnih knjiga ( 339, kamatni list (34), obavijest (35), rješenje OS Bjelovar broj Ovr-1056/2024- 2 od 16.travnja 2024 ( 36-42), poziv sa sudjelovanje u elektroničkoj dražbi ( 43-47), rješenje ŽS Pula ( 48-52), kao i odluke ostalih županijskim sudova na koje se poziva u tužbi a kojima argumentira osnovanost svojih navoda istaknutih u tužbi ( 54-75).
2. U odgovor na tužbu tuženik navodi slijedeće te za potrebe obrazloženja ove odluke sud djelomično citira u cijelosti sadržaj navoda cit " 2. Tuženik je 1. kolovoza 2024. zaprimio Tužbu Tužitelja radi proglašenja ovrhe/osiguranja nedopuštenim (dalje u tekstu: „Tužba“) te ovim putem sukladno člancima 284. i 285. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991 u verziji 155/2023, dalje u tekstu: „ZPP“) u dodijeljenom roku daje odgovor na Tužbu. 3. Tužba je podnesena radi proglašenja ovrhe/osiguranja nedopuštenim, a koji postupak se provodi pred Javnim bilježnikom Mladenom Burecom iz Zagreba, Trg Stjepana Konzula 1 pod poslovnim brojem OU- 493/2023 radi unovčenja predmeta javnobilježničkog osiguranja prijenosom vlasništva nekretnine (dalje u tekstu: „Postupak unovčenja“). Predmet unovčenja u Postupku 2 unovčenja je nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru i to k. č. br. [katastarska čestica] u naravi PRIZEMNA OBITELJSKA KUĆA SA POMOĆNOM GRAĐEVINOMDRVARNICA, ŠUPA I DVOR U RAČANSKOJ ULICI površine 261 čhv, k. č. br. [katastarska čestica] u naravi Oranica u račačkoj ulici površine 271 čhv i 332/24 u naravi Šuma u račačkoj ulici površine 1.068 čhv (dalje u tekstu: „Nekretnina“). 4. Tuženik se u cijelosti protivi Tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže Tužbu odbaciti, a podredno istu odbiti u cijelosti te zahtjeva da mu Tužitelji nadoknade trošak ovog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate. 5. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije Tužitelja slijedom čega predlaže naslovnom sudu ovu Tužbu odbaciti kao nedopuštenu. 5.1. Naime, Tužitelji su u pokretanje ove parnice upućeni nezakonitim Zaključkom Općinskog suda u Bjelovaru od 17. lipnja 2024. poslovni broj Ovr-1066/2024-4 (dalje u tekstu: „Nezakoniti zaključak“). Tuženik naglašava kako protiv Nezakonitog zaključka nije bio dopušten pravni lijek stoga isti nije mogao osporavati. Predmetnim zaključkom Tuženici su upućeni u pokretanje ove parnice, pri čemu se sud pozvao na odredbe članka 50. i članka 210. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/2012 u verziji 6/2024, dalje u tekstu: „OZ“). Međutim, navedeni zakonski članci se ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. 5.2. Općinski sud u Bjelovaru je donošenjem Nezakonitog zaključka poistovjetio Postupak unovčenja sa ovršnim postupkom, što je potpuno pogrešno. Postoji bogata sudska praska prema kojoj se odredbe OZ-a o pravnim lijekovima i pravnim sredstvima ovršenika (pa tako i o žalbi na rješenje o ovrsi i posljedičnom upućivanju u parnicu) ne primjenjuju u Postupku unovčenja predmeta osiguranja. 5.3. Institut javnobilježničkog osiguranja prijenosom prava vlasništva na nekretnini uređen je glavom tridesetom OZ-a pa se na temelju odredbe članka 327. OZ-a ima primijeniti članak 316. koji određuje da je Predlagatelj osiguranja ovlašten otuđiti na njega prenesenu stvar ili pravo nakon dospjelosti svoje tražbine, dok članak 317. OZ-a određuje način prodaje predmeta osiguranja, a ukoliko se radi o nekretnini primjenjivat će se odredbe OZ-a o provođenju ovrhe na nekretnini. 5.4. Međutim, niti jednom odredbom OZ-a nije propisana primjena odredaba glave pete OZ-a koja se odnosi na pravne lijekove stranaka protiv rješenja o ovrsi. Štoviše, OZ ne propisuje primjenu niti jedne druge odredbe OZ-a na prodaju predmeta osiguranja osim da se na odgovarajući način „primjenjuju pravila o prodaji odnosno unovčenju predmeta osiguranja kao predmeta ovrhe u ovršnom postupku“. 5.5. Slijedom navedenog, uvodno navedeni Nezakonit zaključak nema baš nikakve pravne osnove te isti ne može predstavljati procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. 5.6. Navedeno pravno pitanje, dopuštenost pravnih sredstava ovršenika u postupku unovčenja predmeta osiguranja, već je bilo razmatrano u sudskoj praksi i o istom postoji ujednačeno pravno shvaćanje. Prilog 2.: - Rješenje ŽS Bjelovar Gž Ovr-73/2016 od 13. lipnja 2016. Prilog 3.: - Rješenje ŽS Zadar Gž Ovr-6/2019 od 14. siječnja 2019. 3 Prilog 4.: - Rješenje ŽS Pula Gž Ovr-202/2024-3 od 13. svibnja 2024. 5.7. Dakle, Tužbu Tužitelja treba odbaciti kao nedopuštenu obzirom da ne postoji procesna pretpostavka za ulaganje iste jer je Nezakoniti zaključak neosnovan. Čak kada bi predmetna Tužba i bila dopuštena, ista je neuredna jer nije u skladu sa Nezakonitim zaključkom. Naime, Tužitelji su u „Žalbi“ temeljem koje je donesen Nezakoniti zaključak zahtijevali proglašenje unovčenja predmeta osiguranja nedopuštenim, a i samim Nezakonitim zaključkom su upućeni u parnicu „radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim“. Međutim, Tužitelji Tužbom traže nešto drugo - utvrđenje provedbe elektroničke javne dražbe nedopuštenom. Dakle, tužbeni zahtjev nije u skladu sa Nezakonitim zaključkom. 6. Tuženik u nastavku opreza radi iznosi svoje očitovanje na tužbu iako je istu potrebno odbaciti kao nedopuštenu. Tužitelji su u Tužbi istaknuli slijedeće prigovore A. Prigovor zastare tražbine radi koje se vodi Postupak unovčenja, B. Prigovor promašene aktivne legitimacija Tuženika u Postupku unovčenja, C. Prigovora „prava na dom“ iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 7. U odnosu na prigovor zastare tražbine Tuženik ističe kako slijedi. 7.1. Člankom 297. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996 u verziji 152/2014, dalje u tekstu: „ZVDSP“) propisano je da se sve što je određeno za založno pravo na odgovarajući način primjenjuje i na prijenos vlasništva radi osiguranja. 7.2. Člankom 339. stavkom 1. ZVDSP-a propisano je da založni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo kao teret na založenoj stvari te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na njoj, a osobito namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga. Stavkom 3. istog članka pripisano je da to pravo založnog vjerovnika ne zastarijeva.
7.3. Dakle, pravo Tužitelja namiriti svoju tražbinu unovčenjem Nekretnine ne zastarijeva, a o navedenom je zauzeto ujednačeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Stoga je prigovor zastare Tužitelja potpuno promašen. Prilog 5.: - Presuda VSRH Rev-433/2017-2 od 16. svibnja 2017 Prilog 6.: - Odluka USRH U-III/4388/2018 od 24. veljače 2021. 8. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije Tuženika, Tuženik ističe kako slijedi. 8.1. Tužitelji uz tužbu dostavljaju naslovnom sudu gotovo svu dokumentaciju iz Postupka unovčenja, ali su propustili dostaviti i Ugovor o cesiji sklopljen između Erste&Steiermärkische Bank d.d. i Tuženika 27. siječnja 2017., a na kojem su potpisi ovlaštenih osoba stranaka ovjereni kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-1560/2017 (dalje u tekstu: „Ugovor o ustupu“). Obzirom da je Ugovor o ustupu dostavljen Tužiteljima zajedno sa ostalom dokumentacijom od strane javnog bilježnika koji vodi Postupak unovčenja, Tuženik smatra da Tužitelji namjernim izostavljanjem tog dokumenta kao prilog Tužbe pokušavaju dovesti parnični sud u zabludu ističući prigovor promašene aktivne legitimacije Tuženika u Postupku unovčenja. 4 Prilog 7.: - Ugovor o ustupu tražbine OV-1560/2017 8.2. U članku 4. Ugovora o ustupu jasno je naznačeno na što se isti odnosi, odnosno što je predmet ugovora, a sve navedeno je itekako dobro poznato Tužiteljima obzirom da su isti još od 2017. u kontaktu sa Tuženikom i ustup tražbine im je bio poznat. 8.3. Međutim, sve da Tužiteljima i nije bila poznata činjenica ustupa tražbine sa Erste&Steiermärkische Bank d.d. na Tuženika, to ih ne bi oslobađalo obveza obzirom da za pravovaljanost Ugovora o ustupu nije bitna činjenica notifikacije dužnika, jer se njegov pristanak na takav ugovor ne traži. 9. U odnosu na prigovor „prava na dom“ Tuženik ističe kako slijedi. 9.1. Prigovor iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: „Konvencija“) je potpuno neosnovan obzirom da je proturječan citiranom članku Konvencije. Kao što Tužitelji navode u Tužbi, predmetnim člankom Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi zaštite prava i sloboda drugih. Obzirom da su Tužitelji dobrovoljno pravnim poslom prenijeli Tuženiku pravo vlasništva Nekretnine, pristali su na to da se tražbina Tuženika može namiriti unovčenjem iste u zakonom propisanom postupku. 9.2. Tužitelji uz Tužbu dostavljaju sudsku praksu koja nije primjenjiva na konkretan slučaj jer se radi o situacijama u kojima nekretnine nisu dane dobrovoljno kao predmet osiguranja već se radilo o sudskim postupcima osiguranja. Tuženik zato dostavlja u prilogu ovog odgovora na tužbu Rješenje Županijskog suda u Rijeci u kojem je izraženo pravno shvaćanje kako ovršenik koji je dobrovoljno dao nekretninu u fiducijarno vlasništvo nema pravo na prigovor na dom u postupku unovčenja iste obzirom da se postupak vodi sukladno članku 8. točki 2. Konvencije, odnosno isti je nužan u demokratskom društvu radi zaštite prava vjerovnika. Prilog 8.: - Rješenje ŽS Rijeka Gž Ovr-432/2023-2 9.3. Dakle, prigovor „prava na dom“ koji ističu Tužitelji, protivan je samom institutu fiducijarnog prijenosa prava vlasništva radi osiguranja, a isti je potrebno odbiti već zbog odredbe stavka 2. članka 8. Konvencije. Pritom valja naglasiti kako je isti i potpuno paušalan. 10. Slijedom svega navedenog, Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti Tužitelju naknaditi Tuženiku troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine". Kao dokaze tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio punomoć ( 83), rješenje ŽS Pula ( 91-95), odluku Ustavnog suda RH U-III/4388/2018 (100-104), Ugovor o ustupu tražbine ( 105-109), odluku ŽS Rijeka Gž Ovr 432/2023- 2 od 15. siječnja 2024. ( 111-113).
3. Rješenjem predsjednika zajednički neposredno višeg suda (118-121) parnični predmet OS Bjelovar dostavljen je u nadležnost rješavanja ovome sudu te se navedeni predmet vodi pod brojem P-555/2024. Podneskom zaprimljenim u ovaj predmet dana 16.12.2024. ( 1334-142) tužitelj je predložio ovome sudu da se donese rješenje o odgodi postupka provedbe dražbe i prodaje nekretnina ( identifikator nadmetanja 49629 pri Financijskog agenciji). Budući o navedenom prijedlog za odgodu ovrhe ovaj sud u okviru vođenja ovog parničnog postupka nije nadležan donijeti odluku predmetni podnesak je naredbom uređujućeg suca dostavljen OS Bjelovar kao stvarno i mjesno nadležnom sudu da postupi po navedenom pravnom lijeku putem elektroničke komunikacije i to na broj predmeta Ovr-1066/2024 iz kojeg je zaključkom tužitelj upućen na pokretanje ove parnice, o kojoj činjenici je dopisom suda ( 154-156) izvješten punomoćniku I i II tužitelja. Podneskom zaprimljenim dana 06.01.2025. ( 168- 179) tužitelj se u osnovi referira ponovo na svoje navode iznesene u podnesenoj tužbi iznoseći razloge zbog kojih smatra da je postupak provedbe ovrhe nedopušten kod FINE, a na pripremnom ročištu koje je održano kod ovog suda dana 15.siječnja 2025 je činjenično ispravio tužbeni zahtjev ( čl. 191/3 ZPP-a) i to tako da je iza oznake 49628 dodan tekst sadržaja cit " koja se sada vodi temeljem poziva na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi FINA, klasa :O/110-10/23-01/1330, Ur. Broj: 07-01-24-43, jedinstveni identifikator nadmetanja broj 496219".
4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u tužbu sa dostavljenim dokazima - prilozima i to u izjavu o otkazu kredita ( 12), podnesak ( 13), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401653-51016872209 od 10. rujna 2003. (14-179, sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini ( 18-21), zk. izvadak za predmetnu nekretninu ( 22-23), zaključak o prodaji, ispravak zaključka o prodaji , poziv za sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi 24-32), izvadak iz poslovnih knjiga ( 33), kamatni list (34), obavijest (35), rješenje OS Bjelovar broj Ovr-1056/2024- 2 od 16. travnja 2024. ( 36-42), poziv sa sudjelovanje u elektroničkoj dražbi ( 43-47), rješenje ŽS Pula ( 48-52),odluke županijskim sudova na koje se poziva u tužbi a kojima argumentira osnovanost svojih navoda istaknutih u tužbi ( 54-75), rješenje ŽS Pula ( 91-95), odluku Ustavnog suda RH U-III/4388/2018 (100-104), Ugovor o ustupu tražbine ( 105-109), odluku ŽS Rijeka Gž Ovr 3272023-2 od 15.siječnja 2024 ( 111- 113) kao i cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u predmetu . Svi dokazi ocjenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a te je na osnovu rezultata provedenog dokaznog postupka i izvršene ocjene svih dokaza kako u njihovoj međusobnoj povezanosti tako i svakog dokaza zasebno po sudu zaključeno da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Sud utvrđuje činjenicu da je između stranaka prvo sporno pitanje procesne naravi obzirom da tu stvar u dostavljenom odgovoru na tužbu problematizira tuženik zbog čega smatra da tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu a odnosi se na ocjenu da li tužitelj može tražiti u ovom pokrenutom postupku zaštitu svojih prava u postupku ovrhe koji se provodi kod FINE po zahtjevu javnog bilježnika a u postupku unovčenja nekretnine koje je predmetom fiducije a dolazi upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
6. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja stvari koje proizlaze iz samih navoda tužbe i koji se dokumentiraju priloženim materijalnim dokazima, zaključak je ovog suda da su se protivnici osiguranja ovdje tužitelji obratili Općinskom sudu u Bjelovaru ( predmet Ovr-1066/2024) pravnim lijekom ( žalba ) koji su istaknuli u postupku provedbe elektronske javne dražbe i prodaje nekretnine putem FINE, a povodom zahtjeva za prodaju koji je FINI dostavljen od strane javne bilježnika Mladeny Bureca (25-28), temeljem prijedloga prethodnog vlasnika kao fiducijara ovdje tuženika radi ostvarenja njegovog prava na unovčenje predmeta osiguranja ( nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). Dakle zaključuje se da je fiducijar ovdje tuženik putem javnog bilježnika pokrenuo ovrhu radi naplate svoje dospjele novčane tražbine unovčenjem predmeta osiguranja preko javnog bilježnika sve temeljem odredbe čl. 316 i 317 OZ-a. Navedena nekretnina je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] a što proizlazi iz priloženog Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva (18-21) koji predstavlja instrument osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu br 51401653-51016872209 od 10. rujna 2003.
6. U odnosu na ocjenu dopuštenosti tužbe kojom je pokrenut ovaj postupak sud ističe slijedeće:
-odredba čl. 290 st 1 OZ-a u dijelu općih odredbi (glava 27) propisuje da se na osiguranje tražbine na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o ovrsi radi ostvarenja tražbine, dok je institut javnobilježničkog osiguranja prijenosom prava vlasništva na nekretnini uređen glavom trideset Ovršnog zakona (NN 112/12, -6/24), te se na temelju odredbi čl. 317. OZ-a ovdje ima primijeniti čl. 316. OZ-a. koji određuje da je predlagatelj osiguranja ovlašten otuđiti na njega prenesenu stvar ili pravo nakon dospjelosti svoje tražbine ( dakle izložiti je i javnoj prodaji na dražbi), dok čl. 317. određuje da se u vezi načina prodaje predmeta osiguranja, njegove provede i prodajne cijene, imaju primijeniti odredbe OZ-a o prodaji odnosno unovčenju predmeta osiguranja kao predmeta ovrhe u ovršnom postupku. Analiza navedenih i citiranih odredbi OZ-a bi ukazivala na osnovanost zaključka suda da je žalbu protivnika osiguranja ( ovdje I i II tužitelja ) od strane OS Bjelovar u predmetu navedenog suda Ovr-1066/2024 trebalo odbaciti po ocjeni ovog suda kao nedopuštenu, jer niti jedna odredba Ovršnog zakona koja uređuje ovaj institut ne predviđa pravo protivnika osiguranja odnosno u konkretnom slučaju potonjih vlasnika nekretnine kao fiducijara ( I i II tužitelja) da se obrate sudu bilo žalbom ili prijedlogom za odgodom ovrhe kao vrstom pravnog lijeka koji se podnosi u postupku unovčenja nekretnine kod FINE koji se vodi po zahtjevu javnog bilježnika. Sud nije sudjelovao u donošenju ovršne isprave, niti neposredno niti posredno sudjeluje u navedenoj prodaji predmeta osiguranja, stoga se nameće zaključak da isti ne može niti odlučivati o navedenim lijekovima, sve to upravo iz razloga koji se ponovo ističe a to je da niti jedan član OZ-a, ne predviđa mogućnost podnošenja bilo kakvog pravnog sredstva protivnika osiguranja u uvjetima provedbe elektronske dražbe i prodaje nekretnina, koja je pokrenuta po zahtjevu javnog bilježnika na temelju prijedloga predlagatelja osiguranja kao prethodnog vlasnika a u postupku ostvarenja njegovog prava na unovčenje predmeta osiguranja po čl. 316. st. 3. OZ-a obzirom na način kako sud tumači navedene odredbe. Nadalje odredba čl. 317 st 1 OZ.-a govori o tome da se na prodaju iz čl. 316. st. 1. i 2. OZ-a glede načina njihove provedbe a osobito prodajne cijene na odgovarajući način primjenjuju pravila o prodaji odnosno unovčenju predmeta osiguranja kao predmeta ovrhe u ovršnom postupku, što bi upućivalo na odgovarajuću primjenu odredbi iz glave X. OZ-a to sve sugerira opet na osnovani zaključak suda da se u tome slučaju u cijelosti isključuje primjena odredbi navedenog zakona o pravnim lijekovima koja su dostupna ovršenicima ( žalbe , prijedlog za odgodu ovrhe) kada ovrhu na nekretnini provodi sud, ili kada se radi o prijedlogu za promjenu predmeta ovrhe gdje se nastavak ovrhe predlaže odrediti od stane suda po prijedlogu ovrhovoditelja na nekretninama ovršenika u smislu odredbi čl. 5. st. 3. OZ-a u postupku provedbe izravne ovrhe ili izvan sudske ovrhe ( čl. 285 i 286 OZ-a). Upravo zbog specifičnosti načina na koji se zakonski regulira provedba samog postupka unovčenja predmeta fiducije kod FINE i načina provedbe javne dražbe ( čl. 316. st. 3. OZ-a) nalazi se i odgovor na retoričko pitanje koje tužitelji postavljaju u toč 4 podneska (170) a koji se u osnovni svodi na upit zašto tuženik nije koristio neki drugi put i način ostvarenja pokušaja naplate svoje novčane tražbine ( zadužnica, zapljena primanja, zadužnica) nego na ovakav jedan "rigidan" način . Po ocjeni ovog suda odgovor na to pitanje se nalazi upravo u razlogu što se ne radi o "klasičnoj ovrsi" koju sud provodi prema odredbama Oz-a u glavi X , pa tako niti po prijedlogu ovrhovoditelja ne određuje ovrhu svojim rješenjem o ovrsi uz poduzimanje svih onih radnji putem kojih se ovrha provodi ( ocjena osnovanosti prijedloga, dopuštanje ovrhe izdavanjem rješenja o ovrsi, nalog zk. odjelu suda da se izvrši upis zabilježbe ovrhe, procjena vrijednosti nekretnine, utvrđenje vrijednosti, njezina prodaja, donošenja rješenja o namirenju i predaje nekretnine u posjed kupcu), a niti ima mogućnosti u tome smislu iz navedenog razloga postupati po čl. 5. st. 2. OZ- a da provede postupak ograničenja provedbe ovrhe po zahtjevu ovršenika i to na onim predmetima koji su dovoljni za namirenje tražbine a koji bi sam postupak ovrhe činili manje otegotnim za njega. U ovakvoj situaciji mogućnost izbora je na samom ovrhovoditelju koji iz pragmatičnih razloga može pokrenuti ovrhu na onom predmetu ovrhe za koji smatra da mu predstavlja stvarnu i brzu mogućnost naplate novčane tražbine pa tako i na predloženoj nekretnini koja je predmet fiducije a kojoj ovrsi se tužitelji ne mogu protiviti jer su dobrovoljno pristali na sklapanje Sporazuma o prijenosu prava vlasništva na nekretnini ( 18-21), pristajući na taj način i na moguć rizik prodaje iste ( čl. 316. st. 3. OZ-a) u slučaju ne plaćanja Ugorom o kreditu preuzetih obaveza ( 14-17). Stoga sud smatra da je zaključak OS Bjelovar ( 8-10) nezakonit i da prema razlozima koje govore u prilog utvrđenja odlučnih činjenica a o tome govori i ujednačena sudska praksa na koju se poziva tuženik ( odluke ŽS Bjelovar Gž Ovr- 73/2016 od 13.06.2016, Žs Zadar broj Gž-Ovr-6/2019 od 14. siječnja 2019., ŽS Pula broj Gž Ovr-202/2024-3 od 13. svibnja 2024. ) I i II tužitelji u postupku unovčenja nekretnine koja je predmetom fiducije gdje se prodaja iste vodi kod FINE po zahtjevu javnog bilježnika a na temelju prijedloga prethodnog vlasnika kao fiducijara ( čl. 316/3 OZ-a) ne mogu pred sudom ostvariti zaštitu svojih prava na temelju zaključka na koji su upućeni odlukom OS Bjelovar ( 8) bez obzira da li se radi o razlozima opugnacijske ili opozicijske naravi. Stoga navedeni razlozi ukazuju na osnovnost zaključka suda da bi tužbu kojom se traži ostvarenje zaštite prava I i II tužitelja u postupku unovčenja nekretnine koja je predmetom fiducije i njezine prodaje kod FINE trebalo odbaciti.
7. Međutim u činjeničnim navodima tužbe tužitelji ističu da je provedbom ovrhe u postupku unovčenja predmeta fiducije kod FINE došlo do njihove povrede "prava na dom" iz čl. 8 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ( NN MU 18/97-137/17 dalje Konvencije). Stoga je osnovanost postavljenog zahtjeva I i II tužitelja trebalo ispitati od strane suda sa aspekta povrede navedenog konvencijskog prava budući da svatko tko se poziva na povredu "prava na dom" upravo sudu kao tijelu sudbene vlasti ima pravo postaviti takav zahtjev za ispitivanjem njegove osnovanosti. Sa druge strane to sudu nameće obvezu ispitivanja osnovanosti tako postavljenog zahtjeva pri čemu se stranci koja se poziva na navedenu povredu budući se radi o konvencijskom pravu ne smije ograničiti pravo pristupa sudu nametanjem određenih uvjeta koji bi ga u tome pogledu ograničavali bilo da se radi o razlozima pravne ili stvarne naravi. Pravilnost stava ovog suda potvrđene je odlukama Europskog suda za ljudska prava koji je izražen u brojnom odlukama ( Bjedov protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske, Paulić protiv Hrvatske ) kao i pravnim stajalištima Ustavnog suda RH ( U III-5917/2013 od 23.05.20133, U III-2073/2010 od 04.03.2014).
8. Kod ispitivanja osnovnosti tako postavljenog zahtjeva sud ukazuje strankama postupka na činjenicu da je radi osiguranja naplate novčane tražbine iz Ugovora o kreditu ( 14-21) izvršen upis zabilježbe prijenosa prava vlasništva na nekretnini koja je predmet osiguranja ( 18-21) i to sa I i II tužene kao potonjih vlasnika na prednika tužitelja ( Erste banka) kao prethodnog vlasnika i da je učinak takvog osiguranja izjednačen sa pravom zaloga čl. 77. st. 1. OZ-a u vezi sa čl. 297. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim prvima ( 91/96-94/17 dalje ZV-a), dakle I i II tužitelji kao potonji vlasnici-fiducijari se ne mogu pozivati na razlog da je nekretnina koja je predmetom osiguranja fiducijarnim prijenosom prava vlasništva jedina njihova nekretnina , budući se na taj način dovodi u pitanje svrha postojanja samog instituta fiducije kao instrumenta osiguranja naplate novčane tražbine a time i pitanje postojanja pravne sigurnosti, kao i legitimnih očekivanja prethodnog vlasnika kao fiducijara, da će naplatu i ostvarenje svoje novčane tražbine moći ostvariti u skladu sa svrhom navedenog instituta ( čl. 316,317 i 322 OZ-a).
9. Zaštita "prava na dom" prema Ustavu RH i prema Konvenciji daje pravo na pristup domu, pravo korištenje doma i njegovo mirno uživanje . No isto tako navedeno pravo pripada u kategoriju pravo koje se mogu ograničiti te je teret dokazivanja da je došlo do miješanja u nečija prava na osobi koja tvrdi da je došlo do povrede članka 34 ustava i članka 8 Konvencije ovdje konkretno na tužiteljima . Kod analize osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja da li je provedbom elektronske javne dražbe kod FINE koja se vodi po zahtjevu javnog bilježnika radi unovčenja predmeta fiducije u cilju namirenja novčane tražbine tuženika kao fiducijara i prethodnog vlasnika a koja proizlazi iz sklopljenog Ugovora o kreditu došlo do povrede njihova "prava na dom" iz čl. 8 Konvencije treba poći od toga da se po čl. 297/2 ZV-a sve ono što je određeno za zalog na odgovarajući način ima primijeniti i na prijenos vlasništva radi osiguranja. Međutim da bi se odgovorilo na pitanje da li je došlo do povrede navedenog konvencijskog prava treba utvrditi određene činjenice koje predstavljaju polazne pretpostavke za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja u navedenom pogledu .
10. Tužitelj u postupku prvo problematizira osnovanost novčane tražbine tuženika navodeći da je ista u zastari, dakle ne tvrdi da je njegova obveza prestala urednim ispunjenjem ( čl. 160 st 1 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05-155/23 dalje ZOO- a) nego da je samo prestalo pravo tuženika zahtijevati ispunjenje obveze ( čl. 214/1 ZOO-a) čime se potpuna obveza pretvara u nepotpunu-prirodnu. U takvoj situaciji postoji subjektivno pravo tužitelja koje se temelji na sklopljenom Ugovor o kreditu odnosno novčana tražbina, ali ne postoji mogućnost da se ostvarenje te tražbine prema vjerovniku ostvari podnošenjem zahtjeva za njezinim prisilnim ostvarenjem. U činjeničnoj situaciji koja je utvrđena u konkretnom slučaju, koju sud ponovo ističe, gdje tužitelji ne spore da novčana tražbina tuženika postoji ( budući ne tvrde da bi ista bila uredno i u cijelosti ispunjena kojom činjenicom bi prestala postojati) , istaknuti prigovor zastare tužitelja nije od utjecaja na utvrđenje da bi ostvarenje tražbine u pokrenutom ovršnom postupu po toj osnovi ( zastara) bilo ne dopušteno odnosno dovedeno u pitanje . Kao što je ovaj sud već istaknuo po čl. 297/2 ZV-a je propisano da ono što je određeno za zalog na odgovarajući način ima se primijeniti i na prijenos vlasništva radi osiguranja zbog čega se ima zaključiti i ako je proteklo vrijeme zastare vjerovnik čije je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom ( ovdje izvršenim prijenosom prava vlasništva-fiducijom) može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi ( što nije sporno obzirom na upisanu fiduciju), dok se zastarjele tražbine kamata i drugih povremenih davanja ne mogu namiriti niti iz opterećene stvari ( čl. 222. st. 1. i 2. ZV-a). Primjenjujući navedenu odredbu na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja gdje tužitelji ne spore činjenicu da tražbina postoji odnosno da obvezu nisu ispunili u hipotetičkoj situaciji i da je osnovan njihovi istaknuti prigovor zastare, u zastari naplate bi mogle biti utvrđene samo dospjele kamate kao povremena davanja po čl. 222. st. 2. u vezi sa čl. 226. st. 1. ZOO-a a ne i glavnica tražbine koja je osigurana predmetnom fiducijom. Koliko iznosi konkretna obveza tužitelja prema tuženiku sa stajališta istaknute povrede "prava na dom" kao i da li je ona razmjerno mala u odnosu na vrijednost nekretnine nije od značaja za istaknutu povredu "prava na dom" i ne dovodi u pitanje legitimnost postojanja samog cilja koji je usmjeren na naplatu novčane tražbine tuženika što predstavlja jedan od elementa koji se razmatra u sklopu ocjene osnovnosti zahtjeva kojim se traži zaštita istaknute povrede konvencijskog "prava na dom" pored utvrđenja ostalih okolnosti ( da li nekretnina predstavlja dom, da li je došlo do miješanja javne vlasti u nekretninu koja se smatra domom, da li je to miješanje bilo utemeljeno na zakonu i imalo legitimni cilj, kao i nužnost takvog miješanja kod ocjene razmjernosti o njezinoj prijekoj društvenoj potrebe u demokratskom društvu gdje se legitimni cilj nije mogao ostvariti na drugi način nekom blažom mjerom). Pravilnosti ovakvog stava suda potvrđuje i stav VSRH od 11.03.2020. ( Su-IV-87/2022). Dakle u slučaju kada je upisano založno pravo ( dakle i izvršen prijenos prava vlasništva na stvari, čl. 297/2 ZV-a) u ovom slučaju na nekretninama tada nema mjesta primjeni odredbe čl. 80b st. 2. i 3. OZ-a o ispitivanju postojanje eventualne narušene pravične ravnoteže interesa samih stranaka spora pa tako niti utvrđenje činjenice koja je taksativno navedena da li je vrijednost tražbine nesrazmjerno mala u odnosu na vrijednost nekretnine.
11. Drugu polaznu pretpostavku koju je trebalo utvrditi kod ocjene povrede navedenog konvencijskog prava je pitanje koje se osporava po tužiteljima da li je tuženik ovlaštenik novčane tražbine odnosno da li postoji ili ne postoji pravni odnosi između stranaka spora. Tuženik je u spis dostavio Ugovor o ustupu tražbine ( 105-110) sklopljenog dana 27.01.2017. između Erste banke kao cedenta i tuženika kao cesionara . Predmet navedenog ugovora ( čl. 1) je uređenje međusobnih odnosa između ugovornih strana obzirom na ustup tražbina u odnosu na pojedinog dužnika te prijenos prava po osnovi odgovarajućih sredstava osiguranja tražbine. Čl. 2 navedenog Ugovora su stranke utvrdile činjenicu da cedent prema dužniku ovdje tužitelju AN ima nenamirene novčane tražbine temeljem ugovora o kreditu broj 5101687229 od dana 10.09.2003 kao i da je radi osiguranja tražbina u korist Cedenta izvršen prijenos prav vlasništva a radi osiguranja ( fiducij) na nekretninama u korist cedenta upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a čl. 3 istoga je između ugovornih strana utvrđeno da navedenim ugovorima sa pozivom na odredbu čl. 80 ZOO-a tražbine utvrđene sa osnova navedenih isprava u čl. 2 st 1 i 2 navedenog ugovora se prenose na cedenta sa danom 30.06.2016. koji isti ustup neopozivo i bez uvjetno prihvaća te da cesionar time postaje isključivi vlasnik i nositelj kako svih tražbina tako i svih sa njima povezanih sporednih prava i prava po osnovi sredstva osiguranja koji su navedene u predmetnom ugovoru.
12. U ovom slučaju radi se o javno ovjerovljenoj privatnoj ispravi iz čl. 32. st. 1. OZ- a gdje je jasno definirano što je predmet ustupa iz čega proizlazi tražbina koje je predmetom ustupa a koju cedent ( stari vjerovnik Erste banka) ima prema cesusu ( dužnik-korisnik kredita RN) i koju je cesionar ( novi vjerovnik B2 Kapital kao tuženik) stekao od cedenta te koja je osoba cesusa prema kojoj je cedent imao potraživanje koje ustupa, te kao takav stvara učinke Ugovora o cesiji dakle ne bi se radilo o ništetnom ugovoru u smislu odredbe čl. 270/1 ZOO-a (važećeg) . Sa navedenim ugovorom o cesiji na tuženika su kao novog vjerovnika prešla i sporedna prava ( čl. 81/1 ZOO-a) odnosno instrumenti osiguranja naplate tražbina pa tako i fiducija . Po čl. 82/1 ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju. Činjenica koju spore tužitelji u navodima tužbe da nisu bili obaviješteni u ustupanju od strane ustupitelja dakle cedenta ( Erste banke) kraj činjenice da svoju obvezu nisu ispunili i da ona kao takva postoji ne oslobađa ih ispunjenja obveze prema tuženiku kao cesionaru jer se ne radi o činjeničnoj situaciji gdje su oni svoju obvezu ispunili prije izvršenog ustupa starom vjerovniku-cedentu ( Erste banci) a da za ustup nisu znali ( čl. 82/2 ZOO-a).
13. Budući ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke to je njegovim sklapanjem došlo do promjene sudionika u obvezno pravnom odnosu na strani vjerovnika tražbine na način da se sad kao vjerovnik i njezin ovlaštenik pojavljuje B2 Kapital što znači da pravni odnos iz koje proizlazi novčana tražbina čija je naplata osigurana sklopljenim Ugovorom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini postoji sad između stranaka ovog spora i to tuženika kao vjerovnika i prethodnog vlasnika i I i II tužitelja kao glavnog dužnika ( I. tužitelj) odnosno sudužnika ( solidarnog dužnika II tužene) i potonjih vlasnika nekretnine koje je predmetom unovčenja kod FINE.
14. Stoga sud u zaključnoj ocjeni navodi svoje zaključke koji se temelje na razlozima koje je iznio u prilog utvrđenja odlučnih činjenica a koje reducira na slijedeći na način :
-da tražbina tuženika postoji a time i legitimni cilj koji se nastoji ostvariti u pokrenutom ovršnom postupku koji se vodi kod FINE radi unovčenja predmeta fiducije i namirenja njegove tražbine
-da se odredba o narušenoj pravičnoj ravnoteži interesa stranaka iz čl. 80b. st. 2. i 3. OZ-a ,zbog činjenice postojanja fiducije ne ispituje u konkretnom slučaju pa se tako ne utvrđuje niti činjenica taksativno navedenih razloga u odredbi st 3 navedenog člana, između ostaloga i postojanje razmjernosti utvrđene visine tražbine u odnosu na vrijednost same nekretnine , sve prema načinu na koji Zaključak VSRH tumači ovaj sud a koji je donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 11.03.2020. ( Su-IV-87/2022))
-da je tuženik ovlaštenik tražbine jer je sklopljenim Ugovorom o cesiji (105-109) došlo do promjene sudionika obvezno pravnog odnosa na strani vjerovnika tražbine koji prijenos je dokazan po čl. 32. st. 1. OZ-a ( javno ovjerovljenom privatnom ispravom ) , te da pravni odnos sada postoji između stranaka ovog spora tuženika kao vjerovnika, te I i II tužitelja kao glavnog dužnika odnosno sudužnika, kao i da se u Ugovoru o fiduciji ( 18-21) sada kao fiducijar i prethodni vlasnik nekretnine pojavljuje tuženik dok su I i II tužitelji u ugovornoj poziciji fiducijanata i potonjih vlasnika
-da se kod dobrovoljnog zasnivanja fiducije koje je po svojim učincima izjednačeno sa pravom zaloga ( čl. 297/2 ZV-a) tužitelji ne mogu pozivati na činjenicu da se radi o njihovoj jedinoj nekretnini ( pravo na dom ) zbog koje činjenice bi im ovrha bila nedopuštena ( čl. 77 st 1 OZ-a) a u vezi pravilnosti kojeg stava ovog suda govore i odluke II stupanjskih sudova koji se izravno ili na odgovarajući način imaju primijeniti u ovom slučaju ( Gž Ovr-740/2020-2 od 08.04.2021 ŽS Varaždin, ŽS Rijeka Gž Ovr 432/2023-2 od 15.siječnja 2024 ( 111-113), gž Ovr-516/2019-2 ŽS Varaždin), Odluka Europskog suda za ljudska prava predmet Frlan protiv Hrvatske, zahtjev 2545/14, Odluka od 20.09.2016.
15. Slijedom izloženog sud utvrđuje da provedbom ovrhe koja se vodi kod FINE po zahtjevu javnog bilježnika radi unovčenja nekretnine koja predstavlja instrument osiguranja naplate novčane tražbine koja proizlazi uz kreditnog odnosa a koja fiducija je po svojim učincima izjednačena sa pravom zaloga ( čl. 297/2 Zv-a) nije došlo do povrede "prava na dom " iz čl. 8 konvencije , zbog čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti te odlučiti kao u izreci presude pod toč. I.
16. Odluka o trošku postupka temelji se na čl. 154/1 ZPP-a. te je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 17.365,42 Eur-a) punomoćniku tuženika iz reda odvjetnika kao osnovan priznat slijedeći trošak koji je bio potreban radi uspješnog vođenja ovog postupka :
- trošak sastava odgovora na tužbu ( 78-82) u zatraženom iznosu od 625,00 Eur-a sa obračunatim iznosom Pdv-a po tbr. 8.1 u vezi sa tbr 7.1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) koji je dosuđeno toč. II izreke presude
17. Temeljem čl. 11. st. 1. u vezi sa st. 4. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) u slučaju delegacije nadležnosti za postupanjem do koje je došlo odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda ( predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru ) punomoćnik iz reda odvjetnika ostvaruje pravo na naplatu troškova javnog prijevoza i izbivanja iz pisarnice prema odredbama o Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog mjesta i nazad do mjesta ureda traje dulje od tri sata. Dakle pravo na naknadu troška postupka ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke punomoćnici stranaka ostvaruju ne ovisno o postignutom uspjehu u postupku .Po utvrđenju ovog suda udaljenosti između navedenih gradova iznosi u jednom smjeru 65,25 kn što je utvrđeno izvršenim uvidom u aplikaciju Udaljenost com. za koju sud smatra da stranka u normalnim uvjetima vožnje na cesti može proći sa 1 sat , te isto toliko i natrag , zbog čega sud nalazi utvrđenom činjenicu da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) da se punomoćniku tužitelja prizna trošak javnog prijevoza i pravo na naknadu troška za izbivanje iz pisarnice jer putovanje do mjesta delegiranog suda ( Općinski sud Virovitica) i mjesta sjedišta ureda punomoćnika tužitelja ( Bjelovar) u jednom smjeru i povratnoj relaciji, ne traje dulje od 3 sata što čini zakonsku pretpostavku da bi se punomoćniku tužitelja iz reda odvjetnika a na teret RH mogla priznati naknada za odsutnost iz ureda i troška puta u visini javnog prijevoza ( koja visina javnog prijevoza ( autobus, vlak ) između ostaloga na relaciji Bjelovar-Virovitica-Bjelovar, po punomoćniku tužitelja nije niti dokazana) sve po tbr 50/3 u vezi sa tbr 39 OT-a zbog čega je u tome dijelu zahtjev za naknadu troška tužitelja odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. III izreke rješenja.
U Virovitici 27. siječnja 2025.
Sudac:
Arsen Vanek
Naputak o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Tužitelj – po punomoćniku Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara
2. Tuženik –po punomoćniku Luki Marošu, odvjetniku iz Zagreba
3. Republika Hrvatska-po ODO Građansko-upravni odjel
